TUNGUSKA EKSPLOZIJA (prvi dio)

MISTERIJI I KRIPTOZOOLOGIJA

Get your own Poll!

"Najljepši je doživljaj susret s tajanstvenim. On je izvor svake stvarne umjetnosti i znanosti. Ko nikada nije imao ovo
iskustvo, ko nije sposoban ni za kakvo oduševljenje i ko ne moze da se zapanji od Čuđenja, on je isto kao mrtav. Njegove oči su zatvorene!"Albert Einstein

Šta o misterijama misli Arthur C.Clarke(moj uzor)
Tri vrste enigmi
Misterije se pojavljuju u toliko oblika i veličina da ih je gotovo nemoguće svrstati. Jedan je koristan način taj da ih podijelimo i nazovemo misterijama prve, druge i treće vrste
Misterija prve vrste je nešto što nas nekoć krajnje zbunjivalo, ali je sada do kraja protumačeno. U tu kategoriju idu gotovo sve prirodne pojave; jedan od najpoznatijih i najljepših primjera je duga. Prethistorijskom čovjeku ona je jamačno ulijevala strah, čak užas. Nije je uspio objasniti ni na koji način osim kao djelo neke nadmočne inteligencije; pročitajte u Knjizi postanka, kad Jehova govori Noi (Nuh a.s.) da ce nebo obilježiti svojim znakom...
Pravo objašnjenje duge moralo je pričekati potvrdu Isaaca Newtona da je »bijela« svjetlost zapravo mješavina svih boja koje se mogu odijeliti prizmom ili kapljicama vode koje lebde na nebu...
Još veće strahopoštovanje od duge izaziva aurora - polarno svjetlo i tek smo otkako je svanulo svemirsko doba saznali da nastaje od elektricitetom nabijenih čestica što ih izbacuje Sunce a Zemljino ih magnetsko polje zadržava u gornjim slojevima atmosfere. Još i sada valja proučiti
mnoge pojedinosti, ali u pogledu općih principa aurore nema više sumnje.
Dakako - a to će vam spremno potvrditi svaki filozof - nijedno »objašnjenje« nije konačno: iza svake tajne krije se neka druga, još dublja. Raspršivanje svjetla u spektar stvara dugu - ali što je svjetlost sama po sebi?...
Misterije druge vrste su nepoznanice koje još jesu tajnovite, premda za neke slutimo odgovore. Često je neprilika u tome što odgovora ima previše; bili bismo posve zadovoljni s bilo kojim od njih, ali nam se svi cine podjednako dobri. Najspektakularniji suvremeni primjer je, dakako, pojava NLO, za koju objašnjenja sežu od psihičkih manifestacija preko atmosferskih efekata do svemirskih brodova iz drugih svjetova - i, da bi stvari bile još zamršenije, lanac spremnih tumaca niže se od totalnih luđaka do trijeznih znanstvenika.

Druga je tajna, koja ne pobuđuje takve strasti, velika morska zmija. Većina bi zoologa posve spremno priznala da golema neidentificirana morska bića mozda postoje - i možda su, kao u slučaju resoperke (coelacantha) čak ostaci iz prethistorijskog doba. Ako još jesu prisutni, jednog bismo dana to morali moći dokazati.
Ako izuzmemo zlu sreću, većina se tajni druge vrste naposljetku riješi i prelazi u one prve vrste. Kao svjedok takvog razvoja naš je naraštaj imao najvecu srecu od svih dosadašnjih. Pronašli smo odgovore na pitanja koja su progonila sva ranija doba - na pitanja kojih su se rješenja nekoć činila sasvim nemogućim...
Ipak, ima nekih tajni koje će možda zauvijek ostati tajne druge vrste. To osobito vrijedi kad je riječ o povijesnim događajima; kad se dokazi jednom izgube ili unište, nema načina da ih obnovimo... Ako netko ne izmisli način kako da gledamo u prošlost - što je krajnje nevjerojatno ali ne i posve nemoguće - možda ih nikad nećemo saznati. Znanstvenici su sretniji od povjesničara, jer priroda ne uništava dokaze; sva pitanja koja postavljaju naposljetku dobiju odgovor.

Misterije treće vrste su najrjeđe i o njima se moze vrlo malo reći; neki skeptici tvrde da one čak ni ne postoje. To su pojave - ili događaji - koji se, čini se, ne mogu racionalno protumačiti; u slučajevima gdje kao objašnjenja postoje teorije, ove su još fantastičnije od samih »činjenica«.
Možda je stopostotna tajna treće vrste nešto tako strašno da je - čak i kad bi materijal postojao - čovjek radije ne bi upotrijebio u televizijskom programu. To je neobičan fenomen poznat kao spontano samozapaljenje.
Ima mnogo zabilježenih slučajeva poduprtih, kako se čini, nepobitnim medicinskim dokazima, da je ljudska tijela u vrlo kratkom vremenu progutala strašna vrućina koja je često doslovno netaknutu ostavila okolinu, pa čak i odjeću žrtve!

Ljudsko tijelo obično nije tek tako lako sazeci; zapravo, potrebno je prilično mnogo goriva da bi se ono spalilo. Čini se da nema načina da se ova tajna ikad riješi bez mnogo više dokaza - a tko bi poželio da ih bude?
Manje je zaprepaštujuća, premda ponekad vrlo zastrašujuća, misterija treće vrste Poltergeist (od njemačkog doslovno »bučan duh«). Premda treba kad su u pitanju paranormalni fenomeni biti poprilično skeptičan, zato što neobične pojave zahtijevaju i potvrde izvanredno visokog standarda, ipak ima upečatljivih dokaza da se mali predmeti bez ikakva fizička povoda mogu pomicati ili čak materijalizirati. Iza te pojave najčešće negdje nalazimo neko preosjetljivo mlado stvorenje i premda su mladi u pubertetu - preosjetljivi ili ne - savršeno sposobni stvoriti pakao posve neparanormalnim sredstvima, ta pojava - koja se uporno pojavljuje u tolikim kultura-ma i kroz tolika razdoblja - nagovještava da se neobične stvari ipak dogadaju...
Ništa nije važnije od uvjerljive demonstracije nekoga neobičnog događaja izvan granica prihvaćene znanosti; upravo takvim otkrićima znanje napreduje. Međutim, sve dotle dok nema neke prihvatljive teorije ili upotreblji-ve hipoteze koja bi pojavu objasnila, možemo o njoj reci malo što razborita. Malo što frustrira više od izoliranih enigma koje, kako se čini, ne dopuštaju nikakva racionalnog objašnjenja.
Ako doista postoje, tajne treće vrste brzo uznapreduju u tajne druge i naposljetku u one prve vrste. Savršen primjer za to je otkriće radioaktivnosti, pri kraju 19. stoljeća. Znanstvenike s kraja viktorijanskog doba iznenadilo je otkriće da određeni sastojci urana neprekidno emitiraju energi-ju. To otkriće nije bilo samo potpuno neočekivano, nego se i suprotstavljalo svemu što je tada o fizici bilo poznato. Međutim, ubrzo su bile utvrđene neprijeporne činjenice, što je u vrlo kratko vrijeme dovelo do prvoga pravog shvačanja atomske strukture.
Nema sumnje, svijet je tako neobično i divno mjesto da će zbilja uvijek nadmašiti i najbujniju maštu; uvijek ce biti nepoznatih stvari, a mozda i takvih koje ne mozemo spoznati.

Arthur C. Clarke

subota, 06.06.2009.

U idućih nekoliko postova pozabavit ću se sa svima poznatom "Tunguskom eksplozijom" pa krenimo...

DAN KADA SU SE OTVORILA NEBESA
Bilo je 30. lipnja 1908. godine kada se misteriozno plamteće tijelo pojavilo na nebeskom obzorju. U dugoj kosoj putanji letjelo je prema sjeveru... A onda je odjeknula strašna eksplozija, čije uzroke znanost ni do danas nije odgonetnula...Samo je jedna činjenica do kraja neupitna: 30. se lipnja 1908. godine u središnjem Sibiru dogodilo nešto neviđeno - silovita eksplozija jačine termonuklearnog oružja razorila je i opustošila šumski masiv na preko 2150 četvornih kilometara i izazvala potres kojeg su registrirale sve geofizikalne stanice u svijetu. Sljedećih godina i desetljeća, kada su prve ekspedicije krenule u to negostoljubivo pustošno područje kako bi istražile što je eksplodiralo u Sibiru, misterija se samo povečala.
Zbog toga nije ni čudo što taj događaj i danas zbunjuje znanstvenike i pobuđuje interesovanje svjetske javnosti. Arthur Koestler ga je nazvao “najvećom znanstvenom misterijom 20. stoljeća”, Isaac Asimov “fantastičnom eksplozijom koja probuđuje maštu i najboljih SF pisaca”, a znameniti Arthur C. Clarke ga proglasio - “scenarijem sudnjeg dana”!

BROJNE PRETPOSTAVKE
Što se uistinu dogodilo 1908. godine u Sibiru?!
Ugledni ruski znanstvenik Nikolaj V. Vasiljev, koji je u Tomsku osnovao Kompleksnu samoinicijativnu ekspediciju za istraživanje tunguske katastrofe (KSE) u cijem je istraživanju sudjelovalo preko 1500 znanstvenika različitih profila, sedamdesetih je godina izazvao pravu senzaciju kada je svoja otkrića saopčio Sovjetskoj akademiji znanosti ustvrdivši da se u Sibiru srušio izvanzemaljski svemirski brod ili svemirska sonda i da za ove tvrdnje posjeduje valjane dokaze!
Onima koji se profesionalno ili amaterski bave istraživanjem i odgonetanjem misterioznih događaja posve je jasno da sibirska enigma spada u mali broj onih kojima je znanost poklonila podosta vremena. Proteklih desetljeća, dogadaj u Sibiru pokušali su objasniti najeminentniji znanstvenici Istoka i Zapada; vršena su detaljna proučavanja izrovanog tla; analizirana je flora i fauna; bilježena su dramatična svjedočanstva onih koji su preživjeli “susret treće vrste” s nevjerojatnom eksplozijom; izvodene su komplicirane kompjutorske animacije i računice; odgonetavan pravac leta zagonetnog tijela... Kao posljedice svega toga, rodile su se, ni manje ni više, nego cak 72 različite znanstvene teorije!
Na koncu, ni jedan od njih nije prevagnula, ali se izdvojilo pet-šest teorija koje su vjerojatno moguće objašnjenje za ono što je 1908. uzbudilo i potroslo svijet.
Tvrdnja ruskog znanstvenika Nikolaja V. Vasiljeva da je posrijedi bila eksplozija meduplanetarne letjelice nije nova. Novo je jedino to, što je sve do svoje ekspedicije na mjesto zagonetnog događaja, Vasiljev bio jedan od najogorčenijih protivnika teorije da je iznad Tunguziji eksplodirao svemirski brod neke nama nepoznate kozmičke civilizacije!
Što je to utjecalo da ugledni znanstvenik promijeni svoj stav i prikloni se teoriji koja se još jučer doimala više nego fantstičnom?!
- Raspolažem s dokazima - izjavio je Nikolaj Vasiljev - da je zagonetno tijelo, prije nego što je eksplodiralo, napravilo nevjerojatan luping. To je bio posljednji pokušaj nepoznatih gostiju iz svemira da otklone kvar i uspostave kontrolu nad letjelicom. Na žalost, nisu uspjeli...
Vasiljev rapolaže i drugim, konkretnim dokazima. Ali, o tome kasnije...
Vratimo se u prošlost.

KAO SMAK SVIJETA...
Bilo je 30 lipnja 1908. godine kada se zagonetno tijelo pojavilo visoko iznad Indijskog oceana. U dugoj kosoj (?) putanji letjelo je prema sjeveru preko azijskog kopna, iznad ledenih vrhova Himalaje. Što je dublje prodiralo u Zemljinu atmosferu, postajalo je svjetlije, grmljavina sve paklenija a istovremeno oko sebe je širilo i sve ubitačniju jaru.
Prvi put postalo je vidljivo iznad pustinje Gobi. Karavane koje su se probijale izmedu sprženih pješčanih dina, zaustavljale su se i u čudu gledale misteriozno leteće tijelo što je, poput golemog letećeg Sunca, plamtjelo na jutarnjem nebu, blješteči silnom vrelinom od blizu 3000 stupnjeva Celzijusovih (5000 F). Istodobno, iznenađeni nomadi i siroti stanovnici ubogih naselja, u udaljenim prostranstvima središnje Rusije, u strahu su promatrali nebo, panično se hvatajući za uši, jer im je zaglušujuča buka, činilo se, prodirala sve do samog mozga. Mnogi su od silne tutnjave za sva vremena izgubili sluh.
Točno u 7,17 sati usnula središnja sibirska visoravan, koja se pruža nedaleko od rijeke Tunguska Podkamenaja, desne pritoke močnog Jeniseja, inaće rijetko naseljen i nepristupačan kraj nepreglednih podzemnih voda i borovih šuma, po kojima su tumarala golema stada sobova, počela je silovito podrhtavati. Istodobno, Zemljine drhtaje registrirali su svi seizmografi svijeta, a eksplozija se čula u radijusu od 1000 kilometara. Podzemni potres se osjetio bez ikakvih uređaja čak i u Irkutsku, a strah je ispunio ljude u radijusu od 700-800 kilometara. Zatim je nastupio neviđeni kaos.
Eksplozija!
Vatra!
Lom!
Paklena vatrena vučina, dim i prašina u kojima se gubi jutarnja svjetla!
Sibir nestaje u zlokobnoj pomrčini!
Je li to bio smak svijeta?! Kraj planete Zemlje?!...

NEVJEROJATNA PUSTOŠ
Nad Sibirom se širi gigantska vatrena pelurka. Zrak je suh i ispunjen zaglušujulom eksplozijom, koja odjekuje deset tisuča kilometara unaokolo. Golemi val vruline, što se silnom brzinom širi preko molvara i blagih brežuljaka sjeverne tajge, topi i spaljuje sve pred sobom. Plamen i dim dizat če se i zamralivati nebo još mjesecima iza tog kataklizmilkog događaja.
Nepregledne tisučugodišnje šume u jednom jedinom su trenutku povaljane kao da se radilo o šibicama koje je netko neoprezno istresao. Drvene kolibe sjevernih nomada naprosto su sravnjene s tlom, a ljudi i životinje - što su imali (ne)sreču da prežive - unezvjereno su lutali opustošenim krajolikom tragajuči za odgovorom - što se dogodilo.
Prizori pakla su svuda oko njih.
Pet tisuča kilometara unaokolo.
Čini se da za njih nema spasa.
I dok se beskrajni gusti oblaci, ispunjeni čudnim dimom i pepelom, dižu dvadesetak kilometara iznad Sibira, cijelo područje je zasuto zloslutnom “crnom kišom”. Za sirote i neuke sibirske nomade to je još jedan predznak da je doista stigao - sudnji dan!

ZEMLJA SE ZATRESLA
Svjedočanstva onih koji su preživjeli tungusku katastrofu su više nego uzbudljiva:
“Bilo je vrijeme doručka i zadesio sam se na trijemu kuce blizu trgovačke postaje u Vanovari. Upravo sam podigao sjekiru da presiječem obruče na jednom buretu, kada su se otvorila nebesa, a visoko iznad šume, čitav sjeverni dio svoda kao da je bio zahvačen silnim plamenom... U istom trenutku zapljusnula me je strašna vručina. Kao da mi je košulja buknula pravim ognjem...
Mahao sam se da je strgnem sa sebe i odbacim, kada se u taj mah nebom razlijegao prasak, a odmah zatim oglasila grdna lomljava. Bio sam odbačen i tresnuo sam na zemlju nekih šest metara daleko od mjesta gdje sam radio, izgubivši na trenutak svijest. Moja je žena istrčala i uvukla me u brvnaru. Poslije silnog treska začula se zaglušujuča buka, kao da je kamenje padalo s neba. Zemlja se počela tresti, a ja sam - ležeći na tlu - prekrio glavu rukama, plašeći se da me ne pogodi neki kamen ili nešto drugo, još opasnije, što je padalo s neba. U trenutku kada su se nebesa otvorila, sa sjevera je oko naše kolibe počeo puhati vreli vjetar, kao iz topovske cijevi, ostavljajući sagorjeli trag na tlu...”
Stravične je trenutke zagonetne eksplozije jedan seljak doživio u polju:
“Tek što sam sjeo doručkovati pored pluga, kada se najednom razlegoše silni prasci - slični detonacijama topova. Konj mi pade na koljena, a sa sjevera povrh šume bukne plamen... U tom trenutku spazih kako je vjetar pobrao drveće i najprije mi padne naum da je u pitanju orkan. Ščepah čvrsto rukama drške pluga, kako ga oluja ne bi otpuhala. Vjetar je bio tako snažan da je podizao gromade tla s površine, a onda orkan počne dizati vodeni zid uz Angaru. Jasno sam ga mogao vidjeti, jer se moje imanje nalazi na obronku brda.
Istodobno, zvuk je toliko prestrašila konje da su upaničene životinje počele sumanuto galopirati vukući za sobom opremu za oranje...”
I seljanka je Lj. Konova tog jutra bila izvan svog doma:
“Prala sam vunu na obali rijeke Kan, kada se iznenada začula buka slična snažnom lepetu krila prestrašenih ptica..., a uz rijeku počelo se valjati golemi uništavajuči val nalik vodenom zidu. Ubrzo zatim, razliježe se još jedan prodoran prasak, koji je bio toliko silovit da je jedan od radnika u mojoj blizini, kao pokošen pao u vodu!...”
U isto vrijeme iznad Sibira se širio gigantski stub vatre, a zrak je bio ispunjen serijom silovitih razornih detonacija koje su odjekivale tisućama kilometara unaokolo. Vrela zračna struja munjevito se širila preko blagih brežuljaka ostavljajući ugljenisanu pustoš. Drveće je bilo sravnjeno, nomadske kolibe dignute u zrak, ljudi i životinje rasuti kao čestice prašine. Zapanjeni Sibirci u Vanavaru, skrivali su lica od kobne vreline, dok im je zagonetni udarni val pustošio selo, rujuči zemlju poput divovske krtice....

NASTAVLJA SE...

~ komentiraj (0) ~ printaj ~ # ~

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

<	lipanj, 2009					>
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30