Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Dok su joj vršci prstiju nježno prelazili preko duboke brazgotine na leđima palog anđela, u Roseinoj je svijesti, kao na ekranu nekog velikog monitora, proletio niz slika.
Pušači opijuma, polegli na prljavim ležajima ...
Dva tijela isprepletena u grču strasti ...
Crna prilika, lica zakrivenog kukuljicom, nagnuta nad posteljom dvojice ljubavnika …
Kist natopljen jarkim karminom u hitrim potezima ocrtava konture makovih cvjetova …
Ova se posljednja slika odjednom zaustavila, zamrzla, kao na monitoru računala, na trenutak zatreperila, pa se pokrenula.
Soba na mansardi, osvjetljena hladnim zimskim svjetlom koje prodire kroz krovne prozore. U sobi gotovo da i nema namještaja, samo niski neuredni ležaj u kutu. Na ležaju zgrčena ljudska prilika, u ruci drži zgužvano pismo.
Prišla je ležaju i nagnula se. Ne, nije bio mrtav, pa čak ni opijumom opijen. Kraj njega je ležala ispražnjena boca, dah mu je bazdio na burbon, bio je samo mrtav pijan.
Rose je izvukla pismo iz zgrčenih prstiju i preletjela ga pogledom. Pismo joj je bilo poznato, jučer je u ruci držala fotokopiju toga pisma naručenu iz londonske knjižnice.
Pročitala je samo post scriptum: ... Poklanjam Ti svoje remek djelo, čini s njim što zaželiš … kao što činiš i sa mnom …Sačuvaj, prodaj, pokloni, uništi … sve si to ionako već uradio sa mnom …
A ja mogu i prestati slikati sada ... jer siguran sam, nikada neću naslikati ništa bolje.
Mogu i umrijeti sada, ako me Tvoja ljubav ne dokusuri prije …
Spustila je pismo na krevet, a pogled joj je nastavio kružiti mansardom.
Duž jednog zida prislonjena gomila slikarskih platna, no slike nisu vidljive jer su licem okrenute zidu. Uz drugi zid, licem okrenute promatraču; slike s motivom makova, šest u nizu.
Nasred sobe, pod snopom svjetla koje se spušta iz svjetlarnika na krovu, na štafelaju stoji slika, posljednji potezi kista još uvijek su mokri. Na prvi pogled slika je samo jedan vješto naslikan nature mort. Vaza s cvjetovima maka i još nerascvjetanim zelenim makovim glavicama. No, kad se u sliku zagledaš, ona odjednom oživi, cvjetovi zatrepere skrletnim laticama, zelene se makove glavice počnu rascvjetavati, vitice rasti i uvijati se, izvijajući se izvan ruba platna ...
Rose se prisjetila da je taj čudesni i zastrašujući prizor već vidjela. Ista je ta slika, no već uokvirena u težak rezbareni okvir, visjela na zidu nad njezinim računalom!
Pomislila je: Potraga za autorom te slike i za tajnom koju slika skriva dovela me amo!
I odjednom ju je obasjalo neko jarko svjetlo koje joj je vratilo sjećanja. Prisjetila se svega:
trenutka u kojem je sliku kupila ...
trenutka u kojem je kroz prizor na slici prošla kao kroz čarobno ogledalo. ..
trenutka u kojem stoji na pragu spilje na litici bez podnožja, litici koja seže u oblake....
Sljedeći prizor više nije bio sjećanje: Na pragu stoji Bog snova, smiješi joj se i pruža joj ruku.
Rose se u tom trenutku sjetila svake i najmanje pojedinosti svoje i Morpheusove ljubavne priče: susreta, svojeg odupiranja ljubavi, ponovnih susreta i rastanaka, svoje patnje zbog slutnje Morpheusova grijeha, zajedničkog silaska u Had u potrazi za iskupljenjem …
Sjetila se i trenutka vlastitoga umiranja i ponovnog rođenja.
Rose je sada znala - da umre i ponovo se rodi još stotinu puta, sudbina bi je uvijek ponovo odvela Morpheusu. Pa nek’ se Sudbina konačno i ispuni! odlučila je u trenutku, bez kolebanja.
Rose je pružila ruku Sudbini.
U sljedećem je trenutku, držeći Morpheusa za ruku, opet prekoračila prag.
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta