H.A.D.L. by Stanka Gjurić

srijeda, 14.07.2021.

Silvio

Genijalni talijanski redatelj Paolo Sorrentino koji je uz Umberta Contarellu, ujedno i scenarist filma koji se u Hrvatskoj vodi pod naslovom 'Silvio', priuštio nam je vrhunsko zadovoljstvo filmom 'Loro' (originalan naslov) koji smo imali prilike prekjučer pogledati na 2. programu HRT-a.
On pomalo renoarovski kao da oslikava svoje djelo isprva akvarelom, te s puno pažnje stupnjevito pridodaje tonove koji će ga otežati, ali istovremeno učiniti i jasnijim. Od prvoga kadra upravo kao da crta prizore nadrealnim kistom postepeno nas uvodeći u svijet bogatstva i moći. U svemu tome, Silvio, kao središnji lik, na određen način ostaje po strani, barem kao čovjek koji je nadišao potrebe za spomenutim, jer sve je to odavno ostvario. U konkretnom slučaju on je tek na meti onih koji se žele približiti djeliću onog što on odavno posjeduje, s obzirom da je redatelj odlučio prikazati njegov život od faze kada je već na vrhuncu svoje političke karijere.
Kroz čitav se film Berlusconi provlači kao kakva dugačka, mudra pragmatična misao koja svojim mudroslovljem nužno zaokružuje cjelinu.
Premda se vodi kao biografska drama, 'Loro' doživljavam kao briljantnu društveno političku satiru kojom bi sam Silvio mogao biti više no zadovoljan, i nekako predmnijevam da ne bi imao ništa protiv sebe kao lika u tom filmu.
Možda nam je simpatičan poput kakvog filmskog pljačkaša banke koji je navukao masku nasmiješena klauna, budući teško možemo zamisliti lice koje se nalazi ispod krinke, te unatoč razbojnikovu ponašanju, i ne htijući, udaljujemo se od stvarnosti, jer usne razvučene u osmijeh, jednako kao i Berlusconijevo pretežito nasmiješeno lice u filmu, pobuđuje u nama dobar osjećaj.
Premda se, naglašavam, film vodi kao drama, prosječan čovjek koji Berlusconija zna s fotografija ili televizije, teško ga može poistovjetiti s likom kakav je predstavljen u filmu, tako da moguće da je do neke mjere namjerno iskarikiran, no jednako tako dopuštam da je u privatnom životu upravo takav kakvim je prikazan u filmu. Nekim osobnostima naprosto nije potrebno dotjerivanje ni za jedan filmski žanr, pa tako ni satiru, kako ga, rekoh, ja doživljavam.
Redatelj je Silvija prikazao na način da nam ga nije uspio, vjerojatno dobrano zahvaljujući glavnome glumcu (Toni Servillo), nimalo omrznuti. Postigao je, takoreći, nemoguće, jer ne bih rekla da u stvarnom životu uživa status narodu iznimno mile osobe. Pa čak ni kad pjeva, a to čini maestralno, i to nekoliko puta tijekom filma, npr. pjesmu 'Domenica Bestiale'… Istinabog, ne vjerujem da je pjevao izvan kruga najbližih ili na posebno organiziranim proslavama, no da je to činio, možda bi mu manje zamjerali počinjene grijehe. : )

On, poput velike većine Talijana kod kuće nosi svoju suprugu kao kap vode na dlanu i u malo kojem momentu u filmu imamo dojam da je nevjeran suprug. Redatelj je to tek delikatno naznačio, i to na način da bismo mogli pomisliti kako je u svemu tek promatrač. Možda je maska koju sjajni glumac Toni Servillo nosi, kako bi što više nalikovao Silviju, upravo ta koja mu daje potrebnu dozu mudre dobroćudnosti. Jer pogledamo li fotografiju Berlusconija ili njegove nastupe uživo, moram priznati kako takav dojam izostaje. Servillo je uspio od sebe odbaciti dozu nadmenosti koja se dade primijetiti kod Berlusconija kakvog smo u javnosti imali prilike vidjeti. On nam kao stvaran lik može biti antipatičan, a mnogima vjerojatno i jest, međutim u filmu je to, namjerno ili slučajno, izbjegnuto. Kada primjerice objašnjava svome unuku da nije zagazio u izmet, a očigledno jest, već da je stao u zemlju koja se 'ponaša' na sličan način, on vlastitim tumačenjem objašnjava sistem postupanja, kako u svom privatnom životu, tako i u biznisu, a to je da ljude treba uvjeriti u ono u što ti želiš da vjeruju, primorati ih da posumnjaju u ono u što su se netom prije uvjerili svojim očima.
Vulgarnost koju možemo susresti na početku i tijekom filma kod Sergia Morre (glumi ga Riccardo Scamarcio), koji na sve načine pokušava doći do Silvija kako bi od njega zatražio uslugu, ne može se pronaći ni u tragovima kod talijanskog političara, pa čak ni u momentu kada prihvaća da mu isti dovede djevojke za zabavu na njegovo imanje. Silvio se, štoviše, ili to barem nije vidljivo, ne prepušta strastima koje, usput rečeno, u njegovu ophođenju sa ženama, kod njega jedva možemo i primijetiti. Dok je njegova supruga na putu u Kambodži, a za vrijeme spomenute zabave, u krilu mu sjedi njegova dugogodišnja ljubavnica, dok oko njega sve vrvi razuzdanim, rasplesanim ljepoticama koje kao da i ne zamjećuje. Ubrzo se pokaže kako je vjeran jednom tipu žene, i vrlo se diskretno približava djevojci koja 'sliči na sve njegove dosadašnje ljubavi', kako je i rečeno u jednoj od replika, međutim koja ga brutalno osvještava, mada je izraz 'osvještava' pogrešan, jer je on svojih nedostataka koje donosi starost itekako svjestan, samo mu nitko ne kaže ono što misli i bez ustezanja kao što čini ta djevojka, u tom trenutku.
Sorrentino je, potrebno je naglasiti Berlusconiju dao dozu iznimne finoće i profinjene osobnosti. On ni u jednom trenutku ni prema kome nije vulgaran, naročito ne u odnosu prema ženama. Je li to prava Berlusconijeva narav? Nemamo razloga misliti da nije tako, iako dopuštam redatelju da ima svoj umjetnički pristup, jer na kraju filma, tako bar ja vidim, on, unatoč svemu ne ostavlja negativni dojam.

Oznake: silvio berlusconi

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv