sunce na prozoru

petak, 17.02.2012.

Dolazak zime, rođendanski vikend i odlazak čovjeka....

Nisam odustala od bloga i nisam zaboravila svoje vjerne blogere, kojima ovim putem zahvaljujem na njihovoj vjernosti. Ne mogu riječima iskazati koliko mi znače vaši brižni komentari, iako na posljednje nisam odgovorila. Nakon euforije, nevjerice, sreće, radosti i mnogo drugih, pomiješanih osjećaja, trebalo je stati s obje noge na zemlju i dobro mućnuti glavom. Ove nas godine čeka puno posla, postavljanje temelja za budućnost našeg sina....no polako i sve po redu, da ne završimo kao većina naroda na ovoj našoj plavoj kugli....bez novca, bez vlasti i u dugovima preko glave.

Početkom ove, snijegom zametene veljače, trebalo je pripremiti proslavu jednog posebnog rođendana. Posebnog po tomu što je najvjerojatnije i zadnji dječji.....jer osvajanjem dvanaeste svjećice na torti ulazimo u jedan poseban svijet. Ulazimo u svijet tinejđera, a za taj, po svemu poseban i osebujan naraštaj ljudskoga roda čak ni u našem, inače tako lijepom, hrvatskom jeziku nema naziva. Ako i ima, neka me netko prosvijetli, jer ja ga još nisam čula. Dakle, proslavu je trebalo upriličiti tako da dijete bude sretno i zadovoljno. Obzirom na neka prijašnja, pomalo neugodna iskustva, iz nje smo isključili prijatelje iz razreda i sela uopće. Nije da se želimo odvajati ili praviti važni, pa se smatramo boljima ili išta slično. Jednostavno smo zaključili još prije dvije-tri godine, kad mu nitko iz razreda nije došao....da je bolje osloniti se na obitelj i prijatelje. A tko može biti bolji u tome od najprovjerenijih osoba na svijetu.....KUMOVA......
Ideja se rodila još na praznicima, kad su cure kod nas boravile tjedan dana....Ideja o rođendanskom vikendu, a Bog je htio da nam olakša njenu realizaciju....usprkos snježnom kijametu kojeg nam je priredio baš tada.....Sve su se kockice ipak lijepo posložile. Mi smo po njih otišli u petak kasno poslijepodne. Torta koju je mladi slavljenik sam naručio čekala nas je u subotu ujutro u slastičarnici, do koje smo se, istina malo teže....ponosni otac i ja, brižna majka, ipak nekako probili po neraščišćenim seoskim cestama. Na kraju smo skoro zaboravili na svjećice, a to bi bilo neoprostivo. Dok su djeca uživala, malo u toplini doma, malo u snježnom, idiličnom seoskom krajoliku, zajedno sa razigranim i razularenim psima, a pater familias se "oporavljao" od snježne turneje, ja sam prionula poslu. Zamisao je bila jednostavna i krenulo je savršeno. Pogotovo što sam bila presretna jer su i vjenčani kumovi trebali doći, pa još sobom i dovesti one druge, ali ne zato manje važne. Pripremanje sastojaka potrebnih za zakusku teklo je ležerno, klinci su se zabavljali na svoj način, snijeg je i dalje padao....a gosti, eh...gosti su stigli malo prerano. Ili je mene neplanirano zadržavanje na loše očišćenoj cesti malo unazadilo....Uostalom, nije važno, jer sve je ipak prošlo savršeno. Djeca su se lijepo provela, a mi odrasli smo se družili nekoliko predivnih sati i svima je bilo lijepo. Junior je dobio prekrasne darove, a najdraži poklon bilo mu je društvo u kojem je beskrajno uživao. A društvo i jest ono što je najvažnije, jer u pravom društvu se najbolje osjećamo. Kad su kumovi krenuli za Zagreb, poželjeli smo im sreću na putu, dok su oni raščišćavali zametenu Kiu, a mi smo nakon raščišćavanja čaša, tanjurića i svega ostalog....umorni legli i prilično brzo zaspali. Djeci smo dopustili da tulumare dok im je volja ionako je sutra nedjelja....naspavat će se.

Iako smo planirali naše drage cure odvesti još do ranog poslijepodneva, bilo nam je nekako žao da ne iskoriste još koji sat za sanjkanje i igru, tako smo odlazak za Zagreb odgađali i put njega krenuli tek poslije šest sati. Junior je zaspao već nakon nekoliko kilometara na suvozačevom sjedalu, na kojem se sad i službeno smije voziti..... tako da sam ja cure samo uručila, zajedno s prtljagom njihovoj majčici uz pozdrave, zahvale i poljupce, te krenula, sad već s lakoćom savladavajući bijeli krajolik kući.

Nakon ovog rođendanskog vikenda i događaja koji su nakon njega uslijedili, splitske su mi se muke po snježnim nedaćama činile poput dječje igre. Neka mi ne zamjere dragi splićani, ali moj je Dalmatinac pravi dokaz da i dalmatinci mogu preživjeti u zimskim uvjetima, mada i on sve zime za jedno dobro ljeto daje, a iskreno i ja. Nekako što sam starija, to me manje privlače zimske radosti. Osobito kad se dogodi da u tim uvjetima moraš nekog ispratiti na poslijednji počinak. A nama se ovih dana desilo da smo imali ne jedan, već dva takva ispraćaja u nepunih tjedan dana. Prvi, na sam rođendan mog pokojnog oca, bio je ispraćaj moje tete, mamine starije sestre. U svojoj 91-oj godini života otišla je samo nekoliko dana poslije svoga devedesetog rođendana. Ona se spasila muka, jer je već neko vrijeme bila u prilično teškom stanju, ali zbog snježnog nevremena bilo je upitno hoće li njena kći sa Visa uspjeti stići na sahranu. Lakše je bilo sinu doći iz Londona i drugoj kćeri iz Berlina nego njoj. No, ipak je uspjela, a na sam dan sahrane snijeg je padao cijeli dan, dok je na Miroševcu puhalo kao sumanuto.
Toga dana, baš dok smo se spremali put Zagreba, zatekla nas je prije samog odlaska još jedna tužna vijest. Sam Bog zna da imamo u obitelji dovoljno starčadi, koja što zbog godina, što zbog bolesti može svaki čas napustiti ovaj svijet....mada godine nisu nužno uvjet....tako da nas je zapravo iznenadilo kad smo čuli da je u pitanju moj tetak. Čovjek stijena, čovjek koji je bio uvijek u nekom pokretu, koji je uvijek brinuo za druge, čovjek kakvih je malo na ovome svijetu i kakvog ja, osim njega, u životu nisam srela. U 82-oj godini, ali još uvijek vitalan, istina odavno bolestan....jer vječita briga o drugima morala je ostaviti traga, ali su svi njegovi problemi, zdravstveni i oni drugi bili uvijek negdje, na marginama, jer nikada nije imao vremena za sebe. Na posljednjem ispraćaju Mirogoj je bio obasjan suncem, neutješna obitelj okupila se oko lijesa....došlo je puno prijatelja i rodbine, usprkos hladnoći, a govor njegovog jedinog sina, mog dragog bratića, bio je toliko nadahnut, iskren i tužan, da još i danas razmišljam o njegovim riječima, tako lijepim i toliko istinitim. Dirljivo se oprostio od oca, izrekao mu sve ono što mu nije stigao reći za njegova života, a nama dao poticaj da razmislimo o svojim životima i mnogim besmislenim postupcima koje činimo gotovo svakoga dana. Mislim da malo koje oko nije zasuzilo, jer stajali smo uistinu pred lijesom onoga koji je svima oko sebe iskazivao samo čistu i nesebičnu ljubav. Otišao je poseban čovjek, ali taj tužni događaj trebao bi nam biti podstrek da barem pokušamo slijediti primjer njegova života. Ne zato da bi o nama, poslije nas lijepo govorili, već zato što bi svijet bio mnogo ljepše mjesto da činimo dobro drugima, a ne isključivo sebi.

- 08:35 - Komentari (19) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< veljača, 2012 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29        

Kolovoz 2012 (1)
Ožujak 2012 (1)
Veljača 2012 (1)
Siječanj 2012 (2)
Prosinac 2011 (2)
Studeni 2011 (5)
Listopad 2011 (4)
Rujan 2011 (2)
Kolovoz 2011 (2)
Lipanj 2011 (3)
Svibanj 2011 (6)
Travanj 2011 (5)
Ožujak 2011 (9)
Veljača 2011 (7)
Siječanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (4)
Studeni 2010 (3)
Listopad 2010 (1)

Opis bloga








  • ____________ * * * ___________________
    Gavom kroz zid......perom kroz život..... maštom kroz vrijeme

Linkovi

Trajno vlasništvo

  • *********

    Misao je jedino što nas određuje



    *********

    Za čovjeka
    koji tijekom svog života
    upozna mnogo ljudi,
    može se reći da je
    živio zanimljivo.

    Za čovjeka
    koji ima sreću
    upoznati ljude
    KOJE VRIJEDI POZNAVATI
    može se reći da je
    blagoslovljen.



    ************




    NOVIGRAJSKA NEVISTA

    Blogoplovci moji dragi pitam vas sad,
    jeste li čuli za jedan mali grad.
    I mislit ćete da valjam fore,
    taj mali gradić ima i svoje more.
    I da dođete do spoznaje nove,
    taj mali gradić se Novigrad zove.
    Bog je stvorio ovu oazu malu,
    u jednom podvelebitskom morskom kanalu.
    A ja eto kažem sada vama svima,
    da taj mali gradić i svoju nevistu ima.
    Upoznali su se oni davno, davno,
    i do dan danas se vole javno.
    I da me pitate ne bih vam reći znao,
    ko je koga prvi odabrao.
    I ta njihova ljubav ima puno stila,
    jer je to ljubav na prvi pogled bila.
    I ta ih ljubav uvik na kušnju stavlja,
    al' cili život se ne zaboravlja.
    U tom malom gradiću, uvik ti pamet stane,
    u njem novigrajska nevista provodi svoje najlipše dane.
    I u njemu joj je pomogao dragi Bog,
    da upozna i drugu ljubav života svog.
    Jer Božja providnost je tako htjela,
    da je jednog simpa Novigrajca srela.
    A da se je dragi Bog s njima bavio,
    njihovu ljubav na kušnju je stavio.
    Jer propuhale su mnoge podvelebitske bure,
    dok je Novigrajac opet doša do ove simpa cure.
    Je da su čudne neke naše životne role,
    ali tad su shvatili da se doista vole.
    Tad je nevista rekla da neće to štimati,
    jer možda neće moći djece imati.
    Ali tad je čula ono što od srca želi,
    a Novigrajac ju je kupio za život cijeli.
    Je da se je na iglicama pekao,
    ali ovoj mudroj curi on je ovo rekao.
    Božja je volja hoćemo li djece imati,
    ali ako me voliš naš brak će uvik štimati.
    Da imamo djecu, dragom Bogu ću da se molim,
    ali ja te želim ženit, zato što te volim.
    Poslije toga je sve išlo kao po loju,
    i Novigrad je dobio nevistu svoju.
    I sad eto znate posjetitelji ovoga bloga,
    da je udana za Novigrad i Novigrajca svoga.
    A da njihova bude potpuna srića,
    dragi Bog se pobrinuo da dobiju jednog malog tića.
    I ispunila se njihova zajednička želja,
    jer on je ponos svojih roditelja.
    I mudro oni morem života plove,
    a taj mali tić se sada JUNIOR zove.
    On je oličenje, dobrote, poštenja i rada,
    i dokaz da jabuka daleko od stabla ne pada.
    A nevista za Novigrajca kaže da ima navike stare,
    i da je tvrdoglav kao dalmatinsko magare.
    I da je s njime bilo i cukra i soli,
    al' jedno zna da njega najviše voli.
    I ova priča je i lijepa i sjetna,
    ali oni su vam jedna obitelj SRETNA.
    A dragi Bog kao da je i moju želju znao,
    jer sam i ja Novigrajsku nevistu upoznao.
    Jer baš zhavaljujući dragom Bogu,
    upoznao sam je na drage mi škojarice blogu.
    I nastavit će se druženje naše,
    jer mi ova draga žena, onako ljudski paše.
    Sve radi od srca a ništa u fušu,
    a njene riječi na blogu, su odmor za svačiju dušu.
    Al' neka znade i ovo cila net nacija,
    da je meni Mosor uvik inspiracija.
    Dok sam tamo vadio kumpire, i oko mene letile mušice,
    sitija san se ove pisme i ove drage dušice.
    Pisma je od srca, i je malo mimo plana,
    ali ipak je ugledala svitlo dana.
    Jer blogoplovci moji dragi, čuda vam trista,
    jedna je i jedina NOVIGRAJSKA NEVISTA.

    ....../ Šmrika/.......



    ZAHVALNOST

    Nije zahvalnost ono
    što čini davanje lijepim....
    ljepota je u očima,
    koje ti kažu da si znao
    zato si i dao



    PRIJATELJSTVO

    Prijateljstvo je poput
    dragog kamena......
    ako ti njegov sjaj ugrije srce
    tada znaš
    ..........ono je pravo.




    LJUDI

    Ljudi su poput
    umjetničkih djela.....
    neka ti se svide
    već na prvi pogled,
    u neke moraš
    proniknuti dubok,
    a neka ti se
    ni uz sav tvoj trud
    nikada neće svidjeti,
    jer ih zapravo
    ........ne razumiješ.





VEČERNJI SUSRET

  • Isuse, dođoh Ti reći,
    kako me u srcu i prsima guši.
    Od neisplakanih suza,
    kako me boli u duši....
    Dođoh Ti šapnuti
    kako mi Križ izrani rame
    i kako ga teško nosim,
    jer je pretežak za me.
    Dođoh da Ti se tužim
    u suton ovoga dana,
    jer me odviše peče
    i boli moja rana.

    Nađoh Te u mraku,
    tek vječni žižak je sjao,
    da ću Ti doći, dakako
    da si unaprijed znao.
    Klekoh da Ti se jadam...
    ali zbuni me Tvoje raspelo,
    žižak Ti rasvijetlio lice...
    raspeto presveto tijelo....

    U suzama i krvi,
    izmučen, izboden, raspet i......sam!
    O Bože, što da se tužim....
    mene je pred Tobom sram!
    Gle, Ti nijemo šutiš,
    nikom se potužio nisi,
    a Tvoje presveto tijelo
    stravično na križu visi.....

    Pribite ruke i noge,
    pribito srce je Tvoje.
    Kako je patnja teška,
    a sitne su boli moje.
    Isuse dođoh se jadati
    u suton ovog dana,
    ali motreći Tebe....
    iščeznu moja rana.


    ( vlč. Zlatko Sudac)


















Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se