Kod 2-3 ssnjoffa

< srpanj, 2010  
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Srpanj 2010 (1)
Prosinac 2009 (1)
Srpanj 2009 (2)
Lipanj 2009 (2)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (6)
Siječanj 2009 (3)
Prosinac 2008 (1)
Lipanj 2008 (1)
Svibanj 2008 (2)
Travanj 2008 (1)
Ožujak 2008 (3)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
laprdanje

Linkovi
Blog.hr
Blog servis

Forum.hr
Monitor.hr

11.07.2010., nedjelja

džepna analiza: garmin forerunner – 305 vs 405

eto, s obzirom da sam privremeno prisiljena koristiti 405icu (čitaj -rastavih 305 pa dok smislim čime je polijepiti, koristim 405 iz pričuve), mogu eventualnim kupcima dati par naznaka.
krenimo od najvidljivije –
cijena.
kako se je pojavio 405cx, 308, kao najstariji član familije, pojeftinio je za milju kuna pa je 305 1.800 kuna, a 405 2.800. ovdje valja navesti to da se triatloncima ipak isplati dati još 450 kuna pa za 3.250 kuna imati potpuni uređaj.
dizajn
e sad, krenimo na najočitiju razliku – dizajn. ovdje ima puno šminkera i tu je jasno da prednost ima 405.
sat
s tim u vezi, valja navesti bitnu razliku – 305 ima mogućnost isključivanja, dok 405 ne. to bi značilo da 405 koristi kao sat. inače deklarirano trajanje baterije (koje je u punoj uporabi približno isto kao i u 305) ovdje znači nekih osam dana u kombiniranom modu. meni to, osobno, ne odgovara. ja se ne želim konstantno „znojiti u konektore“, a koji su s donje strane sata, već kad završim trenin i pokupim podatke, isti isključiti i maknut sa strane. dakle, za one koji ga žele kontinuirano koristiti – glas za 405, za ostale – glas za 305.
GPS
oba uređaja imaju isti gps receiver. kako je moj stari 305 ipak u dubokoj starosti, ne bih se upuštala u razlike u brzini kačenja na satelite aš nisam ziher da se mladac i bubani starac mogu uspoređivati. dalje, 405, za razliku od 305, uopće nema navigaciju?! to, osim ubacivanja malih ruta i mogućnosti slatkih jednodnevnih izleta s gpsom na ruci, znači i potpuni izostanak grafičkog prikaza (405 nema mapu). da se razumijemo, 405 ima mogućnost povratka, dakle, korištenja postojećeg traga na povratku, ali to je sve. glas za 305.
korištenje – tipke vs bezel
ovdje bez zadrške – tipke. bezel je naporan, a ako ga koristi tijekom trčanja i vrlo jneprecizan i mrzim ga iz dna duše. osim toga, suviše jednostavno uključivanje pozadinskog svjetla što rezultira konstantnim nenamjernim paljenjem, a time i bržim trošenjem baterije. tipke su logične, znaš što će se dseiti, iako je reakcija na iste prilično spora. poglavito od kad sam se skurila i aterirala na tipke. što i jest razlog mog rastavljanja uređaja. glas za 305
pregled podataka
kretanje kroz menu značajno logičniji kod 305ice. u najvećoj mjeri to je rezultat činjenice da postoje tipke i da je ekran veći i omogućava bolja grafička rješenja. ovdje ću dodati samo informaciju o 4 moguća podatka na jednom ekranu kod 305 naspram 3 kod 405. ovaj podatak treba umnožiti s brojem stranica. kod 305 je to glavna 1 + glavna 2 + specifična za odabrani sport. kod 405 je to glavna 1 + trening 1 + trening 2 + HRM stranica. hrpa podataka s kojom, ionako, ne znate što ćete. sama promjena unutar menia brža je kod 405ice. problemi s bezelom to, istinabog, anuliraju…
kad je riječ o pregledu historijskih podataka, razlika je dan – noć. kod 305 logičan, kod 405 napor. čisti. naime, na 305ici imaš pregled po datumima. na 405ici moraš skrolati dan po dani da bi, recimo, odredio koji datum ćeš odabrati za virtualnog partnera. dakle, jopet, glas za 305.
treniranje
ovdje su dovoljno slični da nemam ikakvih komentara. razlika je samo u multisport vunkciji kod 305, ali ne čini mi se toliko bitnom za većinu korisnika.
povezivost
305 je na kredličku, 405 wifi. u oba slučaja tu je usb. programi su isti. razlika leži u činjenici da se 305, tijekom povezivanja, puni preko računala, a 405, dakako, ne. punjenje mi se čini boljim fićrom pa, jope' glasam za 305.
ukupno
osim u dizajnu, mogućnosti svakodnevnog nošenja (za one kojima to treba, meni je to negativno jerbo mi se prazni dok leži u ladici), te (uvjetno) brzini kačenja na satelite, 405ica nema niti jednu jedinu prednost. a milja kuna je milja kuna, što god mi rekli na to.
dakako, osobne potrebe, kao i ukusi, različiti su te sve ove slabije karakteristike nekima neće uopće biti bitne no osobno ne vidim potrebe da se da milju kuna više. osim kod triatlonaca. tada je daljnjih 450 kuna, odnosno, ukupno 1.450 kuna pokriveno valjanim argumentom. „čista“ 405ica ne more u more i lepa jest, al' spram 305ice, definitivno, ne i pametnija.
mir i dobro.
- 11:30 - Komentari (0) - Isprintaj - #

12.12.2009., subota

Povratak prirodi

Opaka bura nije mi privlačnom učinila mogućnost pedalanja s hiper-curećim nosom pa sam se odlučila napraviti šetnjicu okoloselnim šumskim putima, čisto da udahnem malo svježeg zraka…
Riječ je o selu u području u kojem nema vodovoda, reklo bi se po mnogočemu još uvijek romantičnog. Oke, ADSL signal dostupan je (već?) punih godinu dana i evidentne su promjene u načinu života; ima sve manje stoke, ostalo je još samo tri stada ovaca, ima nešto sitno koza i kokica, jedan prasac, par krava (istinabog, na zimovanju, 10km dalje)… Polja su skoro potpuno napuštena, a uzgajaju se još samo masline. E da, skoro svi su prešli na turizam zemljačko-apartmanskog usmjerenja. Al' ipak je ostalo nešto romantičnog…čegagod…
Bilo kako bilo, krenula ja tako u svoj poslijepodnevni povratak prirodi. Uskočila sam u svoje (pun klinac kuna plaćene) gojzerice, pokupila štapove za hodanje, za pojas zadjenula GPS (izvrsno vrijeme za testiranje nekih vunkcija), na uvce prikeljila slušalice mobitela i pokrenula glasbu. Da se je isplaniralo neko ozbiljnije hodanje, tu bi bilo i hrpu tehno-robe specijalizirane namjene, ali za ovih desetak km okolu kućice nije bilo potrebe…
Po skretanju sa seoske ceste, naletjela sam na lovce. Lovce ne mogu smisliti tako da sam ih vrlo intenzivno i znakovito ignorirala. Zahvaljujući toj gamadi, otok se je nakrcalo divljim svinjama. Ako zanemarimo razmjerno veliku mogućnost da se u šetnji šumom naleti na iste, najveći problem divlji prasci predstavljaju za ono malo preostalih polja kao i za mlade masline, koje ovisti brste nemilice, kao i to da sve češće i sve krvavije napadaju stada ovaca koja, tradicionalno, slobodno pasu na širokim područjima oko sela…
No, idem ja tako, prolazeći kraj te dvojice starih talijanskih prdonja s puškama u ruci, i nakon 100 metara naletim na njihovog peseka. Malac oko vrata ima neku tehno-radio-fluorescentnu ogrlicu. Ista je dva puta zapištala. Nisam ziher je li to samo kak'i lokator ili način na koji lovci uvjeravaju pse da promjene smjer kretanja...
Oke, prođem ja dalje. Brzo nakon toga došlo je vrijeme da uključim sustav osobne sigurnosti. Isti se bazira na tehnologiji što glasnijeg pjevanja na način da se stvore pretpostavke za rastjeravanje divljih prasaca, uz istovremenu funkcionalnost sprječavanja lovaca od realizacije namjere da me upucaju. Naime, u svojem stremljenju da dokažu vrhunaravnu muškost, dokidanjem života nenaoružanih životinja, držeći u rukama oružje (dakle, u ravnopravnoj borbi, u kojoj do izraza dolazi veličina lovačkog penisa), lovci su nerijetko ogromna opasnost međusobno, a kamoli za pokojeg slučajnog prolaznika.
Tako, mrzeći istovremeno, i lovce, i divlje prasce, hodala sam obavijena zaštitnim pojasom mog prekrasnog alta (uz više od nekoliko decibela, da se razumijemo). I uz brzi korak i česte intervencije maramice na nosu, sve i jedno dočekao me je mali mrakić (moralo se popodne čekat kolače, a sunac ipak nestaje prije četiri i po)….
Kvalitetno opremljena za povratak prirodi, iz džepa sam izvukla čeonu lampu i još brže zagrabila uzbrdno, sad već na makadamu, s druge strane susjednog sela…još malo pa me evo i na asfaltu… sastavih štapove, isključih gps, promijenih pjesmu na mobaču, ispraznih kljuku u mentol maramicu…mmmm, udahnuh zimski, burni zrak punim plućima…
Ništa nije tako dobro kao povratak dobroj, staroj prirodi…

- 18:25 - Komentari (0) - Isprintaj - #

12.07.2009., nedjelja

70km.

Nema se puno što za reć'. 70 kilometara. Traljavih, ali 70.
Mislim, ipak, da niti od ovog sica neće bit ništa. Nakon 30 kilometara gujsca otpada, a to ne more biti dobra osnova za duge vožnje...
- 11:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

11.07.2009., subota

Ssnjoff piše eseje: 2200 kilometara i 24 dana kasnije…

Moj test:
Novi Megane Berlina, 1,6 16v – 110ks, Paket Expression + ESP.

Na Meganea pređoh nakon mnogih sretnih godina s Puntom 1,2 60ks i nakon što me super ekipica Autocommerca Rijeka potjerala iz salona bezobraznim „ponudama“ za novog Brava.
Nakon što sam uzela Renaulta u analizu, više me niti korektna ponuda iz AC Zagreb nije mogla vratiti…

Odmah ću krenuti s negativnim dijelom ocjene:
1. Megane nije vižljast.
S njim ne moren vozit slalom po gradskim prometnicama. Zapravo, mogu, on će vjerojatno ispuniti iste zadatke koje stavim pred njega, ali će se mrvu kasnije probuditi na moj mig i proizvoditi veću buku. Daklem, što mi ljudi rekoše – Renault ne voli velike okretaje.
Ista stvar je i na otvorenoj cesti pri manjim brzinama; pretjecanja na kraćim dionicama, primjerice, kakvog kamiona, realizira se sporije, s više šaltanja i buke.
S druge strane, pri većim i velikim brzinama i na višim stupnjevima prijenosa, bela tica iđe; sluša i ubrzava tempom koji si zamisliš.
Nisam prelazila 170 km/h (cca 5k okretaja?), a i to vrlo na kratko, samo da ga testiram; nakon 4 milje buka motora je takva da mi se čini da ga maltretiram. Čak i kad se glazba dovoljno pojača.
U tom dijelu spomenula bih onu famoznu uzbrdNicu u Gorskom kotaru; u petoj i šestoj nije mogao preko 110km/h; u četvrtoj ga nisam htjela gonjat iz naprijed navedenih razloga.
2. 4,3 metra je 4,3 metra
Parkirni senzori pokazali su se za popizdet. Preglednost zadnje strane je nikakva (na toj razini isti je klinac kao i kod coupea, bez obzira na veće staklo) pa ovisti istinski dobro dođu za guzinjanje po riječkim „parkirnim“ mjestima… isti dolaze u paketu s ESP-om i ako potonji dobro dođe za moju glavu, senzori su čuvari mojeg džepa i vremena.
Navedeno vrijedi per che su mi, imajući u vidu manje raspoloživih mjesta za auto dug 4,3m vs onog od 3,8, omogućili da se uvaljujem u rupe za koje se ne bi ziher još ćutila parićanom neko vrijeme ili ikad. A držim da je i smanjenje broja rupa za uvaljivanje dovoljno sranje per se.
3. Hrpa funkcija na volanu
Meni kao pasioniranom obožavatelju prosječnih veličina (analitičan um, analitičarski duh, analitičar po struci, ili samo opsesivno-kompulzivni poremećaj?), potreba za konstantnim prčkanjem po ručnom računalu u stvarnosti znači neprekinuto igranje ručicom na volanu i promatranje veličina na ekranu.
Kad se tome pridoda brdo pucića za glazbu (prčkanje po folderima odn. albumima i stvarima, odnosno, traženje stanica na radiju) i 6 tisuća prstenića za svjetla i brisače (stalno neki klinac krivo uključujem, s obzirom da ruke još uvijek neke stvari rade po navici) o kojima onda moram razmišljat i buljit u njih da vidim gdje ću uključit ono što stvaaaarno želim uključit, jasno je da prava zabava ostaje unutar kabine…
Oke, znam da nema puno takovih na ovom svijetu, al' jebeš ga; ovo su moja iskustva pa su, kao takva,
osobna i primjenjiva na minimum jednu osobu.
Prilikom pretjecanja žmigalnik se, ovisno o skosu volanom, često sam isključi pa sam već više od nekoliko pretjecanja realizirala većinom ištekanog žmigavca što, dakako, primijetiš tek kad se kreneš vraćat u svoju traku, a nemaš što isključit.
5. Nosač za cugu
…apsolutno ne kužim. U dvije rupe, moguće za tu namjenu (za čaše i za pepeljaru), boca od pol litre stane, ali smeta – prednji dio jerbo bocu moraš micat ako vadiš karticu, a za pepeljaru – jer je rušiš kad mijenjaš brzine.
6. Prednja uzglavlja
Nekako više napravljena za visoke ljude. Naime (s mojih 172 cm visine), moj osjetljivi vrat nema potporu, u najnižem položaju jastuk dotiče sredinu lubanje. Mislim, možda tako treba biti, a ja sam glupkasta, ali ja bin ipak volila kad bi, osim mozga, donji dio uzglavlja podupirao i vrat…

Zadrška
1. Mjenjač, recimo

Mjenjač je zapravo vrlo dobar (precizan, kratak hod) ali, fakat, kako u par sekundi „odradiš“ prve četiri brzine i onda veći dio vremena ordiniraš u petoj ili šestoj (poglavito ukoliko ćeš koliko – toliko pratiti savjetnika za potrošnju goriva). Što vrijedi ako ti smeta buka motora, a mom osjetljivom uhu smeta. Ono što mi ne odgovara jest upravo to – vožnja s malo šaltanja, kao da sam u automatiku… dakako, to ne smeta svima pa je zato u zadrškama…
2. Škripoč prozora (jučer, danas možda i nestane…)
Vozačko staklo se čuje prilikom zatvaranja; zadrška je jer ne znam je li što upalo unutra pa će nestat ili je greška pa će mi ić' na nerve…

Pozitiva
E sad, imajući u vidu da sam se odlučila za Meganea, između ostalih, i zbog toga što mi je vrijeme da smirim vožnju, dvije stvari su cilj učinile realnim iako se povremeno osjećam ukroćenom goropadnicom.
Prva je ta da je prikaz potrošnje u svakom momentu probudio moj bodulski duh pa, kad vidim kako srče kad sjedneš na gas, namah odustanem od nekih ekstremnijih akcija. Drugi element koji smiruje moju vožnju jest buka motora pri većem broju okretaja. Nekako daje dojam da ovisti ne voli velike okretaje pa više nekako jezdim cestom. Njemu bolje paše, a i meni je osjećaj oke. S druge strane, taj glajding cestom jednostavno prelazi u prebrzi glajding pa valja paziti jer se brzo prijeđe ograničenje brzine, a da si uvjeren kako cmoljiš sukladno propisima. Poglavito imajući u vidu elastičnost motora i, time, dugotrajnu vožnju u višim brzinama, kretao se ti brzo ili sporo. Ovo napominjem nakon što sam se, s boli u duši, sjetila kako me jučer slikalo. U naselju.
Ukupno promatrajući, uz ovaj auto vožnja po propisima čini se vrlo ugodnim iskustvom, s bržim autom ja sam jučer vozila zapravo nešto sporije i vrlo kulturno te se pri tome osjećala više nego ugodno. Sretna ja, sretni policajci. Mislim, i ovo slikanje bilo je rezultat moje vožnje sukladno ograničenjima uz efekt nizbrdice.
Glede potrošnje, evo, na 750 kilometara odrađenih, većinom s uključenom klimom i na autocesti (mahom sa 120-140 km/h), prosječna potrošnja bila je 7,4l/100.
Od ostalih:
- nema cvrčaka,
- ugodnost sjedenja za volanom,
- izrazito dobar osjećaj dok se glajda cestama bilo koje vrste,
- volan – ne mogu reći da pretjerano osjećam tu „neosjetljivost“, sluša me pokorno i kao takav ima sve karakteristike koje mi trebaju,
- stabilnost, držanje ceste (iako nisam testirala granice, sve do sada viđeno i prijeđeno bilo je savršeno),
- kočenje (također nije bilo nekih ekstremnih situacija, ali jučer, na ljigi od autoputa, na kojoj je veća kolona bila na preticajnoj nego na desnoj traci, svako naglo usporavanje i zaustavljanje kolone odradio je besprijekorno i elegantno),
- čak i digitalni pokazivač brzine – namah mi je legao…
- čitav raspon udobnosti, od klime (uključivo „rupa“ za njenu disperziju), preko glaSbe, do bunkera, upravo su kakvi mi trebaju (meniMI, dakako) i svega ostalog čega se sad ne moren sjetit…
Unatoč stalnim raspravama o količini mjesta na zadnjoj klupi, ovog dijela ocjene kod mene nema; naime, meni zadnja klupa treba nikad pa mi, kao takva, nije kriterij…
E sad, kako sam stvaarno pretjerala s duljinom teksta…

Ocjena - So far, so good, so what?
Prerano je za ukupnu ocjenu jer su tu ipak ključni elementi kvarenja, održavanja, dijelovi, a za koje se nadam da neću morat korigirati za sada ukupan vrrrrlo pozitivan dojam i zadovoljstvo uloženim.
Ha? Toliko riječi, a ocjena kratka!
To je zato jerbo mi je, zapravo, dopizdilo pisat. =:-)
Mir i dobro.
Ssnjoff, vaš omiljeni majstor predugih tekstova…
- 09:53 - Komentari (0) - Isprintaj - #

14.06.2009., nedjelja

60km.

Umjesto prošli tjedan, kad sam bila zauzeta padanjem i rasturanjem desnog trapa, šezdeseticu sam odradila jučer.
Od 9 do nešto prije 12 sati, po prilično jakom suncu, vrdala sam po krčkim prometnicama. Najvećim se problemom pokazao žuljež međunožja, u prvom redu zbog loših brikica, a ponešto i zbog zica i kilometara.
Zadnjih petnaestak km bilo je i nešto manjka energije (dva tjedna ne vozila) koja je, u kombinaciji sa žuljidbom i pržidbom, užitak lahko pretvarala u patnju.
Vrijeme je za značajno pomicanje vremena vožnji...još ako se i uspijem probuditi...
- 12:22 - Komentari (1) - Isprintaj - #

08.06.2009., ponedjeljak

Moj prvi pad

Mi ziheraši, uvijek idemo 30-40% ispod granica, e ne bi li kako eliminirali rizike i njihove rizike, ali i rizike njihovih rizika.
U jučerašnjem pokušaju da se po malo vratim mtb-u, hrabro i s gumama na 3 bara krenuh poznatom stazom. Nepunih 4 km od kuće, na svježe nasipanom i dubljem makadamu, pri brzini od 31km/h, u lahkom lijevom zavoju lagano izgubih rasčišćenu traku od automobilskih guma i uvalih se u dublju mještavinu tucanog kamena i mljevenog asfalta.
Kako su ketači zaplesali, tako ja pomislih – evo sad ću past. I dakako da sam pala. Još nikad nisam uspjela pobijediti vlastitu sugestiju. Tako je to kad si jaka osoba. Boriš se s iznimno jakim protivnikom. I jebešga.
Izgubiš.

Demiđ...
Biciklić i svi gađeti netaknuti, ručni sat izgreban.
Od dijelova tijela stradao lijevi palac i koljeno (danas kao jabuka, oba).
I cijela desna strana. Od natučenog stopala, lista i koljena (desno manje, fala bogu, ipak je u većem qrcu od lijevog), preko oguljene desne natkoljenice, struka i leđiju do desne ruke, s naglaskom na lakat i rame. Potonji su izgrebani i plavi.
Kako sam sletila, nisam imala vremena niti jedan dio tijela pripremit za pad pa je, nakon svih ostalih čimbenika što na funkciju tijela utječu, u kamenje udarila i tintara.
Rascvala se moja prekrasna kaciga.
Al' glava zato nije. Valjda će Vasilije imati neku lijepu, ne-žutu kacigu za mene...

Al' to još nije sve!
Inicijalno (od srijede isplanirano) htjedoh napraviti cestu, 60km, ali sam se zbog opakog juga, tužna srca odlučila na brdski.
K'o za klinac, u poslijepodnevnim satima se vrijeme u potpunosti smirilo, sunce je zasjalo... idila. A ja ne mogu sjedit, ne mogu se naslonit, ne mogu istrpit robu na sebi, ne smije me se niti intenzivnije pogledati...
Rezultat? Nervozno žderanje i nešto više crnog vina.
Jupi.
...i tako mi, „ničim izazvano“, u 23 sata istog dana, iznenada pozli, mrcvarenje neka dva sata i u jedan izrigah dušu. Točnije, nešto 'rane, vinčine i brdo kiseline.
Jupi, upravo mi je to trebalo.
Poglavito imajući na umu da, i da mi nije bilo loše, nisam mogla zauzeti poziciju u kojoj niš' ne boli...nedajbože, zaspat.
Sad je jutro, i dalje mi je loškasto, neispavana sam i u klincu.
Nisam li ja, što bi stari rvati rekli, 2 old 4 this shit?

- 08:38 - Komentari (0) - Isprintaj - #

30.05.2009., subota

50 km

Evo, samo da se zabilježi.
50 kilometrovića. Pomalo se napreduje. Ne prebrzo, ali kontinuirano. Kosti ne grintaju, daklem, dobro je. Jedino se dupetara rascvala. Već na trideset. Jebenju. Što sad? Neka pati. Budemo vidjeli tko će prvi popustiti. Sve dobro prošlo, brez forsiranja, a popodne se i lozu vezalo. Jako jedna dobra subota.
Sad će se ista zaključiti sa škampima na nekoliko načina i malo vina. Neka mišići rastu.

- 20:29 - Komentari (0) - Isprintaj - #

01.05.2009., petak

Izbija li se klinom klin?

Ne uvijek.
Danas, eto, probala izbacit opaku upalu 4cepsa i, istovremeno, testirat novu biciklističku stazu Krk – Malinska. Sveukupno nekih 40 km, sveudilj s vjetrom u prsa, a upala nogu takva da sam se mogla ukopčavat samo s ispruženom nogom, daklem, pritiskom čiste mase…
Ne mogu se sjetit je li mi se ikad dogodilo da sam odvozila cijelu vožnju s umornim nogama i to toliko da se nisam mogla dignut na bicikli. Što dignuti na noge, ilustrirajmo intenzitet upale činjenicom da, ukoliko se čučnem, ne mogu više natrag. Ne možeš vjerovat'…
Rezultat? Dupetara je bila kolateralna žrtva, a ja sam, sva sreća na brdskom, pomalo poput pravde (sporo i sigurno), napravila krugić i upedalala kući svojoj, utaman na rižoto sa šparogama.
Upala mišića ista, puls razmjerno oke, samo se razina goriva spustila.
Glede same staze.
Nitko mi nije znao reći gdje ista s krčke strane započinje, a u tz me uputilo na benzinsku u Puntu. Pa sam malo pendalala prema Puntu i brzo zaključila da je taj dio trase daleko od gotovog, a stazi ni traga ni glasa.
Pa sam se vrnula prema Malinskoj, po novoj cesti, i tražila i tražila… i, umjesto do Krka, evo staze kod skretanja za Kornić/Kras. Drugim riječima, dok ne izvedu cijelu stazu, ukoliko se ne ide u Punat, valja stvar zakovrnuti kod Kosić. O će se sutra ili preksutra, ovisno o nogami. Ne, to će se sigurno preksutra. Sutra su neke turističke vožnje u điru (kako to glupavo zvuči) pa ćemo pričekati nedjelju.
E, da, svakako valja spomenuti da su, drugi dan od otvorenja, na biciklističkoj stazi bila parkirana tri auta i jedan motor. Redom riječke registarske. Dakle, tko bi drugi doli lokalci. U mom smjeru nitko nije išao (jerbo da jest, ziher bi me pretjecali i mogla bin ih vidjet'), a u suprotnom cca 10ak il bičiklista, sve stranci.
Konačno, sad znam da 1. maja ne bum radno slavila, aš se ne morem mrdnut. Samo intelektualni zadaci dolaze u obzir.
Ne pre intenzivni…

- 13:54 - Komentari (0) - Isprintaj - #

25.04.2009., subota

40km.

Prvi put nakon godinu dana.
I to lahkih.
A to moram zapisat.
Išla sam si provjeriti u „evidenciju“ kadli tamo zadnja četrdesetica 18. svibnja prošle godine, od kad me ganjaju, što koljeno, što kičma.
Ugodnu pedalanciju okrunih dinstanim kupusom, lešo krumpirom i kumbasicom.
Sad čaša vina, a onda malo maslinarstva.
Jel' (mi) za sreću dovoljno tako malo ili je život stvarno lijep?

- 14:31 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Zdravstveni bilten

Evo, obavilo se MRI.
Nalaz najbolji što može bit. Bulging disk L3/L4 i L4/L5, s lezijom fibroznog prstena dorzocentralno- annular tear.
Štogod. Bilo kako bilo, uz pametno baratanje leđima, možda čak i uspijem spriječiti da mi se ponovi ovo sranje iz prosinca. Iskreno se nadam.
Svakako, nema riječi o operaciji. Kaže ja, stručnjak.
Sukladno navedenom, ostaje se kod plana za nastupajuću sezonu:
- Mtb s podizanjem kilometraže do svibnja ili lipnja
- pokušaj da se zajaše cestovnjak, držim da bi to moja leđica mogla podnijeti (možda malo spustiti sic pa opterećenje s kičme prebaciti na koljeno – šifra govno za govno) i ljeto puno kilometara
- plivanje čim se zamožne
- trčkanje od jeseni
ključna riječ: postupno.
Evo, tu si zabilježih, pa budem vidjela što će ostati do realizacije.
- 09:56 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.