Marketing
Kukavice nisu jaki ljudi, jer ne okuse život.
Tresle su mi se ruke, moram priznati. Nisam čekao na potez zato što me bilo strah, već zato što nisam vjerovao u sebe, a ni u Satana, koji je još uvijek onako gladno buljio u taj jebeni paket.
Moje ruke nisu mijenjale boju, no moje lice je treperilo u duginom spektru. Tražio sam neku misao vodilju, onako kako pjesnici i književnici traže svoj put u priču koju sklapaju riječima. Nije bilo misli. Samo ja. A nisam baš siguran u to da sam kao misao vrlo atraktivan. Nisam čak ni smatrao sebe fizičkom osobom koja posjeduje misao. Pogotov ne onu koja bi mogla biti vodilja. Ili već jest. Nisam prestajao tražiti, no u jednom trenutku, Satanovo lice me trgnulo iz ove magareće pozicije misaone osobe, pa sam se naglo otrijeznio. Sekunde su bile prespore za mene, pa se sve kretalo apsolutno usporeno. Sporo i dosadno, a meni je postajalo sve zanimljivije gledati Satanovo lice koje se grči. Mišić do mišića lica se neopisivo usporeno pomicao.
Rastrgan između djetinstva i starosti, mladosti i zrelosti, ludosti i mira, pokušavao sam se koncentrirati na zlo koje slijedi. Slike su, za razliku od vremena, bile neuhvatljive, no ipak sam ih registrirao.
Kažu, oni pametni ljudi što pišu knjige o fizici, kemiji, realnosti i snovima, da ljudi posjeduju prekrasne moždane funkcije, no ja ih, kao i onda, za vrijeme osnovne škole, nisam vidio. Nisam ni osjetio, osjećao sam samo apsolutnu glupost. Relativan pojam neosporive gluposti je bila moja misao vodilja. Rupa i praznina. To me valjda i natjeralo da reagiram hitro. Nespontano i slobodno. "Glupost glupima" - pomislio sam. Na trenutak mi se čak učinilo da sam to i povikao, no Satan je i dalje imao onaj tupi pogled uprt u moje ruke, i nije reagirao. Rastrgao sam posljednji sloj papira. Bio sam brz, jak i spretan, spreman na sve. Bez ideje. Samo blažena glupost u zraku između mene i sna. Nisam ja reala, no sada sam bio sve drugo, samo ne san.
Nije bilo "velikog boooma", ni svjetlosti koja bi me zaslijepila.
Čuo se samo tup udarac. Gledao sam u pod, a pod je gledao u mene ne želeći mi objasniti o čemu je riječ. Zatupljujući udarac me nije obradovao. Želio sam biti rasut u tisuće komadića i prostrt po zidu u kapljicama vlastite krvi. No nisam. Razmišljao sam o bogu, o seksu, guzicama i sisama koje su mutile misli, o utakmicama koje sam gledao, i o djeci koja nikada neće biti toliko jaka da se pokaju kad odrastu. Misli su mi odlutale u Aziju, i Australiju, zaboravio ja na Satana i njegove emocije. Okrenem se, a njegovo lice i dalje jedva da se i pomiče. Kao da klizi kroz svemir i čeka trenutak implozije.
Sva sreća da je kratko trajalo, jer tko zna što se još moglo dogoditi u tim misaonim formacijama koje su dopirale iz mene. Ili iz kuverte. Još mi nije bilo jasno kojeg crnog vraga sam izvukao iz tog prokletog papira, no Satan je sigurno znao.
Odlučih se pokrenuti. Samom mišlju sam vratio vrijeme u normalu, a Satanovo lice je napokon postalo normalno. Dobro, nije ono nikada potpuno normalno, no sve se činilo normalnije od one scene koju sam registrirao za vrijeme neimanja vremena. Na podu je ležao nekakav svezak papira. Valjda je zato udarac bio tup, ili je jednostavno Satan nešto, za promjenu, promislio, pa se Svemir otupio od šoka. Ne znam, ali sam odlučio pogledati o čemu je riječ.
Odjednom sam se našao u potpuno drugačijem prostoru od onoga kojeg pamtim od maločas. U ovom prostoru nije bilo prejakih kontrasta, niti su se boje previše isticale. Bile su ugodne, no nikada nisam previše volio ugode, one koje su preugodne. Počelo mi se spavati, al sam vješto pobjegao od toga. Sjetio sam se Satanovog glasa.
Zapalim cigaru i sjednem na pod pored šanka, prepuštajući Satanu svo veselje ovog "poklon paketa" nepoznate adrese i upitnog sadržaja. Okrenuo sam glavu i dohvatio novine. Zaista nisam mogao pretpostaviti koji je danas datum, no svejedno sam prelistavao novine, ne želeći znati za ono što je prošlo, ili tek mora doći. Preskakao sam ružne vijesti i tražio one smislene, sretne i dobre ljude, koji su uzroci istovrsnih novinskih tema. Ne moram ni govoriti koliko sam se zajeb'o. Negdje oko sredine novine, naiđem fotografiju djevojčice sa ogromnim trbuhom. Mislio sam da je bolesna, ili samo debela, te da pati od neke čudne bolesti. Poput one djece iz Afrike, o kojima sam gledao emisije.
Jer, njima se želudac napuše zbog previše zraka koji u trbuhu kruži. Zbog nedostatka hrane. A ja sam mislio, dok sam bio još malen, nezrel i zelen, da su oni debeli. To valjda zato što sam ja debel, pa sam mislio da su oni za "klasu više debeli" od mene. Al, s vremenom sam shvatio. Kakogod, ta 13-godišnja djevojčica nije bila bolesna (iako je po meni i to diskutabilno), već je bila - trudna. Cigara me gušila, preciznije - dim mi je trgao dišne puteve, ne dajući zraku da se "dogodi u meni".
Hihoćenje je omelo moje pomno promatranje zadane teme, pa sam pogled pokušavao koncentrirati prema Satanu i njegovoj "undefined" pošiljci. Nisam uspio, jer su me misli toliko prikovale uz tekst koji sam čitao. Nekakav idiot je napumpao dijete, napravivši joj dijete. Kad bih barem mogao to shvatiti. Ili prihvatiti. Mrzio sam tu djevojčicu sa slike, ali sam isto tako osjećao ogromno strahopoštovanje prema mladoj ženi koja je odlučila to dijete odgojiti, ne razmišljajući ni trena. Nisam mrzio onog jadnika koji ju je ostavio, nisam razmišljao o njemu. Zaključio sam temu, te pokušao dohvatiti Satanov pogled. Njega nije bilo. Bilo je Satana, ali nije bilo pogleda. Tup, nestvaran, rupa, nered, horor, pizdarija, istina, laž - pogled. Nema ga. Usta su mu izgledala poput onih Picassovih predodžbi uha. Imao je uho iznad brade, pod nosom. Koji kurac!?! Pomislih da pucam. Ne ko kalašnjikov, već ko luđak. Dvjesto dvadeset pet molitvi su mi prozujale glavom, srcem i dušom, no ja sam i dalje vjerovao u svoje puknuće. Satan ima uho umjesto usta. Kome bi ja to mogao objasniti? Možda onoj gospođi što mi je rekla da bez straha otvorim kuvertu. Pička joj materina! Uvalili su mi "combo". Sve u jednome. Očekivali smo eeeekkkksssssss - ploziju, a dobili neki kemijski otpad iz čega smo mutirali u Picassove pizdarije. Ili smo postali umjetnici, no tada na scenu stupa poimanje umjetnosti za što sigurno ja, a posebno Satan, nismo ni malo kompetenti. Zapita se čovjek. Nisam se plašio ničega, jer sam uvijek zavidio Ninja Kornjačama na tome što su svašta nešto...
Post je objavljen 12.12.2007. u 23:53 sati.