H.A.D.L. by Stanka Gjurić

ponedjeljak, 18.09.2017.

'Kako je lijepo biti dječak!'

Učinili su to u najboljoj namjeri, jer imaju spoznaju i bogatstvo, a ponekad ovo potonje i nije nužno, što nam svjedoče mnoge televizijske reportaže u kojima tzv. obični ljudi, osrednjeg materijalnog statusa, pribjegavaju istom postupku, omogućujući svojoj sitnoj dječici da uđu u postupak promjene spola...


Potaknuta jučer pročitanim člankom na jednom od inozemnih portala, kako glumica Angelina Jolie podržava svoju, danas jedanaestogodišnju kći, u njezinoj želji da promjeni spol, željela bih o tome nešto reći, unaprijed se ograđujući, jer moguće da konkretna informacija nije u cijelosti točna, pa ću se stoga na tu temu osvrnuti općenito, a malu Shiloh navesti tek kao jedan od mnogih primjera u kojima djevojčice žele postati dječaci. Budući da sam čula za mnogo sličnih priča, htjela bih reći kako mislim da je takav način podrške, naročito u nečem tako radikalnom kao što je spolna tranzicija u djetinjoj dobi, nešto neoprostivo pogrešno, jer ne vjerujem da dijete od šest ili sedam, pa i jedanaest godina može i zna odlučiti što je za njega najbolje, pogotovu kada se radi o nečemu tako bitnom. Možda je to samo period u kojem, u konkretnom slučaju djevojčica, takvo što želi, moguće zato što se ugledala na stariju braću, moguće zbog druženja pretežito s dječacima, mnogo je razloga zbog čega bi jedno žensko dijete u određenom razdoblju svog života htjelo postati dječak. Nije nemoguće da već od rana instinktivno osjeća kako dječaci imaju stanovite privilegije, možda čak posve banalne, koje bi ona željela za sebe, možda zbog njihove, na prvi pogled manje složene tjelesnosti, pa čak često i jednostavnosti bitisanja. Kada roditelj djeteta tih potreba, u toj dobi, uz liječničku pomoć, medikamentima, injekcijama, čime sve ne, potpomaže djetetovu tranziciju u suprotni spol, nakon što se jednom taj proces završi (ako ikada, jer nisam upoznata s time moraju li takve osobe uzimati hormonalnu terapiju čitav život ili samo određeni period), iza toga nema povratka, i jednoga dana ono bi moglo zamjeriti svojim roditeljima što su ga podržali u njegovom (nezrelom) htijenju, premda se činilo da je u ono vrijeme bilo sasvim sigurno u ono što želi, odijevalo se poput dječaka i ponašalo kao dječak. Ne bismo smjeli zaboraviti koliko je opasno da djeca o tome odlučuju hoće li biti muško ili žensko, kao što uistinu ne mogu znati ni koje bi željeli biti profesije, kada su tako mladi, jer se mnogo toga, tijekom njihova odrastanja, promijeni, pa tako ponekad nisu u stanju otpočetka prepoznati ni svoj istinski spolni identitet.
Ne znam je li se ikada dogodilo da se takva vrst podrške, roditeljima obila o glavu, ako i jest možda nismo bili u prilici to doznati, no u svakom slučaju takvo što, promjena spola u djetinjoj dobi, pa i kasnije, još uvijek je rijetkost. Možda će takva djevojčica jednoga dana zbog toga požaliti, poželjeti vratiti se u tijelo s kakvim je rođena, jer to što joj se nekada sviđalo ponašati kao muško i što su joj bile odbojne sve njezine tjelesne ženske karakteristike, nešto je posve normalno u toj dobi; nijednoj djevojčici u pubertetu nije ugodno promatrati kako se razvija u ženu, a ponekad joj nije ugodna ni sama pomisao na to da će se jednom to zbiti, štoviše srami se svoje tjelesnosti koja takvo što potvrđuje, što se za dječake u toj dobi uglavnom ne bi moglo reći.
S jedne strane mogu razumjeti roditelje što djevojčičinu tranziciju u suprotni spol žele napraviti dok se još nije razvila u ženu, međutim zar ne bi bilo pametnije pričekati da ona odraste, i da, kada bude dovoljno zrela da uistinu zna što želi, i odgovorna za svoje postupke, sama učini taj korak? Jer pretpostavljam da ni tada nije prekasno, naposljetku o tome svjedoče mnoge životne priče javnih osoba o kojima danas nerijetko čitamo. Jest da u vrijeme kada su oni bili djeca, to nije bilo moguće učiniti rano kao danas, no opet naglašavam, bojim se da roditelji ne učine pogrešku i da dijete ne požali zbog svoje odluke i poželi se vratiti u tijelo žene. Možda je mala Shiloh pomislila kako je lijepo biti dječak, odrastajući uz starijeg brata i sestru, kao što je možda i njezina majka, u njenoj dobi poželjela biti muško, ali je to zaboravila, jer takvo što se ne pamti ako se takva potreba ne njeguje, ako se tome ne pridaje prevelika važnost. Ne znam može li se iz hormonske slike djeteta očitati, prije bilo kakva tretmana spolne tranzicije, ima li ono u sebi hormone koji inače pretežu prema spolu kojem se teži, pa po tome odrediti je li ono već u majčinoj utrobi za to predodređeno, ali se dogodila pogreška, no mislim da bi trebalo dopustiti prirodi da odradi svoje do kraja, a kasnije, kada dijete odraste i bude spremno donositi odluke od životnog značaja, odluči što će biti. Je li se itko zapitao može li dijete uopće pojmiti kako s tom primjenom nikada neće moći imati vlastitog biološkog potomka, i može li desetogodišnjakinja uopće znati hoće li htjeti jednoga dana djecu; svakako da ne. Možda neće moći znati ni kada sve završi, što je zapravo izgubila, jer je prerano podvrgnuta tretmanu spolne tranzicije, budući da, kada se u tome podržava dijete od njegove treće, četvrte godine, ono se već zacijelo navikne na to da se slijedi njegova potreba, pa čak i ako ta potreba jednom ugasne, to će biti neprimjetno, ono će biti uvjereno da je ona i dalje prisutna, i nesvjesno zavaravajući samo sebe, jer su roditelji čitavo vrijeme uz njega i njegovu težnju.
Da su zanemarivali odluku svoje kćeri, da su joj dopustili da se oblači i ponaša kao dječak, ali ne i više od toga, kao što je ponuda promjene spola, možda bi uvidjeli kako to dijete prerasta u prekrasnu djevojku koja obožava što je žensko, međutim oni su, u najboljoj namjeri, moguće osujetili prirodnu, no vrlo lako moguće uspavanu tjelesnu potrebu da se razvije u ono što je trebalo postati.
Učinili su to u najboljoj namjeri, jer imaju spoznaju i bogatstvo, a ponekad ovo potonje i nije nužno, što nam svjedoče mnoge televizijske reportaže u kojima tzv. obični ljudi, osrednjeg materijalnog statusa, pribjegavaju istom postupku, omogućujući svojoj sitnoj dječici da uđu u postupak promjene spola, podržavajući petogodišnjake koji žele biti djevojčice, svesrdno ih u tome podupirući, odvodeći ih liječnicima radi rodne tranzicije. Nemam ništa protiv toga da bilo tko, tko to želi, promijeni spol, samo ne vjerujem u to da mala djeca o tome mogu odlučivati, odnosno znati što je za njih najbolje i kojeg su spola predodređeni biti.


18.09.2017. u 13:39 • 7 KomentaraPrint#
Widget by : widget

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



Nije na odmet znati!

Dopustila sam opciju ostavljanja komentara, jer sam morala, premda bih najradije da moje postove ne komentira nitko. Hvala svim dragim, dobronamjernim ljudima koji tek napišu par riječi u smislu da im se sviđa post, ako im se sviđa, ali komentiranje tipa kako vi doživljavate, odnosno kako biste se ponašali u situaciji koju sam ja proživjela, te raznorazna objašnjavanja, pametovanja, ne dozvoljavam nikome. Naprosto me ne zanima ništa od toga, i takve ću komentare obrisati!

Naslov bloga, od kratice HADL

Hladnokrvne analize dokonog laika.

Tek da se zna :)

Od početka pisanja ovog bloga nisam dozvolila komentiranje mojih postova, i stoga se moji tekstovi uopće nisu pojavljivali na fresh listi, tako da ih nitko nije mogao vidjeti, osim naići na njih slučajno. Čim sam za to saznala, naravno da sam odmah uključila tu, ranije- u blog editoru- isključenu opciju.














































Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se