Slavko Kukec - PiPi
10.08.2009., ponedjeljak
XV – po jutru se dan poznaje
|
Prije nego li vam kažem je li sa praga pisamce odneseno, velim vam da sam vrlo rano ustao i još pravo nisam ni progledao, a već sam bio na pragu ulaznih vrata. No prije toga htio bih vam nešto ispričati o snu koji sam sanjao, iako su mi u snu boravile dvije gospe ne mogu reći da je to bio lijep san već naprotiv ko kad sam bio na puteljku između dvije vatre, a ispred mene golema provalija i nebo tako čisto, nepregledno, skoro zastrašujuće lijepo. Je l` taj san razlog moga ranog buđenja il samo ona nestrpljivost s kojom sam legao tu večer u krevet ne mogu vam reći al već u ranu zoru pisao sam ovu pjesmu koja nosi naslov; „Između sna i jave“. Između sna i jave Do kud prostire se mrka večer u drvoredu podno tamnog neba, zar desilo se da je danas, jučer, vremena radi u kom sad je žurba? O, ne znam je li bih mogao reći; ti daleka u snove što mi kročiš jesu li mi snovi rad` tebe čvršći il` samo usnulu čežnju dvostručiš? Bijeg zar je od tamo gdje svijetlo izdat mogne tugu u očima mi te hitam u svijet što ne ima tlo gdje imam ruku tvoju da me primi? Dok jedne mi usne obećavaju druge me uvijek zemlji vračaju. Načinivši ovakav sonet kao da sam nesvjesno htio priznati samome sebi kako mi misli vrludaju od jedne do druge gospe. I upravo radi toga imao sam tako nemiran san. Sada vam mogu reći da našao sam pisamce netaknuto na pragu i još dvije noći poslije toga ostavljao sam ga na istom mjestu, uzaludno. Već prvoga dana, poslije toga znao sam da ću napisati još jednu pjesmu u kojoj ću kao i bezbroj puta do sada jasno pokazati kojoj gospi srce uistinu pripada, a taj sonet se zove; „U očima zvijezda sjaj“. U očima zvijezda sjaj Kasno je odveć za ono što ću reć`; vidjeh očiju na ovom svijetu ima ih k`o zvijezda na nebu već, al` samo jedne imahu krasotu. Rekoh kasno, zborit je uzaludno, al uzeta od neba nije ljupkost već kroči tlom, da meni bude jadno i dan dug u čežnji pa spoznah gorkost. I ono dana što je preostalo, noć da je svaki, rad` zvjezdanog neba jer nebo je manje od nje blistalo i dan mi je sad k`o kazna pregruba. Nada mi da vidjet neću sjajnije no u čas kad nebo mi se raskrije. Bili su to dani kad tuga u meni poče pisati neke svoje pjesme, vrijeme sam provodio povučen od svijeta u tišini i samoći. Iz sobe sam izlazio tek kada bi noć pokrila ulice, kada je grad utihnuo ko kad želio sam slušati samo svoje usamljene korake. Utjehu tražim Neka mi onaj koji može dade, utjehu slabašnu, jer srce sahne, nakon bujice što vene spopade nikako da se ponovo osmjehne, ona što moć ima milih pogleda, nježnost u dlanovima, glas anđela, ona što misao vješto opsjeda, a htjenjem tebe u srce dospjela. Pokaži da mariš za ovo lice, ko hrid je što ga tuče slana kaplja, smiri vale čeznuća bar malčice da mi nije mrijeti tol`ka želja. O, ne gledaj na me ko da sam drznik znaš da sam radi volje tvoje uznik! ............................................................................ |
