nedjelja, 28.06.2009.

Subota

Jučer sam se nakon duuuuugo vremena, (više od pola godine sigurno), odvažila na odlazak u jedan od hramova masovne potrošnje. Nije me pokolebala ni kolona već i prije kružnog toka jer mnogi ne znaju da postoji i alternativni ulaz u isti koji smo mi bez problema i kolone iskoristili. Najveći razlog mog odlaska tamo bila su sniženja, a meni su potrebne cipelice koje će izdržati buduće kiše jesenje, a kako je krenulo, izgleda i ljetne. Na kraju nisam kupila cipele, ali sam si ubola nekoliko pari inače skupljih brandiranih stopalica po smiješnoj cijeni i žnirance za prošlogodišnje cipele za casual izdanja koji mi se neće odvezivati dok hodam kao ovi sintetički kineski koje masovno stavljaju na cipele. Uglavnom, ono što se meni svidjelo kvalitetom i dalje drži višu cijenu, pa sam zasad zaboravila na tu priču, bit će dobre i stare, a treba i još malo prošvrljati po drugim mjestima. Dobrodošla kritika mi je stizala i od Aidana koji je jednostavno savršen, kako u svemu ostalom, tako i u kritici potencijalnih hodalica. Ušićarila sam i nešto dekorativne kozmetike u mega drogeriji, a njega nagovorila na lijepu lanenu košulju, dok je on kompletu dodao i pripadajuće hlače, a sve pristojno sniženo. Vjerojatno će mi mnoge čitateljice pozavidjeti kad kažem da je izjavio da mu je žao što smo došli dva sata pred zatvaranje jer pola toga još nismo obišli i da uskoro moramo ponovo doći jer sam mu ispričala bajke o odjelu pekare i delikatesa u pripadajućem marketu. Nakon obavljene kupovine, ozarenih lica, ali žedni, produžili smo u naš lokalni birc gdje više ni ne izgovaramo narudžbe jer stižu čim sjednemo. Ono što me začudilo je to što svi pišu i pričaju o krizi, ali slobodno mogu primijetiti da u svim trgovinama u koje sam ušla nisam ni približno stekla sliku da smo nacija u banani. Baš naprotiv. Ne znam je li se ista slika na istom mjestu ponovila i danas, s obzirom da su nedjelje ponovo radne, ali ako je, nadam se da će bar to donijeti neki boljitak zaposlenima u trgovini. Iako, moja skepsa mi šapuće da tome baš i neće biti tako. Nema veze, ja sam vam samo htjela reći da mi je jučerašnji dan legao ko budali šamar i da mi čak i toliko mrski početak tjedna i nije toliko mrzak zahvaljujući suboti. Ponekad je stvarno dobro biti suzdržan od kupnje, pa ti i manja kupovina sjedne s većim zadovoljstvom.sretan Probajte.

- 22:05 - Komentari (12) - Isprintaj - Link

nedjelja, 21.06.2009.

Spajanja & razdvajanja

Činjenica je da mi svi volimo spajati dane godišnjeg s praznicima. U našoj državi to je uobičajen obrazac ponašanja. Otkad smo prešli s dogovorne ekonomije na drugu vrstu dogovorne ekonomije (pustite me šefe, pleeeeaaase, iskoristio sam 1 dan godišnjeg od prošle godineeee), svi mi poželimo pospajati što se da pospajati i napraviti si mali godišnji od 3-4-5 ili čak 7 radnih dana. Lagala bih kada bih rekla da sam ja bila nešto drugačija jer sam na taj način i uglavnom iskorištavala teško stečeni godišnji. Međutim, ovdje u novom okruženju toga nema. Ni pod razno. Uvijek je neka frka, makar i umjetno stvorena. Baš slušam kolegice kako sve imaju gotovo više od polovicu prošlogodišnjeg geoa. Razlog je što glavni razmišlja na način: koga nema 10 dana, taj nam niti ne treba u firmi uopće. Zanimljivo je kako su se svi prilagodili tome i nitko se ne usudi pisnut' protiv njegove. Ovaj tjedan se radilo normalno, ali idući je opet lagani delight. Mislim da ću ga pitati ima li šanse da zbrišem na geo. Doduše, moreko me ne bude vidjelo zbog više sile (i nepravde), ali pokušat ću bar sa Aidanom otići na neku tekućicu negdje u okolicu Zagreba ili Karlovca. Ispada da nam godišnji propadaju iz godine u godinu, a za čije babe zdravlje, molim vas lijepo? Osim toga, neki poslodavci i stimuliraju svoje radnike da ostanu raditi i čak im plate neiskorištene dane godišnjeg, makar se o tome ne priča javno. Zapravo, pričajući s ljudima okolo, rijetki su ti koji nemaju prigovora na svoje kolege ili pretpostavljene. Samim tim, bijeg na godišnji, makar i par dana dalje od svega je potreba. Nismo japanci niti ćemo to ikada postati. Ne vidim svrhu da se cmolji nad izgubljenim radnim satima u javnim glasilima jer oni gore su ih izgubili sijaset na svakoj sjedeljki i slamomlaćenju Sabora unazad zadnjih 17 godina koliko smo država pa nikome ništa…Osim toga, u državi u kojoj se vlast tako bahato razbacuje državnim novcem kao u ovoj, šta je još malo toga proćerdanog, a na opću dobrobit? To je ako mene pitate društveno korisni nerad. I potpuno ga podržavam. Spajajte ljudi! A oni gore su ionako sami sebe popljuvali ukidanjem ove sprdačine s nedjeljama. Pametnom dovoljno da izvuče zaključak.

- 12:50 - Komentari (26) - Isprintaj - Link

nedjelja, 14.06.2009.

Faca s placa

Zanimljivih likova ima na placu. I nadasve interesantnih, da ne velim nebuloznih, cijena kad malo više pažnje posvetiš hodanju među klupama. No, neću o skupoći i recesiji ovaj put. Kupujem ja tako danas svojoj četveronožnoj ljubimici neku oblizeku kod Fiolića, a ispred mene par persona. I tako neka ženskica uzima neku skuplju mesinu i pita je mesar svoje uobičajeno pitanje- još nešto gospođo? A ženskica, tu negdje između 32 i 40, mu onako osorno odgovori: „Gospodična, još uvijek“. Na to se lik nasmije i veli, pa otkud da ja znam da li ste Vi udani ili ne. Na to ona odgovori da se ne mora nužno po nečijem izgledu suditi je li netko gđa ili gđica. Onda mesar okrene priču na zezanciju jer je vidio da se ova zapjenila da ona sigurno onda spada u onu skupinu samosvjesnih, dobrostojećih, stambeno sređenih cosmo žena koje sigurno ne trebaju nikoga pa stoga ima takav stav. Ona i dalje nešto spominje da i nema neke ljepote u pranju muških gaća, ali da ne vidi smisla u kategoriziranju žena na udane i neudane na temelju slobodne procjene, makar se radilo i o kupovini, uzima svoje meso i udaljava se lagano ljuta s kioska. Mene spopao smijeh lagano. Općenito kad naletim na situacije gdje se netko nekome obrati s gospođo, a ona ispravi gospodična ili obratno, to mi je smiješno jer što zapravo žele time postići??? Dati do znanja, u ovom slučaju, mlađem tipu od kojih 28 godina u mesnici da je slobodna? Dobiti bolji komad mesa? Očekivati poziv na kavu od sugovornika? Dati do znanja da nije u godinama kad je normalno biti udana? Možda se ufurala da izgleda ko da ima 19 pa joj je ego povrijeđen? Osobno, bilo mi je neobično ispočetka kad bi mi se netko obratio tim nazivom, negdje krajem dvadesetih, ali daleko od toga, da mi je ikada palo na pamet ispravljati nekoga zbog mojeg (van)bračnog statusa. Uostalom, kod nas se još uvijek koriste oba naziva u svakodnevnom govoru, dok se vani ide na neutralne nazive, Frau je u njemačkom postalo sinonim i za udane i za neudane, Fräulein se puno rijeđe koristi, engleski u tom smislu je praktičniji i ima ono famozno Ms. koje ne određuje bračno stanje. Ponekad nas sugovornici, najčešće na nekim šalterima ili iz čiste radoznalosti, znaju pitati da li smo jedno ili drugo, ali ne vidim u tom pitanju nikakvu lošu namjeru, možda samo radoznalost ili puko zadovoljavanje birokratskih formalnosti. No, dobar dio ženskog roda očito ne funkcionira na taj način, pa ne mogu da se ne pitam, čemu to?

- 01:51 - Komentari (20) - Isprintaj - Link

ponedjeljak, 01.06.2009.

Top lista omraženih jela

Svi mi imamo neke traume s jelom u djetinjstvu, a kod nekih to prijeđe u trajno stanje averzije prema određenoj vrsti hrane i u odrasloj dobi. Ja sam očit primjer toga. Vrh moje top liste i dan danas čvrsto drže jetrica. Već sam njihov miris, a kad se pripremaju, jako se osjete, meni izaziva uzlaznu putanju želuca. Kao da je bilo jučer, u sjećanje mi dolazi teta kuharica u bijelom haljetku, s debelim socijalnim okvirima od kornjačevine ispod kojih su se jedva nazirale oči od jake dioptrije koja me tjera da otvorim usta i jedem tu omraženu strahotu. A ja neću pa neću. Inatljiva sedmogodišnjakinja koja je išla u onaj cjelodnevni boravak. I onda ona opet inzistira, a ja ostajem zadnja na ručku od cijelog svog razreda u toj maloj čajnoj kuhinjici koju smo imali u podrumu škole. I nekoliko tih zalogaja je, čisto da me pusti van, završilo u mojim ustima i ja nakon toga pokušavam isprati gomilom vode taj okus. Ni kriv ni dužan, zamjerio mi se i rizi-bizi koji su obično servirale s jetricama, pa ako baš ne moram, ne jedem ga. Druga stvar koju i dan danas ne mogu vidjeti, a ta trauma također potječe iz školskih dana je mlijeko, odnosno da preciziram, ona pokorica koja se stvara na vrućem mlijeku. I to su me tjerale tete kuharice piti. Danas, nema te sile koja bi me natjerala da popijem to. Zapravo, ne pijem mlijeko, osim ono malo u kavi jer mi nekako teško sjeda na želudac, ali zato obožavam ama baš sve što se radi iz mlijeka, od mekog sira moje kumice s placa, tvrdog sira, sira za ribanje, jogurta, kefira, acidofila, raznoraznih namaza i slično. Mlijeko jedino koristim kao vezivo za umutiti čokolino ili uz žitarice vikendom, ali nedajboze da ga prethodno ne procijedim onako zagrijanog. I naravno, konzumiram ga minimalno, makar znam da mi to uopće nije pametno zbog mogućih problema s kostima i osteoporozom u starosti. Treća stvar prema kojoj imam žešću averziju su tripice illtiga fileki, a koje, vjerujem da dosta ljudi ne može smisliti. Jesti unutrašnjost želuca malog teleta ipak je previše, pa da je ne znam kakav specijalitet. Moj želudac na sam spomen toga leti u neslućene visine. Slično tome, nema šanse niti da ikada više probam tlačenicu/prezvušt. Ne volim niti špek, radi onog bijelog dijela i komadića hrskavica makar znam da je aromatičan, ali kad vidim onu «sapunsku» masu, nema šanse da bih to pojela. Iz nešto odraslije faze potječe trauma izazvana konzumacijom salate od zelja koje je jedan restoran za gablece gdje sam negdje 2003.-2004. ručavala toliko forsirao da su mi se ogadili doživotno. Imali su očito vrlo neinventivnog sastavljača menija koji je derao po zelju dok nije potrošio sve zalihe, od svih kumica iz okolice Varaždina. Mahune u svim svojim pojavnim oblicima su mi ostavile trajne posljedice još jedne daaavne srednjoškolske godine kad je moja majka imala vrlo rodnu godinu u svojoj vrtnoj oazi te su bile vrlo često na njenom meniju. I dan danas kad ih vidim, padne mi roleta, ma kako se netko kleo da su fino spremljene i bez onih konaca. Jednostavno ih ne želim vidjeti očima. Variva sam zavoljela sva osim onog od, pogađate već, mahuna, čak i mnogima omraženi poriluk koji zna biti jako fin ako se potrudiš oko njegove pripreme, jednako kao i grah na sve žive načine. Od morskih živinica, ne volim samo dagnje, ostalo mi je sve mljac. Ovime sam zapravo sažela sve što ne volim jesti, pa ako se ikada nađemo u prilici da zamezimo štogod, nemojte me ni pod razno nutkati s ničim od gore navedenog. Hvala. I dobar tek. njami

- 23:11 - Komentari (45) - Isprintaj - Link

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se