...If you were faced with Him in all his glory
what would you ask if you had just one question?...
taj me stih ponukao da napišem post. svi znate tu pjesmu, alanis morissette, what if god was one of us.
što bih Ga pitala? ili je bitnije zašto bih Ga to pitala? jer znam točno kako bi moje pitanje glasilo, čim sam čula taj stih znala sam odgovor. samo nisam sigurna je li to dobro pitanje i bi li mi se odgovor svidio... razmišljam koje bih sve odgovore mogla dobiti, neke lude, neobične, jer ipak je to On, sigurno mi ne bi dao pravi odgovor. a ja bih ga stvarno trebala... da imam odgovore, bilo bi mi lakše pomiriti se s nekim stvarima, s hrpom stvari koju mi je isti taj On stavio pred put. stavio, a objasnio nije. čudno je to, nisam ljuta na više sile, na sudbinu i ostale usude, zaista nisam, a imala bih pravo biti. nekako, kao da nemam volje biti ljuta na cijeli svijet jer moram tu energiju iskoristiti na pametniji način. a koji je to pametniji način? to razumiju samo oni koji su se morali boriti sami sa sobom, kad ih je dno povlačilo za sobom, bezdan i mrak vrištali njihova imena, a oni se nisu željeli predati, nego su uporno se borili, trčali od mraka prema nepoznatome, a samim time i opasnome. a za one sretnije, koji to nisu prošli, pokušat ću objasniti taj pametniji način korištenja energije.
lako je sada, kad na treningu vježbate i možete reći svom prijatelju da ste umorni i da stanete da se odmorite pa da kasnije nastavite s borbom. zamislite da ste vani, nemate zraka, a ovaj drugi vas neumorno tuče, i nema ni najmanje suosjećanja za vaš umor, samo udara, a vi nemate snage više.
tako je nešto i sa životom. nema tu previše neke empatije, nikog se ne čeka. život je kao vlak, ima točno određeno vrijeme kad kreće, i ne čeka nikog, ili si u vlaku ili si van njega.
sad zamislite da trčite na vlak, a živite poprilično udaljeno od željezničke postaje. i vi trčite i trčite i dok trčite, krajičkom oka sa strana viđate ljude koji vas vrijeđaju, dobacuju, sve u namjeri da vas zaustave da zakasnite na vlak. hoćete li se zaustaviti ili ćete pred sobom jasno vidjeti svoj cilj?
isto je sa životom. ako gledamo sreću i ljubav kao neki cilj, kao odredište kojem vječno trčimo, onda bi svi ovi ljudi koji dobacuju uvrede bile svojevrsne tuge, ogorčenja, tmina, bezdan... ne smije se njima prepustiti, da, sve to postoji, sve je to ovdje, postoji, vidimo, čujemo, osjećamo, ali to ne znači da im se moramo predati. znate i sami kako je s tim ljudima koji žele vrijeđati, oni samo traže svoje žrtve, one koji ne vide jasno koliko je bitno stići na vlak, čekaju njih da ih zaustave i krenu u svađu. vlak ode, ostane samo osoba bez cilja s ogorčenjem, postaje jedan od onih što dozivaju i odvlače ljude od vlakova...
pametan način korištenja energije jest da se usmjerimo na cilj, da svu svoju snagu stavimo u noge i da trčimo što brže možemo, jer, kao što je već rečeno, vlak ne čeka nikog...
...vrijeme leti, vrijeme mijenja se...
...teško mi je nositi se s time...
malo sam skrenula s teme... što bih Ga pitala? vjerojatno je moje pitanje isto kao pitanje većine koji svu svoju snagu stavljaju u trčanje na vlak... jer, život jest nepošten i često stavlja tako jako gorak okus za sobom da ga ne može isprati ni najslađi slatkiš. ali dođeš do jedne granice, granice kad se privikneš na gorčinu i onda svaki slatkiš, ma i onaj najmanje sladak, ima okus kao sama švicarska čokolada. i više ti zaista ne treba mnogo da budeš sretan, sam čin buđenja ujutro, mada je hladno i neugodno, taj osjećaj da si živ, da u tebi kola krv, dovoljan ti je da budeš sretan.
sjećam se sebe od prije godinu dana.
-promijenila si se., kažu mi
-bogu hvala., odgovaram ja
bila sam slaba i najmanje stvari mogle su me srušiti. priznajem to, da. u biti, bila sam tipična, normalno dijete. On nije htio da takva i ostanem. ponekad žalim za tim, ali, iz ove kože ne možemo.
-I wish none of this had happened.
-So do all who live to see such times. But that is not for them to decide. All we have to decide is what to do with the time that is given to us. There are other forces at work in this world Frodo, besides the will of evil.
nije na nama da odlučujemo što treba da se dogodi. mi samo možemo odlučiti želimo li preživjeti ili ne. i to je sve.
za kraj, što bih Ga pitala? pitala bih ga samo, bez gorčine, možda samo s trunkom tuge, pitala bih ga... zašto?
|
