za šaku dolara

< kolovoz, 2007  
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off


free web counter

free web counter

B.L.O.G

...pogledajte, možda ima i vaših predaka...

...malo DŽAPONIZ nebuloza...

kutija prve pomoći
tihanaiva@gmail.com


29.08.2007., srijeda

Slika

Iz sna u kojem sviram Rachmaninova na crvenom koncertnom klaviru, probudile su me dlakave muške šake.

«JMBG?» zagrmio je grubi glas
«šššta?»
«JMBG! Majku ti klošarsku...» derao se.
«Jedantrinuladevetdevetosamnulatritripetdcačetripet» huknula sam snažno toksičnim jutarnjim zadahom i uspjela onesvijetiti skota.
Srce mi je jako lupalo. Mislila sam da će iskočiti.
U hipu sam dohvatila srednjovjekovni buzdovan kojeg čuvam pod jastukom za samoobranu, junački zamahnula i dokrajčila ga.
Koprcao se u lokvi vlastite deložatorske krvi i krkljao.
Bilo je neizdrživo.
Đaba je drhtala, no nije napuštala sigurno ozračje bežičnog modema.
«Nas smo dvije istofobne... bojimo se oholih žena i brkatih muškaraca...» kontemplirala sam namačući gorostasnu tjelesinu u kadi punoj kiseline. Nakon par sati mučnog trudbeništva i biološkog raspada ljudskog mesa u fluorescentno-zelenoj tekućini, odahnula sam svlačeći gumeni kombinezon i priuštila si par trenutaka mira.
Na stol sam istresla sadržaj novčanika, uzela obiteljsku fotografiju a ostalo bacila u vatru.
Sa fotografije su me gledala dva dječaka, jedan drugom do uha, reklo bi se. «Slatki su», pomislila sam i dopustila da me na tren preplave majčinski osjećaji. Zatim sam se sjetila svoje neodgodive misije, i ugasila ih pritiskom prekidača na desnoj sljepoočnici, ugrađenog za jednog od mojih boravaka u Švicarskim klinikama.
Kome uostalom treba tako grub i bešćutan otac?
Zapravo sam im učinila uslugu.

Lišena bespotrebnih emotivnih turbulencija, što mi, usput rečeno, loše utječu na ten, mogla sam prionuti na posao. Nakon ovakve akcije, ranojutanja tjelovješba bila je suvišna. Odmah sam prešla na meditaciju; zauzela položaj lotusa i dopustila da me ujjayi tehnika disanja odvede u bespuća onkraj ljudske spoznaje. Aterirala sam za desetak minuta, osvježena i preporođena.
Kafu sam odnijela u sobu za razmišljanje.
Crnu, bez šećera.

- 19:56 - Komentari (15) - Isprintaj - #

27.08.2007., ponedjeljak

NEWS

Moja nacerena faca osvanula je na naslovnicama prestižnog tjednika, odmah ispod naslova "Šav must go on!".
Isto popodne netko mi je dostavio polupismeni hejt-mejl.
Zgrabila sam veliku teglu, otčepila je i pustila roj tigrastih komaraca. Brujanje sam osjećala u trbuhu, ko baseve pank koncerta. Naredila sam da formiraju riječ "don*t hate the media, be the media" i poslala ih da do smrti izbodu lajavog novinarskog crva. Drugi put će znati što je službeno a što neslužbeno.
Oh, drugog puta neće biti.
Jebiga.

Vraćajući se doma, skoro sam upala u tek prokopanu prometnu trasu. Jedva čekam dan asfaltiranja. Volim miris užarenog asfalta ujutro. Ipak, primjećujem da se stvari mijenjaju na lošije.

Morat ću požuriti, da ne bude prekasno.
- 15:33 - Komentari (2) - Isprintaj - #

02.08.2007., četvrtak

Plan

Magdalena je otišla isto popodne. Hodnikom je odzvanjala ženska histerija, toliko glasna da me zabolila sljepoočnica i umalo prsnulo stakleno oko. Nakon žučne svađe sa masnim lihvarom koji joj nije htio vratiti stanarinu, zalupila je trošna ulazna vrata, a silina udarca rastjerala je golubove i otprhnuli su sa žice u nepoznatom smjeru.
"Ode ručak" rekoh tugaljivo i nastavih razrađivati plan o preuzimanju posrnule tekstilne industrije.

Dani su prolazili radno. Kuća je opet bila samo naša; ja, sova u dimnjaku, par žoraha i veseli busen Kinezica koje su se konačno rasplele i pobrojala sam ih šest. Okolnosti su mi išle u prilog te sam započela sa pripremama oruđane ofanzive na crno tržište rada.
Prvo je na redu bilo pitanje higijene.
U lokalnom dragstoru ĐK ukrala sam obiteljsko pakiranje mlijeka za učvršćivanje kože sa mirisom kokosa, svakoj po četkicu za zube, mirišljave higijenske uloške, kolektivno zrcalo i pribor za francusku manikuru. U znak zahvalnosti djevojke su mi priuštile dvanaestoručnu kinesku masažu od stopala do tjemena (i nazad), tijekom koje sam imala živopisne vizualizacije, potom piškila zelenu mokraću punu toksina. Osjećam se puno bolje, primjećujem.
ĐK je teško okrasti, i baš je stoga izazovan pustolovnom duhu poput moga. Tri četverostruke rotirajuće kamere snimaju svaki pokret potrošačke mase, kako bi u novoj sezonskoj kampanji prepoznali njihove žarke želje i zgrnuli pare. Odredila sam mrtve kuteve iz kojih će za koji tren izroniti moji dugi prsti i još duže drvene noge. Za kalkulaciju mi je trebalo skoro 5 minuta, točnije 4minute i 37sekundi. Zaprepastila me vlastita mentalna atrofija i čvrsto sam odlučila početi rješavati trigonometrijske jednadžbe da se vratim u formu. Kržljam. A to je u ovim trenucima nedopustivo!
Akciju sam izvela spretnije od muža Monice Bellucci u "Oceans 12"; kombinirajući tehnike parkoura i kapoere. Plan mi je umalo pokvario bijedni transvestit koji je danima čučao u mrtvom kutu broj 2, i gotovo se stopio sa asortimanom za pranje podova, pa sam ga jedva uočila na vrijeme. Jadnik je vrebao priliku da mazne blato za povećanje grudi.
"Luzeru!" suho sam procijedila i gurnula ga u kadar. Senzor je aktivirao alarm, a nesretnika je u hipu proždro izglednjeli čopor pasa-čuvara. Od krvoločnosti prizora obuzeo me nemir, a onda sam se prisjetila da vjerujem u reinkarnaciju i bilo mi je puno lakše.

Kinezice su svakim danom postajale sve ljepše. Njihov urođeni smisao za feng-shui i tucet radišnjih ručica od tavana su u par dana načinile mondeno potrovlje sa podnim grijanjem, lakiranim parketom i vrhunskom stolarijom. Mom oduševljenju nije bilo kraja, pa sam ih naučila recitirati "Moj dom" da se, jednog dana, kad dođe vrijeme za to, lakše asimiliraju.
Taj prašnjavi ćumez, postao je, preko noći, potencijalna zlatna koka, i naposlijetku mi je sinulo; čim izvedemo desant, potkrovlje ću ustupiti jednom bezdomnom esteti koji boluje od ADP-a i vjeruje da je dugotrajno izlaganje oštrim kutevima, rješenje njegovih problema. Lik se u slobodno vrijeme bavi robotikom, a upravo takav mi suradnik treba! Kao protuuslugu ću zatražiti izradu unikatnog i ručno oslikanog kiborga da obavlja lakše fizičke poslove i tjera balavurdiju što vikendima snifa ljepilo po napuštenim sobama i remeti moj prijeko potrebni mir. Od njihova nepromišljena bludničenja atraktivnost lokacije će porasti, i za tren oka će nas pregaziti krdo buržujski oholih zgubidana željnih nove statusne simbolike. A to ne želimo.
"Da, tako ću učiniti!" zaključila sam i uz svijetlost kerozinske lampe sastavila obavezujući ugovor.
Volim biti korak ispred.

Graktanje vrana nagovijestilo je zoru. Dokument sam presavila osam puta i pohranila ga u tajnu rupi u zidu, tik do zlatnih poluga, ispod kolekcije kompromitirajućih video uradaka.

Tok misli naprasito je prekinuo masni lihvar svojim masnim koracima. "Pa kog je dovukao u ovo doba?" čudilo me.
Pretvorila sam se u uho.
Činilo se kako će do sudnjeg dana pijano drobiti notorne laži, no napokon je otišao hračući masni šlajm. Osluškivala sam još malo nebi li doznala tko li je doselio u trošnu sobu na drugom katu, jedinu sa ključem.
Čula sam samo svoje srce.
- 20:25 - Komentari (7) - Isprintaj - #

30.07.2007., ponedjeljak

Magdalena

Istrčala je u kućnom ogrtaču, boreći se sa raščupanom riđom grivom. Otirući prašinu sa bedara, glasno proklela sve po spisku, a ono đubre što joj je rentalo sobu, njega prvog.
Vila Begonija stara je više od dvjesto godina. Partijom pokera, iz ko zna čijih, dopala je u ruke masnog lihvara koji bi svako toliko uspio iznajmiti trošnu sobu na drugom katu. Jedinu sa ključem.
Arhitekt je bio neki dvorski šarlatan, a taj mu je projekt bio posljednja šansa da zgrne nešto novaca i nestane s koliko toliko dostojanstva. Prvu je priliku iskoristio za bijeg u Tunis, zlata ušivenog u grimizni nakurnjak, i tamo mu se gubi svaki trag. Dokoni kraljević Viktor, sklon perverzijama i neurotičnim ispadima, za kojeg je majka i naručila izgradnju, ubrzo je nakon preseljenja umro u šizofrenom deliriju uzrokovanom neizdrživim svrabom sifilisa. Vila je dospijela na loš glas, i, iako je velečasni obavio egzorcizam, zasmrdio ju je dah vremena i naposlijetku je propala ko potrošena kurva.
Temelji popuštaju, vlaga je metastazirala po iskrivljenim zidovima a fasada popucala ko manični um.

Cupkala je ispuhujući ledenu paru i gledala u vis, tamo gde je do maločas bio balkon, balkon koji se upravo urušio i uništio samonikli grm halucinogenih bobica.
Magdalena je nova u susjedstvu.

Kriomice sam je pogledavala škiljeći kroz novinsku fotografiju žene koja je u šezdesetosmoj rodila četvorke.* Brižno sam joj izrezala oči a dvolisticu predantno zalijepila preko rupe za zrak koja je ujedno i jedini prozor prema van. Ranojutarnje sunce ubojito je za moje usahle očne kapilare, a i manje prašine ulazi s ulice.
Magdalena je doselila u pratnji trojice mladića. Prvi je nosio terakota saksiju sa nekakvom palmom, a druga dvojica su se krivili oko golemog drvenog sanduka sa metalnim perforacijama. Ona je pobjedonosno koračala prva noseći u rukama čupavu bijelu mačku i ogroman metalni ključ. Imala je modri kaput i narančasti šal a sve u vezi je, čini se, veliko. Njena vrata, njen ključ, njena saksija, njena mačka, kapacitet pluća, njena kosa, bod na njenom šalu, njeni koraci.
Primjetila sam doduše, da ima mala stopala.
Podsjetila me, formom, na tornado.

Dok sam se istu večer poskrivećki šuljala hodnikom, kako bih u noći puna mjeseca poprskala kaktuse i odnijela napoj kineskim maloljetnicama koje skrivam na tavanu, i planiram uposliti u svojoj imaginarnoj fabrici vunenih spužvica, iz magdalenih odaja čuli su se uzdasi.
Voljela bih reći da je vodila ljubav, ali ne.
Jebala se.
Glasno.
Opruge su škripale. Uzglavlje je lupalo u zid, a Megi je skvičala ko da vidi sve zvijezde nebeskog svoda. Na trenutak sam joj pozavidjela na ekstatičnosti trenutka, a onda sam se sjetila da je to samo jebanje-ludom-radovanje i prionula svojim noćnim dušebrižničkim aktivnostima. Kaktuse sam nježno navlažila i tiho im otpjevušila ariju opere «Karmen», kako bi meskalin bio pun ljubavi, jer takva sam i sama.
Potom sam, kao avet, odlelujala u vis, preskačući žućkaste hrpice otrova za štakore.
Kinezice su me podsjetile na majmunčad tropskih džungli koje sam vidjela u jednoj od svoji astralnih projekcija. Šutke bdiju u mračnom kutu tavana, zgrljene u masu košćatih udova i okatih glavica i nikako da se raspletu, da ih prebrojim. Večera ih je razdragala. A ja sam zarosila od ganutosti i došapnula im jedinu riječ kineskog jezika koju znam.
«Ooo-đai» šapnula sam, naklonila se i zabacila lijevu nogu za vrat, kako bi možda moj govor tijela bio rječitiji od riječi.

«Sigmunde, dođi Magdaleni. Dođi...» tepala je i mazno se krivila dozivajući beštiju.
Mačak, posivio od prašine i straha, brzo je uskočio u njeno naručje.


- 18:08 - Komentari (7) - Isprintaj - #

24.07.2007., utorak

točno u podne

Prašina i sparina spojile su se u ljepljivi oblak što je od ulice učinio scenogrfiju za vestern.
Da nema ovih par pregorenih šljakera, nihovih kompresora, kranova i hidrauličkih pumpi, bile bi same.
U tišini.
Čulo bi se samo mljackanje.
"Prazno je" rekla sam.
Riječi je ugušio slani inćun i odnijela mineralna voda. Ionako nije bilo važno. Čekamo četvrtak, zapravo.
Koke nema što za reći o svemu tome. Sita je. Drži cigaru u prstma, puše dim uvis i gleda tamo negdje.
"Oćemo kavu?" pita naposlijetku.


- 18:51 - Komentari (3) - Isprintaj - #

03.07.2007., utorak

nišan

Lepi mi je stavio šank danas. Taman tamo gdje ga zamišljam već sto godina. Iznad radijatora. U razini sisa, tako da se ne grbim više ko udica, kuka, upitnik il što već.
Darovao mi je onda barsku stolicu. Jebačku. Crnu sa bordo podguznjakom i sivim naslonom. Za sviranje saxofona, egzotičan sex ili prosto nalakćenje, pušenje i buljenje u monitor.
Telefon danas nije zvonio. I on je nov, iako je star. I prodorno zvoni. Nije ni čudo, jer je crveni. Ima okrugli brojčanik, onaj što se okreće i napisane brojeve hitne pomoći, milicije i vatrogasaca.
Zapravo, zvala je nadobudna akviziterka, ali to se ne računa.
Iznad telefona je ormarić, takozvani gornji kuhinjski element. Spašen, onomad, od tužne sudbine otpada koji nije smeće, čamio je u podrumu i čekao čvrstu mušku ruku. I bušilicu.
Počela sam zatim, sa ushitom kakvog samo praktična žena osjeća, razmještati tegle, slagati šolje, ribati sluz i prašinu sa polica i bacati hranu kojoj je istekao rok trajanja.
U najdonjem pretincu stoje kućanski aparati. U mom slučaju, mikser, toster i mlin za kafu. Mislila sam da drugih nemam, no prevarila sam se. Čini se da je svak zaboravio po nešto.
Uglavnom je riječ o stvarima koje rado zaboravljaš kod drugih; Izgrebani wok, sjekač tvrdo kuhanih jaja, premaleni bokal, prekomplicirana naprava za filtranje čaja itd.
Dva su mi predmeta privukla pozornost. Kockasta kutija na kojoj je pisalo "Papa's hand", nepoznata sadržaja, i maleni sokovnik, sa čašicom na vrhu. Najbolji kojeg sam ikad vidjela.
Papina ruka je komplet sličan onom sa teleprodaje. Sjekač, gnječilica, cjediljka, sve u jednom i to nije sve! Bez puno truda možete porezati prst! Od danas se zove "God's finger".
Sokovnik je veselo zabrujao čim sam zaustavila krvarenje i smućkao borovnice, nektarine, jabuku i kocku leda. Zauvijek sam rekla zbogom mamurluku i nezdravim doručcima.
Lepi je za to vrijeme sjedio na balkonu i čistio ventile svoje nove puške.
Pas je spavao, a mačke se igrale u dvorištu.
- 00:12 - Komentari (14) - Isprintaj - #

19.06.2007., utorak

1. glad

Pojela sam ogroman sendvič sa punomasnim sirom.
Dugo sam se vrtila u krevetu.
I onda zaspala.
- 18:53 - Komentari (6) - Isprintaj - #

2. san

Sjedim u kvartu. Ne sliči na moj kvart ali se osjećam kvartovski. Sve je tu, tobogan, pješčanik, klupa. Neodređeno je godišnje doba i doba dana. Jedem jabuku, onu tigrastu sa placa, moju omiljenu. Jabuka nema okus i suši mi usta. Bacam je na šljunak. Dolijeću ptice. Nekakve velike, šarene, tropske ptice. Grakću ko vrane. Nisu mi ugodne.
Čokaju ogrizak.
Neugodan prizor.
Dolazi djevojka. Ima šešir ogromna oboda i ne prepoznajem je. "Ej, to sam ja, kaže" i shvatim da je poznajem. Sjedne po red mene i pita me jesam li dobro. Kažem "ide". Ona počne pričat. Više je uopće ne čujem jer ptice grakću. Razmišljam o tome kako sam užasno žedna i kako mi treba vode i kako Mina pije 3 litre vode dnevno (jebote!!).
Ispred trafike sam. Unutra radi neki stariji tip. I on mi je poznat odnekud. Pita me di sam ja, nije me sto godina vidio i da možemo skupa na džoint iza zgrade, ako hoću. Ne sviđa mi se ni on ni njegova ponuda. Kažem da ćemo jednom, sigurno, samo ne danas, sad sam žedna. Pokazuje mi sokove čudnih boja i pita hoćemo li se razbit u četvrtak. Kaže da ima koke. Pitam zašto. Kaže da je prvi dan ljeta, pa da proslavimo. Aha, kažem i pokušavam se odlučit za jedan od sokova, a zapravo mi se ne piju uopće. Izgledaju ko deterdženti. Kažem da nemogu ovaj četvrtak jer još nisam diplomirala. Začudi ga moj odgovor i prasne u smijeh. Pita me kako to pobogu, a kažem tako. On mi kaže da su svi već diplomirali i da Manda ima dvoje ljudi ispod sebe (jebote!!). Kažem da ja nisam taj tip. Koji tip. Pa za imat nekog ispod sebe. Žedna sam. Beta se udala, Kaja izdaje knjigu. Šta je tebi? Gdje su ti ambicije? Imaš li vode. Vode? Da. Šta mi daš za vodu pita me dvosmileno. Živcira me i odlazim. Istrčava iz trafike i viče zamnom da je Saša na pozdiplomskom. Okrećem se i derem " Kaže se pizdiplomskom".
Kvart više nije kvart, nego neki nepoznat grad. Fasade su bijele, sterilne, prozori zamračeni.




- 17:28 - Komentari (2) - Isprintaj - #

3. poziv


Zazvonio je telefon i raspršio san. Zove me prekooceanska majka koja se probudila u 3 ujutro da obavi prekooceanski razgovor sa čovjekom koji se ne javlja, pa je mene usput nazvala.
Pita me jel spavam.
"Ne, majko, pričam na telefon."

- 17:25 - Komentari (1) - Isprintaj - #

13.06.2007., srijeda

nacrtaj me

radosna sam.
- 11:16 - Komentari (6) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se