Evo i mene nakon dosta vremena. Puno se toga izdogađalo u zadnje vrijeme i doživjela sam različita iskustva.

Dakle, kratko ću opisat moj boravak u Rovinjskim toplicama. Došli smo tamo ujutro. Bolnica stara, u raspadu, smjestili me u još goru sobu sa jednom curom i bakicom. Opći dojam mi je bio užasan i počela sam ozbiljno razmišljati o odlasku natrag. Na vrhuncu svega sestra nam govori kako im bazeni ne rade(kakve su to onda toplice???), što je za moju kralježnicu ključno, tako da smo na svu sreću, moji roditelji i ja isti dan napustili te užasne toplice!

Tako da je opet predan zahtjev na socijalno i ne znam kakve su sve procedure vršene, no za par dana su mi odobrene Krapinske toplice i tu počinje moja rehabilitacijska priča.

Dobila sam dopuštenje na 21 dan i još sam tamo dobila produženje od 1-og tjedna. Na prvi sam pogled bila malo prestrašena jer su Krapinske toplice dosta udaljene od moje Pule i pomisao na četiri tjedna bez roditelja u nepoznatoj okolini nije mi baš bila draga. No svi su me stvarno lijepo prihvatili, i kao što mi je bilo teško ići kući iz Dubrave, tako je bilo teško razdvojiti se i od toplica. Ne mogu stvarno opisati koliko sam oduševljena tim toplicama jer je sve organizirano u zadnje detalje, a osoblje ima jako veliku želju za pomoć i vidi se da vole svoj posao. Krapinske su toplice zasebno mjesto i udaljene su od same Krapine oko 30 km. Same su toplice smještene između dva brda, sastoje se od više zgrada, a ispresijecane su potočićima ljekovite vode i toplim izvorima. U četiri tjedna koliko sam boravila tamo, nisam imala mnogo prilika za razgledavanje, što zbog nedostatka vremena, što zbog stalnog padanja kiše, ali ono malo što sam vidjela, bilo je dovoljno da zaključim da je mjesto jako lijepo i da je u toplice puno uloženo. Dokazano mi je i da su Zagorci vrlo veseli i optimistični ljudi. Naravno, sporazumijevanje nam je pri početku bilo malo otežano, ali uskoro sam se privikla na njihovo kaj si pak rekel, no, gablec i ostale izraze. Zgrada u kojoj sam ja bila smještena izvana jest malo starija, ali iznutra je bome sve obnovljeno, očuvano i novo.

Posebno mi je drago što postoji dječji odjel, pa sam slobodno vrijeme mogla provoditi sa svojim vršnjacima i malo mlađom djecom. E sad, pošto je to rehabilitacijski centar za sve vrste bolesti, nagledala sam se i naslušala svega, i vjerujte mi, mala djeca su užasno jake osobe. Shvatila sam stvarno kako premalo cijenimo svoje zdravlje, čak ga ponekad i uništavamo cigaretama, alkoholom i čime više ne, a neki bi ljudi, roditelji, djeca, dali sve za ruku, ili nogu, ili mogućnost govora ili hodanja. Moj je slučaj totalno beznačajan prema nekima. Na primjer, upoznala sam cure koje su preživjele tumor na mozgu, ili leđne moždine. Upoznala sam malu djecu od 4 godine koji su doživjeli moždani udar i ne mogu govoriti niti hodati. Upoznala sam djecu sa cerebralnom paralizom, djecu koja su pri porodu ostala bez kisika ili su doživjeli potpune amnezije. Toliko je njih stradalo u prometnim nesrećama. Toliko je njih u kolicima, ne mogu hodati, ili govoriti, ili oboje, ali svjesni su svega i kada te pogledaju onim dubokim i tužnim pogledom, spremna sam još deset puta otići na operaciju kralješnice, samo da stanu na svoje noge, samo da se iskreni smiješak pojavi na njihovom licu. Teško je i roditeljima. Zamisli da imaš dijete, preslatko, talentirano, voliš ga i planiraš mu lijepu budućnost. I onda ga jedno jutro, ni krivog ni dužnog, strefi moždani, ili ga pokupi auto, ili dobije meningitis. Zvuči surovo, ali ljudi, to je istina!! Ja nisam mogla vjerovati. I kako dalje živjeti? Moraš biti jako snažan. Brineš se o tome djetetu, ali ono kao da i ne postoji. Ne priča, ne kreče se. Ne znaš da li će ikad napredovati, vjerojatno neće. U ljudima se zbog te nepravde stvara velika gorčina. Stvara se i u meni. Pogotovo zato što sam se sa mnogima tamo zbližila i jaaako bih voljela da se oporave. A moguće je. Fizioterapeuti, logopedi, psiholozi, svi su oni tamo kako bi djeci pomogli i sama sam u četiri tjedna na nekima vidjela napredak. Zato treba naučiti cijeniti i čuvati zdravlje, svoje i tuđe.

Moram nabrojati imena ljudi s kojima sam tamo boravila, koje nikad neću zaboraviti i kojima od svega srca želim sve naj, naj, naj bolje u životu, puno snage i ljubavi te brz i potpun oporavak. A to su:Mirna, Martina, Paula, Josipa, Tena, Danijel, Ivan, Martin, Nikola, Luka, Renato, Matko, Domagoj, Nikola, Edi, Matija, Josip, Magdalena, Jana, David, Ante, Ana, Viva, Jerko, Paola, Patrik, Katarina, Antonija, Lara, Lea i Dino.

Veliki pozdrav šaljem i cijelom osoblju, a posebno teti Suzani i Jeleni i barba Marku!

Dakle, dječji se odjel sastoji od četiri velike sobe, i nas je bilo šest cura u sobi, te od osam soba koje su namijenjene maloj djeci uz koje treba boraviti i mama. Sve je novo i čisto, osoblje pristupačno, hrana dobra, ma stvarno imam sve plusiće za te toplice. U sklopu naše zgrade nalazi se i osnovna škola za pacijente što mi se jako sviđa. Da sam osnovna škola, prvi dan bih krenula tamo u školu, pratila program i dobivala ocjene kao da sam u svojoj, pravoj školi. I to je to. Drugi ću put opisati jedan dan u toplicama i više ću se posvetiti opisu vlastitih terapija. Do sljedećeg vas puta pozdravljam. Razmislite malo o svemu što sam napisala i zahvalite Bogu na zdravlju, jer, znate kako kažu, uvijek može biti gore!

Želim Vam unaprijed čestitati blagdane. Čestit Božić i sve najbolje u Novoj 2009-oj Godini!