H.A.D.L. by Stanka Gjurić

subota, 22.07.2017.

Ukleta knjiga-nastavak od jučer

Otvaram ga s uzbuđenjem i pomalo u strahu, premda ni sama ne znam zbog čega, iako ta svojevrsna bojazan popraćena gotovo bolnim nemirom, najčešće proističe iz znatiželje: kako je knjiga, u konačnici, ispala.



'Prokleta knjiga' ipak je stigla. Tek što sam, onako ogorčena, jučer objavila tekst, zvoni mi mobitel. Kurir je ispred kuće, donosi mi paket. Otvaram ga s uzbuđenjem i pomalo u strahu, premda ni sama ne znam zbog čega, iako ta svojevrsna bojazan popraćena gotovo bolnim nemirom, najčešće proističe iz znatiželje: kako je knjiga, u konačnici, ispala. Lijepo izgleda, kao i sva njihova (CMB) izdanja, sjajnih korica, i mada od samo 82 stranice, punašna je taman onoliko koliko od zbirke pjesama očekujem. Ne bih voljela da je tanja, a s čime sam se, prije nego što sam počela objavljivati putem Interneta, i prečesto susretala.
Zadovoljna sam. Možda i nije tako ukleta, kao što sam je jučer prikazala na blogu, no ovdje je ipak riječ o hrvatsko-talijanskom izdanju, nemojmo zaboraviti, ha-ha-ha. Dakle, za nju možda ipak ima nade. :)
U najgorem slučaju, mogu ustvrditi: 'svako zlo za neko dobro'. Živjelo moje petnaesto dijete!
PROTUOTROV





Oznake: prokleto, knjiga, stanka gjuric

22.07.2017. u 10:36 • 2 KomentaraPrint#
Widget by : widget

petak, 21.07.2017.

Ukleta knjiga

Na talijanski prevedena prije podosta godina, kao da je ponovno čekala svoj trenutak u kojem će strasno reći 'ne', boriti se protiv same sebe, svojevrsnog proroka u sebi, smrti u njoj koja izranja iz gotovo svakog mog stiha.


Otpočetka sam naslućivala da bi moja zbirka pjesama „Protuotrov ili njegovanje ludila“, prvi put objavljena 1994., mogla imati status proklete knjige. Još tada, dakle, jednako kao i danas kad sam je objelodanila u hrvatsko-talijanskoj verziji, sumnjala sam u njezin povoljan put. Štampana je u Belgiji i trebala je doputovati prekjučer, te –po informacijama dostavne službe, jeste, no nije stigla do mene. Pratila sam je putem Interneta, dolazak kurira do moje ulice, gdje joj se odjednom, nakon što je praktički gotovo zamrznutu vidim pred mojim pragom, gubi svaki trag.
Ne smatram se praznovjernom, no ne mogu da se ne zapitam: Jesu li neke knjige same po sebi uklete, ili možda zbog svoga sadržaja? Čim sam je objavila na Internetu, intuitivno sam osjećala da s njezinom isporukom nešto neće biti kako treba. Za druge četiri knjige koje sam objavila na isti način, nisam imala taj, loš predosjećaj i naravno sve je dobro prošlo, kako s objavljivanjem, tako i s preuzimanjem istih, jer proces je, barem do sada bio uvijek jednak. Ovaj put, dostavljač me nije nazvao na mobitel, poruku nisam primila, objašnjenje na moj e-mail zašto mi paket nije isporučen, nije stiglo… Mojem bivšem dečko koji ju je prije petnaest dana naručio iz Italije, također još nije dostavljena, te je jednako zabrinut. Nešto se čudno događa.
Danas je već petak, a ja je još nisam preuzela. Pokazuju se tek naznake njena života, ali ne i dokaz da je fizički tu.
Posvećena je mome pokojnom ocu, i kao takva, već sama po sebi, tematski, mračna, kao da izaziva zle duhove, i ne želi se otisnuti u svijet, a upravo danas tome je namijenjena, a pod svijet, ovaj put, jasno, mislim na Italiju.
Svim se silama odupire, (p)ostati knjigom. Naime, zašto to govorim? Prvo izdanje uopće ne posjedujem, što je u najmanju ruku neobično, jer svoje knjige čuvam štono se kaže 'kao oko u glavi', zatim, četiri godine kasnije kada je objavljen njezin reprint, zbog lošega tiska, u potpunosti se raspala. Dakle, moje dvaput rođeno peto dijete, kao cjelovito, ne postoji. Što će s biti s ovim dvojezičnom, ne znam, no kako je počelo, ne sluti na dobro.
Moguće da ja sad malo i mistificiram, ali vrlo je neobično da ta knjiga ima takav put.
Jučer sam, u nastupu bijesa, pred mojim prijateljem, čak sve svoje knjige nazvala prokletima, na što se on slatko nasmijao i uzvratio: 'Dobro je da imaš takav odnos prema svojim djelima.'
Svakako mi 'Protuotrov', sipi, poput pijeska, kroz prste, ne da se uhvatiti. Ta zbirka i samim svojim naslovom provocira i kao da se ne želi otrgnuti od svoje zacrtane, na određen način, rekla bih, nesretne sudbine. Je li joj možda suđeno da se beskonačno umnožava i umire?
Na talijanski prevedena prije podosta godina, kao da je ponovno čekala svoj trenutak u kojem će strasno reći 'ne', boriti se protiv same sebe, svojevrsnog proroka u sebi, smrti u njoj koja izranja iz gotovo svakog mog stiha. Nisam je proglasila prokletom zato što mi se to sviđa, kao što ni književna kritika nije o njoj pisala hvalospjeve, jer se to meni htjelo. Knjizi je, doduše, predgovor pisao Vlado Gotovac; pa je vjerojatno i to pomoglo. Ali jedino tome: odličnoj kritici.
Moje je čedo preuzela mračna tema, završava kao u limbu, tražeći samo sebe, u bespuću, tjerano da na bilo koji način opstane, no očito nedovoljno sretno, ili bolje rečeno - ukleto.



Oznake: prokletstvo, ukletost, knjiga, stanka gjuric

21.07.2017. u 11:07 • 1 KomentaraPrint#
Widget by : widget

nedjelja, 09.07.2017.

Slatka psovka

Kada čovjeka netko razbjesni, ponekad nije dovoljno da samo povisi ton, naročito ako je slaba glasa, jer je u tom slučaju nemoguće izraziti ljutnju.


Kad moja mama opsuje, meni je to kao kad nešto prosto izgovori trogodišnje dijete. Požalila mi se kako joj je jučer izletjela psovka, no inače baš nikad ne prostači. Rekla je osobi kojoj je povjerena skrb o štićenicima Doma umirovljenika: 'Pa zašto ste onda, u k…., tu, kad mi ne možete napraviti što vas molim.'
Ja sam, dakako, na njezinoj strani, i mogu razumjeti njezinu iznerviranost konkretnom situacijom. Kada ti netko tko je zadužen da ti pomogne, i plaćen za to, ne želi iz ormara dodati ono što trebaš, a sam si ne možeš uzeti, mora da je vrlo frustrirajuće. Ne mogu shvatiti kako pojedine osobe zaposlene u tako važnoj instituciji nemaju ni minimum razumijevanja za stare i nemoćne, a riječ je o privatnom Domu u kojem boravak nije nimalo jeftin. Čini se kako je na tom mjestu posve uobičajeno nepokretnoj ili polupokretnoj osobi glatko reći: nemam ja sada vremena, ili kao sinoć: 'Nemam vremena dalje tražiti što ćete obući.', a mama je, prije spavanja, samo zamolila da joj se obuče majica kratkih rukava, da bi joj dotična, usred ljeta, dodala zimsku spavaćicu.
Svakome može prekipjeti, pa tako, dakle, i finoj dami, mojoj gospođi majci. Kada čovjeka netko razbjesni, ponekad nije dovoljno da samo povisi ton, naročito ako je slaba glasa, jer je u tom slučaju nemoguće izraziti ljutnju. Između ostalog, iskustvo je ljude, izgleda, naučilo, da je baš potrebno upotrijebiti psovku, da bi ih se povremeno shvatilo ozbiljno. Kako bi zvučalo da umjesto 'u k….' velite 'u mišju rupu'? Smiješno, zar ne? To 'C' u riječi 'k….' je izgleda presudno, ali i 'K' daje potreban štih :), a i ta vrsta psovke se pokazala učinkovitom, jer djeluje zaista ozbiljno.
Moja se pak tankoćutna majči, jutros, zbog toga što je izrekla, čini pomalo uznemirenom, pa sam, da bih je utješila, spomenula još par sočnih psovki koje može povremeno koristiti, čime sam ju nasmijala, što mi je i bio cilj. Još sam joj napomenula kako nigdje ne piše da štićenici ne smiju psovati. Rekoh: 'Na ulazu u Dom je naznačeno samo kako je zabranjen ulaz kućnim ljubimcima. Dakle, dok god ne piše ovo drugo, dopušteno je, premda bih radije da je psovanje zabranjeno, a dozvoljen ulazak psima.'. Moje su je šale, izgleda, malo opustile.
Na stranu to što je prostačenje ružno za čuti, no povremeno svakome može izletjeti, i kad se to dogodi, s time se ne bi trebalo zamarati. Kad muškarac opsuje, to se niti ne primijeti, međutim kad to učini žena, naročito žena u poznim godinama, itekako se registrira, pa onda i zamjeri, što nije u redu. 'I, je li ti onda dodala majicu kratkih rukava, nakon što si opsovala?', pitam mamu. 'Je, dodala je.', veli. 'Eto, psovka je u ovom slučaju ipak pripomogla.', rekoh.
Da je upotrijebila izmišljeni, zamjenski izraz 'u lonac' ili nešto tome slično, umjesto 'u k….', svi bi, u sobi, u čudu gledali što li ova priča, pitali se: bunca li. Ovako bar znaju na što je mislila.





Oznake: psovka, stanka gjuric, majka, DOM UMIROVLJENIKA

09.07.2017. u 12:51 • 4 KomentaraPrint#
Widget by : widget

četvrtak, 06.07.2017.

Tepih od jute

Golemi sag s porazbacanim kockama. Pomalo za Rexa, pomalo za mene.


U kojem momentu sam zaista odrasla i jesam li uistinu? Ako da, to sigurno nije bilo davno. Primjećujem duboku sumnju u svojim očima, razočaranje koje osvještava. Je li to bio trenutak u kojem sam morala učiniti ono za što nisam bila spremna, kada sam počela gubiti najbliže…
Moj jedini kontakt sa svijetom nevinosti, naivnosti i dobrote već dugo je moj pas. U njemu povremeno pronalazim sebe, tako da mi moja nova naznaka odraslosti nikako ne pristaje.
Voljela bih upoznati ljude koji će mi moći iskreno reći primjećuju li isto što i ja, no, dvoumim se. Manje će boljeti ako ne znam.
Danas ću otići po tepih od jute. Tkanina koju vežem uz razdoblje djetinjstva i radosti. Golemi sag s porazbacanim kockama. Pomalo za Rexa, pomalo za mene. Da ne prevlada zaborav, potisne do kraja uspavanu bezbrižnost u meni.
Koliko umiranja je potrebno da početak i kraj, vezani uz rastajanje, ne budu uvijek isti? Za one koji ostaju. Danas ću u svoju sobu položiti žuti tepih izrađen od biljnih vlakana iz tropskih dijelova Afrike. U moju sjevernu sobu, zauvijek, ući će sunce.



Oznake: stanka gjuric

06.07.2017. u 11:39 • 4 KomentaraPrint#
Widget by : widget

nedjelja, 25.06.2017.

Nehotice

Poput djeteta koje čeka da ga podignu u naručje i zagrle, hrlila sam u susret planovima koji bi me zapravo sačuvali od toga da se zagubim u sanjarenju i otputili onamo kamo zapravo nisam željela stići.


Kada nam se učini da je vrijeme poprimilo auru vječnosti, to je nerijetko samo zbog jednog nepodnošljivo kratkog trenutka u kojem se naš nedovoljno ohrabrujući predah od svakodnevice neprimjetno prerušava u žudnju za životom. Ogrnut nehajnošću, kao po nalogu sugestivne realnosti, zarobio me svojom lažnom besmrtnošću. Ta osebujna dogodivost što je svojim finim iskorakom ušla u moj dan nagrižen proturječnom zbiljom, bila je nagovještaj dolaska muškarca čija me gotovo nestvarnost držala ugodno bunovnom u klijetki moje podvojene strasti za životom. Poput djeteta koje čeka da ga podignu u naručje i zagrle, hrlila sam u susret realnim planovima koji bi me zapravo sačuvali od toga da se izgubim u sanjarenju, i otputili onamo kamo zapravo nisam željela stići. Ali on to nije mogao znati. Govorio je glasom i riječima onog koji je netom, ali samo načas, prestao voljeti, začevši svoje suptilno ljubavno trajanje u predjelima još neiskušane moći dotad posve prepuštene zaboravu lagodna neznanja. Budan je snivao strpljivošću onog kojem je namijenjeno da čeka.
Nisam bila sigurna mogu li ga pratiti izvan skučena vidokruga mojih još neartikuliranih potreba, no svakako sam mu nastojala ostati dovoljno blizu. Tek za slučaj da se iznenadno prene shvativši kako je ipak usnuo onkraj slučajne stvarnosti. Ali to mi je vrijeme ipak bilo saveznik samo do određene granice. Poput kakve novovjeke Pepeljuge, njegovu sam prisutnost potrošila u okviru ponuđene, sudbinske iskoristivosti. I to čak ni ne znajući jesam li uopće smjela. Jer sreću se ne može potaknuti pomamnošću, ona na nas nerijetko vreba u zabiti naše nepristupačnosti, hirovito rušeći smjernice koje smo joj sami u sebi, i nesvjesni toga, nehotice zacrtali.





Oznake: stanka gjuric

25.06.2017. u 10:18 • 2 KomentaraPrint#
Widget by : widget

nedjelja, 18.06.2017.

Je li veličina uistinu važna?

Stoga, primjerice, po njima nije poželjno da slon opći s mišicom, odnosno slonica s mišem. Kako se tamo, dakle, pronalaze slon i slonica, zečica sa zecom te miš i mišica, ne znam, osim ako nije na način kao što je to uglavnom u većini svijeta - 'probaš, pa vidiš'.


Što mislite: je li veličina muškog spolnog organa uopće važna? Mogli bismo, vjerujem, bez puno premišljanja ustvrditi kako je najvažnija samim muškarcima. Pretpostavljam da bi većina žena (a provjerila sam to i kod svojih prijateljica) na to pitanje ipak odgovorilo (možda tek nakon što se dovoljno opuste uz čašicu pića), kako je njima bitna. I jest, rekla bih ja, jer nalazi li se u ligi ekstrema, tada spolni organ može biti samo 'puno premali' (prevedeno - nenormalno mali) ili 'puno preveliki' (prevedeno: tragač za dizalicom).
Da postoje ekstremno veliki, s time se, moguće, opet ne bi složili muškarci, i to vjerojatno oni koji ga sami ne posjeduju. Jer barem dok su još u periodu priželjkivanja, ili pak još nisu dosegli fazu lažne skromnosti, žele imati najvećeg (doduše ne znam koliko bi to moglo biti), pa čak i onda kada ga zapravo već imaju. Vjerujem da u pretežnom broju slučajeva drže kako bi mogao biti bar malo veći. Drugo je pitanje žele li to priznati.
Istočni pak narodi posjeduju raznorazna nazivlja, poput imena životinja, kojima zorno dočaravaju građu muškog, odnosno ženskog spolnog organa. Stoga, primjerice, po njima nije poželjno da slon opći s mišicom, odnosno slonica s mišem. Kako se tamo, dakle, pronalaze slon i slonica, zečica sa zecom te miš i mišica, ne znam, osim ako nije na način kao što je to uglavnom u većini svijeta - 'probaš, pa vidiš'. Moguće ipak postoje neke druge, nama nepoznate provjere i odgonetanja, izuzev onih jednostrano vizualna karaktera, jer oboje gleda, a samo jedno vidi. Ovo, samo za sebe zvuči poput neke mistične zagonetke. Teško mi je, naime, zamisliti da netko tko je začetnik takvih jednostavnih, a genijalnih spoznaja, nije u mogućnosti unaprijed izbjeći moguću grešku u procjeni tko kome najbolje odgovara, promatrajući isključivo anatomski. Kako god to izgledalo, zasigurno je miljama svjetlosnih godina udaljeno od čovjeka zapada, jer njegovi načini procjene su u konkretnoj, probnoj provjeri. No, ima li on uopće drugog izbora, i zaista, po čemu bismo mogli zaključiti, je li žena (spolno) građena kao slonica ili kao zečica? Budući da je kod nježnijeg spola apsolutno sve, pa onda i to (ili: to naročito) naoko vrlo konspirativno, zaključujem: ni po čemu. Ni po grudima (osobito danas kada su mnogi dijelovi ljudskog tijela podvrgnuti čestim promjenama), ni po usnama (njima pogotovo!). Možda po obliku prstiju? Hmmm. Po mome skromnom mišljenju, jednako stojimo i kod prepoznavanja istog kod muškaraca za koje već stoljećima vrijedi pravilo moj nos - moj ponos. Osim svega muškarci još uvijek daleko rjeđe pribjegavaju estetskim operacijama, što nije za zanemariti. Rekla bih ipak da nema tog nosa koji bi bio ponos svog vlasnika u smislu u kojem ga se inače nastoji upotrijebiti, naravno, uglavnom u šali. Dakle, moja bi teorija barem u ovom slučaju mogla biti poprilično točna, a to je: kad je o vanjskim znacima riječ, nemoguće je išta sa sigurnošću zaključiti. Doduše, žene su tu u prednosti, barem što se tiče mogućnosti koliko-toliko točne procjene (ukoliko, spolno, dobro poznaju sebe) prije potencijalno počinjene pogreške.




Oznake: seks, spolni organ, stanka gjuric

18.06.2017. u 11:11 • 13 KomentaraPrint#
Widget by : widget

petak, 16.06.2017.

Ugrožena vrsta

Morali bismo hodati kao roboti, mirno i pravocrtno, pa da eventualno možemo računati na to da ne budemo zgaženi.


Zagreb nije siguran grad. Barem ne za pješake. Svakodnevno svjedočim tome šećući Vrbikom, no više-manje isto je po cijelome gradu, gdje god na pločnicima ne postoje označena mjesta za bicikliste koji se svugdje ponašaju kao da je nogostup namijenjen njima.
Znam da bi bilo idealno da mogu voziti cijelim gradom, po označenim mjestima, bez zaustavljanja, no toga u Zagrebu za sad nema. Žao mi je, jer i ja povremeno vozim bicikl. Trebali bismo se ugledati u zemlje kao što je Nizozemska, gdje su biciklističke staze napravljene na cesti (ne dira se u trotoar, jer pješaci su svetinja), ali je biciklistička vožnja itekako sigurna, jer je predio namijenjen njima, s lijeve i desne strane ceste, uzdignut taman koliko je potrebno da ih zaštiti od automobila.
Upravo koračam Savskom. Ista situacija kao u mome naselju. Opasno je biti pješak. Umalo su srušili vremešnu gospođu koja je izgleda promašila tramvajsku postaju, pa se okrenula u namjeri da se vrati natrag do stanice i za dlaku izbjegla da se mladić na Superfly-u zaleti u nju. Bogme je skoro letio, a njen je zaokret za nju mogao biti koban, kao što je svaka druga, za bicikliste nepredviđena kretnja od strane pješaka. Morali bismo hodati kao roboti, mirno i pravocrtno, pa da eventualno možemo računati na to da ne budemo zgaženi.
U našemu gradu svi su sigurniji od pješaka, svi imaju svoje putove na kojima su zaštićeni, pa čak i oni koji ih, po pravilima, nemaju. Pješaci imaju veliki manu - što preferiraju hodati, a hodanje na duže staze, sve veća i veća je rijetkost. U najboljem su statusu oni što voze, ma što god to bilo, aute, bicikle, motore, koturaljke, skejt, romobile… Prije će pješaci dobiti traku za hodanje po cesti, po uzoru na gore spomenuti holandski model, negoli biciklisti, za vožnju po njoj.
Čak su u boljem statusu od pješaka i oni što trče; manje su ugrožena meta, a možda ih se biciklisti i više boje. Goloruki, usredotočeni trkač mogao bi žestoko potrčati za nepažljivim biciklistom, i sustići ga, ako se ovaj o njega samo očeše, te ga oboriti svojim mišićavim goloručjem, s njegove arogantnim stilom tjerane brzalice.
Ili pod hitno treba iscrtati traku za bicikliste na svim trotoarima, koliko god oni uzani bili, pa makar pješaci hodali u koloni, jedan iza drugog, s rukama uz tijelo, kao da su vezani užetom (jer ne daj Bože da se razmašu), ili uvesti jednom već obećavane Bobbiese koji će uvoditi red u gradu i, između ostalog, redovito pisati kazne za one koji voze po neoznačenim kolnicima.
No, ipak, kako bezobrazno od nas pješaka što toliko hodamo. Kako se samo usudimo kročiti na ulicu, bez da odmah iza toga sjednemo u neko prijevozno sredstvo. Tko iz svog stana ili kuće nema mogućnost uskočiti u neke od već spomenutih jurilica, neka ostane kod kuće.






Oznake: Zagreb, biciklisti, pješaci

16.06.2017. u 11:51 • 5 KomentaraPrint#
Widget by : widget

nedjelja, 11.06.2017.

Balavica

Kako dražesno, neobično, pa čak pomalo i potresno, zapanjujuće!


U ovome trenutku moj pas i ja smo vršnjaci. No već za par mjeseci, moći će mi reći 'balavico'. :D Kako dražesno, neobično, pomalo i potresno, zapanjujuće!
U ovome času, baš sada, volim ga više no ikad, ukoliko je to uopće moguće: voljeti ga više.




Oznake: pas, kucni ljubimci, stanka gjuric

11.06.2017. u 12:23 • 6 KomentaraPrint#
Widget by : widget

nedjelja, 04.06.2017.

Perla

Možda je to u cjelini grad instinkta, vođen umjetničkom rukom, u odmjerenom zanosu. On u sebi nosi sigurnost svojstvenu gotovo nadmoćnim bićima, u čijem pogledu prepoznajemo istinu, beskompromisnu i hladnu, no oblikovanu mačjom nježnošću.


Kad imaš šest, sedam godina, tvoja su tek buduća sjećanja na to razdoblje, poput niske raznobojnih perli: kad-tad bi se mogle rasuti zbog slučajnog udarca.
Iza zamagljenog prozora cijelu veljaču dišem kroz osjetljivu, štićenu poru grada koji ću upoznati i zavoljeti deset godina kasnije. Sve je besprijekorno bijelo, a iza neprobojnog stakla snijeg je netaknut i nedodirljiv. U moju usamljenost koju razbijam povremenim bijegom u takve trenutke, danonoćno ulaze ljudi u bijelim odorama. Ni slutila nisam, a kako i bih, da će jednom to moje mrsko sjećanje poprimiti oblik sna i bezbolno me vratiti Zagrebu jedan zreli, odlučni pogled kroz prozor-u pjesmu. I evo me ovdje mnogim veljačama udaljena od one male plavokose djevojčice, a ipak umnogome ista: dobro znam što želim.
Prolazim gradom koji mogu već nazvati svojim, i ta me pomisao razgaljuje. Nitko me ne mora uputiti ulicom kojim bih mogla dostići svoj sigurni hod. Sve je tu u tom čudesnom, razigranom krvotoku pomičućih sjena, što me približava k meni samoj. Ništa ne mogu izdvojiti i sve izdvajam, da bih opisala tu sliku, pečat koji se u mene utiskuje pogledom na krovove i pročelja prelijepih kuća na svakom koraku. Zagreb je poput pametne i lijepe žene, svoj šarm ne otkriva svakome, već samo onima koji ga znadu prepoznati s ljubavlju kojoj je mjera poštovanje. Možda je to u cjelini grad instinkta, vođen umjetničkom rukom, u odmjerenom zanosu. On u sebi nosi sigurnost svojstvenu gotovo nadmoćnim bićima, u čijem pogledu prepoznajemo istinu, beskompromisnu i hladnu, no oblikovanu mačjom nježnošću. U njemu nema ni vapaja ni tragike, sve je čvrsto i elegantno usađeno u ritam koji je spoj nužde za korisnim i lijepim. Nužno je imati Grič i muzej Mimare, kao da klikće Zagreb. Za mene je nužno ono što me čini sretnom, a Zagreb čine sretnim sve te pojedinosti, napokon njegovi su žitelji njegovo ogledalo. Nije neskromno trebati takav grad, neskromno je biti zadovoljan prazninom u sebi koja ne zahtijeva ljepotu.
Ne mogu zamisliti da se neprestano budim ni u jednom Beču, ni u jednom Bečeju. Zapravo sve je stvar odabira, bili odabrani mi, ili ono što smo mi odabrali. To što ja odabirem, ili što je mene odabralo vezano uz Zagreb skoro bih mogla usporediti s oblačenjem haljine: biti u onome što naglašava tvoju ženstvenost i pomaže drugima da to razumiju. Ovdje sam ja Ja, a Zagreb je moja haljina u kojoj ću prošetati kroz svoj uzbudljivi san.
I dok osluškujem otkucaje dijela grada preko rijeke koji svoj rijetki sentiment baca na mene sitnim ranjavanjima, budući da mnoge od nas vezuje za promjenjivu paletu boja kojima je oslikan naš privremeni dom, prisjećam se stiha iz jedne moje pjesme, i mada sam u vječitom traženju nekog novog krova nad glavom, što je manje-više sudbina svih došljaka poput mene, usudim se reći da je nebo nad Zagrebom jedini stalni krov nad mojim krovom.




Oznake: Zagreb, stanka gjuric, dom

04.06.2017. u 13:33 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

petak, 02.06.2017.

Massimo

Ponestaje mi snage za odraslost.


Pljuštala je kiša, udarali su gromovi, nisam osjećala ništa. Gdje li je, kamo je nestala moja radost? Već dugo je ne mogu iz sebe iskopati. Povremeno u meni nešto zatreperi, neko zadovoljstvo bez dokazivog porijekla, kratkotrajno i toplo, umili se, uvuče u njedra, obljubi me i nestane.
Moji primorani odlasci, penjanje po žici, uzaludan trud; definicija neuspjeha. Kratkotrajna zamrlost. Prebiranje po računalu. Massimo u showu 'Zvijezde'; divan lik, netko u koga bi se lako moglo zaljubiti.
Generacije koje umiru danas, od starosti, vezane za krevet, na žalost nemaju tu mogućnost: Internet.
Umorna od brige za majku, katkad poželim da i mene netko čuva i pazi. Ponestaje mi snage za odraslost. Poželim da me se tetoši i voli. Maksimalno.







Oznake: stanka gjuric, massimo savic

02.06.2017. u 10:45 • 4 KomentaraPrint#
Widget by : widget

subota, 27.05.2017.

Halucinacije (I)

Za izgradnju samopouzdanja kod djece neobično je važno da roditelj svome djetetu vjeruje, i da vjeruje u njega, što je u Janinu odgoju izostalo. Njenoj je majci je bilo jedino važno da ona iz škole donosi petice.


Čak ni u halucinaciji svoje majke Jana nije pozitivan lik, već špijun, izdajica svoje zemlje; netko kome se ne može vjerovati. Drugi je svjetski rat i opasnosti kojima je njena majka izložena, ne utječu na majčinu sigurnost, jer, čini se da se ne boji. Jedino što ju zabrinjava, Janino je priklanjanje neprijateljskoj strani. Kao i u stvarnosti, majka se uvijek oslanjala na dojam i njene su odluke ovisile isključivo o njemu. Očigledno, ni u svojem bulažnjenju nije odviše naklona svojoj kćeri, po čemu bi se dalo zaključiti kako ljudski mozak, bez obzira u kojem je stanju, kad funkcionira lucidno, kao i kad je u kemijskom disbalansu, svoje konstatacije donosi na temelju davno stvorenih predodžbi . Budući da ni kroz majčino fantaziranje Jana ne može biti unaprijeđena u svome postojanju, funkciji, biti, ostaje na mjestu gdje je oduvijek i bila, osoba kojoj ne treba vjerovati. Njena pak mati, u situaciji u kojoj jest, ostaje dosljedna sebi.
Jana je čitav svoj život imala osjećaj da se treba dokazivati, kako bi mama uvažila, ili uopće primijetila njezinu istinsku vrijednost, i premda nije imala potrebu za time, moguće je to podsvjesno ipak činila, a svaki je njezin uspjeh redovito bio popraćen tračkom sumnje.
Za izgradnju samopouzdanja kod djece neobično je važno da roditelj svome djetetu vjeruje, i da vjeruje u njega, što je u Janinu odgoju izostalo. Njenoj je majci je bilo jedino važno da ona iz škole donosi petice. Nije tražila uzrok tome zašto djevojčica odbija učiti, za nju su jedini dokaz pameti, bile dobre ocjene.
Janu takav nepravedan odnos roditelja prema njoj prati sve do njezine zrele dobi, no otkako je odrasla, u stanju je to razumjeti, kao i nositi se s time.
Njena se majka i sada, u svojoj halucinaciji pita 'Kako je to moguće?', kao što se pitala nekoć: 'Kako to da su tvoje ocjene bile tako loše, a sada si odjednom tako uspješna?'. Gotovo da nije vjerovala činjenicama, kao pokazatelju Janine sposobnosti. U ono pak vrijeme nije razumjela da njezino dijete ne želi učiti zato što mu je školsko gradivo suviše dosadno, već je to doživljavala kao neposluh, zbog čega ju je surovo kažnjavala.


Oznake: halucinacije

27.05.2017. u 11:13 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

srijeda, 24.05.2017.

Kontrolor protokola

Moja posljednja rečenica prije buđenja glasi: „Ja, iz države koja nije moja, radim u državi koja nije vaša.“


San. Honorarno sam zaposlena u državnoj instituciji susjedne nam države, kao kontrolor protokola. Na jednoj od sjednica netko izjavljuje kako država Slovenija nije u vlasništvu Slovenaca. Po mome izlasku, po običaju se javljam nadređenom i prepričavam mu događaje sa sjednice. Spomenem mu što je rečeno. Nakon par sati dolazi do mene kolegica i govori mi kako trebam na sastanak s gospodinom XY-om, budući da mi on mora uručiti otkaz. Nakon kraćeg razmišljanja što učiniti, odlučujem se ne otići do njega, nego se vratiti kući, međutim prije toga obilazim neke od svojih kolega i govorim im što se dogodilo. Oni su i sami bili na spomenutoj sjednici i znaju sve što je izgovoreno, to nije nikakva tajna, no čudi ih odluka nadređenog, gosp. XY, međutim tako je odlučeno, i ja se upućujem kući. Tog istog dana kasno popodne dolazi mi na vrata kolegica i moli me da izađem napolje. Vani stoji moj nadređeni, držeći u ruci papir iz kojeg, mumljajući, čita: „Poštovana gđo Stanka Gjurić, ponovno ste imenovani kontrolorom protokola na neodređeno vrijeme“, izgovarajući to, gotovo posramljeno, no čini se kako je na to bio primoran, budući da su vjerojatno bili nezadovoljni njegovom ishitrenom odlukom da me otpusti. Vraćam se u kuću zadovoljna ishodom, međutim kako je već sedam sati navečer, a inače radim do devet ili čak deset, nisam sigurna trebam li se odmah vratiti na posao, ili se od mene očekuje da dođem tek ujutro. Kako sam u međuvremenu izbrisala sve brojeve iz memorije mobitela, unezvijereno tražim po svim telefonima ne bih li u njima pronašla broj, ili kakav raniji ispis poziva, međutim to mi ne uspijeva. Noćna mora u kojoj ne mogu doći do nijednog broja, kako bih nekog upitala trebam li se na posao vratiti još večeras, s obzirom da me muči pomisao, jer negdje sam pročitala, kako su dovoljne samo tri pogreške da se čovjeka otpusti s posla. Moja posljednja rečenica prije buđenja glasi: „Ja, iz države koja nije moja, radim u državi koja nije vaša.“



Oznake: san, stanka gjuric

24.05.2017. u 11:20 • 3 KomentaraPrint#
Widget by : widget

nedjelja, 21.05.2017.

Proljetna oluja

U jednoj ruci oruđe, u drugoj oružje; u objema olovke. Ambidekster s misijom. Dijete. Napose u trenucima kad izlazim napolje sa svojim psom, uspješno dresirana davno proživljenim.


Volim proljetne oluje, kao što je primjerice ova danas, za vrijeme kojih, i zbog kojih mogu rasterećeno plakati, osjećati nešto zauvijek neimenovano, nešto između radosti i boli, dok je još uvijek sasvim izvjesno da nećemo potonuti; ni ti ni ja. Ne još. Dok god smo u zoni takva tipa sigurnosti, postaje začudno ugodno živjeti. Možemo biti opijeni, poneseni neobjašnjivim osjećajem koji u nama proizvodi prijeteće bezopasno nevrijeme, prizori kao iz dječjih slikovnica, iz šarenih stranica pobjegli snažni vjetrovi, iznenadni kratkotrajni pljuskovi, istrgnuto zacrnjeno nebo.
Davno je to bilo kad sam kraj sebe i u sebi izgradila svoj mrak, iz puste predostrožnosti. Smatrala sam kako je dobro u rezervi imati umjetno stvorenu tminu u koju se čovjek povremeno zatvara da bi barem donekle mogao osjetiti što znači biti preplavljen crnilom beznađa, da bude spreman kad naiđe pravo, nesavladivo, i prilagodbu na istinsko učini lakšom.
U jednoj ruci oruđe, u drugoj oružje; u objema olovke. Ambidekster s misijom. Dijete. Napose u trenucima kad izlazim napolje sa svojim psom, uspješno dresirana davno proživljenim. Traumatizirano dijete koje drukčije vidi i čuje, sklopljenih očiju osjeća približavanje sjene; okicama koje se, poput kameleonovih, okreću za 360 stupnjeva kako bi provjerile približava li se kakva opasnost krznenom stvorenju kraj njega na dugačkoj uzici.
Osim što smo Rex i ja, u četiri godine zajedničkog života, oboje, barem dvaput završili na hitnoj, bilo je i njegovih susreta sa suparnicima oslobođenih uzice, koji po njega, premda je bio na povodcu, nisu završavali loše, što se ne bi moglo reći i za mene. No, nakon više uzastopnih gorkih iskustava, čovjek, osim što se nauči snalaziti u rizičnim situacijama, s vremenom i otupi.
Istovremeno, to je iskustvo u mene ugradilo oprez koji danas nastojim što pametnije iskoristiti. Naposljetku se sve u- i na- meni predalo zadovoljstvu izlaska napolje s voljenim kućnim ljubimcem, posve sam opuštena i mogla bih, kao nakon ove divne proljetne oluje, osjećajući se jednako katarzično, zaplakati, dok god vjerujem u naš bezbrižni hod.




Oznake: stanka gjuric, Oluja, pas

21.05.2017. u 12:20 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

srijeda, 17.05.2017.

Na mjestu bez samilosti

I premda se, naga, osjećam pomalo nelagodno, niti ne pomišljam na to da se pokrijem nekom od jakni; jednu bih mogla odjenuti, a drugu svezati oko struka, no takvo što mi uopće ne pada na pamet, te kao da su kakva dragocjenost, pažljivo preklopljene nosim ih prebačene preko podlaktice i koračam prema ulazu u zrakoplov.


Moj sinoćnji san. Posve naga upućujem se negdje na put vojnim zrakoplovom. Nisam sigurna kamo putujem. Sa sobom, od odjeće, tek preko ruke nosim četiri crne jakne, od kojih se jedna sasvim slučajno našla kod mene; ne pripada mi. Nitko se ne čudi mojoj golotinji dok hodam aerodromskim hodnicima, pored kafića i restorana, a i ja sam na momente posve bezbrižna, kao da je to nešto sasvim uobičajeno, biti gol u javnosti. Ljudi kraj kojih prolazim kao da prešutno imaju dogovor o razumijevanju situacije u kojoj se nalazim, i nitko se ne buni.
I premda se, naga, osjećam pomalo nelagodno, niti ne pomišljam na to da se pokrijem nekom od jakni; jednu bih mogla odjenuti, a drugu svezati oko struka, no takvo što mi uopće ne pada na pamet, te kao da su kakva dragocjenost, pažljivo preklopljene nosim ih prebačene preko podlaktice i koračam prema ulazu u zrakoplov. To je ujedno i posljednji kadar iz mog sna; iza toga se budim.
Je li to simbolički prikaz onog što mi se trenutno događa, te posljedično tome mog trenutnog psihičkog stanja? Vrlo vjerojatno da, s obzirom na trenutne okolnosti, vezano uz moju majku. Nikada ne analiziram svoje snove, ali ih nerijetko zapisujem. Ovo je jedini u protekla dva mjeseca kojeg sam se prisjetila, i uopće bila svjesna toga da sam nešto usnula.
Dok sam još uvijek u zrakoplovnoj luci, ne mori me nijedna briga, čak ni ona gdje se u tom trenutku nalazi moj pas, već mirno, bez ikakvih misli, stojeći u predvorju iščekujem najavu svog leta. Nakon kraćeg vremena, ispostavi se da sam se trebala javiti na šalter odmah pri dolasku, no kako to nisam učinila, službenica na radnome mjestu kamo me upućuju, govori mi kako sam zakasnila i izgubila kupljeno sjedalo, no da ima za mene drugo, čak po jeftinijoj tarifi. Ne vidim smisla u tome što govori, i ne znači mi ništa, jer sam kartu već ionako platila; preuzimam tu drugu, i samo mi je važno da što prije otputujem.
U nekom trenutku sna, nalazim se u Italiji. Je li to Rim ili Firenca, ne znam. Noćim u bijelome šatoru u centru grada. Sa mnom je moj prijatelj ili dečko, ne mogu dokučiti. Šator je četvrtast, prozračan, moderan, a razapeli smo ga uz sam hotel 'Palace', na središnjem trgu. Objašnjavam mami gdje sam se smjestila, međutim ona se ne sjeća gdje je taj hotel, i ne poznaje mjesto o kojem govorim, premda je tamo bila u više navrata.
I dalje sam gola, moje su jakne neiskorištene, jer očigledno, nemam volje da sakrijem svoju nagost, možda podsvjesno osjećajući da je ne mogu prikriti čak ni odjećom.
Nakon povratka iz snoprošlosti u snosadašnjost i obrnuto, više zapravo ni sama ne znam što se događa, samo da nekamo putujem omanjim zelenim vojnim zrakoplovom. Možda u halucinaciju moje majke koja odjednom u sjećanje priziva 2. svjetski rat, filire, teško razdoblje neizvjesnosti i strepnje…, ali ne i glad. Ne, hvala Bogu, njezina obitelj nikad nije gladovala.
Važna je ljepota, ona izvanjska: našminkano lice uređena kosa; ono što je iznutra neka propada, truli, to ionako nitko ne vidi.
Sve sam skinula sa sebe, možda kako bi kroz moju nagost, moja čežnja mogla biti manje sputana, trudeći se da izmijenim nepromjenjivo, na mjestu bez samilosti.






Oznake: san, simboli, stanka gjuric

17.05.2017. u 11:31 • 3 KomentaraPrint#
Widget by : widget

utorak, 09.05.2017.

Moj sraz s osom

Pod mojim ružičastim naočalama insekt zvjerka izgledala je poprilično golemo. Zasigurno je i sama bila iznenađena time što se našla gotovo zarobljena pod staklom.


Kao da je smak svijeta na pomolu, u nedjelju sam, na povratku iz Vinkovaca tolikom silinom žurila po mog psa Rexa u hotel, nestrpljiva da ga što prije vidim, da sam se u svojoj hitnji sudarila s osom. Kao da je bio zapisan naš sraz, uz moje brzanje od otprilike 7 km/sat, i njen deset puta brži let.
I to na mjestu gdje nema ni cvijeća ni drveća, no možda je izletjela iz hibernarnog lišća, tik uz kliniku Sunce, u Trnjanskoj. Pod mojim ružičastim naočalama insekt zvjerka izgledala je poprilično golemo. Zasigurno je i sama bila iznenađena time što se našla gotovo zarobljena pod staklom. Misleći da je muha, željela sam je maknuti s lica, no tog trenutka se zacijelo osjetila ugroženom i ubola me. Zavrištala sam, tako da me je zaštitar pred zgradom unezvijereno pitao što se dogodilo. Samo sam prozborila 'Nešto me ubolo ispod oka' i nastavila dalje, koračajući još brže prema Rexovom prenoćištu. Osjećala sam bolno peckanje i naticanje desnog podočnjaka.
Vele mi ljudi, 'Mora da je bio stršljen, jer ne bi tako nateklo i ne bi toliko trajalo', a sad je već treći dan kako oteklina ne splašnjuje. Nakon dvije ture dvostrukih injekcija, i sada na jednoj tableti 'Letizena' svakoga jutra, moralo bi uskoro, nadam se, proći. Izgledam kao da me je netko šakom udario u oko: krasi me plavičasto-crveni nabubreni kolotur.
Otrov istječe iz mene, no moji se strahovi proširuju.




Oznake: stanka gjuric, osa

09.05.2017. u 12:12 • 1 KomentaraPrint#
Widget by : widget

srijeda, 19.04.2017.

25 sati

Unatoč svemu, i mene je zla kob čekala u zasjedi, no ipak s pomalo milosrdnom gestom koja obezbjeđuje postepeno prihvaćanje, ono s polaganim oslobađanjem boli, poput tableta s vremenskim otpuštanjem.


U ponudi preda mnom stoji dvadeset i pet sati duhovnoga smiraja i tišine. Ne mislim to odbiti, a možda i ne mogu, jer moje biće gotovo mehanički pristaje na tu iznenadnu milost, bez prethodnog savjetovanja s umom. Tek za centimetar više od jednog dana ponovo ću brinuti; do tada odvajam sebe od stvarnosti, opuštajući se, samo se nakratko udaljujem od istine. Moja je skrb trenutno na čekanju.
Sve o čemu sam odavno pisala, događa se sada. Moja empirijska spoznaja kao da je oduvijek postojala zapisana u meni: objašnjenje puta kojim čovjek korača prema tragediji, nesreći svoje obitelji, onomu što će većina nas kad-tad iskusiti. Poput vidovnjaka bilježila sam stvarnost koja će tek naići, mnogo godina kasnije preneraziti me svojom nemilosrdnošću.
Ne bih rekla da se zbog činjenice što sam mnogo toga instinktivno znala, sa sadašnjom situacijom bolje nosim, možda je samo mudrije ili pomirenije prihvaćam. Unatoč svemu, i mene je zla kob čekala u zasjedi, no ipak s pomalo milosrdnom gestom koja obezbjeđuje postepeno prihvaćanje, ono s polaganim oslobađanjem boli, poput tableta s vremenskim otpuštanjem. Usprkos svoj svojoj pribranosti, u jednom sam trenutku u sebi osvijestila kako uporno nastojim kontrolirati događaje, no s vremenom sam shvatila da je to nemoguće i da previše toga ne ovisi o meni, čak štoviše da sam samo zrnce pijeska u kovitlacu događanja kojima upravlja bolest, u kojima o mnogo čemu odlučuju meni nepoznati ljudi, no ipak oni koji znaju ili od kojih se barem očekuje da znadu svoj posao i kojima se mora vjerovati, jer sve drukčije vodi u suviše mračne predjele…, da sam zrnce koje bi da ima moć mijenjanja sudbine, u potrazi za svrhovitošću (naoko) besmisla, zlosreći bez prihvatljiva tumačenja, vjerovanja u veće od najvećeg.
Nadam se da me, kad bude neophodno, moja intuicija neće iznevjeriti, da ću moći staloženo izlistati vrijeme, ono prošlo i ono buduće, unoseći točke tamo gdje je to potrebno, u mome životnom kalendaru… Ja, sama, jedina, jednom.
Možda bi bilo bolje umirati ne znajući što se događa, biti udaljen od sebe, kao u predvorju pakla, predan sudbini, ležeran, bez opiranja, borbe, čak možda i sretan u svojoj smirenosti, umivan nesvjesnošću poput dojenčeta koje iščekuje svoj obrok, ušuškavanje i san. Dvadeset i pet sati nosit ću u sebi isti osjećaj, želju, pripadanje..., s njome u mislima, sama.




Oznake: stanka gjuric

19.04.2017. u 13:19 • 4 KomentaraPrint#
Widget by : widget

nedjelja, 26.03.2017.

Zaljubljeni Rexspeare

Dokaz njegova bogatog, premda, doduše, poprilično nesretnog životnog iskustva u potrazi za pustolovinom, su i tri taneta koja u sebi nosi. Inače na njemu nema vidljivih ozljeda, premda je moj dečko znao govoriti kako njegova gornja usnica šarmantno strši, od vjerojatno povrede zadobivene u okršaju s drugim mužjakom.


Rex mi posljednjih dana izgleda poprilično zaljubljeno. Cvili prije izlaska napolje, a povremeno zacijukne i u pauzi između naša uobičajena tri izlaska dnevno. Slabog je apetita i zamišljeno gleda kroz prozor. Nisam još uspjela dokučiti koja se ženka u kvartu tjera, no koja god bila, svakako mu je zabiberila, jer je već danima uzalud pokušava pronaći, u šetnji se čeznutljivo ogledava i dubinski njuška travu kao da je dio policijske ophodnje obučenih pasa, tragača za drogom i nestalima, a potom stražnjim šapama, snažno rujući, izbacuje zemlju, moguće kako bi uklonio tragove svojih konkurenata. Jasno da na povratak kući niti ne pomišlja, tako da naš pokušaj ulaska u zgradu traje sve dok ga ne podignem u naručje i unesem u hodnik.
Lijepo moje crno, po cijele dane, osim što gleda kroz prozor, pilji u mene, fiksira me pogledom, nadajući se da ću svakog časa obznaniti kako ponovno izlazimo. Podsjeća me na mene samu u tinejdžerskoj dobi, kad sam, u želji da vidim svoju simpatiju imala potrebu biti napolju od jutra do večeri, te bih, u vrijeme kada sam trebala učiti, priželjkivala da me roditelji pošalju makar samo do dućana, u nadi da ću je tada sresti. Tako si i Rex, promatrajući me, vjerojatno misli 'možda me ipak povede sa sobom van, neplanirano, recimo pri odlasku u kupnju'.
Moja se zaljubljena životinjica, sa - u posljednje vrijeme -pogledom ugnjetavanog laneta, trenutno penje na moju fotelju i molećivo me gleda. Taj mali strastveni Don Juan, tijekom svog života, još dok je živio na selu u Istri, sigurno je imao više ljubavnih okršaja. Dokaz njegova bogatog, premda, doduše, poprilično nesretnog životnog iskustva u potrazi za pustolovinom, su i tri taneta koja u sebi nosi. Inače na njemu nema vidljivih ozljeda, premda je moj dečko znao govoriti kako njegova gornja usnica šarmantno strši, od vjerojatno povrede zadobivene u okršaju s drugim mužjakom. Taj se detalj sada na Rexu više ne da primijetiti, tako da zacijelo nije bila riječ o tome, no ipak da spomenem.
Mnogo godina ranije, još dok sam imala ženkicu, u vrijeme njezina tjeranja, znali smo, pri izlasku, zateći najmanje jednog psa koji je ispred zgrade vjerno čekao njen dolazak. Naša je šetnja, jasno, morala trajati kratko, jer su nas psi pratili u stopu, i premda je ona mužjake, čak i u to vrijeme, grubo se na njih obrecnuvši, od sebe tjerala čim bi joj se približili, ipak se nisam usudila s njome ostajati vani više no što je bilo potrebno. Jednom, dok sam još živjela s roditeljima u Čakovcu, poželjela sam je pariti sa susjedovim psom, slatkim crnim šnaucerom, tek malo nižim od nje, kojeg je Hooper jako voljela. Tom smo ih prilikom, pustili same u dvorištu, no, na našu se žalost ništa nije dogodilo. Čak smo pokušali asistirati, no bezuspješno, mada je maleni Gimbo bio jedan od rijetkih kojima je dopustila da joj se primaknu, zapravo prvi od samo dvojice mužjaka koji su joj se, za njezina životnog vijeka, uspjeli dopasti. Onaj drugi, zagrebački pas imenom Đuro, bio je, u vrijeme kad ga je upoznala, već gospodin u godinama, kojeg ona nimalo nije zanimala, tako da je Hooper, na moju veliku žalost ostala bez potomaka.
Naravno, Rex i da sretne svoju draganu (a njemu su, kao i većini mužjaka, naročito u to vrijeme, sve podjednako drage), ne bi joj mogao, odnosno smio prići odviše blizu, jer vlasnici, ako i žele pariti svoju kujicu, to čine u dogovoru s onim čijeg su psa unaprijed odabrali, a to je u pravilu mužjak iste pasmine, ukoliko je njihov čistokrvan, ili pak, ako nije, onda s nekim, za nju pogodnim mješancem, i to samo u slučaju kada se odluče na parenje, međutim koliko mogu primijetiti u razgovoru s vlasnicima pasa, ukoliko nije riječ o uzgoju i trgovini, to se događa rijetko, štoviše ljudi sve više pribjegavaju kastraciji odnosno sterilizaciji svojih lajavih kućnim mezimaca.
Rexspeareov problem je što taj 'problem' nema, i drago mi je zbog toga; nek' on samo, s vremena na vrijeme, stenje i sanjari. Zapravo se i ne sjećam kada je zadnji put bio u toj situaciji.


26.03.2017. u 12:55 • 3 KomentaraPrint#
Widget by : widget

četvrtak, 16.03.2017.

Gaučo

Istog je časa postao naš kućni ljubimac kojem sam nadjenula ime Gaučo. Čak ni mom psu Rexu ne smeta kad sam zabavljena telefoniranjem; primjećujem po tome što ne bježi od mene u drugu prostoriju.


Kad je o telefonskim razgovorima riječ, odavno više ne koristim smartphone, za to upotrebljavam isključivo mobitel s fizičkim tipkama, dok pak mi taj tzv. pametni telefon služi samo za upotrebu Interneta i fotografiranje.
Prije nekoliko dana bila sam primorana promijeniti svoj omiljeni mob, budući da je odjednom otkazao poslušnost, što zapravo ne čudi, jer je dugo u mome posjedu, a i kupljen je već kao rabljeni.
Nije bilo nedoumice oko toga kakav ću nabaviti. Nakon podužeg razgledavanja raznovrsne ponude, odlučila sam se za mobitel namijenjen djeci. Vražićak je plavo-žute boje i sav svijetli u mraku, što mene kao veliko dijete iznimno veseli.
Istog je časa postao naš kućni ljubimac kojem sam nadjenula ime Gaučo. Čak ni mom psu Rexu ne smeta kad sam zabavljena telefoniranjem; primjećujem po tome što ne bježi od mene u drugu prostoriju. Zvono mu je podešeno na vrlo simpatičnu dječju pjesmicu na koju se ni Rex ni ja ne trzamo kad netko nazove, tako da ga nemam potrebu mijenjati. Uz to je i toliko malen da udobno legne u moj dlan, i zapravo je za ono za što ga trebam, a to su česti razgovori, odličan.
Inače, Internet rabim uglavnom kod kuće, na PC-u, dok pak znam da će mi trebati kada sam napolju, sa sobom ponesem mrski mi smartphone.
Ne znam zašto sam se baš odlučila pisati o Gauču, mojoj zvrndalici, slatkom zabadalu; vjerojatno stoga što sam inače luda za gadgetima, i kad god se nalazim u trgovini s elektroničkom opremom ponašam se kao dijete u dućanu s igračkama. Svaki put kad prođem pored takvog dućana, pomalo zadrhtim, gotovo kao kad se nalazim pored onoga s cipelama. U trgovačkim centrima jedino se uz te trgovine i zaustavljam. Ukratko, ludujem za mobitelima, ali sam pri njihovu odabiru vrlo izbirljiva. Jednom sam napisala tekst o nesavršenosti smartphonea, nakon čega je, u namjeri da ga se obrani, na mene izvršen napad verbalnim topničkim oružjem. Međutim i dalje mi nitko ne može tvrditi da je (današnji) smartphone naročito praktičan, barem nisu oni koje sam ja isprobala, a bilo ih je najmanje dvadesetak, različitih proizvođača. Naravno, neki su bili razmjerno jeftini, jer si skupe nisam mogla priuštiti, no bilo je i iznimno vrijednih, koje sam dobila na dar. Nisam bila zadovoljna ni s jednim od njih. Možda jedino s onim na čijem su se zaslonu nalazili dugmići ugrađeni iznutra, da to tako kažem, pa ste pri dodiru koji je, naravno, morao biti lagani pritisak, osjetili škljocaj. Na njemu niste mogli pogriješiti i zabunom odabrati pogrešnu tipku.
Zapravo ne vidim razloga da suvremeni smartphone ne bude izrađen kvalitetnije, no kao da se namjerno sabotira ostvarenje njegove najbolje izvedbe. Treba prije toga pokupovati more onih, na tržištu dostupnih brzokvarećih i loših, lijepih samo na izgled. Put do goleme, konstantne zarade nikad ne vodi ponudom, otprve, najboljeg, ili najboljeg mogućeg proizvoda u danom trenutku.
Meni moj smarti dobro posluži uglavnom kada za stolom u kakvu restoranu ili kafiću trebam provjeriti elektronsku poštu, i eventualno na nju odgovoriti. Inače ga mrzim iz dna duše, i jasno da njemu nisam nadjenula nikakvo ime, ali jesam zato onome drugom, koji ima kombinaciju tipki i zaslona na dodir. Taj je mališa također kod mene, iako besposlen stoji u ladici, no funkcionira besprijekorno i obećala sam ga svome nećaku koji je zaluđen njime otkako ga je vidio, i premda je osmogodišnjak i ima skupocjeni smartphone, moj mu se Tiki jako dopao. Vjerojatno zato što ga, dok je na igricama, svojim ručicama može zgodno obuhvatiti, a kad god poželi, ima mogućnost da se posluži njegovim na dodir osjetljivim ekranom.
Osim svega opisanog, glede Gauča, moram spomenuti da, kada je na vibraciji, vibrira dovoljno glasno da niti ne mora biti podešen na zvonjavu, dakle i u tom ga se položaju čuje čak i u buci, a s druge strane nikog ne ometa. Jesu li vam možda narasle zazubice? Šalim se. Znam da nisu, jer vi ste svoj savršeni mobitel, odnosno onaj s kojim ste u potpunosti zadovoljni, zacijelo pronašli. Ja nisam, jer takav još nije proizveden, haha, ali je zato onaj najdražesniji, upravo u mojim rukama.




Oznake: mobiteli, smarphone, stanka gjuric

16.03.2017. u 11:33 • 1 KomentaraPrint#
Widget by : widget

četvrtak, 09.03.2017.

Kučka

Vrlo zanimljivo istraživanje, premda je već dostiglo svoj vrhunac, i dalje se zapravo nema što posebno proučiti, iako meni nastavlja biti zabavno.


Pokušavam dokučiti zbog čega muškarac može biti ljubomoran na, konkretno, ženski izgled. Je li u takovome slučaju naprosto riječ o kombinaciji zavisti i, čak bih se usudila reći, manjka inteligencije, kada npr. neprestano tvrdi kako žena izgleda lijepo, i to uvijek i samo, primjerice, nakon njene neprospavane noći ili u vrijeme pms-a (podatak koji on ne zna), ali je ona zato svjesna toga da je krasi crvenilo očiju, tamni podočnjaci, osutost prištićima…, jer i hrčak bi shvatio da se bezuspješno nastoji vrtjeti na zakočenoj prečki, a dotični na taj način, recimo, reagira već godinu dana.
Prije bih rekla kako je ta vrst ljubomore svojstvena ženama u odnosu prema njihovim družicama, no možda i ne toliko često kao što se misli, a kada i jest, tada je izražena promućurnije i na, blago rečeno, mnogo suptilniji način.
Naime, imam jednog dobrog znanca, kojeg, upravo zbog činjenice što njeguje taj tip ponašanja, na neki način smatram dragocjenom zvjerkom. Ne znam, doduše, kako bih točno protumačila takav njegov nastup, no u svakom slučaju, kao što već naznačih, muškarcima nije svojstvena ljubomora na žensku atraktivnost. Još na njihov uspjeh, kako-tako, ali na privlačnu vanjštinu, to još do sada nisam susrela ni kod koga drugog. Muškarci na žensku dopadljivost uglavnom budu ponosni, radilo se o njihovoj ženi, djevojci, prijateljici, znanici…
Čak sam se u jednom momentu pitala nije li moj poznanik uskraćen za prepoznavanje privlačnosti ljudske vanjštine, uopće, no razuvjerio me svojim primjećivanjem nesumnjive ljepote drugih.
Moj znanac, naime kad god sam neispavana, umorna, i samoj sebi, ali i drugima, provjereno, izgledam loše, obavezno pohvali moj izgled, dok pak u situacijama kada zaista izgledam dobro, to ne čini, mada to od njega niti od bilo koga drugog ne očekujem ni u jednom od oba slučaja.
Po tom sam njegovu ponašanju, zapravo, budući da se intenzivnije družimo već više od godinu dana, izgradila sistem svojevrsne 'obrnute' detekcije, čim on o mome izgledu ništa ne govori.
Dok bi mi, još u početku, da se razumijemo: bez imalo sarkazma, govorio: Kako si mi danas lijepa!, to bih, za svaki slučaj, provjerila kod svoje mame ili frendice kojima, naravno, nisam otkrila pozadinu pitanja, no one su samo potvrdile moje mišljenje, odnosno da toga dana izgledam podosta umorno ili ispijeno. Moj sud o vlastitom izgledu, mada subjektivan, uvijek je realan i uglavnom se poklapa s onim što kaže moja mama, jer majke vam umalo nikada o tome neće lagati, štoviše često će biti grubo iskrene. Dakle, pokazalo se da je naš zajednički sud suprotstavljen njegovom, u što nisam sumnjala, međutim željela sam samo učvrstiti svoj empirijski dokaz.
Vrlo zanimljivo istraživanje, premda je već dostiglo svoj vrhunac, i dalje se zapravo nema što posebno proučiti, iako meni nastavlja biti zabavno. Štoviše, svaki put nakon moje neprospavane noći, radosno iščekujem naš susret, samo kako bih čula njegove umilne riječi koje nemaju veze s time, da kojim slučajem ne biste pomislili, kako sam se prethodno žalila na neispavanost, pa mi on to govori samo kako bi me utješio. Često puta čak pomalo zločesto priželjkujem da se s njime nađem na kavi baš nakon kakva tuluma, ili u vrijeme pms-a, pomalo podbuhla i bezvoljna, kako bih ponovno čula njegov slatki, lažni komentar. E, to su trenuci u kojima moj znanac reagira, ali, jasno, ne kako bi me oraspoložio, jer čim sam s njime na kavi, to je već znak da sam dovoljno dobre volje, a ona potječe od znatiželje u kojem će času izgovoriti tako mi dobro poznate, dražesne riječi. Pritom baš uživam u njegovoj laži. To je svojevrsni eksperiment u kojem nikada ne mogu pogriješiti, no i dalje ludo interesantan. Moguće zapravo želim doživjeti moment u kojem, u takvoj prigodi, moj izgled neće spomenuti, kao što ne spominje ni da dobro izgledam, kada bi se to od njega možda i očekivalo.
S druge pak se strane pitam zbog čega mi bi uopće govorio, bez obzira na svoju eventualnu, meni još uvijek neshvatljivu ljubomoru, da izgledam lijepo, ako toga dana, recimo to tako, i nisam baš u nekoj naročitoj formi, a kada sjajim, kao da me promatra s nezatomivom zavišću. Možda on zapravo pripada skupini ženomrzaca koji sve što rade, čine protiv žena, a najdraže bi im vjerojatno bilo da smo sve, ali baš sve, neugledne vanjštine, ali i neuspješne, osim možda u kući, kao domaćice.
Ta igra traje i traje, i ja ću se radosno s njome svaki put suočavati, jer možda me moj znanac jednom prilikom i iznenadi, i na moj tzv. loš dan, o mojoj vanjštini ne kaže ništa. To bi uistinu bilo vrijedno proslave! Sva sreća što ne čita moj blog, jer bi mogao saznati kako sam duboko ušla u njegovu matricu, pozorno je i lukavo, zaigrana, pratim, iako me čudi da to do sada još nije shvatio, no možda ja samo uspješno glumim kad se pravim da svaki put vjerujem njegovoj tvrdnji. Zapravo se u te dane samo s njime i viđam, no da odem na kavu s kakvim meni privlačnim momkom, ili neki prijem, to ne dolazi u obzir.




Oznake: kučka, stanka gjuric

09.03.2017. u 11:04 • 3 KomentaraPrint#
Widget by : widget

ponedjeljak, 06.03.2017.

'Plavo nebo bez bombona'

Greeneova nam govori: razmislite o ljubavi, nje nikada nema dovoljno.


Katherine Wallis Alexander, junakinja romana „Plavo nebo bez bombona“, autorice Gael Greene, uspješna je poslovna žena, ambiciozna scenaristica velikoga seksualnog apetita. Mada udana i priželjkujući vlastitu monogamnost, svejedno bježi iz jedne ljubavne avanture u drugu. Ništa ne može sputati njezinu promiskuitetnu žudnju, čak ni nagovještaj istinske ljubavi. Ona je rob svoje slobode koja joj daje pravo da uživa u igri koju je uvijek spremna zanijekati. Spisateljica Gael koketira sa svojim ženskim likom i toliko mu je naklonjena da je teško ne pomisliti kako je njen roman dobrim dijelom autobiografski.
Katherine, alias Kate, u suštini je nezadovoljna žena koja od života traži više nego što može dobiti. Svaki njezin preljub začinjen je maštanjem koje ga time samo oplemenjuje, jer je vezano za nedokučiva ali krhka prostranstva njezina zatočenog nezadovoljstva. Čak ni njezin novi, obečavajući ljubavnik u kojeg se pomalo zaljubljuje, ne može joj pomoći da spozna samu sebe. Katherine u svemu i od svega traži maksimum. Na poslovnom planu uglavnom ga i postiže, no na ljubavnom pomalo sumnja u svoje postignuće, premda ga silno priželjkuje. S druge strane, potrebna joj je sigurnost koju ima u braku s čovjekom koji je voli zbog nje same, međutim ona tu ljubav ne cijeni dovoljno, već stavlja na kocku pruženo joj povjerenje na jedan neobično nerazuman način.
Gael Greene se poigrava s Kate prkoseći muškarcima, no u romanu svejedno ima puno ljubavi za muški rod, sumnje jednako kao i vjere. Takav je roman mogao napisati samo netko tko je strasno volio.
Možda je Kate Alexander vjesnik emocionalno
-seksualne kataklizme u čovjeku, blaga opomena, riječ sapeta u grlu koju ćemo nevoljko, ali ipak prepoznati. Greeneova nam govori: razmislite o ljubavi, nje nikada nema dovoljno
.



Oznake: gael greene, stanka gjuric

06.03.2017. u 16:42 • 1 KomentaraPrint#
Widget by : widget

nedjelja, 19.02.2017.

Psihičko zlostavljanje

Poput nevinih životinja, blagi, dobroćudni odrasli ljudi i djeca stradavaju najčešće; za nasilnike oni su stvoreni od najpodesnije građe. Na takvim bićima oni uspješno mogu iskaliti svoj bijes, jer ovi se ne mogu i uglavnom ne znaju od njih braniti.


Mnogo sam razmišljala o tome što navodi ljude da verbalno, kao i neprimjerenim postupcima zlostavljaju svoje bližnje, dakle na način koji ponekad ostavlja teže posljedice od onog, također često prisutnog, fizičkog nasilja. Je li to nešto što se njima samima jednom događalo, odraslima kad su bili djeca, ili događa trenutno- djeci koja teroriziraju svoje vršnjake, moguće zbog okrutnosti kojoj su izloženi u obitelji, te isto prenose na manje jaku osobu u svojoj blizini. Možda pak je u njima iz nekog drugog, teško dokučivog razloga, nakupljen bijes, a zbog čega se osvećuju na drugima.
Čak sam se ponekad pitala nose li dobri ljudi koji su, rekla bih najizloženiji toj vrsti terora, i nesvjesni, svoju dobrotu, nad sobom, kao zastavu ili aureolu, po kojoj ih se prepoznaje i odabire kao žrtvu, jer gotovo je neobjašnjivo zbog čega su uvijek najčešće baš oni izloženi tom tipu maltretiranja. Kao da nešto u njih upire prstom i govori: da, tu, upravo tu, preosjetljivu, dragu osobu možete psihički mučiti koliko god želite. Baš ona je za to pogodan materijal.
Poput nevinih životinja, blagi, dobroćudni odrasli ljudi i djeca stradavaju najčešće; za nasilnike oni su stvoreni od najpodesnije građe. Nad tim nedužnim bićima oni uspješno mogu iskaliti svoj bijes, jer ovi se ne mogu i uglavnom ne znaju od njih braniti. I zbog toga držim kako bi djecu od malena ponajprije trebalo naučiti da se zauzmu za sebe, kad god je potrebno - suprotstave, poučiti ih kakvoj uspješnoj metodi obrane.
Da li nasilnici biraju svoju žrtvu sistemom pokušaja i pogreške, dakle nasumce, ili ju zaista unaprijed prepoznaju kao dobar potencijal, i tada napadaju? Možda je prisutno oboje. Moguće oni svoje buduće žrtve raspoznaju po načinu njihovih reakcija u ophođenju s drugima, koje se očituju kao određena vrsta sramežljivosti, pa ih već stoga deklariraju pogodnima za napadanje. Dopuštam da je i to moguće, a možda i najčešće zastupljeno, jer onima koji provode taj, danas takozvani bullying, tj. nasilnicima, u ovoj temi nikako ne bih dodijelila ulogu dobrih poznavatelja ljudske psihe, i to ne zato što oni to ne zaslužuju, ili to nisu (jer možda neki od njih i jesu), već stoga što se zlostavljači okomljuju na one kod kojih uoče slabost kroz konstelaciju nekoliko ključnih događaja vezanih uz određenu osobu, kao pri opažanju nečije slabovidnosti ili gluhoće.
Tiranin, dakle, nasrče tek kad uoči tuđu osjetljivost, i kada misli da mu neće biti uzvraćeno. No, onog trenutka kad se napadnuta osoba počne braniti na način da nasilniku uspješno kontrira, mučitelj nerijetko, zbunjen, odustaje. Možda se zlostavljač neće uvijek povući već prvi put, ali to će se svakako dogoditi ukoliko se onaj koga se maltretira, obeshrabren, ne prepusti mučenju. Pametno odabran protuudarac je, dakle, možebitno, jedini djelotvoran način da se u takvoj situaciji tiranina pokoleba i odvrati od njegova daljnjeg, despotskog nauma.




Oznake: zlostavljanje, bullying, nasilje, stanka gjuric

19.02.2017. u 13:12 • 5 KomentaraPrint#
Widget by : widget

četvrtak, 09.02.2017.

Sada

Da bismo dosegnuli mogućnost neosporne osjetilne detekcije određenog trenutka, najprije se od njega moramo odmaknuti.


U bespuću mojih digitalnih mapa pronašavši zametnute fotografije, sinoć sam se na nekoliko sati posve stopila s prošlošću. Kroz nedirnuto sjećanje ponovno sam proživjela ne taku davnu minulost, te po tisućiti put shvatila kako u času koji obilježava sadašnjost, nitko ne može dotaknuti biće u sebi koje je u stanju prepoznati i vrednovati vlastitu emotivnu spoznaju onog što se događa Sada. Da bismo dosegnuli mogućnost neosporne osjetilne detekcije određenog trenutka, najprije se od njega moramo odmaknuti. Drukčije je nemoguće. Uzalud nam savjeti o tome kako svaki trenutak života treba iskoristiti maksimalno, unaprijediti ga kroz svoju svjesnost, međutim to nikada nije tako, ne zato što mi to ne bismo željeli, već zato što nam je tako dano. Naš um mnogo toga osvještava na posve drukčiji način nego u momentu događanja, dakle tek s vremenskim odmakom, vjernije i temeljitije.
Mi, primjerice, uživamo grleći svoga psa ili se igrajući s njime, međutim tek udaljeni od tog događaja, dopiremo do diskurzivnog sebe koje je u stanju promotriti se iznutra.
Zbog tog jučerašnjeg intenzivnog povezivanja s prošlošću možda sam noćas i usnula moju majku koja dolazi k meni u Zagreb, hitrim se korakom približava mojoj kući, uspinje stubama… Ozarenost na njenom licu, nezamislivost da bi ikako drukčije moglo biti; kao što je danas. Odlazimo na planinu s koje promatramo brod na kome se nalazi netko tko nam je objema važan. Majčinsko-kćerinski kujemo plan, smijuljimo se poput šiparica grleći jedna drugu, vraćamo u hotel u kojem smo odsjele iščekujući tog privlačnog muškarca koji će u predvorje stići mokar, iz saune, ogrnut samo ručnikom i obgrliti nas svojim pogledom, osmijehom, riječju. Sva me ta dražesna prošlost i u snu posve obuzela, utiskujući u me svoju novooživljenost toliko da je se ni jutros ne mogu osloboditi, niti to baš želim. Bilo je divno, makar na taj način opet doživjeti radost koja se u tom obliku vjerojatno nikada neće ponoviti, osim u snima koji me nakon povratka u drukčiju stvarnost, svaki put ponovno bolno žigošu surovom istinom.





Oznake: prošlost, stanka gjuric, snovi

09.02.2017. u 12:44 • 1 KomentaraPrint#
Widget by : widget

srijeda, 01.02.2017.

Ah, moja Wallis

Draga Simpson udara odozgor podižući kauč i premještajući ga na suprotnu stranu zida. Odjevena je u crne tajice i crnu majicu bez rukava.


Ponekad, kao u snu, nakon što započnem određenu radnju, ostajem -kao zaleđena- u istoj točci, trčim u mjestu, ne odmičući ni milimetar. Ako i učinim korak dalje, istom se vraćam na početak, i tako nebrojeno puta, sve dok se ne umorim i odustanem.
Kat iznad mene stanuje Wallis Simpson, moja duhovna dvojnica koja, baš kao i ja, obožava premještati namještaj. Sada je red i na meni. Podižem težak teret, jačam apetit svog psa u disko groznici koja potresa našu sobu uz pomoć mog novog rasvjetnog tijela, rotirajuće svjetleće kocke. Budem li gledala u nju duže, hipnotizirat će me, a ionako, opčinjena, već stojim na rubu pakla koji uzalud nastoji oponašati iscjeljujući raj.
Crveni, plavi i zeleni čunjevi i kružići kao da lebde izrastajući iz algi na začudno zapjenjenome morskome dnu.
Draga Simpson udara odozgor podižući kauč i premještajući ga na suprotnu stranu zida. Odjevena je u crne tajice i crnu majicu bez rukava. Kratko podšišane crne kose, izdaleka izgleda kao dječak koji se igra Zydrunasa Savickasa. Ne treba joj ničija pomoć, ni prije ni nakon, ni za vrijeme života s Edwardom; sve želi učiniti sama. Dok s lakoćom okreće masivni ormar, pomišljam da joj se pridružim u njenoj radosnoj muci, i svoju pedeset kilograma tešku fotelju za odmor preselim u drugu prostoriju. Wallis me bodri povlačenjem po podu robusnog drvenog stola za objedovanje. Netko će drugi danas za nas skuhati ručak i poslužiti ga na kišnome oblaku.







Oznake: stanka gjuric, wallis simpson

01.02.2017. u 11:52 • 6 KomentaraPrint#
Widget by : widget

ponedjeljak, 16.01.2017.

Ono u nama

Odmaram se od ljeta i jeseni, zavladale oštre zime, svojih mlađahnih rođaka, putovanja, ljubavi, blagdana, od tebe sada i sebe tada.


Kada shvatimo što nam je u životu najvažnije, sve što je teško, čini se lakše podnošljivim. Mnogi misle da ih samo materijalne stvari i osobe (životni partner, djeca, ljubavnik...) mogu usrećiti. No, nije tako, i svoju radost koja proizlazi iz osjećaja da nam je nešto neizmjerno važno, ne bismo trebali učiniti ovisnom o drugima, ili bilo čemu izvanjskome, već je pokušati pronaći u sebi samima, onakvima kakvi jesmo, svojom sposobnošću, vrijednim osobinama... Svatko ih ima. Jer, ukoliko izgubimo, primjerice, nekog ili nešto za što smo bili uvjereni da nam je jedino važno, ostaje nam ono dragocjeno u nama što nam ne bi trebalo biti manje značajno, i posve je nebitno ukoliko nitko osim nas, za to ni ne zna.
Uronjena sam u toplu, pjenušavu kupku iz koje ne želim izaći satima. Malo se osjećaja ugode može mjeriti s ovim, i osim onog koji proizlazi iz češkanja u kojem sam, naravno, primalac, i koje će mi uvijek biti na prvome mjestu, ovo mi je tjelesno zadovoljstvo jedno od najdražih.
Odmaram se od ljeta i jeseni, zavladale oštre zime, svojih mlađahnih rođaka, putovanja, ljubavi, blagdana, od tebe sada i sebe tada. Ako napravim razgraničenje kojim 'tada' odvajam od 'sada', tek tom jednom nevažnom niti koja predstavlja samo broj, ako je, dakle, uvažim, tad mogu reći, čak se pomalo primoravajući da na to gledam s toga stajališta, kako mi je ova godina započela dobro, po kriterijima koji su, moguće, u isto vrijeme prije godinu dana bili jednaki ovima, međutim zaboravila sam kako je bilo tada, i ako o tome nisam pisala, neću se moći prisjetiti.
Zaustavljam vrijeme, ništa posebno ne želim raditi i baš nikamo ne želim otići. I zato me nema na blogu, u ovome mjesecu mog rođenja, a već je šesnaesti…
Pomalo sam tjeskobna zbog hladnoće napolju, i ne da mi se izaći iz tople kupke, u koju svakih pet minuta dolijevam vruću vodu, no ovdje je lakše razmišljati, pa čak i o tome kako se gotovo svakodnevno susrećem s ljudskom glupošću i umišljenošću, arogancijom, bahatošću, nedostatkom takta, sirovošću, vulgarnošću, lošim manirama… Nemoguće je tome uteći. Takvi ne znaju da sam od porculana i da bih se lako mogla razbiti.
:)


Oznake: stanka gjuric

16.01.2017. u 11:09 • 3 KomentaraPrint#
Widget by : widget

petak, 30.12.2016.

Kavokao u godini na izmaku

Možda me opio moj novoizmišljeni 'otrov', zamjena za već zamornu jutarnju kavu, a možda sam radosna tek zbog netom pokopane mrve sjećanja, ili nenadano pronađene drage mi vestice koju ću obući za izlazak s Rexom.


Nakon što moj susjed, zorom, naglo podigne ručnu kočnicu u svome krevetu koji do samoga svitanja bjesomučno juri kroz noć, bude se svi koje trideset centimetara šuplje opeke dijeli od njegove mahnite jurilice. Ipak, jutros sam, što mi inače nije svojstveno, pomalo euforičnog raspoloženja, i još uvijek ne mogu dokučiti zašto. Možda me opio moj novoizmišljeni 'otrov', zamjena za već zamornu jutarnju kavu, a možda sam radosna tek zbog netom pokopane mrve sjećanja, ili nenadano pronađene drage mi vestice koju ću obući za izlazak s Rexom.
Križanac između kave i kakaa, rodio se iz višemjesečne potrebe da nakon buđenja, u svoj organizam unesem nešto ukusnije, a moguće i ponešto zdravije. Prvih sam nekoliko dana uzimala samo kakao, no ubrzo sam shvatila da mi nije dovoljan, jer bi me radi izbjegavanja 'crnice' koja sadrži mnogo više meni dragocjenog kofeina, boljela glava, i zato sam pomiješala jedno s drugim. Dakle, moj jutarnji ritual počinje ispijanjem, kako ga nazvah, kavokaa, u koji dodajem kocku leda i nekoliko kapi kozjega mlijeka.
Napolju je, izgleda, jako hladno, premda sunčano i, na žalost, ni traga snijegu. Neki je dan na njega zamirisalo, ali samo načas, tek toliko da ga poželim još više, i potom se izgubilo među kratkotrajnim sivoplavim altostratusima.
Ptice lete visoko, tako da ih poviše našeg lažnog balkona Rex gotovo i ne primijeti. Da zaista imam balkon, držala bih na njemu svoj bicikl, jednu udobnu fotelju i maleni stol, promatrala vrške Sljemena kao što to činim i sada, kroz prozirnu stijenu, i nadugo ispijala svoj kavokao. Rex bi vjerojatno čitavo vrijeme lajao, budući bi bio na otvorenom, što sada ne čini, jer smo iza višestrukog stakla, i zaštićeni kao u sjedištu FBI-a, te je stoga možda i bolje da smo ga oslobođeni.
Volim te, godino na izmaku, samo zato što pristiže nova, kao što odlaske volim zbog povrataka, ili krajeve zbog novih početaka…
Moj se pas odjednom želi vratiti u spavaću sobu, međutim vrata su zatvorena jer je uključeno posebno grijanje kao priprema za našu jutarnju toaletu, no kavokao se još ispija, treba poštovati obred do kraja, uz neizostavnu podršku toplokrvnog krznenog termofora na mome sada već od njega vrućem trbuhu.


Oznake: kavokao, kava, kakao, stanka gjuric

30.12.2016. u 10:51 • 1 KomentaraPrint#
Widget by : widget

srijeda, 21.12.2016.

Po mjeri čovjeka

Zid je odavno srušen i sva je začudnost oplemenjene točke nekadašnjeg procjepa, ponizno predana u ruke čovjeka. Parkovi, statue, građevine, sve je jednostavno, čisto i razumljivo. Ne traži napor, ne uzbuđuje do besvijesti, ničim ne podilazi.


Berlin, Pariz, Beč, Amsterdam. Koji mi je najdraži? Koliko samo čeznem za Berlinom, njegovim prostranim ulicama, mirisnim avenijama, njegovom neodoljivom suzdržanošću. Za razliku od tri spomenuta, ali i mnogih drugih, ne samo europskih gradova, njega se nimalo ne plašim, njegove su ulice gostoljubive na jedan posve drukčiji način. Nije opkoljen turistima, a kada i jest, oni su umalo nevidljivi, postaju ON stapajući se s njime, s njegovim nenametljivim karakterom. K njemu je možda najbolje otići zaljubljen, ali i kada niste zaljubljeni, tamo postajete. Zaljubljeni u život. Ne u Veneciji, Rimu, ni Parizu, baš u njemu. On dopušta širinu pripadanja, ništa ne zahtjeva. Njegova veličanstvena smjernost čovjeka razgaljuje taman koliko treba. U njemu je naprosto čudesno postojati. Na njegovim ulicama možemo biti što god želimo, ali i ono što jesmo. Svi drugi gradovi koje sam do sada posjetila, nemaju ono što ima on, što ćutim kad sam u njemu. Osjećaj pripadnosti, kao da sam tamo rođena i rasla, a samo dvaput bijasmo skupa. Kad mislim na njega vidim put koji vodi do Brandenburških vrata, tramvaji ne buče, zvona se glasaju umjerenom jačinom… Zid je odavno srušen i sva je začudnost oplemenjene točke nekadašnjeg procjepa, ponizno predana u ruke čovjeka. Parkovi, statue, građevine, sve je jednostavno, čisto i razumljivo. Ne traži napor, ne uzbuđuje do besvijesti, ničim ne podilazi. Zadivljuje, ali ne pojačava otkucaj bila, zato što je okupano ljepotom savršene pristupačnosti, oslobođeno svake suvišnosti, kiča. Svaki, i najmanji ukras ima svoju svrhu, ne postoji samo zato kako bi nas zadivio, već da nam pokaže sebe u svojoj genijalnoj slici, mozaiku u kojem se osvještava čovjek, ono iskonsko, primordijalno u njemu.
Pariz mi to nije mogao dati, kao ni obožavani Rim. Sve te prijestolnice pružaju mnogo, ali istodobno kradu od svojih posjetitelja, što Berlin nikada ne čini. On je otvoren da nam se u potpunosti preda. Kao da je podigao ruke i tiho rekao: tu sam, uzmite me, nepatvoren sam, ono sam što jesam, stvoren po mjeri čovjeka.


Oznake: Berlin, Njemačka, stanka gjuric

21.12.2016. u 11:26 • 6 KomentaraPrint#
Widget by : widget

utorak, 13.12.2016.

U 'leptirovu krilu'

Uzani, crni, elegantan, primamljiv. Kao da poziva da legnem na njega i započnem s čitanjem krimića, dok mazim Rexa koji bi, uz mene zavaljenu na Corbusieru, bio taman u razini da takvo što za moju ruku bude prirodan položaj i radnja.


Zagledana sam u predivan komad namještaja sinoć postavljen u mojoj dnevnoj sobi. Kao na kakvoj izložbi, šepuri se u središtu prostorije, no drugdje, barem za sada, za njega nema mjesta. 'Mašina za opuštanje', kako nazvaše taj Le Corbusierov ležaj, dar Stanki od njezina tadašnjeg dečka, još prije otprilike petnaest godina. Krasan, skupocjeni poklon koji godinama stoji neiskorišten a odnedavno čeka kupca (danas, cjenovno, na žalost ne vrijedi puno), izgleda mi pomalo zbunjeno, baš poput mene same, u točci gdje ne pripada. Čas mi se čini kao da bi mogao ostati ovdje, smješten uz francuski prozor, dakle ne samo kao izložak za jednog interesenta, već kao 'stalni postav', a čas bih da ga vratim tamo gdje je, zapostavljen, bio pritajen do jučer.
Uzani, crni, elegantan, primamljiv. Kao da poziva da legnem na njega i započnem s čitanjem krimića, dok mazim Rexa koji bi, uz mene zavaljenu na Corbusieru, bio taman u razini da takvo što za moju ruku bude posve prirodan položaj i vrlo poželjna radnja. :)
Možda bi mu ipak trebala pružiti priliku.
U mojoj se primaćoj sobi inače nalazi više od sto godina staro pokućstvo tete Hildegard. Lijepo je i volim ga, vezana sam uz njega, jer je godinama krasilo stan mojih roditelja, međutim možda je za moj stančić ipak preglomazno.
U ovom periodu svog života sklonija sam minimalizmu, mada sam možda oduvijek i bila, no naslijedivši tetin namještaj, nisam imala prilike sama odabrati onaj koji bi mi više odgovarao, i tako je ostalo, pomalo zakrčeno nezgrapnom kutnom garniturom.
U Corbusieru vidim primjer pokućstva kakvo bi se trebalo nalaziti ovdje, u mojem 'leptirovu krilu': lagano, prozračno, neveliko.
Ionako već podugo čeznem za time da iz stana izbacim sve suvišno. Corbusier se, dakle, uklapa u cjelokupnu priču koju je sada nemoguće do kraja ispričati, barem ne u započetom tonu, i dok očekujem potencijalnog kupca, te dok još uvijek ne znam što bih u tom slučaju s Klub garniturom moje omiljene tete.
Zapravo pokušavam prizvati u sebe više od osjećaja obične naklonosti prema toj atraktivnoj 'mašini', no kao da mi je za to potrebno više vremena. Možda više od toga niti ne postoji, jer nije korištena, niti je stajala u mome stanu, pa je stoga ne doživljavam kao nešto što bi mi trebalo biti priraslo srcu, bez obzira što je dar od osobe koju sam voljela više od sebe.
Izrazito sam, primjerice, vezana za jednu crvenu fotelju, no razlog moje vezanosti za nju, svakako je (i) njena udobnosti. Premda ne bih rekla da se inače osobito vezujem za predmete, činjenica je da se viška ne rješavam, no vjerojatnije je riječ o komociji, ili bolje rečeno lijenosti, jer da bismo se oslobodili određenih stvari, moramo ih nekome dati ili prodati, a nerijetko je oboje gotovo jednako teško, ponekad umalo neizvedivo. Kad bolje razmislim, najbolje se osjećam u gotovo posve praznoj prostoriji, onoj koja nije kreirana po mjeri gostiju, već isključivo nas i zadovoljenja ponajprije, ako ne i isključivo naših potreba.




Oznake: le corbusier, pokućstvo, stanka gjuric

13.12.2016. u 11:45 • 1 KomentaraPrint#
Widget by : widget

utorak, 29.11.2016.

Mačak u čizmama

Nakon godinu i pol dana strepnje, noćnih mora, lošega sna, dugotrajnih, iscrpljujućih putovanja, ja sam na tome mjestu, i promatram se izvana i iznutra.


Kada čovjek, u miru i s odmakom sagleda problem s kojim se nosi već poduži period, tek tada je u mogućnosti uvidjeti kroz što je sve do tada prolazio. Dok god je koncentriran na rješavanje poteškoća, nema se vremena suočiti s istinskom naravi i težinom istog, a shodno tome ni pojmiti u kolikoj se mjeri, kroz određeno vremensko razdoblje, sve proživljeno odrazilo na njega i njegov život. Nakon što s vremenom sve dođe na svoje mjesto, umiri se, uđe u kolotečinu, kao iza oluje, on će naići na pustoš, prazninu oko sebe i u sebi, koja ga s jedne strane tetoši, a s druge šokira.
Nakon godinu i pol dana strepnje, noćnih mora, lošega sna, dugotrajnih, iscrpljujućih putovanja, ja sam na tome mjestu, i promatram se izvana i iznutra.
Ono kroz što sam prošla unatrag osamnaest mjeseci, razmišljam, bilo bi dovoljno da slomi nekog mnogo jačeg od mene, a ipak sam, tješim se, uspjela se održati na površini, izvršavati zadatke bez posustajanja, i dalje se baveći onim što volim, pisanjem i snimanjem filmova, pritom nimalo ne zanemarujući novonastalu obavezu prema bolesnom roditelju.
Uvijek se nešto moglo učiniti drukčije, čak možda i bolje, međutim tako je sa svim našim odlukama, u svakoj ih prilici možemo staviti na preispitivanje, no i ovaj put bilo bi posve izlišno, jer rješenje za odabranu opciju u danom se momentu činilo najboljim.
U rješavanju problema umnogome ima utjecaja trenutak u kojem se nešto događa, ne samo način na koji se zbiva. Ovog se časa ne mogu prisjetiti čak niti gdje je bio moj pas dok sam ja izbezumljeno jurila za Čakovec, no mora da je bio sa mnom, jer kako bih bez njega prolazila kroz sve što me čekalo. Kao da je jedan dio moga sjećanja izbrisan, primjerice način na koji smo došli do tamo… kao da je bilo prije trideset godina. Nešto mi ne da da se spomenem određenih pojedinosti, moguće je u mome umu tada bilo mjesta samo za ono što je bilo nužno za rješavanje tegoba.
Zapravo se sada pitam kako sam uspjela sa svime izići nakraj sama, ali vjerojatno većina ljudi u sličnim situacijama, u sebi pronalazi jakost kojoj se ne bi ni u snu nadala. Kada ste u vremenskom tjesnacu, morate brzo donositi odluke, i to po mogućnosti sa što manje mogućih pogrešaka, naročito ako o svemu brinete sami; svaka odluka ostaje na vama, svaka je, dakle, samo vaš odabir, a ta vrst odgovornosti, sama po sebi opterećuje.
Sada kada sve učinjeno promatram sa distance, čini se pomalo nevjerojatnim, kao najmlađem sinu u priči 'Mačak u čizmama', međutim premda čovjekove mogućnosti jesu ograničene, njegov sposobnosni kapacitet daleko je veći no što to može zamisliti. Na žalost do spoznaje o vlastitoj snazi najčešće dolazi tek u nevolji.






Oznake: stanka gjuric, roditelj, briga

29.11.2016. u 12:16 • 5 KomentaraPrint#
Widget by : widget

ponedjeljak, 21.11.2016.

Dobričina

Iz njegovih očiju nerijetko znade šiknuti prijekor ili zasjati ponosna radost; tada čak pomalo zadrhti, poput čovjeka ganuta određenim postupkom ili izrečenim.


Poprimaju li kućni ljubimci, u konkretnom slučaju psi, karakterne osobine svojih ljudskih roditelja, kao što je to slučaj kod djece, neovisno o nužnom genetskom udjelu, dakle i kada su usvojena? Rekla bih da da, jer ponekad, kad promatram svoga mezimca, učini mi se kao da gledam u svoj duhovni odraz u zrcalu, i premda je kod životinjice to mnogo teže primijetiti, čini mi se da je u mnogome nalik na mene. No, u njemu čak mnogo češće prepoznajem Antu, kojeg više nema; roditelj koji je zauvijek otišao ostavio je u njemu pečat, ugraviravši svoju neumrlu ljubav u Rexovo garavo oko. Katkad me, ovisno o mojim postupcima, iz njega promatra opominjućim, a katkad odobravajućim pogledom, baš na način kao što je to nekada činio Ante. Iz njegovih očiju nerijetko znade šiknuti prijekor ili zasjati ponosna radost; tada čak pomalo zadrhti, poput čovjeka ganuta određenim postupkom ili izrečenim.
Moj maleni čuvar koji bdije nada mnom onoliko koliko mu je to dopušteno u tijelu psića, imajući razumijevanja za sva moja loša raspoloženja, ipak me ne ostavlja na miru, samu, u drugoj prostoriji, već poput Ante, ostaje sa mnom tješeći me svojim prisustvom, nastojeći time dokazati kako mu ne predstavlja poteškoću nositi se s mojom zlovoljom ili boli, štoviše kako razumije sva moja stanja. Nekada bi odlazio, kad nas je još bilo troje, no sada ostaje, svojim krhkim tjelešcem pripijen uz mene, u mome krilu, čekajući da me mrzovolja mine. U takvim trenucima svakih nekoliko minuta podigne pogled da provjeri je li se stanje promijenilo na bolje, i ako jest, tada iz njega zagrmi uzdah olakšanja. Takvo što čovjeka može samo još više udobrovoljiti, razgaliti.
Vjerojatno su spomenute Rexove osobine, unatoč -moguće- mojoj, za mnoge -u najmanju ruku- neobičnoj tvrdnji, ipak slične osobinama većine pasa, no svatko u svome ljubimcu prepoznaje ono jedinstveno, čime se razlikuje od svih drugih, jer svaki je pas poseban.
Čitam svome dobričini ovo što sam napisala. Reklo bi se da sluša s odobravanjem.





Oznake: pas, kucni ljubimci, stanka gjuric, karakter

21.11.2016. u 11:30 • 3 KomentaraPrint#
Widget by : widget

nedjelja, 06.11.2016.

Nagovorite me ne Amsterdam

Kao netko kome je do susreta mnogo više stalo, na mene čeka Amsterdam. On ne zna da svakoga dana, u svojim mislima, uz večeru pijuckam točeni Amstel, uz doručak, kakao s efektom ljubavna napitka, prelazim tisuću mostova odjednom, u letu, dodirujući mondrijanovsku njegovu obojanost.


Kao netko kome je do susreta mnogo više stalo, na mene čeka Amsterdam. On ne zna da svakoga dana, u svojim mislima, uz večeru pijuckam točeni Amstel, uz doručak, kakao s efektom ljubavna napitka, prelazim tisuću mostova odjednom, u letu, dodirujući mondrijanovsku njegovu obojanost.
Svi su gradovi s rijekom u središtu tako neodoljivo privlačni, baš svaki. Zaljubljena u Düsseldorf, Berlin, Beč, Veneciju…, odnedavno i u tebe. Ovo će biti naš četvrti susret. Hoću li istoga časa nakon što ugledam tvoje vilinske oči, osjetiti koliko te volim, ili će biti potrebno da odem, da budem daleko od rijeke, da bolno začeznem.
Ah, ljubavniče moj, u mnogome ti nitko nije ravan. Danas bi me još trebalo nagovarati na sastanak s tobom, a uskoro ću se smijati samoj sebi zbog svoje luckaste neodlučnosti.
Miris 'drukčijeg' u tebi zacijelo je nekad bio mnogo primamljiviji no sada. Unazad više godina, europski gradovi, koliko god da su zadržali svoju jedinstvenost, ipak su se jedni drugima odviše približili u međusobnoj sličnosti. Ponekad razabirem djeliće Zagreba prolazeći kroz Berlin ili djeliće Berlina u tebi. Katkad se osjećam kao kod kuće, na momente zaboravim da sam otišla iz Hrvatske, koliko znadem biti zbunjena tvojom sličnošću s nečim odbojno mi poznatim, 'domaćim', a što me nakratko odvodi u zabludu. Isto je i kad te ljubim, tek kada otvorim oči, ne odmičući se iz tvog zagrljaja, mogu bit' sigurna da si to ti.
Pet dana i četiri noći. Brojim dane na način kao što to čine djeca kad žele da im vrijeme brzo prođe. Vrijeme bez tebe, ali i ponekad s tobom. Četiri noći, i tri dana, tri i pol… Četiri noći, gotovo samo tri, jer prvu gasim palcem i kažiprstom, kao plamičak već ionako dogorjele svijeće.
Nagovorite me na Amsterdam, možda ne mogu bez njega, možda mi je potreban kako bih lakše ponovno prodisala, kako bih više voljela svoj grad, premda bi to moglo biti i manje, no nikad nije, nikad, ukoliko znamo da ne želimo zauvijek otići.






Oznake: Amsterdam, Holandija, Nizozemska, stanka gjuric

06.11.2016. u 12:43 • 5 KomentaraPrint#
Widget by : widget



< srpanj, 2017  
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Srpanj 2017 (4)
Lipanj 2017 (6)
Svibanj 2017 (5)
Travanj 2017 (1)
Ožujak 2017 (4)
Veljača 2017 (3)
Siječanj 2017 (1)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (3)
Rujan 2016 (1)
Srpanj 2016 (4)
Lipanj 2016 (3)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (3)
Veljača 2016 (2)
Siječanj 2016 (3)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (1)
Listopad 2015 (3)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Srpanj 2015 (2)
Lipanj 2015 (3)
Svibanj 2015 (5)
Travanj 2015 (8)
Ožujak 2015 (7)
Veljača 2015 (6)
Siječanj 2015 (10)
Prosinac 2014 (8)
Studeni 2014 (6)
Listopad 2014 (9)
Rujan 2014 (19)
Kolovoz 2014 (16)

Nije na odmet znati!

Dopustila sam opciju ostavljanja komentara, jer sam morala, premda bih najradije da moje postove ne komentira nitko. Hvala svim dragim, dobronamjernim ljudima koji tek napišu par riječi u smislu da im se sviđa post, ako im se sviđa, ali komentiranje tipa kako vi doživljavate, odnosno kako biste se ponašali u situaciji koju sam ja proživjela, te raznorazna objašnjavanja, pametovanja, ne dozvoljavam nikome. Naprosto me ne zanima ništa od toga, i takve ću komentare obrisati!

Naslov bloga, od kratice HADL

Hladnokrvne analize dokonog laika.

Tek da se zna :)

Sve do početka 2016. (a blog pišem od 2014.) nisam dozvolila komentiranje mojih postova, i stoga se moji tekstovi uopće nisu pojavljivali na fresh listi, tako da ih nitko nije mogao vidjeti, osim naići na njih slučajno. Čim sam za to saznala, naravno da sam odmah uključila tu, ranije- u blog editoru- isključenu opciju.














































Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se