Noć je virila kroz ove otvore iza stakala. Glupo mi je definirati neki otvoreni dio otvora, a koji služi za zatvaranje, pa radije neću, već ću jednostavno pustiti svima na volju da registriraju to na što ja mislim. Nijedan prozor ne može biti do kraja zatvoren. Svjetlost je dio zraka, a ni jedno ni drugo ne može biti vječno ugušeno. Ni prividno.
Tražio sam svoj miris, ali nisam postojao u toj gomili fascinantnog zraka. U gomili svjetla. U mraku. Posteljina je uvijek satkana od suza, jer je to mjesto gdje suze ne bježe i gdje su sigurne od svijeta koji ih osuđuje. Meni su one vodile priču u svom smjeru. Prema strahu kojeg sam, ovaj put, bio savršeno svjestan. Ne bojim se ja pizdarija, a ni Satan se ne boji besmislica. Bježimo od gluposti. Zajedno, no poništavamo se razinama svijesti.
Dolazim na rub spoznaje. Moja istina je moja droga. Moj stimulans su moji snovi i ideje. One malene, sitne, glasne radio stanice uma. Prekritično mi je srce. Previše voli. Previše toga, previše njih. Dopušta, a nema zašto. Nije zaljubljeno ili slomljeno, jednostavno je moje. Opisni pridjev mene, kakvog se sam poznajem. Šteta... Gdje bi bila moja granica da ne postoji ta strast prema sreći. Snaga koja pokreće korake.
Ustajem i hvatam zrak, ali on samo prolazi kroz mene. Izlazi na leđa, osjećam ga sa lijeve strane kićme. Struji, sve kao neće, pa me hvata za jaja. Drži čvrsto i čeka da se predam. Ne da sam ga poslao u pičku mile matere, nego sam ga svom snagom izdahnuo i prepustio mraku. Mislim da se uplašio jer se nije više vraćao.
No, tada sam osjetio da mi je potreban jer me guši udisanje mraka. Prepustio sam se.
Jutro je počelo sa zorom, kao što to i inače biva... Ali misli nisu bile jutarnja tjeskoba. Bar ne ovaj put. Ne samo da sam bio drzak, bio sam bezobziran i nakaradan po pitanju cijelog svijeta. Svemira posebno. Nestalo je mračnih realnosti, a ostale su sjene. Nepregledne rupe mojih razgovora sa samim sobom, koje nikada, ali baš nikada ne završe pametnim rečenicama. Svađamo se u nedogled. Ja i ja. Sad su mi smiješne bile sve te simpatične nelogičnosti vezane za odnos mozga i srca. Uma i strasti. Zato me i boli, osjećam. I um i srce. I svi udovi množine. Onaj koji je u jednini, bogu hvala, još uvijek ne boli doslovno. Zato postoji preneseno značenje. Boli me kurac za svakog onog crva koji mi zavidi na strasti koju obožavam. Trne mi isti za sve one koji ne razumiju voljenje realne ljubavi prema svom svijetu. Lagano me bocka za sve one priče i pričice koje ne mogu dodirnuti moju opsesiju. Jer ta opsesija sam ja. Ono što želim ne moram i imati, važno je željeti i ne gaziti svoje ideale da dođeš do istih ciljeva. Budale ginu za ideale - istina možda, ali snagom strasti se za ideale i od ideala živi. Moja duhovna hrana. A nije marijana. Ni Marijana.
Nije mi stalo za relationship status mog rođenog uma. Važna mi je njegova sreća, makar bio i samac do zadnjeg udisaja. Neka stoji i ratuje sa srcem. Volim ih oboje. A sad.. ko će se pokazat pravim odabirom, nije bitno. Znat će se na vrijeme. A ono će pokazati konačno riješenje situacije. Želim ugovore, crno na bijelo, o svemu onome što sam dodirnuo ovim debelim prstima! Ne trebaš me cijenit, guzonja, niti me moraš gledati, ali ako nemaš riječi koje su nastale umnim razmatranjem cijele slike, ne prilazi mi. Jer.. ja sam slikar. Volim svaku boju, ako ona tu pripada. Daj mi boje ako ih ne želiš, ja ću već nekako izaći s njima na kraj, makar ih zamazao po stropu ovog mahnitog vremena. Po haljinama ovih nervoznih žena i torbama dobroćudnih poštara koji skupljaju osmijehe. Zagrljaje trebam prije nego boje, ali oni pripadaju onima koji su nesretni. Njima su potrebniji. Odričem ih se na neko vrijeme, neka lutaju sjenama onih nesretnijih od mene. Ja moram postati svjestan, pa sretan, a onda i jak samo od vlastite energije koja koluta očima na svaku pomisao mojih ideja. A one su brutalne i opasne po sve one raznostranične duše. Nevjerne Tome su razbibrige prema onim pothvatima koje realiziraju razno ... stranične.... duše. Duše? Koliko njih se još uvijek koprca u glagolima neshvatljivim i nepojmljivim jakoj sili koja nas proizvodi poput televizijskih prijamnika sumnjivog podrijetla? Imam jedan takav uređaj. Sive je boje i, svega mi, još uvijek pošteno radi. Malo prestaje na tren biti poslušan, no vrlo brzo me shvati ozbiljno. Vidi baterije. E njih imam. Još uvijek.
Koji je kurac svima ovih dana sa nekim emo pizdarijama? I sam sebi lagano izgledam emo krelac, posebno kad čitam svoje misli. HEhehehehe, ali ne. Taj film još ne igra u mom prekrasnom kinu. Bioskopu, rekli bi komšije preko grane.
Satan se javio iz Afrike. Tamo je već neko vrijeme. Priča mi o neozbiljnim provodima perverzne imaginacije, pa ga sa zanimanjem slušam. Ali čujem da je tužan. Volio bi da se skoro vrati pa da i moja slova dobiju opet dimenziju naše priče.
Ne pričam zato da me vidiš ili čuješ, da mi kažeš riječi. Pričam zato da pišem i da sam svjestan sebe i svojih misli danas, sutra i za godinu dana kad pogledam duboko u sebe. Češće bi trebali gledati u sebe. Mesti svoja dvorišta i slagati svoje čarape u ladice. Možda će nam biti lakše shvatiti ostale. Tuđe priče i potrebe.
Borba je zvonka radost!!!
Post je objavljen 29.04.2008. u 00:18 sati.