08

nedjelja

studeni

2009

Ipak se kreće

Izjavio je jednom davno Galileo, a ja se nadovezujem naslovom na prošli post koji baš i nije obilovao optimizmom. Ove bad teme o svakodnevici u državi u kojoj je velika većina postala socijala me momentalno bace u negativu pa od vijesti nastojim čuti samo vremensku prognozu. Ko što reče Aki onomad: loše vijesti preskačem, to mi ne treba. Stvarno ispada da mnogi čekaju zarađeno mjesecima, ali da i dalje bjesomučno troše. Evo primjera, Ivek je počeo naplaćivati parking kod mene u kvartu ispred svog dućana ako ne izjuriš za 2 čuke van, zaboravi igraonicu s klincem, klopu u onom samoposlužnom restoranu, frizuru ili banku, kupi kruh, grah, hrgu špeka i prsne vrške za čušpajz na akciji i gibaj van. Sad samo čekam reakciju konkurencije, a fala na pitanju, ima ih tri na 1 km2. Kako mi se čini, morat ću si nabavit rikšu kad idem po špeceraj da to mogu oteglit doma, pa ću je dobro vezat lancem za bicikl na ono metalno postolje. Da se u vlastitom kvartu ne bi osjećala strancem. Banderas je zonu parkinga proširio na dvije tramvajske stanice od mog kruga kretanja nabavke špeceraja, a ako nedajbože poželim provesti neko vrijeme kod dragog u stanu, moram mahnito gledati na sat inače će me čekati utaknuta čestitka za brisačem. Naravno, kao i na sve ostalo, žalila bih se i na to. Jedino sranje je što su sad zastare dulje nego prije. Nedavno, eto, dobih poziv da se pojavim pred licem pravde jer sam pričala na mobitel tijekom vožnje. Probala sam ja objasnit organu reda da me to direktor je..e u mozak u subotu prijepodne i da špija po mom kompu tražeći neki drek. Veli on da sam ometala promet, rekoh ja velebnom kršnom dinaridnom tipu da nije istina jer sam se vozila 65-70 što je bilo u skladu s kretanjem ostalih prometala na cesti, našto se on nadovezao da sam i prekoračila brzinu jer je na tom dijelu Selske dozvoljeno….nemam pojma koliko, više nije ni bitno. Uglavnom, fascinira me da su mi dodijelili neku fletnu sutkinju koja jako ozbiljno shvaća moj predmet ter mi jednom mjesečno bar pošalje poziv da se upoznamo. Očito mene brže procesuiraju nego ekipu s Knežije, kuhare Podravka juha, rumene potpredsjednike i slične likove. Jerbo ja sam prijetnja pravnom poretku. Oni nisu. No nije sve tako sivo. Ulazak u drugu polovicu trećeg desetljeća začinila sam otkazom sadašnjem poslodavcu i to mi je bio najljepši rođendanski poklon samoj sebi. Akumulirano nezadovoljstvo zlobnim estrogenskim okruženjem učinilo je svoje te odlučih potražiti izvor prihoda u novom okruženju gdje je ekipa uglavnom mojih godina i oba spola pa vjerujem da spletkarenja neće biti. Eto, recesija se kod mene pokazala kao dobro razdoblje pa ću konačno početi viđati plaće na vrijeme nakon skoro dvije godine natezanja i vratiti svoj poslovni život na tračnice s kojih je sišao pred tri godine. Čak ću opet i raditi u istoj ulici gdje sam radila. Isto tako, s obzirom da sam se ponešto dovela u red s torzom, morat ću potpuno obnoviti poslovni dio garderobe jer mi sad svi kostimi stoje ko da imam dimije na sebi, bar u nogavicama i bokovima. To će mi naročito teško pasti. Već radim plan kako ću s nekoliko djevojčica provesti dan u najbližem H&M uz obavezni ručak usput. Life's what you make it, rekli su davno Talk-Talk…Zato se nadam da će postovi u bližoj budućnosti proteći u revijalnom tonu poput pjesmice ispod samo dok se mene ne dotiče…

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se