Sve što mladi vole

ponedjeljak, 29.09.2008.

Ne izustih ni rijec

Riječi pupaju na granama, linjaju se proljećima i jesenima, a svi se pravimo tupavim, glupavim i neukim ribama. Šutimo u vodi, šutimo na zraku. Patimo u jednom i drugom strahu.
Čuju se iz daljine ptice. Nešto bilže su tvornice što sukljaju u zrak, no to i daje ovom danu moć da ne postane mrak. Kraju je i to ljeto, prošlo je nekako lijepo, a često je i sveto izgledalo sve to što se pojavljivalo oko nas. Šutjeli smo kada nismo trebali, ali je puno bolje da je tako. Nitko nije plak'o ovih zadnjih dana, ali mi se čini da sam u par navrata vidio svoje suze. Neki osjećaj koji ti iz grla uze sve ono što to muči i opominje te da ne može dalje onako kako si mislio da mora biti. Često prestajem piti, i to me sve skupa buni jer znam da ljudi nisu stvoreni ludi, nego su to postali, ali tko sam ja da im sudim? Čini se ludim svaki taj pokret, svaki okret oko svoje ili tuđe osi, pa ne razmišljamo dok preko žerave hodamo bosi, jer nas trenutno ne boli. Ne još. Ne poznajemo boli, mislimo da smo bolji ako plačemo u tišini dok nas nitko ne vidi. Mi samo mislimo. Možda je to jedino što ubiti i poznamo, al ne prepoznamo na vrijeme ono sitno, ono bitno. Čini se nebitno i mrtvo sve ono što je samo po sebi... daleko. Tko je pričao o metrima, ja pričam o svjetlosti!? Ja pričam, ali to zaista i mislim, potrebno je vrijeme da se čovjek smjesti u vrijeme koje ga steže, u krugove koji ga gnječe, koji ga mjese i razvlače. Mi smo samo čimpanze koje se veru, neprestano se penju i odugovlače ono što treba da bude od sviju nas jače. Glumci bez uloga. Ritam bez bas noge i prokletog preglasnog doboša. A u stvari, zaboli me kurac za sve te nesvrstane emocije. Nije meni iskreno žao, ja samo ne volim nepravdu. Nisam zaljubljen u oči, ali me impresioniraju guzice. Ipak, više volim pravdu, ma koliko god često lagao sam sebi i ostalima, varao i stvarao imaginarnu sliku vjernosti životu. Ili upravo to mrzim...
Glad prema slobodi je neutaživa, toga moram biti svjestan. Tu nema laži. Jedina laž je sloboda. Ne možeš sa tri boda parirati prvaku koji je odavno u zraku, tako visoko, puno više o tebe i ne pozna dileme. Jedina dilema je laž, a sloboda nije radni staž, preživljavanje na rubu, al zapalit ću trubu da mi bude malo bolje, da se promijene boje u neke svjetlije i ljepše, u neke crvene boje trešnje... Ili lubenice, nije toliko bitno koje boje će biti oko mene dok su laži slobode samo dileme koje će progutat vrijeme. Nemam dovoljno snage da vrisnem jer upravo sada propadam u sebi, preživljavam u tebi, u nama je galama. Velika buka koja neprestano guta sama sebe, u kakofoniji realnosti ne može propast', može samo opstat u svemu onome što nas gazi. Znam da smo goli kurac na Mliječnoj stazi, ali me smeta kada spazim da postoje tvari i sitni bakcili od kojih nastaju debili. Koja je to bolest, koji virus nas prati možda nikad' nećemo znati jer smo presitni da bi mogli shvatit' te velike stvari koje kažu oni stari što puno toga znaju, puno toga prate i imaju karakter puno jači od moga ega koji se sprema da skoči sa ovog balkona u neki novi dio ozona koji je samo krinka za kraj. Ja bi najrađe otiša' u raj, u neki novi svijet gdje je život lijep. Ne trebam puno, samo komad tla - ove zemlje i mrvu mora, da se okupam u ljeto i hranim se zimi, da se radujem oseci i plimi, da me razumije ona najbolja žena što mi nedjeljom pred mise složi odjela na stolicu pokraj kreveta prije nego krenem da se smijem ljudima što vjeruju u ono što sam u sebi pronašao davno sam. Ja bi najrađe neki hram, neku spilju da me bolje čuva od ovog podstanarskog krova, ali nije to moja volja već njegova ili vaša, ma zamisli... ne treba mi kockica hasha da se umirim, dosta su mi i dva - tri pajdaša koji mogu da prate sve moje debate, moje varljive krinke i neke nedužne klinke da mi se dive dok naručujem pive koje neću ni popit' već ih poklonit onoj istoj trojici koji su sa mnom i sjeli te vrele ljetne noći, pa me ajde zaustavi, probaj zakočit.
Želim skočit visoko sa zvonika ili sa crkve, sa rive prema brdu i nazad u krpe, zaustavit satove koji me prate i izrepat neki jebeni šanžer iz automata zvanog moja debata.

MOJA DEBATA
Ja se ne volim danju, ja se ne volim noću, volim ljude ali još više samoću.
Nju stvarno pravo volim i sa svima se borim da ju obranim od gomile sranja koja izlaze iz glava ovih malih budala, ovih nejakih ljudi koji se vole smijat' kad se netko trudi.
Ja ne volim mrak, ja ne volim noć, ali po danju ne mogu kroz mjesec proć'.
Sa suncem dolaze mirisi, ali ja ih tek gutam noću, jer tada mogu šta 'oću i ni'ko ne može reć' da sam popio bocu ili dvije da se smijem, a da sam ubiti tužan i tako ružan da moram stat.

Mene počinje prat' neki bolestan feel, a nikad nisam znao kako snažan je plin od kojeg me manta i nosi sve dalje od vlastite osi, od svojih gibanja i znanja, a samo sranja oko mene plove poput turista Čeha koji se gnjoje, roje i broje sredinom sedmog kada najviše gledam prema moru u daljinu da mi pošalje plimu, da otplutam negdje daleko, pa da se vratim kada prestane biti tako gusto kao kašica il' juha od gljiva, ali onih ludih zbog kojih će sudit' dilera i konzumenta, ali mene ne, ja sam debel a atleta. Takav je odnos i moja debata, iz gliba i blata mogu izać ko tata, ili ko peder, nikad štreber, ali tih i povučen - naučen za rat koji je naručen i prolongira start ove utrke života, al moram prestat srat jer će zabolit' ove nejake ruke koje su klale za ideale, ali samo budale za njih ginu dok ja se koprcam kao vojnik Ryan ili ona nevoljna Meg koju gledam kroz led jer mi se čini da je mrtva koliko se pumpa svim sranjima ovim i onim, a tako je postala stara da se prestala karat, a ipak bi htjela da se osjeti zdrava. Tako i ja, samo na tren zaglumim da sam opet njen, ne njen - od Ryan Meg, već dio one što mi je sjebala svijet, moj ocean bez dna, ona što me je slomila - e baš ta! Možda ona i danas kaže da sam bio nešto što ne želi nitko, ali dobro znam da laže i to, jer ona me htjela kad sam bio ko zemlja p'jan i kad sam bio tužan i sam, kad sam bio mrtav a živ, ona me htjela kad sam bio u pravu i kriv. Neću lagat' da me sada boli kurac za ta sranja i ljubav, ali istina je živa sve dok ima piva, a kada trijezan mislim samo se smijem i pizdim koliko glup sam bio i koliko glup još i danas mogu biti da se moram kriti od svih tih osjećanja jer to su samo moja sranja koja mogu i ne moram da dijelim, ali želim jer onda nisam sam pa makar nestao sav taj "bla bla bla" san. Kada krenem ja ne mogu stat jer želim svima reć' koja je igra i čija je riječ prokleta od boga vašeg i moga, našeg roda, ovog govnovoda u kome se penje samo onaj što je otporan na smrad, a smrad je i osjećaj, kao i glad. Sad prestajem srat, nek' izvine svi koje sam spomenuo tad dok sam bio lud, znači danas i juče', neka oproste za sutra jer sutra me vuče da još luđe krenem i pokrenem vrijeme da što prije prođe prije nove koče pune riba onih sa istoga dna iz kojeg sam isplivao ja nekada davno dok nisam znao gdje i zašto prolazim još jednom kroz to isto stanje. Samo moje sranje. Hvala moje dame, šabani i draga mama, svima vam hvala, ali nisam budala dragi tata, koliko god ti želio bolje bit će kako srce moje, ali moje kaže i ako budem htio živit' od gaže do gaže - to su moje gaže i bez garaže ću biti bolji i jači, pa me tlači jer tako postajem kraći na dodir, ali duži na pogled koji vas gleda i vjeruje u bolje. Moje bolje. Svima hvala pa me jebi, ali nemaš muda - hvala bogu - no kažem to onako zbog stiha, nisi hrabra - a daleko je kita, moraš pronaći drugi način do mene, jer kad skrenem morat ćete bježat i prestat srat, baš kao ja sad!

29.09.2008. u 15:11 • 3 KomentaraPrint#

subota, 02.08.2008.

Da li me se sjećaš (tnx to Goribor)


Tamo sam, gde sam i krenuo
Ništa bolje nisam smislio
Stare stvari osvežio
S mrtvima na ti prešao
Od sudbine se dalje ne može
A ja bih da promenim te uslove
Makar na tren da se okrenem
I iz pluća mulj da operem
A možda je i bolje što nisi pored mene
Možda bih te ubio kao što ubijam sebe

Jedno malo da
Uništi hiljadu velikih ne
I opet u ogledalu
Đavolu merim zenice
I kao da nikad ništa nisam shvatio
I kao da nikad nisam ništa platio
Kao da nikad nisam s' grčem plakao
Kao da je Isus zbog dopa
Na krstu skapao
I kao da su knjige za paljenje
I kao da su reči samo za laganje
I kao da su ljudi samo za mučenje
A jutra za brutalno i mučno buđenje
I kao da nikad nisam osetio dobro
I kao da nikad nisam poželeo dobro
I kao da nikad nisam svoje srce dao
I kao da to nije razlog što sam živ ostao
I kao da sam ja zacenjen decu klao
Kobejnu prosvirao glavu
Milione u gasnu komoru poslao
I kao da nikad nisam bio dete
I kao da mi niko nikad ništa nije praštao
I kao da nikad nisam maštao
I kao da pi**u nikad nisam video
Ili da gramofon nikad nisam imao
Kao da pola života pod sloganom
Boli me k***c za sve nisam proživeo
Ali sad se samo pitam

Da li me se sećaš
Da l' još pamtiš moj glas
Da li još ponekad
Moje ime promrmljaš

02.08.2008. u 22:05 • 1 KomentaraPrint#

subota, 12.07.2008.

Možda ćeš

Možda ćeš otići iz one ulice i zaboraviti na sve njene istine,
ili ćeš prestati voljeti onaj asfalt kojeg su nedavno završili.
Ne tražim odgovore u tvojim porukama.. ili lažem
samo da prekrijem mirise koje njušim dok ih čitam.
Možda ćeš vidjeti kako se bojim kad' i ti postaneš kap u moru,
u gradu u kome su suše izbrisale tragove vodenih slapova radosti.

Možda ćeš shvatiti što je značilo kada sam govorio o nemoći.

12.07.2008. u 19:21 • 3 KomentaraPrint#

srijeda, 14.05.2008.

Dogovorio sam se

Liberalizirale su se i oporbe. Godinama su se i željele liberalizirati. Mjestimice oblačno je ipak zgledalo nebo. Mazohistički broj pitanja je uspijevao nametnuti dogodovštine u svoju korist. Ukrutili su se zaprepašteni udovi. Gledajući u nove izaslanike ili pobornike iste granice, šutjeli su netražeći odgovore. Buljili su prema gore. Neki su gledali ravno, u oči gospodara, a neki su vijugali raznostranično. Bilo je i onih upornih, koji su samo tražili rupe. Neki od njih se uređuju da bi pristvovali toj igri, nejasnih pitanja i neodgovora, a drugi se poružnjavaju.

14.05.2008. u 20:47 • 3 KomentaraPrint#

petak, 09.05.2008.

Ne izustih ni rijec

Riječi pupaju na granama, linjaju se proljećima i jesenima, a svi se pravimo tupavim, glupavim i neukim ribama. Šutimo u vodi, šutimo na zraku. Patimo u jednom i drugom strahu.
Čuju se iz daljine ptice. Nešto bilže su tvornice što sukljaju u zrak, no to i daje ovom danu moć da ne postane mrak. Kraju je i to ljeto, prošlo je nekako lijepo, a često je i sveto izgledalo sve to što se pojavljivalo oko nas. Šutjeli smo kada nismo trebali, ali je puno bolje da je tako. Nitko nije plak'o ovih zadnjih dana, ali mi se čini da sam u par navrata vidio svoje suze. Neki osjećaj koji ti iz grla uze sve ono što to muči i opominje te da ne može dalje onako kako si mislio da mora biti. Često prestajem piti, i to me sve skupa buni jer znam da ljudi nisu stvoreni ludi, nego su to postali, ali tko sam ja da im sudim? Čini se ludim svaki taj pokret, svaki okret oko svoje ili tuđe osi, pa ne razmišljamo dok preko žerave hodamo bosi, jer nas trenutno ne boli. Ne još. Ne poznajemo boli, mislimo da smo bolji ako plačemo u tišini dok nas nitko ne vidi. Mi samo mislimo. Možda je to jedino što ubiti i poznamo, al ne prepoznamo na vrijeme ono sitno, ono bitno. Čini se nebitno i mrtvo sve ono što je samo po sebi... daleko. Tko je pričao o metrima, ja pričam o svjetlosti!? Ja pričam, ali to zaista i mislim, potrebno je vrijeme da se čovjek smjesti u vrijeme koje ga steže, u krugove koji ga gnječe, koji ga mjese i razvlače. Mi smo samo čimpanze koje se veru, neprestano se penju i odugovlače ono što treba da bude od sviju nas jače. Glumci bez uloga. Ritam bez bas noge i prokletog preglasnog doboša. A u stvari, zaboli me kurac za sve te nesvrstane emocije. Nije meni iskreno žao, ja samo ne volim nepravdu. Nisam zaljubljen u oči, ali me impresioniraju guzice. Ipak, više volim pravdu, ma koliko god često lagao sam sebi i ostalima, varao i stvarao imaginarnu sliku vjernosti životu. Ili upravo to mrzim...
Glad prema slobodi je neutaživa, toga moram biti svjestan. Tu nema laži. Jedina laž je sloboda. Ne možeš sa tri boda parirati prvaku koji je odavno u zraku, tako visoko, puno više o tebe i ne pozna dileme. Jedina dilema je laž, a sloboda nije radni staž, preživljavanje na rubu, al zapalit ću trubu da mi bude malo bolje, da se promijene boje u neke svjetlije i ljepše, u neke crvene boje trešnje... Ili lubenice, nije toliko bitno koje boje će biti oko mene dok su laži slobode samo dileme koje će progutat vrijeme. Nemam dovoljno snage da vrisnem jer upravo sada propadam u sebi, preživljavam u tebi, u nama je galama. Velika buka koja neprestano guta sama sebe, u kakofoniji realnosti ne može propast', može samo opstat u svemu onome što nas gazi. Znam da smo goli kurac na Mliječnoj stazi, ali me smeta kada spazim da postoje tvari i sitni bakcili od kojih nastaju debili. Koja je to bolest, koji virus nas prati možda nikad' nećemo znati jer smo presitni da bi mogli shvatit' te velike stvari koje kažu oni stari što puno toga znaju, puno toga prate i imaju karakter puno jači od moga ega koji se sprema da skoči sa ovog balkona u neki novi dio ozona koji je samo krinka za kraj. Ja bi najrađe otiša' u raj, u neki novi svijet gdje je život lijep. Ne trebam puno, samo komad tla - ove zemlje i mrvu mora, da se okupam u ljeto i hranim se zimi, da se radujem oseci i plimi, da me razumije ona najbolja žena što mi nedjeljom pred mise složi odjela na stolicu pokraj kreveta prije nego krenem da se smijem ljudima što vjeruju u ono što sam u sebi pronašao davno sam. Ja bi najrađe neki hram, neku spilju da me bolje čuva od ovog podstanarskog krova, ali nije to moja volja već njegova ili vaša, ma zamisli... ne treba mi kockica hasha da se umirim, dosta su mi i dva - tri pajdaša koji mogu da prate sve moje debate, moje varljive krinke i neke nedužne klinke da mi se dive dok naručujem pive koje neću ni popit' već ih poklonit onoj istoj trojici koji su sa mnom i sjeli te vrele ljetne noći, pa me ajde zaustavi, probaj zakočit.
Želim skočit visoko sa zvonika ili sa crkve, sa rive prema brdu i nazad u krpe, zaustavit satove koji me prate i izrepat neki jebeni šanžer iz automata zvanog moja debata.

MOJA DEBATA
Ja se ne volim danju, ja se ne volim noću, volim ljude ali još više samoću.
Nju stvarno pravo volim i sa svima se borim da ju obranim od gomile sranja koja izlaze iz glava ovih malih budala, ovih nejakih ljudi koji se vole smijat' kad se netko trudi.
Ja ne volim mrak, ja ne volim noć, ali po danju ne mogu kroz mjesec proć'.
Sa suncem dolaze mirisi, ali ja ih tek gutam noću, jer tada mogu šta 'oću i ni'ko ne može reć' da sam popio bocu ili dvije da se smijem, a da sam ubiti tužan i tako ružan da moram stat.

Mene počinje prat' neki bolestan feel, a nikad nisam znao kako snažan je plin od kojeg me manta i nosi sve dalje od vlastite osi, od svojih gibanja i znanja, a samo sranja oko mene plove poput turista Čeha koji se gnjoje, roje i broje sredinom sedmog kada najviše gledam prema moru u daljinu da mi pošalje plimu, da otplutam negdje daleko, pa da se vratim kada prestane biti tako gusto kao kašica il' juha od gljiva, ali onih ludih zbog kojih će sudit' dilera i konzumenta, ali mene ne, ja sam debel a atleta. Takav je odnos i moja debata, iz gliba i blata mogu izać ko tata, ili ko peder, nikad štreber, ali tih i povučen - naučen za rat koji je naručen i prolongira start ove utrke života, al moram prestat srat jer će zabolit' ove nejake ruke koje su klale za ideale, ali samo budale za njih ginu dok ja se koprcam kao vojnik Ryan ili ona nevoljna Meg koju gledam kroz led jer mi se čini da je mrtva koliko se pumpa svim sranjima ovim i onim, a tako je postala stara da se prestala karat, a ipak bi htjela da se osjeti zdrava. Tako i ja, samo na tren zaglumim da sam opet njen, ne njen - od Ryan Meg, već dio one što mi je sjebala svijet, moj ocean bez dna, ona što me je slomila - e baš ta! Možda ona i danas kaže da sam bio nešto što ne želi nitko, ali dobro znam da laže i to, jer ona me htjela kad sam bio ko zemlja p'jan i kad sam bio tužan i sam, kad sam bio mrtav a živ, ona me htjela kad sam bio u pravu i kriv. Neću lagat' da me sada boli kurac za ta sranja i ljubav, ali istina je živa sve dok ima piva, a kada trijezan mislim samo se smijem i pizdim koliko glup sam bio i koliko glup još i danas mogu biti da se moram kriti od svih tih osjećanja jer to su samo moja sranja koja mogu i ne moram da dijelim, ali želim jer onda nisam sam pa makar nestao sav taj "bla bla bla" san. Kada krenem ja ne mogu stat jer želim svima reć' koja je igra i čija je riječ prokleta od boga vašeg i moga, našeg roda, ovog govnovoda u kome se penje samo onaj što je otporan na smrad, a smrad je i osjećaj, kao i glad. Sad prestajem srat, nek' izvine svi koje sam spomenuo tad dok sam bio lud, znači danas i juče', neka oproste za sutra jer sutra me vuče da još luđe krenem i pokrenem vrijeme da što prije prođe prije nove koče pune riba onih sa istoga dna iz kojeg sam isplivao ja nekada davno dok nisam znao gdje i zašto prolazim još jednom kroz to isto stanje. Samo moje sranje. Hvala moje dame, šabani i draga mama, svima vam hvala, ali nisam budala dragi tata, koliko god ti želio bolje bit će kako srce moje, ali moje kaže i ako budem htio živit' od gaže do gaže - to su moje gaže i bez garaže ću biti bolji i jači, pa me tlači jer tako postajem kraći na dodir, ali duži na pogled koji vas gleda i vjeruje u bolje. Moje bolje. Svima hvala pa me jebi, ali nemaš muda - hvala bogu - no kažem to onako zbog stiha, nisi hrabra - a daleko je kita, moraš pronaći drugi način do mene, jer kad skrenem morat ćete bježat i prestat srat, baš kao ja sad!

09.05.2008. u 00:28 • 0 KomentaraPrint#

utorak, 29.04.2008.

Svirali su Gansi...

Noć je virila kroz ove otvore iza stakala. Glupo mi je definirati neki otvoreni dio otvora, a koji služi za zatvaranje, pa radije neću, već ću jednostavno pustiti svima na volju da registriraju to na što ja mislim. Nijedan prozor ne može biti do kraja zatvoren. Svjetlost je dio zraka, a ni jedno ni drugo ne može biti vječno ugušeno. Ni prividno.
Tražio sam svoj miris, ali nisam postojao u toj gomili fascinantnog zraka. U gomili svjetla. U mraku. Posteljina je uvijek satkana od suza, jer je to mjesto gdje suze ne bježe i gdje su sigurne od svijeta koji ih osuđuje. Meni su one vodile priču u svom smjeru. Prema strahu kojeg sam, ovaj put, bio savršeno svjestan. Ne bojim se ja pizdarija, a ni Satan se ne boji besmislica. Bježimo od gluposti. Zajedno, no poništavamo se razinama svijesti.
Dolazim na rub spoznaje. Moja istina je moja droga. Moj stimulans su moji snovi i ideje. One malene, sitne, glasne radio stanice uma. Prekritično mi je srce. Previše voli. Previše toga, previše njih. Dopušta, a nema zašto. Nije zaljubljeno ili slomljeno, jednostavno je moje. Opisni pridjev mene, kakvog se sam poznajem. Šteta... Gdje bi bila moja granica da ne postoji ta strast prema sreći. Snaga koja pokreće korake.

Ustajem i hvatam zrak, ali on samo prolazi kroz mene. Izlazi na leđa, osjećam ga sa lijeve strane kićme. Struji, sve kao neće, pa me hvata za jaja. Drži čvrsto i čeka da se predam. Ne da sam ga poslao u pičku mile matere, nego sam ga svom snagom izdahnuo i prepustio mraku. Mislim da se uplašio jer se nije više vraćao.
No, tada sam osjetio da mi je potreban jer me guši udisanje mraka. Prepustio sam se.

Jutro je počelo sa zorom, kao što to i inače biva... Ali misli nisu bile jutarnja tjeskoba. Bar ne ovaj put. Ne samo da sam bio drzak, bio sam bezobziran i nakaradan po pitanju cijelog svijeta. Svemira posebno. Nestalo je mračnih realnosti, a ostale su sjene. Nepregledne rupe mojih razgovora sa samim sobom, koje nikada, ali baš nikada ne završe pametnim rečenicama. Svađamo se u nedogled. Ja i ja. Sad su mi smiješne bile sve te simpatične nelogičnosti vezane za odnos mozga i srca. Uma i strasti. Zato me i boli, osjećam. I um i srce. I svi udovi množine. Onaj koji je u jednini, bogu hvala, još uvijek ne boli doslovno. Zato postoji preneseno značenje. Boli me kurac za svakog onog crva koji mi zavidi na strasti koju obožavam. Trne mi isti za sve one koji ne razumiju voljenje realne ljubavi prema svom svijetu. Lagano me bocka za sve one priče i pričice koje ne mogu dodirnuti moju opsesiju. Jer ta opsesija sam ja. Ono što želim ne moram i imati, važno je željeti i ne gaziti svoje ideale da dođeš do istih ciljeva. Budale ginu za ideale - istina možda, ali snagom strasti se za ideale i od ideala živi. Moja duhovna hrana. A nije marijana. Ni Marijana.
Nije mi stalo za relationship status mog rođenog uma. Važna mi je njegova sreća, makar bio i samac do zadnjeg udisaja. Neka stoji i ratuje sa srcem. Volim ih oboje. A sad.. ko će se pokazat pravim odabirom, nije bitno. Znat će se na vrijeme. A ono će pokazati konačno riješenje situacije. Želim ugovore, crno na bijelo, o svemu onome što sam dodirnuo ovim debelim prstima! Ne trebaš me cijenit, guzonja, niti me moraš gledati, ali ako nemaš riječi koje su nastale umnim razmatranjem cijele slike, ne prilazi mi. Jer.. ja sam slikar. Volim svaku boju, ako ona tu pripada. Daj mi boje ako ih ne želiš, ja ću već nekako izaći s njima na kraj, makar ih zamazao po stropu ovog mahnitog vremena. Po haljinama ovih nervoznih žena i torbama dobroćudnih poštara koji skupljaju osmijehe. Zagrljaje trebam prije nego boje, ali oni pripadaju onima koji su nesretni. Njima su potrebniji. Odričem ih se na neko vrijeme, neka lutaju sjenama onih nesretnijih od mene. Ja moram postati svjestan, pa sretan, a onda i jak samo od vlastite energije koja koluta očima na svaku pomisao mojih ideja. A one su brutalne i opasne po sve one raznostranične duše. Nevjerne Tome su razbibrige prema onim pothvatima koje realiziraju razno ... stranične.... duše. Duše? Koliko njih se još uvijek koprca u glagolima neshvatljivim i nepojmljivim jakoj sili koja nas proizvodi poput televizijskih prijamnika sumnjivog podrijetla? Imam jedan takav uređaj. Sive je boje i, svega mi, još uvijek pošteno radi. Malo prestaje na tren biti poslušan, no vrlo brzo me shvati ozbiljno. Vidi baterije. E njih imam. Još uvijek.

Koji je kurac svima ovih dana sa nekim emo pizdarijama? I sam sebi lagano izgledam emo krelac, posebno kad čitam svoje misli. HEhehehehe, ali ne. Taj film još ne igra u mom prekrasnom kinu. Bioskopu, rekli bi komšije preko grane.

Satan se javio iz Afrike. Tamo je već neko vrijeme. Priča mi o neozbiljnim provodima perverzne imaginacije, pa ga sa zanimanjem slušam. Ali čujem da je tužan. Volio bi da se skoro vrati pa da i moja slova dobiju opet dimenziju naše priče.

Ne pričam zato da me vidiš ili čuješ, da mi kažeš riječi. Pričam zato da pišem i da sam svjestan sebe i svojih misli danas, sutra i za godinu dana kad pogledam duboko u sebe. Češće bi trebali gledati u sebe. Mesti svoja dvorišta i slagati svoje čarape u ladice. Možda će nam biti lakše shvatiti ostale. Tuđe priče i potrebe.

Borba je zvonka radost!!!

29.04.2008. u 00:18 • 12 KomentaraPrint#

nedjelja, 09.03.2008.

Autocesta ka' svjetlosti mraka

Nisu one sve laži tek tako začarane sumnjom, niti su sve one sumnje toliko lažljive. Kilometrima uma ne valja juriti sa strahom za volanom, no tko će onda voziti? Možda sretno lice majke, koja je sinu podigla spomenik na svojim leđima, gutajući svu prašinu sa njegove autoceste života, ne žaleći ni trenutak zbog nijednog zrna nesreće koju je ovaj izumio? Koliko snažan je taj Rekvijem za snove? Hoće li možda uplakane očeve oči koje su željele dobro, a donijele iste te suze svima, sada sjesti za volan ovog stroja? Života, kojeg smo sanjali igrajući se sa beskrajnim plodovima prirode, uzimajući iz zraka sve one igračke, gledajući oblake u lice koje je postojalo zbog nas, - mislim da više nema. Kuda ide ovaj stroj? I zašto baš ovom cestom mora poći, osjećam se krivim. Na optuženičkoj klupi sada sjede osmjesi, ali oni iskreni, pa se pitam koliko treba biti loš da bi izbjegao neprestane osude i krvave pohode onih čudnih sudaca. Možda se previše pitam, pa i Satan izbjegava moje misaone pothvate. Uvijek sam mislio da je on nečiste savjesti, no sada tek vidim da sam bio u krivu. Naravno da jesam, jer nisam imao snage gledati u sebe, ispred sebe i pored sebe. Rekao bih, kako bih se sam sebi opravdao, da sam bio mlad. Mlad. Neiskvaren i ponosan na sebe. Iskren, prije svega. Što li sam danas, nominativ ili dativ svoje priče? Prvo lice jednine ovih dana ili samo umorni putnik, promatrač i izbjeglica?

Sjedili smo tako na ovom oronulom kauču, ne obraćajući pozornost na televizijski program gledali smo svoje sjene na zidu pitajući se čija je koja crna bluristika. Obje su nevidljive postale za tren, jer sjene misli odvode daleko, pa ih je vrlo teško promatrati razmišljajući o njima. One se boje nas, a mi njih. Bojao se Satan svoje sjene toga popodneva, a ja sam zazirao do Satanova pogleda. Mislili smo se. Jedan drugoga. Nismo mislili jedan o drugome ili jedan na drugoga, već smo se samo međusobno mislili. Što god to značilo, bilo je upravo tako.

Neki strah je isto bio tu, sa nama, ali on nije mislio. Jednostavno je bio, a mi smo ga, pička li mu materina, predobro osjećali. Svaki zvuk je donosio nove strahovove udare prema nama. Uši su nanosile bol. Varali su nas previše puta, da bi sada bili otporni na sve. Ne vjerujem u strah, ali on mene posjeduje, i to baš danas kada želim ići naprijed. Ne mogu, a ni Satan nešto nije od jurišanja. Volio bi imati onaj stroj sa početka priče, pa da ga ja i Satan razletimo po našem autoputu. Kome bi onda palo na pamet svo ono zlo što ga svakodnevno gutamo na vijestima ili upijamo iz štampanih crnih slova na nerecikliranom papiru? Dao Bog da nestane zlo. Mrzim zlo, a evo i Satan se koprca želeći ga izbaciti iz svakodnevice. Mi mrzimo zlo. Možda sami čin mržnje potiče zlo, pa se ubijamo po principu mušica koje se zalijeću glavom bez obzira u svijetlo. Ili smo leptirice iz "Crnih leptira"? Jesmo li uopće ikakav jebeni kurac na ovom "usputnom stajalištu" gdje se parkira onaj prokleti stroj bez vozača? Čemu služe oni visoko-pozicionirani majmuni, a čemu mi? Milijarde su tu pitanja čije odgovore Satan i ja ne želimo znati, a svejedno ih postavljamo. Drugima ili međusobno, a često i samima sebi. Nemamo pojma zašto, vjeruj mi. Možda smo malo zalutali putujući kroz sva ova bolesna sranja što nam se serviraju. Ili smo mi upravo na jelovniku ovih dana. Teški su dani, dragi ljudi. Vjerujte i čuvajte ono što imate. Ako uopće išta još imate, jadnici propali. Ne prozivam vas. Prozivam sebe sa vama u istoj toj čaroliji osude. Ne ljutite se, prihvatite. Ja ne mogu, a ni Satan jer smo prejadni i slabi za sve ovo, pa se koprcamo neznajući koji su naši znakovi što nam utjeravju strah u kosti, a putne karte u džepove. Malko smo nezbrinuti od ovog Neba, pa nam s vremena na vrijeme dođe i da povjerujemo u to Nebo. Možda nas ne voli. I nije ga briga. Možda. Čekate priču? Bit će priča, samo nek' se ispucamo do kraja kako spada, pa ćemo lagano i preći na ono što se dogodilo jutros u nama. I sa nama. Dakle, nekakav UZI bi bio od velike pomoći, pa da izrešetamo kako treba, izbacujući sve frustracije iz ovih umova mahnitih. Ratata tata tata ratata ...
Po svim zidovima svakog grada u kojem postoji neprijateljski pogled valja rasprskati rafal, no to je zlo. To je mrz.
Kao što pišanje nekada nazovemo piš (možemo napraviti simpatičnu paralelu o odnosu pišanja i piša tako da pišanje uzmemo kao čin koji traje neko vrijeme, tj. se događa, dok piš možemo shvatiti kao trenutni događaj. Kadar ili zabilježenu sliku trenutka). Tako je i taj mrz dio mržnje globalnih razmjera, koji nije dobar. Nikako nije. Nije. Znači, i taj otisak je besmislen. Taj rafal. Spušta na razinu, ili diže. Koliko puta se kurac digne ne pitajući mozak ni za savjet, a koliko se tek puta taj mrz pojavi ne pitajući nikoga ni za što. Kada u kino dolazi mir i tišina? A kad će tek doći do nas taj hit uradak onih masonskih izdrkovina današnjeg vremena? Svog vremena koje postoji!

Zvonjava je urnebesno raskidala atome tišine. Iza prozora je bila siva boja, a ja sam crnio postepeno gledajući i promatrajući svoj kontrast. Satan je zelenio maštajući o nekom vremenu kojeg smo potratili na uspješnost. Čiju? Njihovu. Tražio sam pogledom čašu vode, a suha usta su tražila poljubac. To se zove prava varka. Tko je pokrao osjete? Hladne ruke sam naslonio na vrat, da se trgnem, ali nisam uspjevao pobjeći od svog crnila. Krivo li je jutro! Krivi je dan i pogreške se neprestano ponavljaju. Melankolično i nadasve nostalgično ogledalo prošlog svršenog vremena mamilo je osmijeh na moje lice, no nešto je bilo jače od toga. Satan je plakao poput malenoga djeteta, a ja nisam imao riječ, ni način da mu pomognem. Nije on želio pomoć, želio je suze. Spolno sam u sebi opčio sa ženama koje su se u mislima pretvarale iz trena u tren, iz drolje u sveticu, iz djevojke u staricu, a bile su nemočne. Isto tako smo i nas dva bila nemoćna pred ovim jutrom, ovim ne-bojama i ovim mrazom što je prekrio dan. Satanove suze su bile ledene, i uspio sam ih namirisati. Bile su kisele, poput one glupe vode koja se događa u tegli kiselih krastavaca. Čuo sam da postoje ljudi koji se boje krastavaca. I meni su nekako bizarni, posebno oni morski. Čudne neke biljke, rekao bih. Koliko su onda tek čudne ove naše misli? Propadao je dan, kao i svaka nedjelja ovih godina. Nema priče. Ima misli, a one bole, ponekad trepere.

Da, tražim vozača. Ne mora biti profesionalac, samo mora biti iskren i mora poznavati ljubav. Autocesta neka je njegova igra, a ja se moram odmoriti od ove čudne vožnje.

Hvala

09.03.2008. u 17:03 • 16 KomentaraPrint#

četvrtak, 14.02.2008.

(samo) Danas se oni ljube...

Nisu se ni oblaci jutros pojavili.
Sunce je paralo rupama nedovoljno zategnutih roletna i otvaralo mi oči. Znao sam da je jutro, pa sam ga pozdravio iskrenim odjebom. Okrenuo sam se na stranu na kojoj nije bilo toliko sunčeve ljubavi. Po glavi su mi se motale svakojake idiotarije, kao što su: prašina, neoprano posuđe, mostovi, otoci, grbavci i prostitutke, te kurve, pa sam se natjerao da ustanem kako me ne bi zarobile te paralele mudrovanja i pretpostavki.
Noge su bile čvrsto na zemlji, ali misli, kao i inače, lutale su na relaciji cijelog svijeta kojeg sam promatrao sa visoka, pa opet sa dna i tako u nedogled. Nekakva muzika se čula iz parkiranog Audija, koji je tu već tjednima, na istome mjestu. Nisam vidio nikoga kome bi pripisao ovo vozilo, a odjednom se našlo u mojoj blizini. Sada ta muzika, glazba, popracena nekakvim tekstualnim oblikom u vidu poezije, remeti moj jutarnji mir i moje misli koje gube krila.
Razaznajući stihove, otkrivam i smisao tonova koji se događaju u mom slušnom polju. Slušam i čujem, vidim, ali ne reagiram. Status je upitan, ali ne i akcija koja slijedi. Zatvaram prozore i osluškujem potankosti lirike, koja je zbog filtriranog basa, ekvalizirala u jednostavnu melodiju koju sada mogu jasno čuti. Nisam oduševljen ni fascinirat, jednostavno sam zatečen, a te suptilne jednostavnosti sklopa durova, sa malom digresijom mola na jednoj dionici, donose mi osmijeh na lice. Pjesma poput svih drugih pjesama, ono nešto što bi moglo ostati skriveno sada prestaje biti misterija. Ako je ikada i bila takvo što. Nisam sasvim siguran što je pjesnik htio reći, no činjenica je da mu cijeli svijet stane na dlan, a on tone dublje. Eto ga, i on je nekada razmišljao o svemu odjednom. Njegov rad me nikada nije dirao, no valjda ove scene donose i određene popratne sadržaje, pa rekoh da poslušamo tu pjesmu kako spada.



Nakon toga, malo sam bio razočaran jer nisam dijelio takve emocije, već sam samo slušao i čuo. Tako i volim slušati. Ili, bolje rečeno - zato i volim slušati.
Satan je lupao nekakvim kuferima po parketu, pa je na tren i omeo moju koncentriranost na zvuk, jer ništa što Satan proizvede ne može proći nezapaženo. Isto tako, ništa što taj proizvede ne može imati čvrst naziv koji drži vodu za sve popratne opisne pridjeve njegovog dijela. I lika naravno. Možda je prava riječ za to - buka, no Satan uvijek točno zna zašto i kako nešto proizvodi. Prije par godina radio je u nekakvoj tvornici. Ta tvornica, a da vam pravo kažem ni Satan, nisu imali pojma čemu služe, no prava istina je ta da se upravo u toj djelatnosti proizveo prvi telefon na našem podneblju. Neka elektro - uslužna djelatnost je bila naziv te tvrtke, no Satan nikada nije shvatio zbog čega je dobio otkaz. Tako smo jednom prilikom razgovarali o zanimanjima, poslovima i radnim navikama, a kada smo došli na temu bita i funkcioniranja proizvodnog lanca i same proizvodnje pojedinih proizvoda, on je samouvjereno, onako nihilistički, pomalo egocentrično izjavio da on vrlo dobro zna što i zašto njegova tvornica proizvodi to što proizvodi. Nakon te izjave, on se okrenuo i obukao jaknu, te sjeo nazad u prvobitno stanje. Želio sam tu anegdotu bolje zapamtiti, ali me smijeh u tome omeo. Nisam mogao vjerovati. Nakon par dana, Satan se vratio tužniji no inače. Sjeo je na kauč i zapalio cigaretu.
Odlučili smo se za šutnju, no nisam mogao izdržati. Pitao sam ga:

"Pa kolega, danas smo nešto zatvoreni, o čemu je riječ?" - "O pizdi materinoj, eto o čemu" - odgovorio mi je.
"A jebemu, pa reci mi šta ti je, koji te vrag poljubio danas?" - nisam odustajao. - "Poljubit ću ja tebe ne prikineš li s tim pizdarijama, pa jel ti vidiš čovjeće da san se ugnjojio i da mi je pun kurac svega!!?" - zaderao se prema zidu. Valjda je želio ublažiti bijes jer je svjestan da mu ja ništa nisam skrivio. Ipak mi nije bilo jasno kojeg vraga on za jaja vuče jutros i što mu se to dogodilo da ga takvoga gledam.
"Pa Satane, jebemu... Ako meni ne možeš reć', kome ćeš? Jesmo li uvik jedan uz drugoga bez obzira na sve? Nemoj me tirat da ti kažem one neke stvari, Satane!!!" - "Kome ću reć', tebi pa da mi se smiješ? Šta ti misliš da si jedini na svitu s kim ja mogu pričat'? Ne seri mi više nego me pusti na miru, moram zvat Vanu!" - prosuo je meni u lice ne skrivajući svoju ludost i opsesiju nekakvom Vanom. Pa zar mu ja nisam prijatelj? Zar nismo ja i Satan jedno dvojako biće koje mora skupa igrati se ove životraske igrice?
"Stari, šta si to reka? Vana? Šta je to, neka treba ili...." - "Ne govori tako o njoj, majmune!!" - prekinuo me.

Tu je konverzacija dotaknula dno. Kasnije sam saznao, Satan je taj dan dobio otkaz jer je zakasnio na smjenu zbog Vane, koja ga je motala oko malog prsta i zajebavala se njegovim plahim srdašcem. Ona je uživala gledajući kako on pati, a on nije mogao reagirati. Čak ga je tjerala da zbog nje kasni na posao. Sad nije imao ni para, ni posla, nego samo te proklete kufere koje je vucarao s kraja na kraj i u njih sadio svoje banane od nebitnih pizdarija. Trebalo mi je malo dok povežem, a onda sam blokirao sve sustave koji su se odvijali u meni. Srčani i krvožilni sustav je popizdio, probavni takt je "preskočio u fazi", a oči su se zakolutale za 180°, što je bilo zajebano jer nisu bile u ravnini. Jebate, pa Satan negdje ide.

"A di ti ideš gospodine mladi nadobudni?"
- "Idem kod Vane." - odlučno je zaključio.
"Zašto?"
- "Zato. Idemo na izlet, Valentinovo je!!!" - pravio se važan.
"Kakvo crno Valentinovo, danas je četvrtak i moramo otić' u kupovinu, frižider nam je prazan, o čemu ti pričaš bokte...???"
- "Ko je tebi kriv što nemaš nekoga kao što je Vana? Idem, sutra ćemo ili u subotu pričat o tim glupostima."
"Ma daj, ne virujen ti ništa. Pa šta ćete radit'? Di idete?"
- "Ljubit ćemo se. Danas se ljube oni koji se vole. Eto. Aj' sad zbogom. Odo ja, ti počisti one sude."

I ode faca bez pardona. Ja poput posranog pačića ostadoh nijemo. Pa zar ovo stvarno Satan govori i da li je ovo uopće bio Satan? Možda su mi oči još uvijek djelomično zatvorene, pa ga nisam dobro rekognizirao.
Al eto, tako se on otišao ljubiti sa svojom dragom Vanom koja mu je sjebala sve. Glavno da je ona sada vladarica Stana, a ja jesam!!!!!! ljubomoran, ne skrivam to. Ona će Satana, pravu poštenu ljudinu, kršnu Hrvatinu prije svega, tako izmanipulirati.. Pif.. Kuda ide ovaj svijet!? Ide li opće ili samo stoji, a mi, čoravi, gluhi i nijemi, samo gledamo i povodimo se. Nije ni čudo što ni nakon pet mjeseci radnog staža u firmi, taj balavac nije znao čemu ta tvornica služi. A i kako će jadan, kad ga je ova issisala. Svo veselje u njemu i svi osmjesi su sada bili samo dio nekog prošlog svršenog vremena. A pa, barem mu želim ugodno svršavanje po Vani. Majmun jedan. Poslao sam mu poruku istog sadržaja. Ne moram ni spominjati da nisam dobio izvješće. Glupan je ugasio mobitel, a ko zna što se moglo desiti...
Ne vjerujem.. Ali mi je jasniji onaj Audi sa početka priče. Audija više nije bilo. To je Satanovo auto, iako je često išao pješice. Zanimljivo. Zaista.

14.02.2008. u 13:57 • 16 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 21.01.2008.

Satan's not home

Grad sam zatekao okupanog sunčanim zrakama, no to nije bila ona milina na koju sam navikao u trenutcima relaksacije za vrijeme radnog vremena. Jutro, ako se tako može nazvati razdoblje dana kada se čovjek ustane, a već je podne, je počelo sa nekoliko zanimljivosti. Odabrati najatraktivniju bi bilo nesportski, pa ih radije ne spominjem. Ipak, jedna od njih me zatekla. Satana nije bilo kući. Čudan osjećaj, moram priznati. Ali neko olakšanje je mirisalo u zraku.
Razbacane papuče, kojima sam tražio para, nisu se usudile ništa priznati, no drugačije nisam ni očekivao. Telefon nije zvonio, a nekako sam želio da me baš taj zvuk trgne iz, još uvijek neprežaljenog, sna. Ništa drugo nije moglo biti toliko "budno" kao poziv kojeg sam očekivao. Naravno, on se nije dogodio.
Cigarete su se na stolu igrale čudnovate igre, koja je završavala ubojstvom. Bio sam ljut na njih pa sam ih redom tamanio, ubijao u njima život, tu prokletu hiperaktivnost, no one su ipak postepeno dolazile do svoga cilja. Ubijale su mene, ali u istoj mjeri i odnosu kojim sam ja ubijao njih. Duhan je smrdio po vječnosti, a ja nisam prestajo uživati taj smrad. Bojao sam se osvete. Ona možda nikada neće doći, no ovaj kašalj mi je signalizirao da me nešto čeka. Političar, nekakav predsjednik socijalnog lokalnog sindikata, je vodio žustru raspravu sa radijskim voditeljem, a radio - prijamnik je ionako bio prestar da to podnese, pa sam ga, podsjećajući se na Satana, razvalio o' bijeli zid što mi je kopao oči. Više nije bio bijel, osjećale su se mrlje od staroga kazetofona. Leš je ostao nepomično ležati, a sada sam zaista bio sam. Razmišljajući o danima koji su prošli, slagao sam ovaj mozaik netrpeljivosti i imaginarne slobode, koju sam mislio da uživam.
Okovan mislima, pretvarao sam se da uživam. Nadao sam se da će me pustiti ako ih pokušam razumjeti ili barem uvjeriti u to da nisam ništa skrivio. Osjećaji su prestajali biti moja okupacija, ali su misli zarobile moj duh i moje vankondicijsko tijelo. Ipak, bilo mi je svejedno. Nisam se pretjerano uzrujavao kao inače, samo sam popustio, prestao se opirati.
Spustio sam rolete jer nisam želio imati to sunce.
Još uvijek ga ne želim.
I ne želim.
I tko zna do kada ću ga odbijati.
Ali ne želim!
I neću!
I 'ko mi šta može?! Nitko, osim mene samoga, kad se rastrgam od slabosti koja me lagano tjera u bijes. Satan je ostavio poruku. "Idem do trgovine. Satan. Doć'u brzo ali neću prije popodne. Nisam zaboravio. Satan!:" - pisalo je na žutome komadu papira, koji je bio zalijepljen na prozorsko staklo.
Vani je počeo puhati vjetar, a samo sam čuo lišće. Ništa drugo nije ni trebalo biti slušljivo. Samo neko lišće. Odjednom je sunce postalo zanimljivije, i ponadao sam se da ga možda sada poželim. Ipak, nisam. Bolio me kurac prosto i za Satana i to što je sa mojim parama otišao kupiti one pizdarije što ih svaki vikend kupuje. Isto tako me bolio kurac za ono što će mi netko reći!! Osjećao sam šupljinu u glavi. Postajala je sve dublja i šira, a ja sam na dnu te šupljine pokušavao doći do cilja. Nije ničega bilo. Samo neki smrad. Valjda tako smrdi glava, kad ju se otvori i kad joj se zabode nekakav oštri predmet u srž. Volio bi gledati kako mozgom bujaju rijeke krvi, kako se sive stanice boje crvenilom nekog očaja. Prerezati ubodnom pilom kosti koje su vješto opasane oko unutrašnjosti lubanje, golim rukama dodirnuti nutrinu onoga što zovemo pamet, bilo bi vrhunsko otkrivenje. Za mene sada. Znam da bi i Satan uživao, ali ovoga puta on nije pozvan na ovu ekspediciju. Kako to izvesti? Kako se zavesti i dopustiti si takvu snagu. Ili pokorno pustiti bolu da te svlada!?
Postoji li bol? Fizička. Ne. Ne postoji. Postoji samo percepcija fizičke boli, koja je nusprodukt ove druge boli, koju volim nazivati duševna. Čisto zbog naših Zakonodavnih točaka. Papir.
Odlučio sam napisati pjesmu. Eto. Molim vas, nemojte se rugati i ismijavati me, samo pročitajte. Pjesma se zove "Gluptoman", a napisao sam ju maloprije. Popušio sam puno cigara dok sam pisao, jer sam mislio da ću onda tako napisati još bolju pjesmu. Jer oni veliki pjesnici puno puše. I piju puno, ali ja ovaj put nisam imao novaca za alkohol, a kuća je po tom pitanju prazna. Bohemično sam tako uzeo olovku i napisao pjsemu koju ću vam sada prepisati. Mislim da bi ona mogla lako postati hit, ali tek ako ju netko dobro uglazbi jer danas ne možeš živjeti od poezije. Tko kupuje knjige?
Uglavnom, rekao sam vam kako se zove pjesma. Sad ću ju napisati dole.

Gluptoman.
Uvijek je sanjao o lađama
koje su plovile njegovim snovima.
Koliko je kontradiktorna java
toliko su iskreni mu bili snovi.
Bojao se gluposti,
preklinjao mudrosti da mu se otvore.
Glupio je glupanima o
istini, a
oni su sanjali
jače od njega.
Glupio je Gluptoman.
Davno su prošli dani kad je
glupio o sebi i drugima,
sada glupi o snovima
a snovi prestaju vjerovati
u njega.
Glupio je Gluptoman


Nadam se da vam se sviđa moja pjesma.

21.01.2008. u 14:23 • 7 KomentaraPrint#

srijeda, 12.12.2007.

Kukavice nisu jaki ljudi, jer ne okuse život.

Tresle su mi se ruke, moram priznati. Nisam čekao na potez zato što me bilo strah, već zato što nisam vjerovao u sebe, a ni u Satana, koji je još uvijek onako gladno buljio u taj jebeni paket.
Moje ruke nisu mijenjale boju, no moje lice je treperilo u duginom spektru. Tražio sam neku misao vodilju, onako kako pjesnici i književnici traže svoj put u priču koju sklapaju riječima. Nije bilo misli. Samo ja. A nisam baš siguran u to da sam kao misao vrlo atraktivan. Nisam čak ni smatrao sebe fizičkom osobom koja posjeduje misao. Pogotov ne onu koja bi mogla biti vodilja. Ili već jest. Nisam prestajao tražiti, no u jednom trenutku, Satanovo lice me trgnulo iz ove magareće pozicije misaone osobe, pa sam se naglo otrijeznio. Sekunde su bile prespore za mene, pa se sve kretalo apsolutno usporeno. Sporo i dosadno, a meni je postajalo sve zanimljivije gledati Satanovo lice koje se grči. Mišić do mišića lica se neopisivo usporeno pomicao.
Rastrgan između djetinstva i starosti, mladosti i zrelosti, ludosti i mira, pokušavao sam se koncentrirati na zlo koje slijedi. Slike su, za razliku od vremena, bile neuhvatljive, no ipak sam ih registrirao.
Kažu, oni pametni ljudi što pišu knjige o fizici, kemiji, realnosti i snovima, da ljudi posjeduju prekrasne moždane funkcije, no ja ih, kao i onda, za vrijeme osnovne škole, nisam vidio. Nisam ni osjetio, osjećao sam samo apsolutnu glupost. Relativan pojam neosporive gluposti je bila moja misao vodilja. Rupa i praznina. To me valjda i natjeralo da reagiram hitro. Nespontano i slobodno. "Glupost glupima" - pomislio sam. Na trenutak mi se čak učinilo da sam to i povikao, no Satan je i dalje imao onaj tupi pogled uprt u moje ruke, i nije reagirao. Rastrgao sam posljednji sloj papira. Bio sam brz, jak i spretan, spreman na sve. Bez ideje. Samo blažena glupost u zraku između mene i sna. Nisam ja reala, no sada sam bio sve drugo, samo ne san.

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Nije bilo "velikog boooma", ni svjetlosti koja bi me zaslijepila.
Čuo se samo tup udarac. Gledao sam u pod, a pod je gledao u mene ne želeći mi objasniti o čemu je riječ. Zatupljujući udarac me nije obradovao. Želio sam biti rasut u tisuće komadića i prostrt po zidu u kapljicama vlastite krvi. No nisam. Razmišljao sam o bogu, o seksu, guzicama i sisama koje su mutile misli, o utakmicama koje sam gledao, i o djeci koja nikada neće biti toliko jaka da se pokaju kad odrastu. Misli su mi odlutale u Aziju, i Australiju, zaboravio ja na Satana i njegove emocije. Okrenem se, a njegovo lice i dalje jedva da se i pomiče. Kao da klizi kroz svemir i čeka trenutak implozije.
Sva sreća da je kratko trajalo, jer tko zna što se još moglo dogoditi u tim misaonim formacijama koje su dopirale iz mene. Ili iz kuverte. Još mi nije bilo jasno kojeg crnog vraga sam izvukao iz tog prokletog papira, no Satan je sigurno znao.
Odlučih se pokrenuti. Samom mišlju sam vratio vrijeme u normalu, a Satanovo lice je napokon postalo normalno. Dobro, nije ono nikada potpuno normalno, no sve se činilo normalnije od one scene koju sam registrirao za vrijeme neimanja vremena. Na podu je ležao nekakav svezak papira. Valjda je zato udarac bio tup, ili je jednostavno Satan nešto, za promjenu, promislio, pa se Svemir otupio od šoka. Ne znam, ali sam odlučio pogledati o čemu je riječ.
Odjednom sam se našao u potpuno drugačijem prostoru od onoga kojeg pamtim od maločas. U ovom prostoru nije bilo prejakih kontrasta, niti su se boje previše isticale. Bile su ugodne, no nikada nisam previše volio ugode, one koje su preugodne. Počelo mi se spavati, al sam vješto pobjegao od toga. Sjetio sam se Satanovog glasa.
Zapalim cigaru i sjednem na pod pored šanka, prepuštajući Satanu svo veselje ovog "poklon paketa" nepoznate adrese i upitnog sadržaja. Okrenuo sam glavu i dohvatio novine. Zaista nisam mogao pretpostaviti koji je danas datum, no svejedno sam prelistavao novine, ne želeći znati za ono što je prošlo, ili tek mora doći. Preskakao sam ružne vijesti i tražio one smislene, sretne i dobre ljude, koji su uzroci istovrsnih novinskih tema. Ne moram ni govoriti koliko sam se zajeb'o. Negdje oko sredine novine, naiđem fotografiju djevojčice sa ogromnim trbuhom. Mislio sam da je bolesna, ili samo debela, te da pati od neke čudne bolesti. Poput one djece iz Afrike, o kojima sam gledao emisije.
Jer, njima se želudac napuše zbog previše zraka koji u trbuhu kruži. Zbog nedostatka hrane. A ja sam mislio, dok sam bio još malen, nezrel i zelen, da su oni debeli. To valjda zato što sam ja debel, pa sam mislio da su oni za "klasu više debeli" od mene. Al, s vremenom sam shvatio. Kakogod, ta 13-godišnja djevojčica nije bila bolesna (iako je po meni i to diskutabilno), već je bila - trudna. Cigara me gušila, preciznije - dim mi je trgao dišne puteve, ne dajući zraku da se "dogodi u meni".

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Hihoćenje je omelo moje pomno promatranje zadane teme, pa sam pogled pokušavao koncentrirati prema Satanu i njegovoj "undefined" pošiljci. Nisam uspio, jer su me misli toliko prikovale uz tekst koji sam čitao. Nekakav idiot je napumpao dijete, napravivši joj dijete. Kad bih barem mogao to shvatiti. Ili prihvatiti. Mrzio sam tu djevojčicu sa slike, ali sam isto tako osjećao ogromno strahopoštovanje prema mladoj ženi koja je odlučila to dijete odgojiti, ne razmišljajući ni trena. Nisam mrzio onog jadnika koji ju je ostavio, nisam razmišljao o njemu. Zaključio sam temu, te pokušao dohvatiti Satanov pogled. Njega nije bilo. Bilo je Satana, ali nije bilo pogleda. Tup, nestvaran, rupa, nered, horor, pizdarija, istina, laž - pogled. Nema ga. Usta su mu izgledala poput onih Picassovih predodžbi uha. Imao je uho iznad brade, pod nosom. Koji kurac!?! Pomislih da pucam. Ne ko kalašnjikov, već ko luđak. Dvjesto dvadeset pet molitvi su mi prozujale glavom, srcem i dušom, no ja sam i dalje vjerovao u svoje puknuće. Satan ima uho umjesto usta. Kome bi ja to mogao objasniti? Možda onoj gospođi što mi je rekla da bez straha otvorim kuvertu. Pička joj materina! Uvalili su mi "combo". Sve u jednome. Očekivali smo eeeekkkksssssss - ploziju, a dobili neki kemijski otpad iz čega smo mutirali u Picassove pizdarije. Ili smo postali umjetnici, no tada na scenu stupa poimanje umjetnosti za što sigurno ja, a posebno Satan, nismo ni malo kompetenti. Zapita se čovjek. Nisam se plašio ničega, jer sam uvijek zavidio Ninja Kornjačama na tome što su svašta nešto...

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

12.12.2007. u 23:53 • 15 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< rujan, 2008  
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30          

Rujan 2008 (1)
Kolovoz 2008 (1)
Srpanj 2008 (1)
Svibanj 2008 (2)
Travanj 2008 (1)
Ožujak 2008 (1)
Veljača 2008 (1)
Siječanj 2008 (1)
Prosinac 2007 (1)
Studeni 2007 (3)
Listopad 2007 (2)
Rujan 2007 (2)
Srpanj 2007 (1)
Svibanj 2007 (2)
Travanj 2007 (3)
Ožujak 2007 (4)
Veljača 2007 (7)
Siječanj 2007 (7)
Prosinac 2006 (2)
Studeni 2006 (3)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Komentari da/ne?

Upri VAMO DOLE

Glasaj za moj blog na www.croblogeri.com
Papir trpi sve.


SAD ĆU TI REĆ'
Sad ću ti reć' i dobro me slušaj,
sve one moje riječi baci u more, dok još je plavo.
Uzmi mržnju i tako me kušaj,
svaki zalogaj dvaput prožvači, dvaput me slušaj.

Zaboravi na ono što je bilo, slušaj,
sada govorim u ime svega, budi čovjek pa me slušaj.
Ne okreći glavu kukavice jedna, samo šuti i slušaj,
zadnji put, samo te molim, ljubavi - slušaj!

Pazi na pogled i riječ, slušaj,
ne želim ti sreću, ni dobro, ni zlo, već bogami ljubav.
Samo na tren, boli kušaj,
ne pitaj riječima, mislima, samo me slušaj.

Bad Obsession

Satanu za rodjendan:
Televizor
Cokolada
Mobitel
Vecera
Izlet
Knjiga
Audio CD
Odlazak u kazaliste
Koncert
  
pollcode.com free polls




Bik (lat. Taurus) je jedan od 12 horoskopskih znakova. Osobe rođene od 20. travnja do 21. svibnja rođene su u znaku bika.
* Vladajući planet - Venera
* Egzil - Mars
* Uspon - Mjesec
* Pad - Uran
* Element - Zemlja
* Boja - ružičasta, svjetloplava, svjetolozelena
* Dragi kamen - safir, smaragd, bijeli koralj, alabaster
* Metal - Bakar
* Cvijet - Ruža, verbena, ljiljan, lan, maslina, datulje, pinija, vanilija
* Životinja - govedo, golubica, fazan, vrabac, slavuj, zec, lastavica, labud
* Voli - Novac, seks
* Pozitivne karakteristike - Izdržljivost, hrabrost, briga za druge, magnetizam, povjerljivost, ljubazni, blagonakloni, uporni, odlučni,
* Negativne karakteristike - Tvrdoglavost, lijenost, zlopamtilo, egocentričnost, ljubomorni, posesivni, pohlepni, kivni.

Vole: Stabilnost, da budu atraktivni, prirodu, meditaciju, udobnost, zadovoljstva.
Ne vole: da budu ometani, da budu forsirani, sintetičke stvari, da ih požuruju, da budu u zatvorenom prostoru.

Iako je bik simbol plodnosti i seksualnosti, muškarci bikovi često pate od seksualnih frustracija, problema i tabua. U ljubavi također gledaju materijalnu stranu i najveći su materijalisti od svih znakova zodijaka. Privlače ih emotivne veze ali nikada ne preuzimaju inicijativu, pasivnost je njihova glavna osobina, ne žele se truditi za neku vezu, već očekuju da se njima netko divi i da njima netko izražava ljubav.
Nerado poduzima akciju i postupa oprezno i promišljeno, međutim kada se jednom odluči za izabranicu svog srca i počme osvajati, pretvara se u ljubavnika velikog stila, koji može biti nježan, popustljiv, i koji će svojoj ženi pružati zaštitu.
Anatomski vezan uz vrat i krvožilni sustav. Izbjegavati masnoću i obilne obroke zbog tendencije ka gojaznosti. Preporučuje se tjelovježba, boriti se protiv lijenosti.

Poznati

* Sigmund Freud
* Bob Dylan
* Jack Nicholson
* Josip Broz Tito
* Iggy Pop
* Saddam Hussein
* Andre Agassi
* Anna Oxa
* Salvador Dali
* William Shakespeare
* Al Pacino
* Karl Marx

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se