M’KELE M’BEMBE I OSTALE NEMANI

MISTERIJI I KRIPTOZOOLOGIJA

Get your own Poll!

"Najljepši je doživljaj susret s tajanstvenim. On je izvor svake stvarne umjetnosti i znanosti. Ko nikada nije imao ovo
iskustvo, ko nije sposoban ni za kakvo oduševljenje i ko ne moze da se zapanji od Čuđenja, on je isto kao mrtav. Njegove oči su zatvorene!"Albert Einstein

Šta o misterijama misli Arthur C.Clarke(moj uzor)
Tri vrste enigmi
Misterije se pojavljuju u toliko oblika i veličina da ih je gotovo nemoguće svrstati. Jedan je koristan način taj da ih podijelimo i nazovemo misterijama prve, druge i treće vrste
Misterija prve vrste je nešto što nas nekoć krajnje zbunjivalo, ali je sada do kraja protumačeno. U tu kategoriju idu gotovo sve prirodne pojave; jedan od najpoznatijih i najljepših primjera je duga. Prethistorijskom čovjeku ona je jamačno ulijevala strah, čak užas. Nije je uspio objasniti ni na koji način osim kao djelo neke nadmočne inteligencije; pročitajte u Knjizi postanka, kad Jehova govori Noi (Nuh a.s.) da ce nebo obilježiti svojim znakom...
Pravo objašnjenje duge moralo je pričekati potvrdu Isaaca Newtona da je »bijela« svjetlost zapravo mješavina svih boja koje se mogu odijeliti prizmom ili kapljicama vode koje lebde na nebu...
Još veće strahopoštovanje od duge izaziva aurora - polarno svjetlo i tek smo otkako je svanulo svemirsko doba saznali da nastaje od elektricitetom nabijenih čestica što ih izbacuje Sunce a Zemljino ih magnetsko polje zadržava u gornjim slojevima atmosfere. Još i sada valja proučiti
mnoge pojedinosti, ali u pogledu općih principa aurore nema više sumnje.
Dakako - a to će vam spremno potvrditi svaki filozof - nijedno »objašnjenje« nije konačno: iza svake tajne krije se neka druga, još dublja. Raspršivanje svjetla u spektar stvara dugu - ali što je svjetlost sama po sebi?...
Misterije druge vrste su nepoznanice koje još jesu tajnovite, premda za neke slutimo odgovore. Često je neprilika u tome što odgovora ima previše; bili bismo posve zadovoljni s bilo kojim od njih, ali nam se svi cine podjednako dobri. Najspektakularniji suvremeni primjer je, dakako, pojava NLO, za koju objašnjenja sežu od psihičkih manifestacija preko atmosferskih efekata do svemirskih brodova iz drugih svjetova - i, da bi stvari bile još zamršenije, lanac spremnih tumaca niže se od totalnih luđaka do trijeznih znanstvenika.

Druga je tajna, koja ne pobuđuje takve strasti, velika morska zmija. Većina bi zoologa posve spremno priznala da golema neidentificirana morska bića mozda postoje - i možda su, kao u slučaju resoperke (coelacantha) čak ostaci iz prethistorijskog doba. Ako još jesu prisutni, jednog bismo dana to morali moći dokazati.
Ako izuzmemo zlu sreću, većina se tajni druge vrste naposljetku riješi i prelazi u one prve vrste. Kao svjedok takvog razvoja naš je naraštaj imao najvecu srecu od svih dosadašnjih. Pronašli smo odgovore na pitanja koja su progonila sva ranija doba - na pitanja kojih su se rješenja nekoć činila sasvim nemogućim...
Ipak, ima nekih tajni koje će možda zauvijek ostati tajne druge vrste. To osobito vrijedi kad je riječ o povijesnim događajima; kad se dokazi jednom izgube ili unište, nema načina da ih obnovimo... Ako netko ne izmisli način kako da gledamo u prošlost - što je krajnje nevjerojatno ali ne i posve nemoguće - možda ih nikad nećemo saznati. Znanstvenici su sretniji od povjesničara, jer priroda ne uništava dokaze; sva pitanja koja postavljaju naposljetku dobiju odgovor.

Misterije treće vrste su najrjeđe i o njima se moze vrlo malo reći; neki skeptici tvrde da one čak ni ne postoje. To su pojave - ili događaji - koji se, čini se, ne mogu racionalno protumačiti; u slučajevima gdje kao objašnjenja postoje teorije, ove su još fantastičnije od samih »činjenica«.
Možda je stopostotna tajna treće vrste nešto tako strašno da je - čak i kad bi materijal postojao - čovjek radije ne bi upotrijebio u televizijskom programu. To je neobičan fenomen poznat kao spontano samozapaljenje.
Ima mnogo zabilježenih slučajeva poduprtih, kako se čini, nepobitnim medicinskim dokazima, da je ljudska tijela u vrlo kratkom vremenu progutala strašna vrućina koja je često doslovno netaknutu ostavila okolinu, pa čak i odjeću žrtve!

Ljudsko tijelo obično nije tek tako lako sazeci; zapravo, potrebno je prilično mnogo goriva da bi se ono spalilo. Čini se da nema načina da se ova tajna ikad riješi bez mnogo više dokaza - a tko bi poželio da ih bude?
Manje je zaprepaštujuća, premda ponekad vrlo zastrašujuća, misterija treće vrste Poltergeist (od njemačkog doslovno »bučan duh«). Premda treba kad su u pitanju paranormalni fenomeni biti poprilično skeptičan, zato što neobične pojave zahtijevaju i potvrde izvanredno visokog standarda, ipak ima upečatljivih dokaza da se mali predmeti bez ikakva fizička povoda mogu pomicati ili čak materijalizirati. Iza te pojave najčešće negdje nalazimo neko preosjetljivo mlado stvorenje i premda su mladi u pubertetu - preosjetljivi ili ne - savršeno sposobni stvoriti pakao posve neparanormalnim sredstvima, ta pojava - koja se uporno pojavljuje u tolikim kultura-ma i kroz tolika razdoblja - nagovještava da se neobične stvari ipak dogadaju...
Ništa nije važnije od uvjerljive demonstracije nekoga neobičnog događaja izvan granica prihvaćene znanosti; upravo takvim otkrićima znanje napreduje. Međutim, sve dotle dok nema neke prihvatljive teorije ili upotreblji-ve hipoteze koja bi pojavu objasnila, možemo o njoj reci malo što razborita. Malo što frustrira više od izoliranih enigma koje, kako se čini, ne dopuštaju nikakva racionalnog objašnjenja.
Ako doista postoje, tajne treće vrste brzo uznapreduju u tajne druge i naposljetku u one prve vrste. Savršen primjer za to je otkriće radioaktivnosti, pri kraju 19. stoljeća. Znanstvenike s kraja viktorijanskog doba iznenadilo je otkriće da određeni sastojci urana neprekidno emitiraju energi-ju. To otkriće nije bilo samo potpuno neočekivano, nego se i suprotstavljalo svemu što je tada o fizici bilo poznato. Međutim, ubrzo su bile utvrđene neprijeporne činjenice, što je u vrlo kratko vrijeme dovelo do prvoga pravog shvačanja atomske strukture.
Nema sumnje, svijet je tako neobično i divno mjesto da će zbilja uvijek nadmašiti i najbujniju maštu; uvijek ce biti nepoznatih stvari, a mozda i takvih koje ne mozemo spoznati.

Arthur C. Clarke

nedjelja, 28.06.2009.

IZMEĐU ISTINE I MAŠTE
U srpnju 1972. godine, grupa je profesionalnih ribara na ušcu jednog potoka, istočno od Darwina, vidjela osamnaest metara dugačko troglavo čudovište čije je tijelo bilo prekriveno blistavim krljuštima. Je li moguće da su se prahistoriska čudovišta, zahvaljujuči nekim čudnim prirodnim okolnostima, mogla zadržati do današnjih dana?
To je zanimljivo pitanje. I moglo bi se reči da je i danas podjednako aktualno na mnogim zemljopisnim širinama. To potvrđuju i česta izvješča iz mnogih krajeva svijeta, gdje se već desetljećima, pa i stoljećima, navodno, pojavljuju nevjerojatni stvorovi, najčešče nalik izumrlim dinosaurusima.
Postoje li, dakle, čudovišta? Je su li, možda, neke vrste pretpovijesnih nemani preživjeli do današnjih dana?!...

OTKRIĆE U PAPUI
Osamdesetih je godina 20. stoljeća holivudski kamerman Charles Muller sa suprugom Leonom, provodio godišnji odmor na živopisnom i neistraženom otoku Papui Novoj Gvineji. Nije baš slučajno izabrao taj tajanstveni, prostrani, drugi po veličini otok na svijetu. On je, kao pravi avanturist, prije polaska pročitao veliki broj knjiga o prvim istraživačkim ekspedicijama, zanimljive zabilješke prvih katoličkih misionara o brojnim kanibalskim plemenima što žive na obalama neistraženih rijeka i u dubinama tropskih prašuma, o njihovim neobičnim vjerovanjima, tradicijama i ritualima...
S posebnom pažnjom holivudski je kamerman je isčitao sva uzbudljiva izvješča o viđenjima čudnog divovskog stvorenja u močvarama Papue. Čim je sa suprugom Leonom, koja je također bila spremna na nesvakidašnju avanturu, došao na otok, angažirao je grupu domorodaca koji su ga odveli na cilj. Ulogorili su se u krajnje divljem i neuslovnom ambijentu u kome su ih vrebale mnoge neugodnosti i opasnosti - od dosadnih močvarnih insekata do opakih zmija i krvoločnih papuanskih krokodila.
Tako je započela avantura koju holivudski bračni par nikada neće zaboraviti.
- Kasno jedne noći - prisječa se Muller - začulo se pljuskanje vode, a potom se iznad blatnjave vode pojavilo ogromno stvorenje zučkastosmeđe boje, sa zastrašujučom glavom i razjapljenih čeljusti. Dok je čudovište sistalo i ispuštalo prodorne urlike od kojih se ledila krv u žilama, pomišljao sam da je to moj kraj!
Domoroci su se istog časa panično razbježali, a sirota se Leona onesvjestila, dok je Muller kratko vrijeme uspio sačuvati hladnokrvnost i dobro osmotriti močvarsko čudovište. životinja, koja je ličila na pretpovjesnog reptila, zastrašujuce je klaparala golemim čeljustima i mahnito udarala snažnom repinom na sve strane a zatim je, pošto je Charles u strahu, ipak, ispalio nekoliko hitaca u njenom pravcu, nestala pod vodom.
- Bio je to doživljaj kojeg je riječima teško dočarati - sječa se Muller. - Odjednom, učinilo mi se kao da sam se našao u prethistoriji, u vremenu u kome su nasom planetom gospodarili ogrmna čudovišna stvorenja...

POTRAGA U KONGU
Iako mnogi novinari u svojim tekstovima nisu krili sumnje u istinitost doživljaja holivudskog kamermana, ostaje činjenica da su njegovu priću potvrdili i papuanski domoroci.
U jednom drugom dijelu naše planete, u nepreglednim močvarama kongoanske provincije Ubangi, sudeći prema brojnim izvještajima pripadnika lokalnih pigmejskih plemana, živi nepoznata neman po imenu - M’KELE M’BEMBE. Mnogi istraživači i kriptozoolozi, koji su tragali za njom, smatraju da se radi o pretpotopnom stvorenju čudovišnih tjelesnih karakteristika. Oni koji su ga navodno vidjeli slažu se da je veličine dinovskog slona, da ima dug, smeđ i savitljiv vrat i da mu se tijelo završava dugim mišičavim repom, nalik krokodilskom, ali mnogo večem i znatno pokretljivijim.
U kolovozu 1981. godine, engleski je biolog dr Roy P. Mackal bio na čelu znanstvene ekspedicije, koja se odvažila krenuti u potragu za kongoanskim čudovištem. Ekspedicija nije ispunila očekivanja. Točnije, M’kele M’bembe nije viđen, ali su snimljeni brojni zagonetni tragovi po kojima se moglo zaključiti da u prašumskim močvarama postoje dvije divovske nemani - jedna, koja bi mogla biti prahistorijski saurus i, druga, koja bi mogla biti divovski gmaz nevjerojatnih dimenzija!
Iz povijest traganja za misterioznim divovskim životinjama što žive u nepristupačnim predjelima Afrike, saznajemo da dr. Mackal nije jedina osoba, koja se upustila u avanturu zvanu M’kele M’bembe. Za njim je 1919. godine tragao i veteran brtanske armije Laster Stevens, koji je smatrao da se u močvarama Konga uistinu skriva - brontosaurus!
U nevjerojatnu avanturu, Stevens je krenuo sa svojim psom Ladyem i grupom unajmljenih nosača. No, ubrzo je nestao i o njemu se više nikada ništa nije čulo.
U posljednjem izvještaju koji je poslao, veteran britanske armije kaže da je vidio neobičnu močvarnu životinju, koja je “deset puta veča od slona”, te da ju je uspio snimiti. što se dalje dešavalo s nesretnim Stevensom, nikada nije razjašnjeno.
M’kele M’bembe, po svoj prilici, nije usamljena pojava na Crnom kontinentu. Nekoliko godina nakon nestanka Lastera Stevensa, stanovnici jedne nepristupačne oblasti u Kamerunu, izvjestili su vlasti da ih terorizira neko čudovište, koje je “jednim udarcem divovskog repa u stanju ubiti odraslog nilskog konja”.

ČUDOVIŠTE KOJE HIPNOTIZIRA
Posljednjih su godina monstruozne nemani viđene i u drugim krajevima svijeta. Kinezi izvještavaju o pojavi grozomornog vodenog monstruma u jezeru Tung-Ting, koje je do sada odnijelo više života, kao i o viđenju “najmanje dvije divovske zmije” na površini jezera Tjanzi, blizu korejanske granice. I jedno i drugo jezero su kraterskog podrijetla i na nekim mjestima su duboka više od dvjesto metara.
Na tibetanskoj visoravni, koja se prostire na nadmorskoj visini između tri i četiri tisuće metara, bezbrojna jezera još uvijek nisu znanstveno istražena. Gore, na njihovim obalama, ne postoje gradovi i luke, a njihovom mirnom površinom ne jedre jedrenjaci, niti plove brodovi. Sve je pusto vec tisućama godina i samo, ponekad, na njihove obale navračaju tibetski nomadi sa svojim stadima golemih jakova. Upravo su oni 1991. godine i izvjestili kineske vojne vlasti da se u jednom od jezera pojavilo čudovište “veliko kao kuća”. Čudovište ima dugačak vrat i zmijoliku glavu. Krajnje je agresivno i već je jednom napalo nomade, ubivši nekog Tibetanca i odvukavši u jezerske dubine jednog jaka.
I australijsko jezero Baters ima svoju neman, koja se viđa još od daleke 1821. godine. Neman je dobila ime Bunyip, a obično je opisuju kao veliku dlakavu životinju dugog vrata, glave slične psečoj, živahnih očiju i zakržljalih ušiju. Godine su 1847. domoroci Marambidzi, koji nastanjuju to područje, pokazali znanstvenicima jednu lubanju, tvrdeci da je pripadala jednom od čudovišta iz jezera Baters. Analiza, međutim, tu tvrdnju nije potvrdila, jer su eksperti utvrdili da se, možda, radi o glavi zdrijebeta ili, pak, o deformiranoj glavi nekog teleta!
S vremenom je Bunyip postao ime za sva čudovista koja su se pojavljivala u jezerima, rijekama i močvarama Australije. Cak i za monstruozno stvorenje “s glavom mačke, vratom kornjače i repom koji podsječa na bodlje bodljikavog praseta”, sto je 1960. godine viđeno u jednom od parkova Sidneja.

Kronika pojavljivanja australijskih čudovišta, međutim, znatno je duža i dramatičnija...
Godine 1848. u rijeci Eumerala, u Victoriji, viđeno je stvorenje, koje je imalo glavu kengura i dugačak vrat s ogromnom grivom. Domoroci su govorili da čudovište posjeduje natprirodne moči i da svoje žrtve hipnotizira i uvlači u kao “pečina velike čeljusti”.

JEZERO NA KOJE SU SE SPUSTILI SVEMIRCI
U srpnju 1972. godine, grupa je profesionalnih ribara na ušču jednog potoka, istočno od Darwina, vidjela osamnaest metara dugačko troglavo čudovište čije je tijelo bilo prekriveno blistavim krljustima. Dva mjeseca kasnije, jedna grupa engleskih prirodnjaka započela je istraživanje u jednom jezeru u blizini Lysmoura, u Novom Južnom Welesu, tragajuči za životinjom koja je, navodno, ličila na pretpovjesnog saurusa, no, sve je bilo uzalud. Znanstvenici su se vratili ne obavljenog posla.
Na norveškom sjeveru, nedaleko Narvika, prostire se duboko i hladno jezero Sandnesvatnet, za kojeg Norvežani vjeruju da je nepoznatim podzemnim kanalima vezano sa Sjevernim morem. Najstariji ribari tvrde kako se u jezeru, najčešče u kolovozu, pojavljuje čudna životinja zastrašujučeg izgleda. Ona je u srpnju 1976. godine prevrnula jedan ribarski čamac, ali nesretni ribari izuzev “ljutitih očiju velikih kao zdjele i krupne mrke glave”, nisu vidjeli o kakvoj se nemani radi. Ni kasnija znanstvena istraživanja nisu dala nikakve rezultate.
švicarski je list “Blic” 1977. godine objavio opširnu reportažu o postojanju čudovišta u jezeru Uri. Neman je, navodno, slična mitološkom zmaju i ljutito frkče kada izroni. “Blic” navodi i riječi jednog očevica:
- Iznenada sam u vodi ugledao jedan predmet oko 15 metara dugačak i dva metra visok. Prvo sam pomislio da se radi o avionu, koji se srusio u jezero, ali nisam čuo nikakav zvuk. Kada se taj predmet pojavio i drugi put jedva da sam povjerovao svojim očima. Vidio sam glavu vodenog čudovišta, kao i neobičnu grbu na njegovim leđima. Divovsko je stvorenje ličilo na dinosaurusa!
U kolovozu 1983. godine cjelokupni je svjetski tisak objavio senzacionalnu vijest iz britanske pokrajine Devon čiji su stanovnici pet mjeseci živjeli u strahu od nepoznatog čudovišta, koje se pojavljivalo noću i napadalo stada ovaca. Prateči njegove tragove, ustanovljeno je da misteriozni monstrum, “koji žrtve ne jede već im samo isisava krv”, živi u neistraženoj Exmoorskoj prašumi.
I vijesti koje su posljednjih desetljeća pristizale s peruansko-bolivske granice gdje se prostire Titicaca, najpoznatije jezero Južne Amerike, govore o ponovnom viđenju legendarnog jezerskog čudovista o kome su izvještavali još prvi španjolski osvajači.
Jezero Titicaca okružuju brojne misterije. To je jezero na največoj nadmorskoj visini na svijetu, a zbog veličine ga mnogi nazivaju morem. Tu su se, na njegovu površinu, kako pričaju stare legende, u davnoj prošlosti spustili misteriozni “sinovi Sunca”, koji su podigli blistavu civilizaciju Inka. Upravo su oni jezeru dali ime - Titicaca! Zašto? To nitko nije znao sve dok američki sateliti iz svemira nisu snimili tajanstveno jezero. Tek je tada sve postalo jasno. Obrisi jezera liče na “mačku u skoku”, a rijec “titicaca” upravo to znaci - “Mačka u skoku”!

Ovo je je bila moja zadnja tema ovoga mjeseca, pisao sam malo, ali idući mjesec će biti više tema...slobodno mi pišite o čemu želite čuti pa ču ja probati ako znam napisati, a ako neznam-istražiti.

Nastavlja se

~ komentiraj (3) ~ printaj ~ # ~

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

<	lipanj, 2009					>
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30