sebi pripadam

13.08.2008., srijeda


Image and video hosting by TinyPic

Evo i ja sam stigla do odmora... i on napokon do mene. Ovaj će izgleda biti jako duuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuug, jer nakon njega moje blago kreće u PRVI razred - a to ovaj put i za mene znači novi način života (već pomalo zaboravljen). Prvi razred priznaćete nije mala stvar, naročito za mamu koja već dugo nije boravila u nižim razredima... Cvita križa dane na kalendaru, i ja ih odbrojavam... i na neki period se opraštam od vas. Već znam da će mi nedostajati ovo vrijeme provedeno uz vas. Živim u uvjerenju da ću ga upotpuniti nečim što će mi podjednako značiti.
- 10:14 - Komentari (38) - Isprintaj - #

07.08.2008., četvrtak


Image and video hosting by TinyPic



Napokon - blogerska kavica. Baš onakva kakvu sam je zamišljala. Mala, slatka, iskrena,sa puno smjeha, uz par dragih žena i jedan mali dodatak (meni najdraži) - sa Zonom! Sad znam sa sigurnošću da se snovi ostvaruju. I da su podjednako lijepi nakon budjenja... I u još jedno sam sigurna - nju su uistinu ukrali ciganima. Čak i da to želi (a ne želi!) sasvim bezuspješno bi se krila - uistinu su joj ostale žeravice u očima, vatra u srcu i hrabrost da bude slobodna i svoja bez obzira kako je ljudi oko nje doživljavali. Bila na blogu, ili ne, jedno mjesto je rezervirala za sva vremena - u mom srcu! Preko puta od samog svjetla, osvjetljena samo jednom ali, sasvim novom zvjezdom - bilo je ovo veče koje sigurno neće biti zapamćeno po veličanstvenom skupu (kako su ga od milja nazivali oni koji su nas brojali) - ali, negdje u svemiru ostat će zabilježen kao dodir duša koje ni seizmolozi nisu zabilježili - upravo zato jer se to dogodilo s nevjerojatnom lakoćom. Svjedok su samo golubice... valjda zato jer su doletile iz srca!
- 08:19 - Komentari (16) - Isprintaj - #

25.07.2008., petak


Oprosti mi pape

Image and video hosting by TinyPic


Lito je naravno i vrime, kad pored brojnih turista, u naše selo zalutaju i rođaci koji više ne žive tu. Prije nekoliko dana sasvim slučajno, spontano (kao što već dugo nismo jer, valjda to više nije običaj) okupili su se rođaci kod nas na večeri... jednoj od onih koje se pamte ne po tome što smo jeli i o čemu smo razgovarali - nego po tome što smo uživali u činjenici da smo se na tren okupili - baš kao nekad "naši stari". Imam sreće da poznajem očeve svakog od njih. Gledam ih i ne vjerujem svojim očima. Moj muž s rukama na leđima, malo pognut pokazuje sve što smo promjenili u kući u zadnje vrijeme, ko da je uskrsnuo (Bože mi prosti!) pokojni svekar. Ista poza - iste riječi, isti đir. Gledam i mlađe rodjake, jedan od njih čeka da svi završimo sa večerom, pa stavlja teču isprid sebe i kruhom (sve do visokog sjaja) skida sve ostatke hrane, rumen u licu, veseljak, dobrodušan - isti ćaća. Ni treći rođak nije osramotio svog starog. Odmjeren je, uglađen, pomalo filozofski nastrojen. Uživam dok ih gledam. Razmišljam koliko daleko su otišli da bi živjeli drugačije. Prisjećam se koliko su se u mladosti ljutili na svoje očeve i koliko su im sada slični. Ni ja se nisam daleko odmakla - izgovaram čitave rečenice svoje majke (od kojih sam donedavno ludila). Neka nam oproste, kušali smo život - pa postali ISTI!
- 08:12 - Komentari (20) - Isprintaj - #

04.07.2008., petak


Put do srca

Image and video hosting by TinyPic


Postoji jedan predivan blog na kojem je broj komentara najčešće između brojeva 0 i 2. Najprije sam mislila da je to blog u kom je komentiranje na neki način nedostupna opcija, a onda sam shvatila da nema nikakvih prepreka - i da ljudi naprosto ne znaju za njega. Puno predivnih priča sam tamo pronašla, puno korisnih savjeta o djeci... Ovo je post sa tog bloga:

"Kada bih ponovo mogla odgajati svoje dijete, više bih bojala prstima, a manje upirala prstom.

Manje bih ga ispravljala, a više s njim veze uspostavljala.

Skinula bih pogled sa sata, a više bacala pogled na njega.

Išla bih na više izleta i puštala više zmajeva.

Prestala bih izigravati ozbiljnost i ozbiljno bih se igrala.

Trčala bih kroz više polja i gledala u više zvijezda.

Više bih ga grlila, a manje vukla.

Rjeđe bih bila stroga, a mnogo bih mu više toga priznavala.

Najprije bih mu gradila samopouzdanje, a kasnije kuću.

Manje bih ga poučavala ljubavi prema moći, a više o moći ljubavi.

Diane Loomans

Blog se zove putdosrca.blog.hr. Do mog srca je našla utabanu stazu - povirite, možda nađe put i do vašeg srca.


- 08:03 - Komentari (31) - Isprintaj - #

19.06.2008., četvrtak


O princezama

Image and video hosting by TinyPic


Pomalo me je iznenadila dokumentarna emisija o životu princeze Dijane.
Premda je bilo nemoguće ne doznati nešto o njoj ako si zemljanin - ne mogu reći da sam se nešto pretjerano bavila njenim životom. Ova emisija mi je ipak privukla pažnju. Već odavno je svima bilo jasno da njen život nije odgovarao fotografijama sa naslovnica, pa opet - šokirala me je spoznaja da je bila toliko nesretna, da je toliko puta pokušala samoubojstvo, da je od samog početka živila sa spoznajom da ima suparnicu - pa i u vrijeme kada je rađala sinove, i da joj je dvorac gotovo bio kućni zatvor a ne dom. Trebala je biti izabrana i voljena. A nije! Njen princ nije bio onaj pravi. Na kraju znam samo jedno... svaka voljena žena na svijetu je PRINCEZA, sve ostale koje nemaju uz sebe čovjeka koji ih voli - bez obzira na to gdje žive, kako izgledaju, čime se bave i kakva im je financijska situacija, isto se osjećaju - naprosto su NEVOLJENE!
- 09:56 - Komentari (16) - Isprintaj - #

05.06.2008., četvrtak


Image and video hosting by TinyPic

Možda nekog baca u depresiju činjenica da nismo jedinstveni i originalni koliko nam se čini na prvu, da mnogi žive životima sličnim našem - ali mene je ta činjenica oduvik oduševljavala. Uvijek me je umirivalo to što je netko davno već preživio moja iskustva i nastavio hrabro dalje, što je pozavršavao škole koje ja želim završiti, da je netko već bolovao od istih bolesti koje su me napale, da su žene rađale i prije mene, da imaju slične probleme s djecom, da im je obiteljska situacija slična - i muž "klasičan primjerak" muškarca. Tako me je, dragi moji, oduševila i činjenica da su mnogi od vas živili u gužvi i da su vam poznate moje priče o rođacima koji su tu samo kad im trebamo. I bez obzira na to što ćete se sigurno prepoznati i u ostatku moje priče - ja ću je nastaviti...
Moja je mama oduvijek vjerovala kako neće doživiti moje odrastanje jer me je kasno rodila - a dočekala je da i ja u poznim godinama dobijem svoje treće dijete. Puno sam puta prepričala tu priču jer mi je prirasla srcu... ali, moram je opet ispričati. Kada sam mami javila da ću dobiti i treće dijete, u svojoj 42 godini, bila je oduševljena. Glas joj se raznježio, tepala mi je kao djetetu..."Dušo moja, tako je i tebe mama kasno rodila, čestitam ti, srećo moja, divno..." Spustila sam slušalicu blažena, sretna, raznježena ali, nakon kratkog vremena ponovo me je nazvala. Shvatila je što sam joj rekla! Ovaj put glas joj je bio drugačiji, bila je uznemirena... "Je si li ti normalna?" - govorila je. "Znaš li koliko imaš godina, što ti kažu djeca (dva sina već su bila odrasla), što ti kaže muž, prijatelji?" Ovaj put ja sam nju umirivala i tješila... Bila sam sigurna da će sve biti u redu. Zatrudnila sam na godišnjicu očeve smrti i na malu Gospu... Koliko god to morbidno ili stupidno zvučalo - doživila sam to kao "znak kraj puta", kao nešto što nisam mogla izbjeći, kao sudbinu, kao dar s neba. Vrijeme je pokazalo da sam bila u pravu. Kćer je moj život izmjenila i spasila na sto načina u vrijeme kada se rodila...Tada mi je pomogla da "preživim" sve što mi se događalo, a sada je smisao svakog mog dana i osoba kraj koje još uvijek rastem, radujem se, plešem... Sinovi su već u godinama kada imaju gotovo samostalan život - a ja na jesen s njom ponovo krećem u prvi razred. Blago mamino!

- 08:03 - Komentari (16) - Isprintaj - #

23.05.2008., petak


Image and video hosting by TinyPic

I kao da je u planu grada na našoj kući nacrtan neki poseban znak koji je značio: "u slučaju da imate nekih problema navratite!"- u našu kuću dolazili su svi rođaci i poznanici koji nisu znali kuda bi otišli u slučaju nevolje. Dolazili bi i ostajali godinama (nedavno sam shvatila da ima još takvih kuća - jedna je sigurno od mojih kumova). Tako sam odrasla uz kćerku moje najstarije sestre - koja je rođena na moj prvi rođendan. To što sam joj teta - bilo nam je oduvijek smiješno jer nas je bilo nemoguće razdvojiti sve do danas. I teta je nakon što se razvela došla sa svojih troje djece i ostala - par godina. Rasla sam i uz njenu djecu. I tako su se nizali... djedovi i bake, unuci i unuke, braća i sestre, rođaci i prijatelji, nećaci i stričevići, netko bi ostajao duže, netko kraće. U našoj kući su bili dok se školuju, ženili su se i udavali, svađali su se i mirili. Naš je dnevni boravak često bio poprište zaraćenih strana - a moji roditelji glavni pregovarači. Rijetki su bili trenuci kada smo bili sami. Kod nas su se slavili svi praznici i godišnjice. Mama je najbolje kuhala i pravila kolače - bar su tako govorili. Čak ni u vikendici nikad nismo ostajali sami. Ljudi nam se ne bi javljali mjesecima ali, kada bi se približilo vrijeme da se uzme godišnji odmor i ide na more - telefoni ne bi prestajali zvoniti. Poštar nam je znao reći da smo jedina kuća iz koje ljudi izlaze i kroz vrata i kroz prozore. Sjećam se da nas je u jednom trenutku bilo 24 - u kući koja je imala samo dvije sobe i kužinu. Rijetko sam imala svoju sobu u vikendici, najčešće nisam imala ni svoj krevet i gotovo nikad nisam znala gdje mi je ovaj put premještena garderoba. U vrijeme kada sam počela izlaziti znalo se dogoditi da nemam gdje leći kada se vratim - tako bi često čekala jutro da se mama digne i krene u spizu da bi i ja legla. Nije me to obilježilo ni na jedan način, rekla bih čak da me je obogatilo, u svakom slučaju nikad nisam imala osjećaj da sam sama na svijetu. Kako to već biva - rijetko tko nam je uzvratio trajnom zahvalnošću i privrženošću (naprotiv) ali, moji roditelji nisu to ni radili zbog odlikovanja, naprosto su bili takvi. Uz njih sam naučila živjeti bez vage, i davati bez mjere i računa. Trajno su u mene utisli i onu divnu osobinu - da ne metem isprid tuđih vrata dok ne pogledam isprid svojih. Tako sam, valjda, počela tražiti isključivo u sebi greške za sve situacije koje sam naknadno živila ali, to je već druga priča! Možda je to priča mog života, ali nikako da je ispričam...
- 09:25 - Komentari (11) - Isprintaj - #

16.05.2008., petak


Image and video hosting by TinyPic


Izrasla je u ljepoticu. Po miraz su joj seoskim kolima išli čak u Rijeku... ali, nisu joj namjenili Dragu. Njeno srce i dalje je kucalo samo za njega ali, nije mogla osramotiti oca. Isprosio ju je sin jedinac! Bogat! To što mu se otac nije trijeznio, a maćeha je bila utjelovljenje zla njenom ocu nije smetalo. Na dan vjenčanja nije prestajala plakati. Gotovo su odustali od vjenčanja. Dragina mama došla ju je moliti da pobjegne prije nego bude kasno ali, za nju je već bilo kasno! Za divno čudo dobila je dobrog muža. Bio je nježan, spreman pomoći kada su bili sami, štitio je kada god je mogao. Da nije krenuo rat i djeca bi im bila veća radost, bila su rumena, zdrava...Dobili su kćer i sina. A onda, kada se činilo da su ratni dani gotovo prošlost, stigla je vijest da joj je muž ranjen u grlo. Bio je živ još samo toliko da posljednji put ugleda svoju ženu i djecu - i oprosti se od njih. Imala je samo 21 godinu. Odlučila je da se više neće udavati. I da neće imati više dijece. Deset dugih godina nije odustajala od svoje odluke, a onda se pojavio ON! Jedva je disao uz nju, rukom je pokušavao zadržati nogu da mu se ne trese u njenoj blizini... Na kraju je doselio. Djeca su bila već velika. Nisu ga dobro primila. Njegovi su bili očajni jer je oženio udovicu s dvoje odrasle djece. Njezini nisu htjeli ni čuti za njega. Ali on je bio spreman odreći se svega i svih radi nje! Kada je zatrudnila po treći put imala je gotovo 40 godina. Nije htjela još jedno dijete. Najstarija kćer se već odlučila udati. Kako će dobiti dijete i unučiće u gotovo isto vrijeme? Kleknuo je i molio je da rodi još samo ovaj put. Brat ga je zafrkavao da želi sina... Ne, rekao je, naručio sam jednu curicu!
Polako se budila. Dobila je sepsu prije porođaja. Jedva su joj spasili život. Hvala Bogu! pomislila je. Toliko posla je čeka oko priprema za vjenčanje najstarije. I beba je na sreću bila dobro. Dobili ste djevojčicu - rekli su joj!
I tako sam ugledala svjetlo dana i upoznala svog anđela na zemlji. Kako i ne bi? Pa - bila sam naručena!
- 08:54 - Komentari (19) - Isprintaj - #

15.05.2008., četvrtak


Vremeplov
Image and video hosting by TinyPic


Babice rađam! - zavikala je. Ti znaš! - čulo se negdje iz hodnika. Kako ne bi znala, razmišljala je, ovo joj je peto dijete. Od kako se po drugi put udala nije imala sreće s porođajima. Prva curica joj je umrla drugi dan nakon poroda. Bar da je nije vidjela onako sićušnu, crne kovrčave kose. Još joj je jasno vidjela mala usta kako vraćaju natrag mlijeko koje je jedva uspjela posisati. I ime joj je već dala. Sve je išlo nekako naopako i taj put. U bolničkoj postelji dobila je uši! Nikome nije htjela reći da je ostale žene ne bi izbjegavale... A onda je jedna od žena uzela njenu robu i pobjegla iz rodilišta bez svog novoređenog djeteta. Na kraju su joj došli reći da joj je beba umrla. Nije joj se radovala od početka. Problemi u novom braku bili su svakodnevica... ali, sada kada je ostala bez malene - srce joj se kidalo! Nitko je nije mogao utješiti. Ni doktor koji je sjedio na njenom krevetu i grlio je. Ni policajac koji joj je vratio robu. Ni muž koji je govorio da će imati još djece. I sa drugom kćerkom porađala se devet dana... A sad joj ponovo nije dobro!
Rađam! ponovo je zavapila. Tko zna je li je itko čuo i ovaj put? Slike su se počele magliti... Babice, gubim svijest! bile su zadnje reči koje je uspjela izgovoriti. Ovaj put je čula. Ubrzani koraci, uznemireni glasovi koji se mješaju i gube - i napokon mir, mrak. Utonula je u sjećanja.
Bila je najstarije od dvanaestoro djece. Otac je želio sina. Bio je razočaran. Majka se osjećala krivom, nije rodila nasljednika. I sam Bog zna da im je trebala pomoć, muška ruka, netko tko bi zamjenio brojne nadničare. Posla je bilo toliko da se nekoliko njenih braća i sestara rodilo na njivi. Majka je bila preumorna da bi brinula o njima. Zaspala bi za vrijeme dojenja i ugušila bi slučajno novu bebu. Toliko željeni sin pao je po noći s kreveta - i utopio se u par litara vode. Da bar otac tog dana, prije spavanja, nije ostavio kain kraj kreveta. I ostala braća i sestre su odlazila iz njenog života gotovo preko noći, obične bolesti su u to vrijeme bile neizlječive. Ostalo je samo troje djece - tri sestre! Čak su se i one gotovo utopile u rijeci.
Moglo joj je biti samo 11-12 godina kad su je oko ponoći probudili povišeni glasovi. Otac je odlučio da je dovoljno stara da je počne voditi na njivu. Mati je molila da je ne budi još, dijete je, ali on je bio neumoljiv. Cijelu noć poskakivala je u kolima... Izgubio se, psovao je, nije mogao naći mostić kojim bi prošli preko rijeke. Lutali su cijelu noć. Šibao je konje i njenu dušu...Nikad nije ni imao lijepih riječi za ostale. Bio je strog i uvijek nervozan. Tko zna zašto ipak ga je volila. Prelaz su našli tek pred jutro. Na odredištu je čekala nepregledna njiva i kopanje s nadničarima. Nije ga htjela osramotiti pred drugima. Bila je među boljima. Nije ni mislila na posao, razmišljala je o Dragi. Voli ga još iz vrtića. A sad - još samo malo će ići u školu, nakon šestog razreda za nju će školovanje završiti. Tko zna kako će to izgledati kada više ne bude u školi. Više ga neće ni vidjeti. Da joj je bar on u blizini, sve bi bilo lakše. Zna da je još mala ali, volila bi da joj jednom postane muž. Nije ni slutila da o tome neće odlučivati ona sama...

- 09:53 - Komentari (8) - Isprintaj - #

12.05.2008., ponedjeljak


Pa ti sad mene razumi

Image and video hosting by TinyPic


Obožavala sam svog oca, bio je blag, pun razumijevanja za svakog, smiren, spreman pomoći... samo mu nije trebalo davati nikakav posao. Samo su mu papiri i obračuni išli od ruke. Vrhunac njegovog umijeća bio je promjeniti žarulju ili osigurač. Mama je s vrimenom sve poslove koji njemu nisu išli preuzela na sebe. A nama, djeci, s vrimenom više nije bilo čudno što baš ona kopa kanale za uvesti vodu ili struju u vikendicu, što cipa drva ili sama obrađuje vrt. Nju smo slali u školu ako je trebalo dobiti koji slobodan dan za negdi otići. Ona je išla u općinu ili sud ako otac nije moga dobiti neku dozvolu. Tek kasnije, kada sam postala starija, shvatila sam da je divno bilo biti mu kćer ali, da je mnogo teže bilo biti mu ženom. Kada sam se sama udala bila sam presretna što je moj muž majstor za SVE! Nije mi baš puno smetalo u početku što se voda zadržava u dijelu dvorišta na kom je postavio pločice, toliko se trudio...a i u dvorištu je, kome to tamo smeta. Bilo mi je malo smiješno kad je žicu za komarce na nova vrata zalijepio voštanom svijećom - i nešto manje smiješno kad sam shvatila da se to teško skida, ali vrata su bila u potkrovlju, ni prvi susjedi ne bi to primjetili, a i ja nisam sitničava... Kasnije je otkrio da zna i zidariti. Priznajem krov je u početku malo prokišnjavao ali, on je to djelom sanirao do slijedeće kiše, a do kraja je riješio nakon par kiša. Ni radovi sa željezom mu nisu bili nepoznanica - pa smo mi sami napravili ogradu na balkonu. Ne mogu reći da to lijepo izgleda - ali, naša najmlađa kćer ne može pasti dok ja rastirem robu a, i tako je to samo privremeno. Otkrio je da zna izrađivati i šankove - pa je napravio par komada, da nam se nađu (ne znam zbog čega ali, imamo ih...). Ako mislite da nije sagradio i kućicu od kamena - varate se. Zidovi jesu malo krivi - ali, u polju je, kome to smeta, važno je da imamo gdje sjesti i ručati, ogrijati se kraj vatre, beskrajno uživamo tamo. Zna on loviti i ribu, pa je neprestano lovi. - doduše ne zna je čistiti ali, tu sam zato ja. I svaki kvar zna popraviti. Beskrajno je sposoban. I ne mogu reći da tu osobinu ne poštujem... Ali, kada je na kraju odlučio da kupi mješalicu za beton - rekla sam NE! Mislio je da se šalim, pokušao na sve načine objasniti kako ne možemo bez nje ali, nisam promjenila mišljenje. Od onda smo u tihom ratu. Da ga podržavam (govori on) tko zna koliko toga bi on napravio, netko bi bio sretan da je uz njega, ima on još puno ideja... Ni ne sluti da se baš toga i bojim! Tko bi me razumio?
- 09:30 - Komentari (20) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se