Slavko Kukec - PiPi
26.10.2010., utorak
Glosa za Vesnu Parun (1922 – 2010 )
Velikoj pjesnikinji Vesni Parun. „Zavjet“ Ako mi srce ne prestigne ptice ako mi oči budu siromasi ako mi ruke budu udovice koje prisutnost ljubavi ne krasi. Osamdesetosam ljeta u krošnji, jedan je usamljen kos pjevao bos, sasvim iznenada, utihnu jutros, u dan taj kišovit, pravi jesenji. Raspjevana u svojoj sirotinji, ispisala si mnoge bilježnice. Za te nisu postojale granice, ta duša, bila je duša putnika; čemu htjenje, čemu život pjesnika ako mi srce ne prestigne ptice. A pisat` i živjet` bez izgovora, kroz krhko tijelo nesretne žene mogla je samo ona, što joj vene napaja snaga pjesničkog vihora. I dok je bila njena svaka zora I stih bi uzdah, što taj dan ukrasi. Dok vazda biva, da dođu ti časi kad u stihu tvom, živi tvoja duša; -Nek umrem! Koda moje uho sluša. -Ako mi oči budu siromasi! Što je ljubav? Zar puk to bi mog`o znat`; da se jasno u pjesmama ne zbori, dok srce u ljubavnom žaru gori; ti si u pjesmi tako znala zasjat`. Tko od pjesnika više bi mog`o dat` od onog što ispija nesanice. A sada dok se hladi tvoje lice, u srce spremam poruku ljubavi: Neka me tuga i strašna smrt smlavi, ako mi ruke budu udovice. Sve je čemer i od smrti strašnije što ljubav ni u početku il kraju vazda zalud` zli mrtve dozivaju sve uzalud i od smrti trajnije. Jedno malo srce, sad je bolnije; bez suze, rad ` Matoša, jedne vlasi. Sada nam ostaju naši uzdasi, tihi grobak i svi tvoji stihovi; ostaju i oni smrtni putovi, koje prisutnost ljubavi ne krasi. U spomen Vesni Parun…PiPi |