karizmatizam

22.10.2006., nedjelja

U V O D - ČOVJEK OD PUTA

Tekstovi koji slijede predstavljaju moju osobnu viziju shvaćanja i doživljavanja duhovnosti, gdje se Najkompleksnije želi pokušati spoznavati, predstavljati i provoditi Najjednostavnijim. Istinu je moguće spoznati jedino Mudrošću do koje se dolazi isključivo življenjem Osobne Praktične Duhovnosti Jedinstva Uma i Srca, odnosno spoznajom jedinstva svega, svih i svakoga – jedinstva i bratstva Univerzuma. Jer, Istina je u nama i oko nas. Bog je Jedan, Velika i Jedina Duša. Da, Bog je Ljubav.


Smisao života nije tek u promišljanju, nego u življenju i poboljšavanju datosti kroz permanentno ostvarivanje slobode.



ROBERT I. DUDNIK, DIPL. IUR.





"Ne vjerujte zato što tako kaže neki stari spis,ne vjerujte ni zato što je takva vjera vašeg naroda,vjera kojoj su vas učili od djetinjstva; već o svakoj stvari dobro razmislite. I vidite li da je na dobro drugima, vjerujte u tu stvar, živite je i pomozite drugima da je žive."


- 10:43 - Komentari (6) - Isprintaj - #

21.10.2006., subota

slike...

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Free Image Hosting at www.ImageShack.us
- 18:28 - Komentari (0) - Isprintaj - #

17.10.2006., utorak

U V O D - ČOVJEK OD PUTA

Tekstovi koji slijede predstavljaju moju osobnu viziju shvaćanja i doživljavanja duhovnosti, gdje se Najkompleksnije želi pokušati spoznavati, predstavljati i provoditi Najjednostavnijim. Istinu je moguće spoznati jedino Mudrošću do koje se dolazi isključivo življenjem Osobne Praktične Duhovnosti Jedinstva Uma i Srca, odnosno spoznajom jedinstva svega, svih i svakoga – jedinstva i bratstva Univerzuma. Jer, Istina je u nama i oko nas. Bog je Jedan, Velika i Jedina Duša. Da, Bog je Ljubav.


Smisao života nije tek u promišljanju, nego u življenju i poboljšavanju datosti kroz permanentno ostvarivanje slobode.



ROBERT I. DUDNIK, DIPL. IUR.





"Ne vjerujte zato što tako kaže neki stari spis,ne vjerujte ni zato što je takva vjera vašeg naroda,vjera kojoj su vas učili od djetinjstva; već o svakoj stvari dobro razmislite. I vidite li da je na dobro drugima, vjerujte u tu stvar, živite je i pomozite drugima da je žive."


- 17:43 - Komentari (0) - Isprintaj - #

IN MEMORIAM (IVAN V. DUDNIK)

R O B E R T I. D U D N I K












T A K O R E Č E

K A Z A K ,

S L O B O D N I Č O V J E K

ILI

E V A N Đ E L J E
P O D I B O G E N U:

P O V R A T A K G N O S T I K A
Učenje jednoga kršćanskog samane iz susjedstva






















Osijek, prosinca 2006. godine















































majci Katarini i u Gospodinu blagopokojnome ocu Ivanu





«… Znanje se može priopćiti, mudrost ne. Može se naći, može se živjeti, može se njome
biti nošen, može se njome činiti čuda, ali reći i naučavati je, nije moguće…

… suprotnost svake istine jednako je istinita! Istina se vazda može izgovoriti i zaviriti u riječi samo ako je jednostrana. Jednostrano je sve što se može misliti i izreći riječima, sve jednostrano je polovično, lišeno cjelovitosti, okruglosti, jedinstva.

… Kad je uzvišeni Gotama poučavajući govorio o svijetu, morao ga je dijeliti u sansaru i nirvanu, u privid i istinu, u patnju i iskupljenje. Ne može se drugačije, nema drugog puta za onoga tko želi poučavati. Međutim, sam svijet, bivstvujuće oko nas i u nama, nikad nije jednostrano. Nikad nijedan čovjek i nijedan čin nije posve sansara ili posve nirvana, nikad čovjek nije posve svet ili posve grešan.»




(ULOMCI IZ ROMANA «SIDDHARTHA», AUTORA HERMANNA HESSEA)




Tekstovi koji slijede predstavljaju moju osobnu viziju shvaćanja i doživljavanja duhovnosti, gdje se Najkompleksnije želi pokušati spoznavati, predstavljati i provoditi Najjednostavnijim. Istinu je moguće spoznati jedino Mudrošću do koje se dolazi isključivo življenjem Osobne Praktične Duhovnosti Jedinstva Uma i Srca, odnosno spoznajom jedinstva svega, svih i svakoga – jedinstva i bratstva Univerzuma. Jer, Istina je u nama i oko nas. Bog je Jedan, Velika i Jedina Duša. Da, Bog je Ljubav.


Smisao života nije tek u promišljanju, nego u življenju i poboljšavanju datosti kroz permanentno ostvarivanje slobode.



ROBERT I. DUDNIK, DIPL. IUR.




«Ne vjerujte zato što tako kaže neki stari spis, ne vjerujte ni zato što je takva vjera vašeg naroda,vjera kojoj su vas učili od djetinjstva; već o svakoj stvari dobro razmislite. I vidite li da je na dobro drugima, vjerujte u tu stvar, živite je i pomozite drugima da je žive.»
































NEEM I PEEPAL
U GRADU BESMRTNIKA
ILITI
HODOČAŠĆE IZMEĐU SVJETOVA





















PRAVO NA RAD

Trebah mjesto radno dobiti...
I dok se toplo nadah, grijuć se
Na sunčanoj zraci optimizma,
Pokisnuh na ljetnom pljusku bešćutnosti.



PRAZNIK RADA


U pogledu čovjeka što za ručak čekao je grah,
Oglednu se miris s roštilja i – pocrveni...



O DUBINI NUTRINE MOJE

Jutrom, kada budim se,
U zrcalu suze se ogleda duša moja.
I smije se
Ili plače...



KRIŽ MOJ...

Suša me sjeti
Na miris ozona.
Bez križa svojega,
Bio bih pretežak.




...POMAŽE MI NOSIT ON!

Jučer su ljudi srce mi ranili...
Danas ga je iscjelio Isus!
Sutra ću se sjećati
Dana današnjega.








TRKAČ

Ne, nisam ja tek neki invalid.


Ja čovjek sam koji kolicima
U duhu svome nepokolebljivo trči,
Prestižuć one
Što omeđeni su zidom nerazumijevanja – invalidi.



BLIŽNJI

Patnja nas uči
Drugima u oči gledati.



DJEVOJKA S DRUGE OBALE DUŠE

Prijateljica je daleka jave mojih sanja...
I bliz stranac sanja moje jave.



DUHOVNE OČI

Tko srcem gleda,
Bolje nego očima vidi.

Jer stanuje Svjetlost u biću njegovu.



SVITANJE

Umire noć
U porođajnom kriku dana.





POZDRAV

Noć maše danu što odlazi
Osmijehom zvijezda bisernog neba.


PJESNIK

Slavuj smije se plačem svoga pjeva,
Dok gajem odzvanja tišina
Ko potmula tutnjava oluje što se valja,
Da sve loše u zaborav odnese...



RAZGOVOR S ISUSOM

Bičuju nemilosrdno zidovi uma ljudskoga
Tanku kožu duše moje,
A uspomena licemjerja peče, ko rana živa,
Solju iskušavana...

Da, Gospodine, poniziše mene,
Još me dublje u sjećanje Tvoje urezujući!
I znam: ja patnjom sad sam Tebi nalik.
Slatka je to nagrada, za čašu žuči što ju pijem!

Opraštam ja njima,
U Tvoje presveto Ime!
Da, ne znaju što čine.

Prepuštajuć svoj život, pouzdanjem, Tebi,
Osjećam da k meni vratio se mir.

Gospodine, Ti znaš
Što je najbolje za mene.
Amen.



CILJ

Ne, čovječe, nemoj bježati od Krista!
Nego bježi k Njemu.
I nemoj patnji reći:”Ne!”
Jer, ona je sestra tvoje postojanosti.




SPAVAČ

Žudnja za svijetom, zima je tvog ljeta.
I zatvor bez brave i rešetaka.


ISTINA

Težak je Put Istine i Života.
Na Njemu moja duša lebdi – u Lakoći!



KONSTANTA

Zorom budi me jutro, mirisnim poljupcem dana,
A večer mi šapće slatkom uspavankom noći.



RIJEKA

Svježinom žilave ustrajnosti starine,
Uvijek mlada, još je ona,
Vječna putnica što ostaje tu,
Podsjećajuć me na smisao Križa.



MORE SINJE

Okusom soli dubine tužnih očiju,
Prastaru priču ono meni zbori
O hladnoj pjeni suza nečijeg plača,
Srce što žari – ko otrov meduze...

U pijesku, tragovi borbe nenasiljem,
Ruža Malog princa...

I opojan miris lahora Zlantnog žala.



BUĐENJE

Zrakom poljupca mekih usana,
Jutrom Sunce kuca tiho
Na vratima mojih snenih očiju,
Nježno mi šapćuć: “Dobar dan...”



SUSRET

Sunčajuć se na osmijehu djevojčice u prolazu,
Opazih rađanje kristalne kaplje plača u oku njezinomu.
VLAS

Dok čekao sam suosjećanje svijeta,
Nađoh sijedu.


IZ STAROG VINOGRADA

Pretače cvrčak, neumorno, žegu podnevnu
U hladovinu zdenca glasne pjesme ljeta,
A cestom, vijugavo dugom, kroz plimu prašine,
Korakom olovnim, kući hodi vinogradar,
Kupajuć nadu srca svoga
U moru svježe modrine dozrela grožđa,
Što plod je krvavo žuljavih ruku
I gusta znoja lica njegova.

Požar, nečujan i titrav, lukavo se zrakom skiće
Ko tat, prijeteć, nepijeno vino – u nepovrat da odnese.
Oblak tmasti, ljutit, grmi u daljini.

A čovjeku duša zadrhti – od hladnoće.



ŽENA

Njezino je biće dragulj snova,
Cvijećem majčinstva što rađa javu čovječanstva!

I cijeli jedan neponovljiv, malen, dragi Svemir,
Ona je kraljica ljubavi srca njegova!

Vidarica mudra, žena je blaga,
Djelima dobrim, predanih ruku,
Utjehom nježnosti rječitih usana,
Ko melemom liječeć – kad rane mu dušu.



TITRAJI

Od glasa do glasa otkucaja sata
S crkvenoga tornja,
Uz lepet golubljih krila
I priče iste umornih grlica, vrana, vrabaca i svraka,
Plivač sam u moru milozvučne tišine.



IGRA SJENA


Dok ga je nasmrt iz trave vrebao mačak,
Ugleda vrabac kruh hljeba kraj puta.

I odjeknu zrakom slobodan lepet krila života...



SPOZNAJE



Ponekad smijeh na plač podsjeti,
A suza zna pozvati na radost.

Prolaze ljudi teških misli...
Ja statičan sam.

Srcu mi sve lakše.


Odzvanja tišina.
U društvu misli i – ja.



Dozrijevaju u osami misli mudre, svevremene,
Snagom slatkog soka plodova južnog voća.



U samoći – zajedništvo s Bogom,
A u mnoštvu – usamljeni ljudi.



Poruči mi oblak putujući nebom:
“Samo je Vječnost – neprolazna.”



U zraku osta riječ,
Punina značenja.






PUT OSMIJEHA



Razgovarasmo, razmjenjujući biserje duhovnosti
Što prikupljeno bješe na sunčanim obalama rijeka naših duša...

Gospođa i ja bližnji postasmo, za korak blaga Vječnosti,
Na Putu osmijeha – u Kraljevstvo srca.



UNUTARNJI SVEMIR


U sve dublje sanje tonuh
Opipavajuć monotoniju s asfaltne trake
Što bučila je tiho u daljini...

I sklopivši oči ugledah Zlatno žalo u blizini.
I školjkom htjedoh zov valova kušati,
Da, njome htjedoh miris mora slušati...

Cvilež tragova kočenja propara mi oči.
Prenem se.
I čujem:
Bijaše to samo još jedna u nizu dugih automobilskih lijenosti
U smiraj nemira samo još jednoga u nizu dugih radnih dana
Nervoznih ljudi
Što s posla polagano hitahu kući...



ZAGOVORNA MOLITVA NAKANE



Ondje gdje Patnja nije više nego umorna sjena kćeri Prošlosti,
Da, tamo je Kraljevstvo nebesko!
Ono je ovdje, u nama i s nama, da, zaista je među nama,
Ako dopustimo da nas Gospodinova Istina oslobodi!


Ključ koji otvara sva vrata zove se Oprostom.
Doista, mjerom kojom opraštamo, oprost ćemo dobiti.
Jer, bližnji naš zove za Rukama nade glasom duše slomljene
Što čežnja k Bogu mu je ime...


Od drugih nemojmo ništa unaprijed očekivati.
Ne kritizirajmo, niti sudimo!


Imajmo milosrđa,
Učeći udarce ovoga svijeta primati kristolikim strpljenjem,
Ustrajnom poniznošću, na slavu Božju!
Tako ćemo i u slabosti,
Duhom Svetim potpomognuti, jakima biti!


U Božju se Providnost pouzdajmo,
Jer Isus nam je Prijatelj vječni,
I od brata vjerniji!
Amen.



DANAS JE LIJEP DAN!


Niska osunčanih bisera na zvončiću cvijeta poslije kiše,
Nedjeljna misa pred početkom.










































































T R I K R A T K E P R I Č E


(NE)OBIČNA PACIFISTIČKA PRIČA

Jer danas je sutrašnje jučer


Tema se ove priče, na žalost, događala, događa se i događat će se bilo gdje. Svaka sličnost sa stvarnim događajima je slučajna.
Ljudima treba vremena da shvate stvari. No, kada ih jednom približe svojoj svijesti, ništa ih neće moći spriječiti da krenu pravim putem. Zadatak umjetnika i umjetnosti jest da taj spoznajni proces svedu na što je moguće kraće razdoblje.


Zar i ti sine … a bijaše Božić.
Zima je, nebo osuto zvijezdama. Bila je to duga noć, jasna kao dan, a opet - noć pred bitku jer takav je Naravni zakon: svaki prošli ili sadašnji rat u sebi nosi klicu budućih.
Da, svatko ima svoj križ, ali nisu svi isti.
Kresnuo je žigicu. Za onih nekoliko trenutaka koliko je plamičak potrajao na sjevernjaku što je neumoljivo propuhivao kosti, shvati svu psihologiju mjesta. Većina je pisala bližnjima. Neki su pušeći sjetno zagonetnim pogledom promatrali crvenkasti sjaj žeravice, odbijajući pri tome koncentrične oblačiće dima u zrak. Jedni su meditirajući brzo micali usnama u molitvi, dok su drugi, oni «uravnoteženiji», podmazivali oružje pripremajući ga za skorašnju uporabu.
On nije ni pisao, ni pušio, niti je obraćao pozornost na oružje. U ovome času osjećao je jedino silnu potrebu da razgovara s Bogom. I to je, na neki način, bila molitva, samo neformalna, ponešto drukčija, njemu svojstvena. «Oprosti nam, Bože, našu licemjernost. Oprosti nam što prečesto mislimo jedno, govorimo drugo, a činimo treće. Oprosti što tvrdimo da suosjećamo, da razumijemo patnje, a u stvari prečesto nije tako. Oprosti nam, dragi Bože, što nepromišljeno i sebično molimo: U vodstvu budi uz nas, jer naš cilj je pravedan! Pomozi da pobijedimo neprijatelja! Oprosti nam što prečesto ne možemo shvatiti da Si Ti stvorio svijet Ljubavi i Mira, a ne svijet rata.»
Iz razmišljanja ga prene pitanje: «Hoćeš li kave, prijatelju?» Okrene se i prihvati pruženi aluminijski lončić, uljudno se zahvalivši. Bila je to tzv. bijela kava: surogat pomiješan s mlijekom u prahu.
Razmišljao je o roditeljima, sestri, djedu. Prisjećao se djetinjstva i kako je promatrao djeda dok ore zemlju pripremajući ju za novi urod pšenice i kukuruza. Šakom pokuša usitniti polu-zaleđeni grumen iz rova u kojem je ležao, zamišljajući njegovu ljetnu toplinu. Rovovi su ga uistinu činili sputanim, gotovo klaustrofobičnim.
Misli ga zatim odnesoše rodnome gradu, igri i danima bezbrižnosti, školskim drugovima i prvim simpatijama. Sve to bijaše prelijepo, tako lijepo da baš i nije bio posve siguran da se sve zbilo kako misli da jest. No, sada to više i nije toliko važno. Ionako je sve to već prošlost.
Nitko ga već dugo vremena nije nazvao prijateljem. «Zašto ljudi ne bi mogli biti braća i koliko bih ja osobno mogao učiniti u tome smislu?»
«Tamo su oni, tvoji neprijatelji, ovdje si ti. Ubij što više tih gadova!», glasila je posljednja zapovijed prije odlaska na bojište.
«Jesu li oni «s druge strane» doista moji neprijatelji? Nije li većina njih, upravo kao i ja, spletom nesretnih okolnosti «bačena» u borbu, a da ih pri tome nitko ništa nije pitao? Nisu li i oni ljudi kao ja, obični, «mali» ljudi s tisućama sitnih strahova, nada i želja? Ili možda, ipak, nije tako? Što ako neki od njih upravo s užitkom žele osvajati, paliti, rušiti, mučiti i ubijati? U tome smo slučaju «mi ovdje» - branitelji», pomisli čvrsto automatom pritisnuvši grudi. «Problem je u tome što svatko od nas misli da je …» Teški koraci. Bat vojničkih čizama vrati ga u stvarnost. «Čak i ne poznajem te ljude. Nikada ih u životu nisam susreo niti sam upoznao njihovu istinsku narav. Što su mi, dakle, učinili? Ništa. A ja sam ovdje doveden sa zadatkom da ih ubijem, da ubijam ljude!»
Iz lijevoga džepa šinjela izvadi lisnicu i fotografije članova obitelji i njegove djevojke. On je bio student četvrte godine filozofskoga fakulteta, a ona na završnoj godini likovne akademije. I sve je prekinuo ovaj prokleti rat.
Iz lisnice uze novčanicu i opet kresne žigicu. Polagano novčanicu prinese plamičku i pričeka da ju on zahvati. Zatim, onako potiho za sebe, zaključi: «Novac je izvor mnogih zala.» Jedan suborac zbunjeno odvrati: «Što», a on samo kratko odgovori: «Ništa, ništa», izbjegavajući daljnji razgovor. «Baš si glup», reče samome sebi, « novac sigurno ne bi toliko predstavljao i značio kada bi ljudi uspjeli razviti svoju samosvijest glede nužnosti veće međusobne solidarnosti. No to je proces, a za takvo što je potrebno puno vremena. A nitko s izvjesnošću ne može reći koliko ga u stvari još imamo.»
Djed je bio i lovac. On, njegov unuk se nikada nije previše zanimao za djedovu staru pušku. Još uvijek pamti onaj posebni izraz starčevih očiju kojim kao da se ispričavao Prirodi kada bi štogod ulovio.
«Pucaj», rekao mu je jednom djed, dajući mu da isproba oružje. «Ne, hvala.» «Zašto?» «Jednostavno ne želim.» «U redu, dječače.» O tome više nisu razgovarali.
«Ako poginem moji će sigurno patiti do kraja života. Kako li bi ona to podnijela, hoće li me brzo preboljeti? Nakon nekog vremena, vjerojatno, da. To je normalno. Ne bi ni bilo dobro kada bi bilo drukčije. Svatko ima pravo na osobnu sreću. Ne smijem svima njima priuštiti suočavanje sa svojom pogibijom, nisu to zaslužili! Dakle, moram preživjeti. Kako? Ubijajući. Zaključak je vrlo jednostavan: ako ja ne ubijem njih, oni će, najvjerojatnije ubiti mene. Zašto? Zbog gologa instinkta samozaštite, zbog čiste datosti potrebe za fizičkim postojanjem, zbog straha od smrti. No svejedno: nemam pravo ubiti.» Shvati da u njemu istovremeno žive dvije strane njegovoga «ja»: jedno božansko, anđeosko – ispunjeno blagoslovom nesebičnosti, dobrote i ljubavi i drugo sotonsko, demonsko – ispunjeno prokletstvom egoizma, zloće i mržnje. Tijelom mu prođoše žmarci, strese se.
Odnekud se javi ćuk. Kažu da ta ptica najavljuje nečiju skorašnju smrt. «Danas će mnogi umrijeti. Što će biti ako poginem? Ništa, jedan manje.» Smrti se nije bojao, ali – naravno, nije želio umrijeti. «Možda ipak preživim. Ne, ne treba uljepšavati stvari. Radostan sam kada ništa ne očekujem, a ipak nešto dobijem. U suprotnom osjećam prazninu, kao da me netko prevario… Vjerujem li ja uistinu u stvarnost predivnoga Božjeg dara mogućnosti vječnoga života svakome od nas ponaosob, života koji će zaista biti slobodan, lišen ikakve patnje ili samo mislim da vjerujem u takvo što? Sigurno je jedno: do vječnosti je nužno proživjeti život i na ovoj Zemlji već prema tome kakve su «uloge» kome dodijeljene.»
Ustane i pođe prema obližnjoj stijeni. U nogama je osjećao konstantnu, tupu bol od dugotrajnoga boravljenja u rovu. U zaklonu se rečene stijene nalazio prostor tzv. poljske kuhinje na kojemu su pripremali hranu. S ognjišta uzme komadić ugljena i njime na stijeni velikim slovima napiše VOLIM TE. Nasmiješi se. «Najkraće ljubavno pismo», pomisli. Toga se trenutka osjeti blaženim i bijaše neizmjerno sretan. «Potrudi se da živ stigneš kući, stari moj! Imaš za koga živjeti», reče poluglasno i vrati se u rov.
Dan se polagano rađao u praskozorju, a nebo bijaše krvavo.
« Sada sam samo broj», zaključi cinično nervozno se igrajući metalnom pločicom što mu je visjela o vratu. «Ljudstvo. Da, postao sam djelić ljudstva.» Već je posve jasno mogao vidjeti glatke cijevi minobacača i mitraljeska gnijezda na suprotnoj strani.
«Često se pitamo zašto Svevišnji dopušta nasilje. Jednostavno zato što imamo mogućnost izbora. Želim li dobro, bit će dobro. Želim li pak zlo, bit će zlo. Brinem li o biljci puninom ljubavi, podarit će me cvijetom. Ukoliko pak ljubav izostane, biljka će zacijelo uvenuti. Imam li psa i s poštovanjem se ophodim prema njemu, požrtvovno će me braniti od napasnika. Budem li ga zlostavljao, jednoga će me dana i sam napasti.»
U daljini se iznenada začu neprirodna grmljavina. Artiljerijska priprema. Pljusne kiša granata, a onda nastupi teška, zlokobna tišina nakon koje se gotovo uvijek dogodi nešto značajno.
«Pripremi se, puni, otkoči, repetiraj, nož na pušku!»
Opet tišina, a zatim šifrirana poruka: I SUNCE SE PONOVNO RAĐA.
«Za mnom, juriiiš!!!»
Poput robota krene naprijed bez razmišljanja. Na licima u maskama, golim licima bez maski, ocrtavahu se strašne grimase. I dok su minobacači zaglušno tukli, a mitraljezi nemilosrdno štektali, palucajući svojim smrtonosnim vatrenim jezicima, on je grozničavo mislio:»Bože, samo da stignem do njih», nastojeći što brže pretrčati brisani prostor između rovova.
Osjeti vruću, resku bol u grudima. Padajući smiješno raširi ruke kao da želi zagrliti Sunce…








































LEGENDA O VUKO-PSU I CRNORUNOJ OVCI


Možda vam se ova božićno-novogodišnje-uskršnja čestitka učini neuobičajenom, pomalo čudnom. Ona to na neki način i jest. Ukoliko, međutim, uistinu dobronamjerno zavirite i u najskrivenije kutke vlastite duše, pozorno osluškujući milozvučnu glazbu najtananijih struna svojega srca, shvatit ćete da "Legenda o vuko-psu i crnorunoj ovci" u sebi nosi jasno izraženu Jedinstvenu i Veličanstvenu, Vječnu Poruku Božića i Uskrsa.


Prema mome najdubljem uvjerenju svaka energija i svaka materija, svako stvorenje, svatko od nas ima misiju: razlog, svrhu i cilj svojega postojanja na ovome svijetu. Usudio bih se reći da su osobe s invaliditetom u stvari "anđeli slomljenih krila": ovdje su kako bi i sebi i tzv. zdravim osobama kroz međusobno dosljedno prakticiranje Jedinstvenoga Zakona Ljubavi mogle ponuditi puni smisao života što se u stvarnosti najvjerodostojnije očituje činjenjem Dobrih Djela.
Izvjesnost izloženosti jedinstvenome i jednakom fenomenu procesa starenja, obolijevanja, invalidnosti i smrtnosti svih stvorenja na ovome svijetu, kao i siromaštvu pojedinaca i društava, jednom riječju patnji, prema mome najdubljem uvjerenju, puninu svojega smisla ostvaruje u samodisciplini postupnoga umanjivanja, te kasnijega nestanka, kako vlastite, tako i sebičnosti drugih. Smisao života nije tek u promišljanju, nego u življenju i poboljšavanju datosti kroz permanentno ostvarivanje slobode. Sama se bit punine smisla, svrhe i cilja (sreće) života može spoznati i ostvariti jedino u davanju za druge. Sve na ovome svijetu međusobno je povezano, u srodstvu je po uzročno-posljedičnom načelu Naravnoga zakona, tj. po načelu "ja sam ti – ti si ja": sve što se dogodi drugome, jednom će se, zasigurno, dogoditi i nama samima. I upravo zato treba dobro paziti o čemu promišljamo i govorimo, te što činimo u sadašnjosti.
Nipošto ne bih želio da me se ovom prigodom na bilo koji način pogrešno shvati. Nije mi namjera nikoga prozivati, ne daj bože osuđivati, već vas samo, poštovani čitatelji, pokušati potaći na promišljanje o stanju svijesti i općega praga tolerancije našega društva prema pojedincima ili skupinama koji su na bilo koji način "drukčiji" od većine. Koji u umovima i srcima većine nas ostaju ipak tek samo usputna manjina, miljama udaljena od naših "normalnih" svjetova sebičnosti i konformizma. Koje ni malo nije ni lako ni jednostavno svrstati u uobičajene "kalupe" društvenih stereotipa, da ne kažem prosječnosti, tako da se njima, ako je ikako moguće, ne želimo suviše zamarati. Ovo je priča o (ne)suosjećanju i (ne)solidarnosti, priča o njima, o "drukčijima."
Neki, za one o kojima ću ovoga puta pisati, vjeruju da su plod snoviđenja, alegorije, legende ili, pak, bajke. Bilo kako mu drago, u svakome snoviđenju, alegoriji, legendi ili bajci postoji barem djelić vječne Istine. Priča što slijedi zasigurno ima svoju poruku. Neka o njoj svatko sam donese svoj sud.
Da, on je vuko-pas. Najbolja, plemenita, čudesna mješavina Majke Prirode: u srcu istodobno Ratnik, nezavisan, usamljeni, gordi, nepokolebljivi, divlji vuk i Mirotvorac, beskrajno odan, požrtvovni, prepun razumijevanja i bezuvjetne Ljubavi, najbolji čovjekov prijatelj - pas. On ima svoju Misiju. Poslan je biti Hodočasnikom. Hodočasničkim Glasom Savjesti Neumitne Datosti dvaju svjetova: svijeta vukova i svijeta pasa. Zadatak mu uopće nije lak. Pomiriti naizgled nepomirljivo: vatru i vodu. On se ne žali i strpljivo nosi ono što mu je dano. I oprašta. No, najteže je biti isti, a opet drukčiji. Prečesto je, naime, nedovoljno ili pogrešno shvaćen taj vuko-pas. Unatoč ili upravo usprkos struji i svim mijenama prostora i vremena, on ostaje dosljedan: ide dalje, ne odustaje. Njegova je poruka jednostavna: koliko se god na prvi pogled činile ili uistinu bile različitima, vatra i voda su ni manje ni više dijelovi istoga, jedinstvenog i vječnog mozaika cjeline Svemira, one su samo dva prirodna elementa, dvije tek naizgled različite manifestacije jedne te iste Stvarnosti koje jednostavno ne mogu ostvariti sav svoj smisao i svu ljepotu svoje punine ukoliko međusobno ne koegzistiraju. Njihova sudbina je tolerancija i zajedništvo. Zato se ne vrijedi opirati, već to treba shvatiti, prihvatiti i živjeti. Jer, Jedinstvo je u Različitosti, različitost je blagoslov, ne prokletstvo. Postupno, on je razvio suosjećanje za sva stvorenja na ovome svijetu: kako za biljke i životinje, tako i za ljude, spoznajući neraskidivu povezanost zrcalnoga Bratstva među njima.
I ako jednom, negdje sretnete toga vuko-psa, samo se nasmiješite i mahnite mu na pozdrav. Ukoliko tada, u dubinama svoje duše osjetite iznenadnu i neopisivu radost topline zbog toga slučajnog susreta, znat ćete da ste na Pravome, na njegovu Putu: Putu Božje, Neprolazne Ljubavi.
Crnoruna ovca. Ista u srcu, duhu i duši, ista u nutrini (Ti, Bože, znaš da je ona samo Tvoje stvorenje, jedna pitoma i draga, obična (?) ovca), a izvana, opet, nekako, drukčija. Je li na bilo koji način biti "drukčijim" od većine dar i blagoslov ili kazna i prokletstvo? Na to pitanje svatko sam mora pokušati pronaći odgovor. Evo mojega osobnog stava: ukoliko činjenica da ste "drukčiji" djeluje na vas tako da svakim danom istinski želite spoznavati ponešto novoga o punini vječne Istine, postajući boljom i potpunijom osobom, koja želi i nastoji pomoći što je moguće većemu broju pojedinaca, posebice sebi sličnima, s obzirom na to da ste "nepopravljivi", tolerantni optimist nesebično altruističkih sklonosti, tada je "biti drukčijim" za vas zasigurno dar i blagoslov. Ukoliko, međutim, činjenica da ste "drukčiji" djeluje na vas tako da svakim danom postajete gorom osobom koja je opterećena pesimizmom, sebičnošću, pohlepom, netolerantnošću, zavišću ili mržnjom, tada je "biti drukčijim" za vas zasigurno kazna i prokletstvo.
"Drukčiji", uz Božju pomoć strpljivo i ustrajno izgrađujući svoju osobnost, postupno na dar i blagoslov mogu dobiti Duhovne Oči kojima će spoznavati svjetove i istine što za svu Vječnost ostaju neshvatljive, daleke i nedostupne površnim, nemarnim i uspavanim "normalnima". Sami odlučite i izaberite što ćete i kamo ćete.
Jedina prava, istinska i potpuna spoznaja biti same Istine trajno se i uvijek iznova ispunjava u Jedinstvenome Zakonu Ljubavi što se u stvarnosti najvjerodostojnije očituje činjenjem Dobrih Djela. Jer, "…vjera bez djela je mrtva." Budući da je Sam po Sebi, u Svojoj Biti, Čista i Bezuvjetna Ljubav u svim njezinim pojavnim manifestacijama, Bog želi da sva Njegova stvorenja žive u međusobnome Bratstvu. Jedino u što možemo biti posve sigurni jest da nitko, ništa, nikada i nigdje ni za svu Vječnost to neće uspjeti promijeniti!
Crnoruna je ovca svakoga dana zajedno s bjelorunima veselo i razigrano trčkarala pašnjacima, željno upijajući svaku kasno proljetnu zraku topline podnevnoga Sunca. Strpljivo je i ustrajno crnoruna ovca nastojala osjećati se, biti i ostati korisnom, prihvaćenom članicom stada svoje bielorune braće i sestara. Gotovo je uvijek prva zapažala grabežljivce i upozoravala stado kada bi ga vukovi dolazili napasti. Zapazila je nešto zanimljivo: vukovi, Bog zna zašto, nju, crnorunu ovcu, nikada nisu napadali. Jednom se, tako, nakon što je ostala sama, izdvojena od ostatka stada, crnoruna ovca zaputila nepreglednim prostranstvima uma, promišljajući: "Tko je, kada i gdje više vrijednosti pridavao duhu i duši, nutrini stvorenja, negoli vanjštini, tijelu? Jer, vanjština se odmah zapazi. Za nutrinu je potreban trud i vrijeme, potrebno je Bratstvo. Tko uistinu može razumjeti drugoga? Onaj tko živi poput njega. U svakome od nas istovremeno žive i ovca i vuk. Treba samo uznastojati da što češće prevlada Dobro." Iz razmišljanja ju prene jedva čujan šum. Mnogo je puta slušala o njemu, čvrsto vjerujući i nadajući se da će ga bar jedanput sresti. I sada je pred njom stajao upravo on: vuko-pas. S puno međusobnoga poštovanja onjušiše jedno drugo, za pozdrav. Crnoruna se ovca prosvijetli u trenu: " I on i ja smo "drukčiji". Jedino sam Stvoritelj potpuno zna koliko smo u nutrini nalik jedno na drugo. Mi imamo zajedničku Misiju, zajedničko Poslanje. Biti Mostom što spaja samo naizgled dvije udaljene obale jedne te iste Rijeke: svijet ovaca i svijet vukova." Vuko-pas, naćulivši uši, iznenada zamakne u gustiš, a crnoruna ovca začu dobro joj poznati Glas Pastira što vodi u sigurnost Doma i stada, u sigurnost Božje blizine.
















































CRVENI GURU U VRTU PLAVIH RUŽA


I.


Svojega smo bližnjega pozvani vidjeti i čuti srcem!


“Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste.” (Mt: 25,40)

Bio je Božić. Blagdan kojim proslavljamo rođenje Isusa Krista Gospodina. Dan kada je, prije više od dvije tisuće godina, Bog sam poželio postati toliko blizak čovjeku da se utjelovio po Svome Jedinorođenom Sinu Isusu, Koji nam neprestance, pa tako i ovoga Božića, poručuje: "Ne, čovječe, nisi izgubljen, nisi sam! Tvoj život ima smisao - jer Bogu je, meni je stalo do tebe! I znaj: Bog te ljubi, jer je Ljubav, ja te ljubim, jer sam Ljubav! Da, čovječe: došao sam te osloboditi. Osloboditi ropstva tvojega grijeha, došao sam te otkupiti da se mogneš vratiti Kući, k svojemu nebeskom Ocu, da mogneš postati i ostati djetetom Božjim!"
Papa Ivan Pavao II. u svojoj je knjizi “Prijeći prag nade” napisao: “Tko god ti bio, znaj da si voljen! Sjeti se da je Evanđelje je poziv na radost! Ne zaboravi da imaš Oca i da svaki život, pa i onaj najbeznačajniji za ljude, u Njegovim očima ima vječnu i neizmjernu vrijednost!”
Onima koji pate, u Ime Isusa Gospodina, želim poručiti: Radujte se što ste drukčiji, jer ste izabrani! Tako ćete najlakše ući u kraljevstvo Božje!
Tijekom Svojega mesijanskog boravka na Zemlji, Isus Gospodin je najviše vremena, očitujući Svoju božansku moć iscjeljivanja, proveo upravo s ljudima poput nas, s invalidima. Neka ta spoznaja bude zalogom vaše vjere, nade i ljubavi! A zdravim se osobama želim približiti Isusovim riječima: “Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste.” (Mt: 25,40)
Dragi prijatelji invalidi, od svega vam srca želim i Duha Svetoga molim da ovoga Božića uzmognete reći: “Invalidnost i kolica za mene napokon sada više nisu teret, već blagoslov!”
Ostaje nepobitnom činjenica prema kojoj nitko osim samoga Stvoritelja ne može potpuno i do kraja proniknuti u osobnost pojedinca, shvaćajući ga bez ostatka. To, međutim, nipošto ne znači da svoju ličnost ne trebamo izgrađivati na toleranciji i čovječnosti, u iskrenome nastojanju da uvijek iznova što bolje razumijemo i sebe i bližnjega. U ovome plemenitom cilju kao misao vodilja može nam poslužiti i sljedeći navod sv. Ivana od Križa: “Da bi došao do onoga u čemu sada ne uživaš, moraš proći onuda gdje ne uživaš. Da bi stigao do onoga što ne znaš, moraš proći ono što ne znaš. Da bi posjedovao ono što nemaš, moraš ništa ne imati.” (Uzlazak na brdo Karmel, 1, 13, 11)











II.



Svjedočanstvo vjere - živjeti Krista

Budući, dakle, da imamo uzvišena velikog svećenika, Isusa, Sina Božjega koji je prošao kroz nebesa, držimo se čvrsto vjere koju ispovijedamo! Nemamo, naime, velikog svećenika koji ne bi mogao suosjećati s našim slabostima, nego jednoga koji je iskušan u svemu (kao i mi) samo što nije sagriješio.” (Heb. 4,14-15)


Uskrs. Najveći, najradosniji kršćanski blagdan, blagdan proslave jednoga čudesnog, jedinstvenog i neponovljivog događaja u cijeloj povijesti čovječanstva, događaja kojim nam sam uskrsnuli Isus Krist Gospodin poručuje da nismo zaboravljeni, da nismo sami, donoseći naprotiv duh ljubavi, mira, nade i pobjede nad teškoćama što ih donosi život.
Želja mi je ovom Vas prigodom upoznati sa svjedočanstvom američke spisateljice, slikarice, pjevačice i glumice gđe. Joni Eareckson-Tada kroz njezin roman "Joni", tu "nezaboravnu priču o stradanju, borbi, ljubavi i radostima".
Zahvaljujući ponajprije nemjerljivom doprinosu i nesebičnoj pomoći njezine divne obitelji pune toploga kršćanskog razumijevanja i strpljivosti, kao i brizi braće i sestara iz organizacije “Mladi za Krista”, te vjernicima svoje Crkve, Joni je relativno brzo prevladala depresiju i samosažaljenje.
Postepeno shvaćajući da se ne treba pitati zašto Bog nešto dopušta, već radi čega, na što nas time Bog želi navesti, što nam to posredstvom patnje tako ustrajno pokušava reći, odnosno koja je svrha, cilj patnji što ih Bog dopušta, Joni je svoj križ prihvatila Jobovom nepokolebljivom vjernošću i strpljenjem.
Svoju spoznaju o Isusu Gospodinu Joni je izrazila ovim riječima: “Za tih dugih noćnih sati zamišljala sam da Isus stoji kraj mog Strykera. (naziv uređaja kojim se u humanoj medicini imobiliziraju pacijenti neposredno nakon prijeloma vratne kralježnice, op. a.) Zamišljala sam ga kao jaku osobu punu razumijevanja koja bi dubokim utješnim glasom govorila upravo meni: “Da, ja sam s tobom sve dane. Ako sam te ljubio toliko da sam dao svoj život za tebe, ne misliš li da ja znam kako da najbolje upravljam tvojim životom, čak i ako si uzeta?” Stvarnost Pisma sastojala se u tome da je Bog sad bio sa mnom. Kraj mene u mojoj sobi! A to je bila utjeha koju sam trebala. Otkrila sam da Gospodin Isus Krist stvarno može imati razumijevanje za moje prilike. Na križu, dok je proživljavao one grozne trenutke čekajući na smrt, i on je bio nepokretan, bespomoćan, uzet. Isus je znao što znači kad se ne možeš kretati - kad ne možeš počešati nos, pomaknuti se ili obrisati suze s lica. On je bio paraliziran na križu. Nije mogao pokretati ni ruke ni noge. Krist je iskusio ovo što i ja osjećam!” “Budući, dakle, da imamo uzvišena velikog svećenika, Isusa, Sina Božjega koji je prošao kroz nebesa, držimo se čvrsto vjere koju ispovijedamo! Nemamo, naime, velikog svećenika koji ne bi mogao suosjećati s našim slabostima, nego jednoga koji je iskušan u svemu (kao i mi) samo što nije sagriješio.” (Heb. 4,14-15)
Bog je uvijek na strani patnika! Njegov Jedinorođeni Sin Isus Krist dokazao je to Osobno Svojim Križem na Golgoti, po Svojoj Muci i Smrti, poistovječujući se s patnicima cijeloga svijeta, postavši i sam Patnikom. U svakome stvorenju, svakom čovjeku, svakom patniku, svakom invalidu treba vidjeti Krista.
Međutim, Krist Svoje Poslanje nije završio Mukom i Smrću. Isus je i uskrsnuo, pružajući na taj način mogućnost svim ljudima da vjerom u Njega, te činjenjem dobrih djela u Njegovo Ime, poštujući i izvršavajući tako Gospodinovu Zapovijed Ljubavi prema bližnjemu, zavrijede biti sudionicima vječnoga života.
Rastom u vjeri i pouzdanjem u Svjetlo koje nadjačava svaku tamu, uz nadu koja pobjeđuje svako očajanje, čineći ga privremenim i prolaznim, Joni je mogla ustvrditi: “Invalidska kolica za mene više nisu teret, nego Božji blagoslov! Nije važno što sada ne mogu hodati, što ne mogu plesati. Hodat ću i plesati u Raju, kada budem gledala Boga licem u lice, kad budem imala novo, proslavljeno, vječno tijelo!”
Završavajući knjigu, Joni je poručila:”Vjerujem... da će se većina mladih odlučiti za Boga. No bit ću zahvalna Bogu ako to učini i samo jedna osoba. Ako to bude i jedna osoba, vrijedilo je zato živjeti osam godina u invalidskim kolicima.” (do završetka pisanja, odnosno objavljivanja svojega prvijenca, autobiografskog romana “JONI" 1976., gđa. Joni Eareckson-Tada je već osam godina proživjela u invalidskim kolicima, op. a.)























































PRIJEDLOZI ZA POBOLJŠANJE STATUSA OSOBA S
INVALIDITETOM U REPUBLICI HRVATSKOJ


































Shvaćanja, doživljavanja i stavovi o osobama s invaliditetom, te samoj invalidnosti kao datosti življenja bila su, jesu i bit će determinirana prevladavajućom sviješću ljudi koja je, opet, bila, jest i bit će uvjetovana tipovima društveno-ekonomskih formacija u kojima su se, civilizacijski napredujući i razvijajući se, nalazila pojedina društva kao cjeline .Tako je moguće razlikovati shvaćanja, doživljavanja i stavove o osobama s invaliditetom u prvobitnoj zajednici, robovlasničkome društvu, feudalizmu, kapitalizmu, te u državama s više-manje bivšim modelima socijalističkoga društveno-ekonomskog načina upravljanja i privređivanja.

Promatrano s povijesne distance, odnos se zajednice prema osobama s invaliditetom prije pojave kapitalističkih društvenih odnosa može okarakterizirati kao pretežito ignorirajući: osoba s invaliditetom često je bila (?) doživljavana “kaznom” i “sramotom”, kako za obitelj, tako i za društvo, živeći lišena dostojanstva i pripadajućih joj, neotuđivih prava ljudske osobe, izložena poruzi, nerijetko i zlostavljanju.

U posljednjih dvjestotinjak godina, odnosno od donošenja američke Deklaracije o neovisnosti 1776. godine, kao i francuske Deklaracije o pravima čovjeka i građanina 1789., nadahnutih u prvome redu načelima prirodnoga prava, a kojima je proklamirana jednakost, sloboda, te pravo svakoga na osobnu sreću, postupno se, nabolje, mijenjaju i stavovi zajednice prema osobama s invaliditetom: osnivaju se prve škole, domovi i druge specijalizirane ustanove za smještaj osoba s invaliditetom.

Tijekom 20. stoljeća sve više na važnosti dobiva i obrazovanje, radno osposobljavanje i zapošljavanje osoba s invaliditetom, donose se zakoni o zaštiti i pravu na rad osoba s invaliditetom, a razne fondacije za potporu osoba s invaliditetom, kao i udruge građana utemeljene poradi promicanja interesa pojedinih kategorija invalida postaju nezaobilazni socijalni i politički čimbenici. U desetljećima nakon Drugoga svjetskog rata mnoge razvijene zemlje zapadnoga svijeta donijele su sveobuhvatne nacionalne programe potpomognute i odgovarajućim sustavima pravnih normi čija je temeljna svrha i cilj socijalna i ekonomska integracija osoba s invaliditetom, a što je rezultiralo i donošenjem Deklaracije o invalidima od strane Opće skupštine Ujedinjenih naroda 1975. godine.

Premda je sadašnji socijalni, gospodarski i pravni status većine osoba s invaliditetom u Republici, nažalost, još uvijek, između ostaloga, opterećen i negativnostima prošlosti, slobodni smo ustvrditi da, ukoliko u dogledno vrijeme doista želi postati, biti i ostati dijelom mentalnog, socijalnog, gospodarskog, pravnog i kulturnoga zapadnog civilizacijskog kruga, Hrvatska što je prije moguće mora cjelovito i stvarno poboljšati položaj svih svojih građana s invaliditetom.

Ostaje nepobitnom činjenica prema kojoj nitko osim samoga Stvoritelja ne može potpuno i do kraja proniknuti u osobnost pojedinca, shvaćajući ga bez ostatka. To, međutim, nipošto ne znači da svoju ličnost ne trebamo izgrađivati na toleranciji i čovječnosti, u iskrenome nastojanju da uvijek iznova što bolje razumijemo i sebe i bližnjega. U ovome plemenitom cilju kao misao vodilja može nam poslužiti i sljedeći navod sv. Ivana od Križa: “Da bi došao do onoga u čemu sada ne uživaš, moraš proći onuda gdje ne uživaš. Da bi stigao do onoga što ne znaš, moraš proći ono što ne znaš. Da bi posjedovao ono što nemaš, moraš ništa ne imati.” (Uzlazak na brdo Karmel, 1, 13, 11)

Slobodni smo se pozvati na Opću deklaraciju o pravima čovjeka, Deklaraciju o pravima invalida, Standardna pravila o izjednačavanju mogućnosti za osobe s invaliditetom, Deklaraciju o pravima djeteta, kao i Konvenciju o pravima djeteta Ujedinjenih naroda, poglavito odredbe koje se odnose na osobe (djecu) sa smetnjama u razvoju i teškoćama u svakodnevnom životu. Konvencija predviđa posebna zdravstvena prava za hendikepiranu djecu, koja će im omogućiti “potpun i dostojan život, u uvjetima koji osiguravaju dostojanstvo, razvijaju samopouzdanje i olakšavaju djetetovo sudjelovanje u društvenom životu” (čl. 23/l). Djeca ometena u razvoju (fizičkom i psihičkom) imaju pravo na posebnu zaštitu glede zdravlja, rehabilitacije, obrazovanja, vježbanja, rekreacije itd; na socijalnu integraciju i individualni razvoj (čl. 23/3), preventivnu zdravstvenu brigu, te medicinski, psihologijski i funkcionalni tretman (čl. 23/4). U svezi Ustava Republike Hrvatske pozivamo se na tekst onih članaka kojima su regulirana prava i obveze osoba s invaliditetom.

U sustav temeljnih načela djelovanja predlaže se uvođenje novoga pristupa službe djelima ljubavi na dobrobit bližnjega kojim se obuhvaćaju i razrađuju sve Gospodinovim zapovijedima, međunarodnim pravom, Ustavom i pravnim poretkom Republike Hrvatske dopuštene aktivnosti usmjerene na promicanje i ostvarivanje dobrobiti, slobode i punine ljudskoga dostojanstva svake ljudske osobe, posebice osoba s invaliditetom. Put djela ljubavi na dobrobit bližnjega jednostavno znači: moliti za osobe s invaliditetom, pozivajući ih da i one, također, mole za bližnje, propovijedati o osobama s invaliditetom, htjeti misliti, govoriti i pisati o osobama s invaliditetom, htjeti umjetnički stvarati o invalidima i za njih, htjeti osjetiti, htjeti vidjeti, htjeti čuti, htjeti shvatiti i htjeti pomoći osobama s invaliditetom. Put djela ljubavi na dobrobit bližnjega jest način života, alternativa boljega.

Zalažemo se za misiju trajnoga promicanja vrijednosti odgovornosti pojedinca i zajednice za kvalitetan život osoba s invaliditetom u svezi postupnoga, ali permanentnog stvaranja uvjeta za njihovu konkretnu korisnost, kojom bi postali subjekti, a ne tek objekti, puki promatrači društvenih i institucionalnih zbivanja što određuju razinu njihovoga društvenog statusa, kroz poticanje i osnaživanje prihvaćanja i suradničkoga zbližavanja svih srodnih udruga i zainteresiranih subjekata regije, razotkrivanjem stereotipnoga stava i mišljenja prema kojemu osobe s invaliditetom od zajednice stalno nešto traže, uz stvaranje novoga prema kojemu osobe s invaaliditetom mogu i te kako puno dati i sebi i drugima. Svrha i cilj našega postojanja i djelovanja je trajan, strpljiv i uporan rad na stvaranju što višega stupnja svjesnosti i senzibilnosti pojedinca i zajednice za čovječniji, bolji svijet, te doživljavanje osoba s invaliditetom punopravnim članovima zajednice.

Glede religije i vjere u životu osoba s invaliditetom, posebice se zalažemo za svekoliko promicanje duhovnosti, koja će nam zasigurno pomoći u pronalaženju izvora snage pri ustrajavanju u svakodnevnom životu.

U svezi prosvjećivanja predlažemo djelovanje na svijest većinske, tzv. zdrave populacije glede osoba s invaliditetom realizacijom projekta “Osoba s invaliditetom – moj bližnji”, te isto tako djelovanje na svijest osoba s invaliditetom, o njima samima kao jednako vrijednim i punopravnim članovima zajednice. U ostvarivanju navedenih ciljeva predlažemo djelovanje posredstvom javnih medija: tiska, radija, televizije, knjigama i publikacijama, organiziranjem predavanja i tribina sa što je moguće većim spektrom tema o svim problemima osoba s invaliditetom.

Osobe s invaliditetom je općenito moguće razvrstati na: gluhe i slijepe osobe, osobe s tjelesnim invaliditetom, osobe s mentalnom retardacijom, te gluho-slijepe osobe, a za djecu invalide u uporabi je zakonski termin "djeca s poteškoćama u razvoju".

Predlaže se suradnja s predškolskim ustanovama (dječjim vrtićima) i pomagati radi što uspješnijega uključivanja djece s poteškoćama u razvoju u odgojno-obrazovne programe zajedno s tzv. zdravom populacijom. Ukazujemo na potrebu iznalaženja odgovarajućih rješenja glede kabinetskoga nastavnog sustava u osnovnoškolskim, srednjoškolskim i visokoškolskim obrazovnim ustanovama, a u svrhu prilagodbe za potrebe osoba s invaliditetom. Smatramo nužnom dodatnu edukaciju stručnog kadra, pri čemu mislimo i na odgovarajuće osposobljene odgojitelje i prosvjetne djelatnike, poglavito kada je u pitanju obrazovanje prema reduciranom nastavnom programu koje se primjenjuje kod rada s blaže mentalno retardiranim osobama uključenima u redoviti obrazovni sustav. Što se tiče zapošljavanja osoba s invaliditetom, promičemo zakonsku reguliranost obvezatnoga otvaranja određenog broja radnih mjesta namijenjenih osobama s invaliditetom u svim tvrtkama i javnim ustanovama. Poslodavatelji bi morali biti posebno novčano stimulirani (ili zakonski obvezani) od strane države u svrhu zapošljavanja osoba s invaliditetom koje se, dapače, na Zapadu smatraju većinom dobrim, stručnim i savjesnim zaposlenicima. Alternativno se predlaže revitalizacija ili izgradnja stanovito većeg broja tvrtki specijaliziranih za zapošljavanje osoba s invaliditetom (tzv. zaštitne radionice).

Promičemo znanstveno, kulturno, umjetničko i drugo stvaralaštvo osoba s invaliditetom. Što se tiče športa, rekreacije i hobija osoba s invaliditetom naglašavamo potrebu uključivanja u navedene aktivnosti. Svjedoci smo velikih športskih uspjeha na para-olimpijadama, pa moguće individualne potencijale treba pravilno usmjeriti.


Zalažemo se i za pokretanje inicijative dopune Zakona o radu glede ponovnog uvođenja mogućnosti korištenja prava izvedenih iz instituta tzv. skraćenoga (četverosatnog) radnog vremena za osobe s invaliditetom, posebice slijepe osobe, te osobe vezane uz uporabu invalidskih kolica ili štaka prilikom kretanja u svakodnevnom životu.
U okviru pozitivnih odredaba važećega Zakona o radu, nažalost, n e p o s t o j i niti jedna odredba kojom bi, na adekvatan način, bila regulirana mogućnost korištenja prava izvedenih iz instituta tzv. skraćenoga (četverosatnog) radnog vremena, čime su osobe s invaliditetom, posebice slijepe osobe, kao i one osobe s invaliditetom koje su u svakodnevnom životu vezane uz uporabu invalidskih kolica ili štaka dovedene u posvema nelogičan i diskriminirajući položaj glede ostvarivanja prava na posebne uvjete rada, a u odnosu na ostalu, većinsku, tzv. zdravu populaciju djelatnika. U članku 66. Zakona o radu predviđena su stanovita prava u svezi skraćenoga radnog vremena, ali samo za «roditelja djeteta s težim smetnjama u razvoju», što osobe s invaliditetom ostavlja bez pravne zaštite.

S obzirom na to da su prema prijašnjim propisima osobe s invaliditetom obrazovane u školskim ustanovama specijaliziranog tipa ostvarivale pravo na uračunavanje vremena provedenog na srednjoškolskom obrazovanju u redoviti radni staž, zalažemo se za priznavanje navedenoga prava i za osobe s invaliditetom obrazovane u redovitim školskim ustanovama.

Osoba s invaliditetom ostvaruje pravo na doplatak za pomoć i njegu i kada nije u evidenciji Hrvatskog zavoda za zapoštavanje. Nije, međutim, moguće kumulativno ostvariti i pravo na osobnu invalidninu i pravo na doplatak za pomoć i njegu. Uz osobnu invalidninu ili doplatak za pomoć i njegu moguće je, pak, realicirati i doplatak za djecu, pri čemu se prava po osnovi invaliditeta ne uračunavaju u prosjek prihoda po članu obitelji.

Dječji se doplatak za djecu s poteškoćama u razvoju i osobe s invaliditetom ostvaruje i nakon što je osoba navršila 27. godinu života ukoliko je prije nego što je osoba s invaliditetom navršila 27. godinu života podnesen zahtjev za ostvarivanje prava na doplatak za djecu.

Zalažemo se da Upravni odbor Hrvatske radio televizije dopuni Odluku o povlaštenoj TV pretplati za određene kategorije osoba s invaliditetom na način da taksativnim navođenjem pojedinih dijagnoza kojima se povlastica priznaje budu obuhvaćene i osobe s mentalnom retardacijom.

Zalažemo se za uvođenje instituta tzv. osobne mirovine po osnovi invaliditeta za sve kategorije osoba s invaliditetom u iznosu prosječne plaće u Republici Hrvatskoj.
Osobe koje završe osposobljavanje za samostalan rad u težem su materijalnom položaju od onih koje se nisu osposobljavale, budući da se vrlo teško zapošljavaju, a zakonski se smatraju radno sposobnima.

Prema pozitivnim odredbama Zakona o socijalnoj skrbi osoba određena prava može realizirati ili po osnovi svoga invaliditeta ili po osnovi materijalnoga statusa ili, pak, kumulativno, a posebice može podnijeti:

1. zamolbu za provedbu vještačenja u svrhu donošenja rješenja o kategorizaciji (mora se provesti do 18. godine života),
2. zamolbu za provedbu vještačenja o stupnju tjelesne invalidnosti,
3. zamolbu za ostvarivanje prava na osobnu invalidninu,
4. zamolbu u svrhu donošenja rješenja o ostvarivanju prava na naknadu za tjelesno oštećenje,
5. zamolbu za ostvarivanje prava na doplatak za pomoć i njegu,
6. zamolbu za ostvarivanje prava na doplatak za djecu,
7. zamolbu za ostvarivanje prava na pomoć za uzdržavanje,
8. zamolbu za ostvarivanje prava na pomoć za podmirenje troškova stanovanja,
9. zamolbu za donošenje rješenja o ostvarivanju prava na staž osiguranja s povećanim trajanjem,
10. zamolbu za izdavanje vinjeta za ostvarivanje prava na oslobođenje od obveze plaćanja cestarine,
11. zamolbu za dodjelu jednokratne pomoći,
12. žalbu na prvostupanjska rješenja.

Članak 55. Zakona o socijalnoj skrbi glasi: "Pravo na osobnu invalidninu ima teže tjelesno ili mentalno oštećena osoba ili osoba s trajnim promjenama u zdravstvenom stanju, a čije je oštećenje ili bolest nastala prije navršene 18. godine života, ako osobnu invalidninu ne ostvaruje po drugoj osnovi."

Prema odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o socijalnoj skrbi status većine osoba s invaliditetom je poboljšan. Članak 23. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o socijalnoj skrbi, odnosno članak 44., stavak 1. Zakona o socijalnoj skrbi naime, glasi: "Pravo na doplatak za pomoć i njegu u punom iznosu, iako je prihod po članu obitelji, odnosno prihod samca veći od prihoda utvrđenog u članku 43. ovoga Zakona ima: teže tjelesno ili mentalno oštećena osoba, teže psihički bolesna osoba, osoba s težim trajnim promjenama u zdravstvenom stanju, slijepa, gluha i gluho-slijepa osoba koja nije osposobljena za samostalan život i rad."

Članak 10. stavak 1. Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom glasi: "Tijela državne uprave, tijela sudbene vlasti i druga državna tijela, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, javne službe, izvan proračunski fondovi te pravne osobe u vlasništvu ili u pretežitom vlasništvu Republike Hrvatske dužni su na primjerenom radnom mjestu, prema vlastitom odabiru, u primjerenim radnim uvjetima imati zaposleno:

- do 3l. prosinca 2004. najmanje jednu osobu s invaliditetom na svakih 49 zaposlenih,
- do 3l. prosinca 2008. najmanje jednu osobu s invaliditetom na svaka 32 zaposlena,
- do 3l. prosinca 20l2. najmanje jednu osobu s invaliditetom na svaka 24 zaposlena,
- do 3l. prosinca 20l6. najmanje jednu osobu s invaliditetom na svakih l9 zaposlenih, a
- do 3l. prosinca 2020. najmanje jednu osobu s invaliditetom na svakih l6 zaposlenih".


Zalažemo se za istupanje prema svim oblicima društvenih institucija, posebice organima državne vlasti, sveobuhvatno razrađenim (operacionaliziranim) nacionalnim programom argumentirane kratkoročne i dugoročne gospodarske isplativosti promjene dosadašnjega pristupa načinu rješavanja problematike osoba s invaliditetom stvaranjem učinkovitoga sustava djelovanja na lokalnoj, kao i najvišoj državnoj razini. U tu je svrhu nužno potrebito osnivanje ureda, zavoda, ministarstva i slično, a sve kako bi se u što boljoj mjeri upotrijebile raspoložive sposobnosti osoba s invaliditetom, pružajući im mogućnost individualizacije, uz izraženu samostalnost privređivanja, koja rezultira osjećajem prihvaćenosti, osobne općedruštvene korisnosti i smislenosti.

Permanentno se, nadalje, zalažemo i za donošenje integralnoga, općeg Zakona o osobama s invaliditetom, te zahtijevati promicanje trajnih interesa osoba s invaliditetom od strane zastupnika u Zastupničkome domu Hrvatskoga sabora.

Posebice se zalažemo za zajedničko i jedinstveno istupanje svih udruga osoba s invaliditetom u borbi za oživotvorenje prava osoba s invaliditetom, jer je zajedništvo nužno potrebito radi što veće učinkovitosti.

U svezi sa zadovoljavanjem životnih potreba osoba oštećena vida i osoba oštećena sluha, predlažemo planiranje, projektiranje te izvedbu posebnih uređaja (kao što su npr. zvučni ili svjetlosni signalni uređaji).

Graditeljske prepreke jedan su od najvećih, nedostatno riješenih problema osoba s invaliditetom, pa predlažemo nužnost preispitivanja Pravilnika o prostornim standardima, urbanističko-tehničkim uvjetima i normativima za sprečavanje stvaranja arhitektonsko-urbanističkih barijera a koji je, temeljem Zakona o prostornom planiranju i uređivanju prostora (“N.N.” broj 54/80), objavljen u “Narodnim novinama” još 16. studenoga 1982. godine, odnosno pozitivnih Zakona o gradnji (N.N. l75/03.) i Pravilnika o projektima potrebnim za osiguranje pristupačnosti građevina osobama s invaliditetom i drugim osobama smanjene pokretljivosti (N.N. l04/03.) njihovu dosljednu primjenu, te zahtijevamo rigorozno sankcioniranje svih subjekata koji su odgovorni za njihovo nepoštivanje. Smatramo nužnom i hitnom potrebu prilagođavanja nogostupa izradom spustova (rampi) za nesmetano kretanje u invalidskim kolicima, pristupe trgovinama i javnim ustanovama, zdravstvenim službama, crkvama, muzejima, kinima, kazalištima, školama. Zalažemo se za namjensku prilagodbu toaleta i uvođenje univerzalnih telefonskih govornica na svim javnim mjestima u gradovima i na autoputovima, kao i uvođenje univerzalnih električnih instalacija, a za potrebe osoba s invaliditetom. Zalažemo se, također, za ugradnju univerzalnih dizala u svim građevinskim objektima, gdje je ugradnja tehnički izvediva, izgradnju specijaliziranih stambenih objekata namijenjenih stanovanju osoba s invaliditetom (domovi za samostalno stanovanje).

Predlažemo obnovu projekta “Osobe s invaliditetom u javnom prometu”. Ukazujemo na nužnost omogućavanja pristupa osoba s invaliditetom u autobuse, na željezničke postaje i u vlakove, brodove i trajekte, te zrakoplove pomoću pokretnih rampi za kretanje u invalidskim kolicima. Održavanjem kontinuirane suradnje s Prometnom policijom MUP-a, ustrajat ćemo na strogoj i trajnoj kontroli parkirališnih mjesta namijenjenih za uporabu od strane osoba s invaliditetom. Predlažemo i suradnju sa Povjerenstvom za osobe s invaliditetom osnovanim pri Vladi Republike Hrvatske.

Permanentan cilj treba biti i pomoć pri realizaciji nabave svih vrsta ortopedskih pomagala i drugih pomagala potrebitih za osobe s invaliditetom. Zalažemo se za ishođenje prava na oslobođenje od obveze plaćanja poreza na dodanu vrijednost (PDV) pri kupnji osobnog automobila, te ortopedskih i drugih pomagala, a za potrebe civilnih invalida, i to na način da se civilni invalidi I. skupine (100 %) potpuno oslobode obveze plaćanja PDV-a pri kupnji osobnog vozila ili ortopedskog i drugog pomagala, a smatramo da je i ostale civilne invalide potrebito osloboditi obveze plaćanja PDV-a pri kupnji osobnog automobila ili ortopedskog i drugog pomagala u postotku koji odgovara njihovom osobnom stupnju invaliditeta.

Kontinuiranom opservacijom općega stanja svih kategorija osoba s invaliditetom, kako u Osječko-baranjskoj županiji, tako i Republici Hrvatskoj, slobodni smo zapaziti da je najveći broj osoba s invaliditetom, nažalost, u nedostatnoj mjeri educiran o pravima koja na temelju svoje invalidnosti može ostvariti u pravnome sustavu Republike Hrvatske.
Zalažemo se za promicanje pružanja svih oblika pravne pomoći osobama s invaliditetom, kao i za sustavno organiziranje pravnog zastupanja njihovih asocijacija, uz redovito izvješćivanje o donošenju novih pravnih propisa kojima se reguliraju prava i obveze osoba s invaliditetom.

Budući da rehabilitaciju smatramo najvažnijom za sadašnji i budući samostalan život osoba s invaliditetom, koja će ih učiniti što je moguće manje ovisnima o pomoći drugih, tzv. zdravih osoba, posebno treba raditi na upoznavanju s materijalima o načinima rada s invalidima, tipovima vježbi, kao i izborom te nabavkom ortopedskih i drugih pomagala za potrebe osoba s invaliditetom. Mišljenja smo da je potrebito uvesti praksu individualnog rada kinezi-terapeuta, kućnu njegu, suradnju s centrima za pomoć osobama s invaliditetom, kao i sveobuhvatno uvođenje primjene instituta profesionalnoga osobnog pomagača u svakodnevnome životu osoba s invaliditetom.

Zalažemo se, nadalje, za sveobuhvatnu resocijalizaciju osoba s invaliditetom, poglavito glede problema psihologijske naravi na relaciji odnosa tzv. zdravih osoba i osoba s invaliditetom te obrnuto, uključivanje osoba s invaliditetom u svakodnevni život nakon vremena izolacije koje je nastalo kao posljedica saniranja pretrpljene traume (ozljede). S obzirom na to da je obitelj osnovna biologijska, odgojna i socijalna zajednica, zastupamo mišljenje prema kome je za osobu s invaliditetom obitelj najčešće nezamjenjiva socijalna sredina koja najbolje može osigurati njezin pravilan i potpun razvoj.
U najtoplijoj nadi da će, u dogledno vrijeme, uz Božju pomoć, kao i pomoć ljudi dobre volje, navedeni prijedlozi za poboljšanje statusa osoba s invaliditetom u Republici Hrvatskoj istinski zaživjeti, najsrdačnije Vas pozdravljam, uz obilje Božjih blagoslova!















































































V R I J E M E JE D A S E K R E N E


k o l u m n e














Zašto pišem?



Moje je osobno nepokolebljivo uvjerenje da osobe s invaliditetom imaju pravo i obvezu biti tretirane i osjećati se prihvaćenim, jednakopravnim članovima zajednice.
Premda je uistinu puno razloga zbog kojih sam se odlučio na pisanje ove kolumne, svi se oni u konačnici, mogu svesti na jedan jedini: pokušati ozbiljiti osobe s invalidnošću i hendikepom onakvima kakve one doista jesu, sa što je moguće većim brojem aspekata njihove kompleksne egzistentnosti, doprinoseći na taj način boljemu osobnome i interakcijskom razumijevanju, kako osoba s invaliditetom među sobom, tako i njih i njihove okoline.
Kolumnom, nadalje, poglavito želim dati svoj skromni osobni doprinos demistifikaciji tabua invalidnosti promoviranjem puta djela ljubavi na dobrobit bližnjega koji jednostavno znači htjeti misliti, govoriti i pisati o osobama s invaliditetom, htjeti umjetnički stvarati o invalidima i za njih, htjeti osjetiti, htjeti vidjeti, htjeti čuti, htjeti shvatiti i htjeti pomoći osobama s invalidnošću i hendikepom. Želim biti glasom čovječnosti i nade, pružajući osobama s invalidnošću i hendikepom punu moralnu i djelatnu potporu u prevladavanju teškoća što ih donosi svakodnevnica našega života, uz nepokolebljivo uvjerenje da osobe s invaliditetom imaju pravo i obvezu biti tretirane i osjećati se prihvaćenim, jednakopravnim članovima zajednice.
Nastojat ću osobe s invaliditetom ohrabriti i potaknuti ih da otvoreno progovore o svome osobnom i društvenome statusu pozivom na konkretno iznošenje prijedloga za njegovo poboljšanje, istovremeno apelirajući na kompetentne državne institucije svih razina, kao i sve ljude dobre volje, da nam pomognu u dosezanju toga cilja. Vjerujem da će osobe s invalidnošću i hendikepom iščitavajući moje tekstove u mnogočemu pronaći zrcalnu sliku svojih vlastitih životnih putova. Tekstove također toplo preporučam onim tzv. zdravim osobama koje žele dublje zakoračiti u razumijevanje života osoba s invaliditetom, pomažući u prevladavanju jaza između dvaju svjetova: “svijeta zdravih” i “svijeta invalida”.



"Glas čovječnosti"



Udruga "Glas čovječnosti" svojim će postojanjem i djelovanjem na području Osječko-baranjske županije nastojati biti korektivom sui generis svijesti i savjesti većinske tzv. zdrave populacije glede vrlo kompleksne tematike osoba s invaliditetom u Republici Hrvatskoj.
"Glas čovječnosti" Udruga za potporu osoba s invalidnošću i hendikepom Osječko-baranjske županije je novoosnovana udruga, utemeljena 27. svibnja 2003. godine, ustrojena kao nestranačka, nevladina i neprofitna organizacija dragovoljno udruženih članova: svih kategorija osoba s invalidnošću i hendikepom, članova njihovih obitelji, kao i svih fizičkih i pravnih osoba koje svojim radom žele pomoći Udruzi u svrhu organiziranoga i trajnog poticanja radnji i mjera na promicanju skrbi, socijalnog statusa svih kategorija osoba s invalidnošću i hendikepom, habilitacije, rehabilitacije, obrazovanja, zapošljavanja, pružanja pravne pomoći osobama s invalidnošću i hendikepom, te njihove rekreacije i športa. Udruga trenutno ima 160 članova, uz tendenciju daljnjega povećanja članstva.
Misija udruge je trajno promicanje vrijednosti odgovornosti pojedinca i zajednice za kvalitetan život osoba s invaliditetom u svezi postupnoga, ali permanentnog stvaranja uvjeta za njihovu konkretnu korisnost, kojom bi postali subjekti, a ne tek objekti, puki promatrači društvenih i institucionalnih zbivanja što određuju razinu njihovoga društvenog statusa, kroz poticanje i osnaživanje prihvaćanja i suradničkoga zbližavanja svih srodnih udruga i zainteresiranih subjekata regije, razotkrivanjem stereotipnoga stava i mišljenja prema kojemu osobe s invaliditetom od zajednice stalno nešto traže, uz stvaranje novoga prema kojemu osobe s invaliditetom mogu i te kako puno dati i sebi i drugima. Svrha i cilj našega postojanja i djelovanja je trajan, strpljiv i uporan rad na stvaranju što višega stupnja svjesnosti i senzibilnosti pojedinca i zajednice za čovječniji, bolji svijet, te doživljavanje osoba s invaliditetom punopravnim članovima zajednice.



Korektiv savjesti



Udruga će se zalagati za istupanje prema svim oblicima društvenih institucija, posebice organima državne vlasti, sveobuhvatno razrađenim (operacionaliziranim) nacionalnim programom argumentirane kratkoročne i dugoročne gospodarske isplativosti promjene dosadašnjega pristupa načinu rješavanja problematike osoba s invalidnošću i hendikepom stvaranjem učinkovitoga sustava djelovanja na lokalnoj, kao i najvišoj državnoj razini Smatramo nužnom i hitnom potrebu prilagođavanja nogostupa izradom spustova (rampi) za nesmetano kretanje u invalidskim kolicima, pristupe trgovinama i javnim ustanovama, zdravstvenim službama, crkvama, muzejima, kinima, kazalištima, školama. Članstvo se zalaže za obnovu projekta “Osobe s invaliditetom u javnom prometu”. Zalažemo se za izhođenje prava na oslobođenje od obveze plaćanja Poreza na dodanu vrijednost (PDV) pri kupnji osobnog automobila, te ortopedskih i drugih pomagala, a za potrebe civilnih invalida, i to na način da se civilni invalidi I. skupine (100 %) potpuno oslobode obveze plaćanja PDV-a pri kupnji osobnog vozila ili ortopedskog i drugog pomagala, S obzirom na evidenciju članstva kojom ćemo raspolagati, surađivat ćemo s predškolskim ustanovama (dječjim vrtićima) i pomagati radi što uspješnijega uključivanja djece s invalidnošću i hendikepom u odgojno-obrazovne programe zajedno sa zdravom populacijom. Ukazujemo na potrebu iznalaženja odgovarajućih rješenja glede kabinetskoga nastavnog sustava u osnovnoškolskim, srednjoškolskim i visokoškolskim obrazovnim ustanovama, a u svrhu prilagodbe za potrebe osoba s invaliditetom. Punu će, međutim, osobnu smislenost samo-potvrđivanjem i socijalnom integracijom, po našemu sudu, osobe s invaliditetom u Hrvatskoj ostvariti jedino omogućavanjem zakonskoga, pozitivno diskriminirajućeg uključivanja u svijet rada. Udruga će se zalagati za promicanje pružanja besplatne pravne pomoći svim kategorijama osoba s invaliditetom.












Djelatnosti Udruge



Osnovne djelatnosti Udruge su:
ekumensko i međureligijsko promicanje duhovnosti, promicanje duha zajedništva svih kategorija osoba s invalidnošću i hendikepom, okupljanje svih kategorija osoba s invaliditetom, članova njihovih obitelji, kao i svih građana dobre volje koji su spremni pomoći u realizaciji ciljeva i djelatnosti Udruge, otkrivanje i evidentiranje svih kategorija osoba s invaliditetom, te praćenje i proučavanje njihovih problema, kao i davanje inicijative za njihovo rješavanje u skladu s općim interesima društva u cjelini, zalaganje za unapređivanje odgojne i obrazovne, profesionalne, medicinske i socijalne habilitacije, kao i zapošljavanje osoba s invaliditetom, praćenje i predlaganje izmjena i dopuna zakonskih i drugih propisa u svrhu promicanja dobrobiti osoba s invaliditetom, kao i pružanja pomoći u ostvarivanju i zaštiti njihovih prava i obveza, sukladno materijalnom statusu članova s invaliditetom, pomoć Udruge u ostvarivanju rehabilitacije njezinim potpunim financiranjem ili sufinanciranjem, u nabavci ortopedskih i drugih pomagala, u rješavanju stambenih pitanja, u smještavanju u domove i druge specijalizirane ustanove, te u organiziranju aktivnosti u svrhu usmjeravanja roditelja u provođenju rehabilitacije djece s invaliditetom, prikupljanje i raspodjela humaniterne pomoći članovima Udruge, pokretanje inicijativa i organiziranje akcija za sprečavanje nastanka novih, kao i uklanjanje postojećih graditeljskih prepreka, organiziranje društvenih, kulturnih, zabavnih, športskih i rekreacijskih aktivnosti osoba s invaliditetom, izdavanje lista Udruge sukladno zakonu, osnutak i djelovanje likovnoga, glazbenog, literarnog i dramskog kluba "Glas čovječnosti", suradnja s nadležnim organima uprave, službama, ustanovama i drugim organizacijama.



Smisao patnje (I.)



Notorna je činjenica da osobe s invaliditetom imaju slične, ako ne i posve iste težnje i potrebe kao i ostali, tzv. zdravi ljudi koje se mogu izraziti jednom zajedničkom, osnovnom potrebom svakoga od nas - potrebom za ljubavlju kroz prihvaćenost.
Zbog kojih je, uopće, razloga potrebito razmišljati i raspravljati o nečemu što je jednom riječju moguće opisati izrazom patnja: o starosti, bolesti, invalidnosti ili hendikepu, kada se većini nas sve to često doimlje tako nepoznatim, nestvarnim i dalekim, nezanimljivim, dapače strašnim i stoga – odbojnim? Dopustite da istaknem nekoliko prednosti. Navikom promišljanja o patnji ponajprije proširujemo osobne duhovne horizonte postajući tolerantniji prema sebi samima i svojim bližnjima. Postojanje patnje na ovome svijetu, dakle, samo po sebi predstavlja uvijek novu prigodu za činjenje dobrih djela. Razmišljajući i razgovarajući o starosti, bolesti, invalidnosti ili hendikepu postajemo svjesniji veličine vrijednosti dara zdravlja, istovremeno se psihološki pripremajući za to da na što bezbolniji način prihvatimo mogućnost odnosno izvjesnost da starost ili bolest, invalidnost ili hendikep postanu suputnicima naše svakodnevne životne stvarnosti. Jer, dok se invalidnost ili hendikep događaju tek izvjesnima, starost i/ili bolest jednoga će se dana dogoditi svima nama. Zato, kada god susretnemo stariju, bolesnu, siromašnu ili, pak, osobu s invalidnošću i hendikepom, budimo joj nadahnuti pružiti ruku potpore, potvrđujući time značaj svojega i njezina ljudskog dostojanstva.
Tako bijaše



Već sam život u svijetu koji je graditeljski i tehnološki oblikovan pretežito prema potrebama većinske, tzv zdrave populacije predstavlja nemalu teškoću, uz nepobitnu činjenicu da su osobe s invaliditetom trajna manjina ovoga svijeta. Egzistencija u tako neprilagođenome okružju, nažalost, donosi niz otežavajućih okolnosti koje se najčešće očituju u vrlo upitnoj mogućnosti kretanja najvećim dijelom javnih površina, zdravstvenih, obrazovnih i kulturnih ustanova, crkava, trgovina, sredstava javnoga prijevoza, kao i u vrlo čestim, izrazitim poteškoćama pri zapošljavanju. U nastojanju da što više i bolje osobno doprinesu rješavanju svojih mnogobrojnih teškoća, većina osoba s invaliditetom organizirana je u nevladinim udrugama građana, odnosno savezima udruga.
Shvaćanja, doživljavanja i stavovi o osobama s invaliditetom, te samoj invalidnosti kao datosti življenja bila su, jesu i bit će determinirana prevladavajućom sviješću ljudi koja je, opet, bila, jest i bit će uvjetovana tipovima društveno-ekonomskih formacija u kojima su se, civilizacijski napredujući i razvijajući se, nalazila pojedina društva kao cjeline. Tako je moguće razlikovati shvaćanja, doživljavanja i stavove o osobama s invaliditetom u prvobitnoj zajednici, robovlasničkome društvu, feudalizmu, kapitalizmu, te u državama s više-manje bivšim modelima socijalističkoga društveno-ekonomskog načina upravljanja i privređivanja.
Promatrano s povijesne distance, odnos se zajednice prema osobama s invaliditetom prije pojave kapitalističkih društvenih odnosa može okarakterizirati kao pretežito ignorirajući: osoba s invaliditetom često je bila (?) doživljavana “kaznom” i “sramotom”, kako za obitelj, tako i za društvo, živeći lišena dostojanstva i pripadajućih joj, neotuđivih prava ljudske osobe, izložena poruzi, nerijetko i zlostavljanju.



Smisao patnje (II.)



Sveti je Ivan od Križa rekao: “ Da bi došao do onoga u čemu sada ne uživaš, moraš proći onuda gdje ne uživaš. Da bi stigao do onoga što ne znaš, moraš proći ono što ne znaš. Da bi posjedovao ono što nemaš, moraš ništa ne imati.” (Uzlazak na brdo Karmel, 1, 13, 11)
U posljednjih dvjestotinjak godina, odnosno od donošenja američke Deklaracije o neovisnosti 1776. godine, kao i francuske Deklaracije o pravima čovjeka i građanina 1789., nadahnutih u prvome redu načelima prirodnoga prava, a kojima je proklamirana jednakost, sloboda, te pravo svakoga na osobnu sreću, postupno se, nabolje, mijenjaju i stavovi zajednice prema osobama s invaliditetom: osnivaju se prve škole, domovi i druge specijalizirane ustanove za smještaj osoba s invaliditetom.
Tijekom 20. stoljeća sve više na važnosti dobiva i obrazovanje, radno osposobljavanje i zapošljavanje osoba s invaliditetom, donose se zakoni o zaštiti i pravu na rad osoba s invaliditetom, a razne fondacije za potporu osoba s invaliditetom, kao i udruge građana utemeljene poradi promicanja interesa pojedinih kategorija invalida postaju nezaobilazni socijalni i politički čimbenici. U desetljećima nakon Drugoga svjetskog rata mnoge razvijene zemlje zapadnoga svijeta donijele su sveobuhvatne nacionalne programe potpomognute i odgovarajućim sustavima pravnih normi čija je temeljna svrha i cilj socijalna i ekonomska integracija osoba s invaliditetom, a što je rezultiralo i donošenjem Deklaracije o invalidima od strane Opće skupštine Ujedinjenih naroda 1975. godine.
Premda je sadašnji socijalni, gospodarski i pravni status većine osoba s invaliditetom u Republici, nažalost, još uvijek, između ostaloga, opterećen i negativnostima prošlosti, slobodni smo ustvrditi da, ukoliko u dogledno vrijeme doista želi postati, biti i ostati dijelom mentalnog, socijalnog, gospodarskog, pravnog i kulturnoga zapadnog civilizacijskog kruga, Hrvatska što je prije moguće mora cjelovito i stvarno poboljšati položaj svih svojih građana s invaliditetom.



Graditeljske prepreke



Ponekad me, zbog mnogobrojnih graditeljskih prepreka, kretanje gradom u invalidskim kolicima podsjeti na sudjelovanje u vrlo zahtjevnome i iscpljujućem rallyju “Paris – Dakar”.
Ostaje nepobitnom činjenica prema kojoj nitko osim samoga Stvoritelja ne može potpuno i do kraja proniknuti u osobnost pojedinca, shvaćajući ga bez ostatka. To, međutim, nipošto ne znači da svoju ličnost ne trebamo izgrađivati na toleranciji i čovječnosti, u iskrenome nastojanju da uvijek iznova što bolje razumijemo i sebe i bližnjega.
Svijet kakav poznajemo tehnološki je i graditeljski još sve donedavna u potpunosti bio oblikovan prema potrebama većinske, tzv. zdrave populacije što graditeljske i ine prepreke na koje nailazi prilikom kretanja “savlađuje” automatski, neprimjetnom lakoćom. To bi se na prvi pogled moglo činiti posve prirodnim, normalnim i stoga prihvatljivim stanjem stvari. No, je li, doista, baš uvijek tako? Jeste li ikada razmišljali o tome koliko truda i napora moraju uložiti majke koje svoje bebe guraju u dječjim kolicima kako bi prešle preko svih graditeljskih i sličnih prepreka što se pojavljuju tijekom samo jedne obične šetnje gradom? Ili, pak, o bolesnim i starijim osobama kojima kretanje gradom također predstavlja znatnu poteškoću? A o osobama s invaliditetom koje su vezane uz svakodnevnu uporabu invalidskih kolica? Jeste li sigurni da ćete se bez teškoća moći popeti do svojega stana na katu kada zađete u treću životnu dob? Već i iz ovih nekoliko pitanja moguće je uvidjeti kolika je važnost promišljanja o narečenoj problematici, kao i osobni doprinos postupnome uklanjanju graditeljskih i drugih ometala u kretanju. Jer barijere se, u stvari, tiču svakoga od nas.





Raditi i dalje



Ovom prigodom želim progovoriti o specifičnosti problematike graditeljskih prepreka i drugih ometala u životu osoba s invaliditetom. Treba iskreno reći da su, barem što se Osijeka tiče, u posljednjih desetak godina, doduše pretežito u središtu grada, učinjena stanovita poboljšanja glede uklanjanja graditeljskih prepreka izgradnjom prilaznih spustova (rampi) namijenjenih kretanju osoba u invalidskim kolicima, a što osobno ističem kao nadasve hvalevrijedan gest spremnosti da se, barem na taj način, donekle ublaže svakodnevne životne teškoće naših sugrađana s invaliditetom, uz istovremenu napomenu kako učinjeno još niti izdaleka nije i dostatno. Jer kako u kolicima doći do gradskoga središta ukoliko i drugdje po gradu nisu izgrađeni prilazni spustovi (rampe)? Ili invalidi u glavama moraju imati kompjuterski točnim pamćenjem memorirane nekakve svoje “posebne” zemljovide Osijeka koji bi im trebali omogućiti koliko-toliko zadovoljavajuće kretanje Gradom na Dravi?
Nužnom i hitnom držim potrebu prilagođavanja nogostupa izradom spustova (rampi) za nesmetano kretanje osoba koje rabe invalidska kolica, kao i omogućavanje pristupa trgovinama i javnim ustanovama, zdravstvenim službama, crkvama, muzejima, kinima, kazalištima, školama i fakultetima. Zalažem se i za namjensku prilagodbu toaleta, te uvođenje univerzalnih telefonskih govornica na svim javnim mjestima u gradovima i na autoputovima, kao i uvođenje univerzalnih električnih instalacija za uporabu od strane osoba s invaliditetom.




Um i srce



…“Sad sjedi u kolica/(Ne boj se, neće Ti ništa)./Prošeći Gradom./Teško je, zar ne?/Ne ustaj!/Samo nastavi šetati…/Čudiš se?/I ja se čudim…” (Ulomak ciklusa “Tebi, koji znaš što je trnje” iz zbirke pjesama istoga naslova, autora Roberta Dudnika)
Graditeljske prepreke jedan su od najvećih problema s kojim se u svome svakodnevnom životu suočavaju osobe s invaliditetom, pa je, kako bi on u dogledno vrijeme bio riješen na adekvatan način, nužna dosljedna primjena Pravilnika o prostornim standardima, urbanističko-tehničkim uvjetima i normativima za sprečavanje stvaranja arhitektonsko-urbanističkih barijera, a koji je, temeljem Zakona o prostornom planiranju i uređivanju prostora (“N.N.” broj 54/80), objavljen u “Narodnim novinama” još 16. studenoga 1982. godine, odnosno pozitivne Nacionalne strategije jedinstvene politike za osobe s invaliditetom od 2003. do 2006. godine (N.N. 13/03), Zakona o gradnji (N.N. l75/03) i Pravilnika o projektima potrebnim za osiguranje pristupačnosti građevina osobama s invaliditetom i drugim osobama smanjene pokretljivosti (N.N. l04/03).
Nužno je, nadalje, i rigorozno sankcioniranje svih subjekata odgovornih za nepoštivanje odredbi narečenoga važećeg Pravilnika iz 2003. godine čijim normama je na vrlo kvalitetan način razrađena, kako problematika samih arhitektonskih barijera, tako i predstavljeni pojedini modeli za njihovo postupno uklanjanje.
Neophodna je i ugradnja univerzalnih dizala u svim onim građevinskim objektima u kojima je to tehnički izvedivo, kao i izgradnja specijaliziranih stambenih objekata namijenjenih stanovanju osoba s invaliditetom (domovi za samostalno stanovanje).


Tijelo i duh



"... Ne govori ništa./ Samo slušaj Tišinu./ Tišina stvarno obećava./Ako Ju želiš čuti." "Tko srcem gleda,/ Bolje nego očima vidi./ Jer stanuje Svjetlost u biću njegovu." (Ulomak pjesme "Filozofska" iz ciklusa "Tražim Te...", zbirke pjesama "Tebi, koji znaš što je trnje", autora Roberta Dudnika i neobjavljena pjesma "Duhovne oči" istoga autora)
Također se zalažem za obnovu projekta “Osobe s invaliditetom u javnom prometu”, ukazujući na nužnost omogućavanja pristupa osoba s invaliditetom u autobuse, na željezničke postaje i u vlakove, brodove, trajekte i zrakoplove.
Nužno je, nadalje, ustrajati na dosljednoj i trajnoj kontroli parkirališnih mjesta čija je svrha olakšavanje kretanja i sudjelovanja osoba s invaliditetom u prometu, dok se glede zadovoljavanja životnih i radnih potreba osoba oštećena vida i osoba oštećena sluha zalažem za planiranje, projektiranje te izvedbu ili nabavu znatno većega broja posebnih uređaja (kao što su npr. zvučni ili svjetlosni signalni uređaji).
Slobodan sam pozvati Vas, štovani čitatelji, da zajedno sa mnom meditirate o sljedećemu: što li vidi onaj tko ne sluša, što li čuje onaj tko ne gleda? Jeste li se ikada zapitali koje su različitosti, kakva je kakvoća ili možebitne prednosti života u "svijetu bijeloga štapa", života u "svijetu tišine" ili, pak, života u "svijetu vjere i svjetla" osoba s mentalnom retardacijom? Kako biste bili u mogućnosti što zornije predočiti način života slijepih, gluhih, ili gluho-slijepih osoba, predlažem da pokušate izvesti ovu vježbu: sami ste, nalazite se u prostoriji punoj svakovrsnih predmeta do koje ne dopiru vanjski zvukovi. Presavijenim rupcem prekrite oči, pazeći da ne "virite" kroz ili preko njega. Osluškujući tišinu, samo uz pomoć štapa, polaganim korakom, bez "sudaranja" s predmetima, prijeđite s jednoga na drugi kraj prostorije. Zatim opipom pokušajte "prepoznati" svaki predmet pojedinačno.



Između svjetova



Vjeru i pouzdanje jača potpora ili pak slabi nebriga bližnjih. Invalidnost ne treba shvaćati i doživljavati kaznom već, naprotiv, izvrsnom prilikom da se, načinom života kojim prihvaćamo svoj križ, kao i činjenjem dobra bratu čovjeku, približimo Kristu, postajući Mu sve više nalik!
Slijepe, gluhe, gluho-slijepe ili osobe s mentalnom retardacijom se u svome svakodnevnom životu, poput osoba s tjelesnim invaliditetom, susreću s nizom prepreka: od komunikacijsko-orijentacijskih i graditeljsko-prometnih, preko obrazovno-radnih do emocionalno-psiholoških, kako u interakcijama s osobama čije su potrebe slične njihovima, tako još i više u odnosima između osoba s invaliditetom i pripadnika većinske, tzv. zdrave populacije. I dok je uz, doduše, permanentno nužnu mjeru dobre volje komunikacijsko-orijentacijske, graditeljsko-prometne, pa i obrazovno-radne prepreke moguće koliko-toliko uspješno prevladati, prepreke emocionalno-psihološke naravi ili kako ih ja često nazivam "barijere u glavama i srcima" predstavljaju, nažalost, vrlo velik, ako ne i najveći problem.
Nužno je trajno osiguravati tiskanje udžbenika i ostale literature na Brailleovomu pismu u svrhu obrazovanja slijepih osoba (hvalevrijedno je objavljivanje Uredbe o osnivanju Hrvatske knjižnice za slijepe od dana 04. studenoga 1999. godine). Potrebito je, nadalje, kontinuirano osiguravati sredstva za školovanje ili nabavu što većega broja pasa vodiča (pasmina labrador ili njemački ovčar) za potrebe slijepih osoba. Slobodan sam predložiti da se, po uzoru na zapadni svijet, u dogledno vrijeme, u obrazovnome sustavu Republike Hrvatske ustali upoznavanje učeničke i studentske populacije s osnovama znakovnoga jezika gluhih osoba.
U svezi s pravima i obvezama osoba s mentalnom retardacijom, ističem zakonsku obvezu redovitih obrazovnih ustanova da u svoje nastavne procese uključuju i osobe s blažim stupnjem mentalne retardacije, rukovodeći se, naravno, prilagođenim planovima i programima rada. Potrebito je i promicanje sve učestalije prakse samostalnoga stanovanja osoba s mentalnom retardacijom, tzv. inkluzije.
Genijalni um




Prvi preduvjet postupne, svekolike socijalne integracije psihički oboljelih osoba, kao i osoba oboljelih od bolesti ovisnosti, po mome osobnom sudu, jest postizanje višega stupnja svijesti o narečenoj tematici, što je moguće ostvarivati samo trajnim promicanjem nužnosti procesa društvene “demistifikacije” stavova i shvaćanja, kako o duševnim bolestima općenito, tako i o bolestima ovisnosti, prezentiranjem predmetne tematike što širem krugu čitateljstva, slušateljstva ili gledateljstva.
Premda niti psihički oboljele osobe, niti osobe oboljele od bolesti ovisnosti nije striktno moguće svrstati u kategoriju osoba s invaliditetom, o njima sam odlučio pisati zato što je, ipak, kako za jedne, tako i za druge, simboličkim jezikom govoreći, moguće ustvrditi da se, poput osoba s invalidnošću, u svome svakodnevnom životu i prečesto susreću sa svakovrsnim “zidovima”, tj. hendikepom sui generis. Prepreka je doista puno: od posvemašnje ignorancije po principu “događanja nekome drugom” ili “ne želim imati ništa s tim”, preko samookrivljavanja i samosažaljenja u svezi postojeće situacije, do nerazumijevanja, izolacije i straha društvene okoline jer: “oni su drukčiji”.
A potrebito je imati samo malo dobre volje kako bi se, zalazeći ispod površine vanjske “fasade”, spoznala istinska bit, ono “pravo lice” ukupnih životnih čežnji i psihički oboljelih osoba i osoba oboljelih od bolesti ovisnosti, što ih je ukupno moguće izraziti jednom, istovrsnom i zajedničkom čežnjom svakoga ljudskog srca: čežnjom za razumijevanjem, prihvaćenošću i toplinom, riječju ljubavlju u punini aspekata svih njezinih značenja.
Odvažite li se u mislima poći stazama začudne čarobnosti “svijeta genijalnog uma”, mogli biste putem susresti mnoštvo duša koje ne žele ništa drugo doli, nadvladavanjem vlastite individualne egzistentnosti, postati, biti i ostati neodvojivim dijelom zajedničke svijesti vječnoga kraljevstva Ljubavi.




Put prosvjetljenja




Odvažite li se u mislima poći stazama začudne čarobnosti “svijeta genijalnog uma”, mogli biste putem susresti mnoštvo duša koje ne žele ništa drugo doli, nadvladavanjem vlastite individualne egzistentnosti, postati, biti i ostati neodvojivim dijelom zajedničke svijesti vječnoga kraljevstva Ljubavi.
Ovdje želim ponešto reći o vrlo inspirativnome primjeru nobelovca Johna Forbesa Nasha Jr., matematičkoga genija, poznatog po otkriću nekorporativnih igara matematičke teorije kompeticije koje mu je, između ostaloga, 1994. godine donijelo Nobelovu nagradu za ekonomiju. Međutim, njegova svakodnevna životna “suputnica” punih trideset godina bila je i paranoidna shizofrenija. Zahvaljujući u prvome redu snazi vlastite volje, hrabrosti srca i nadasve nesebičnoj potpori i ljubavi svoje žene, gospodin John Forbes Nash Jr. uspio je svladati bolest i vratiti se poslu, snažno poručujući na taj način i sebi i drugima da je pravilno usmjerenom i ustrajnom nutrinom životne prilike uistinu moguće promijeniti nabolje, prožimajući vlastito biće božanskim nadahnućem.
S obzirom na to da oko 1% ukupnoga pučanstva u Republici Hrvatskoj boluje od shizofrenije, vrijedno je napomenuti da je u gradu Osijeku nedavno osnovana udruga "MARIMO" Udruga za unapređenje duševnog zdravlja i kvalitete života.
Koliko se često osjećate neshvaćenima, usamljenima i izgubljenima? A možete li, štovani čitatelji, uistinu tvrditi da znate tko sve stanuje u vašoj zgradi ili, pak, da poznajete većinu osoba iz svoje ulice? Kada ste posljednji put razgovarali sa svojim znancima, posjetili prijatelje ili učinili dobro djelo svome bližnjemu?



Svjedočanstvo vjere



“Budući, dakle, da imamo uzvišena velikog svećenika, Isusa, Sina Božjega koji je prošao kroz nebesa, držimo se čvrsto vjere koju ispovijedamo! Nemamo, naime, velikog svećenika koji ne bi mogao suosjećati s našim slabostima, nego jednoga koji je iskušan u svemu (kao i mi) samo što nije sagriješio.” (Heb. 4,14-15)
Gospođu Joni Eareckson-Tadau i njezina muža, gospodina Kena, imao sam priliku, milošću Božjom, susresti i osobno upoznati 1994. godine prilikom održavanja Drugoga europskoga simpozija pod nazivom: “Crkva i osobe s invalidnošću i hendikepom” što je bio organiziran u Dunakesziju pokraj Budimpešte, a kojem sam, uz pratnju majke, u svojstvu predstavnika Republike Hrvatske bio nazočnim. Osobita mi je čast i zadovoljstvo što sam upoznao tako iznimne osobe poput Joni i Kena. Njihova dobrota i jednostavnost kršćanskoga svjedočanstva ostat će zauvijek zlatnim slovima zapisani u katedrali mojega srca. Zbog sličnosti naših životnih putova, poznanstvo između majke i mene s jedne strane, te Joni i Kena s druge, vrlo je brzo preraslo u prijateljstvo koje traje do danas. Joni je u jednom trenutku našega razgovora, istodobno i kroz suze i kroz smijeh rekla: “Gledajući, dragi Roberte, Tvoju majku vidim i svoju!”, prisjećajući se što je sve tijekom godina uzetosti proživjela zajedno sa svojom obitelji. Uvijek ću pamtiti Jonine govore, osmjehe i suze. Pamtit ću i Jonine oči što sjaje sjajem Radosne vijesti, sjajem spoznaje Onoga Koji je Put, Istina i Život, sjajem sigurnosti, punine i mira što ih samo Bog može dati. Pamtit ću nebrojeno puta potvrđenu istinu: “Oči su ogledalo duše, kroz njih govori Bog!”.



Živjeti Krista



Dragi prijatelji invalidi, od svega vam srca želim i Duha Svetoga molim da i vi, poput Joni, uzmognete reći: “Invalidnost i kolica za mene napokon sada više nisu teret, već blagoslov!”
Susrevši Joni shvatio sam da moje želje i ideali u svezi borbe za trajno ostvarivanje punoga dostojanstva svake ljudske osobe, posebice osoba s invalidnošću i hendikepom, ne mogu i ne smiju ostati tek na razini pukih sanjarija i čežnji, već da mogu i moraju, uz blagotvorno djelovanje i pomoć Duha Svetoga, kao i uz pomoć i suradnju dobrih, Božjih ljudi - “ruku Kristovih”, uroditi mnogim dobrim plodovima života, vjerujući Isusa Krista Gospodina i čineći dobra djela bratu čovjeku.
Vrlo sam se obradovao dobivši na dar primjerak hrvatskoga prijevoda Jonine knjige “JONI”. Čitajući knjigu, duboko sam suosjećao s mnogobrojnim Joninim patnjama kojima je bila iskušavana snaga njezina duha tijekom dugih mjeseci i godina rehabilitacije. U razdoblju neposredno nakon prijeloma vratne kralježnice Joni se zatekla u šoku nepripremljenosti i nevjerice na teškoće koje joj je Bog Svojom Providnošću i Planom dopustio namijeniti. Joni je u sebi neprestance ponavljala isto pitanje: “Zašto ja? Zašto, Bože? Zašto, zašto? Bože, što hoćeš od mene? Zašto se to meni događa? Bože, zašto me kažnjavaš? Što sam Ti skrivila? Ovakav život, život s paralizom nije nikakav život! Ne, ne želim, neću takav život! Hvala lijepo, uzmi ga natrag, ne treba mi! Čuješ li: neću, neću! Bože, zašto si me ostavio? Želim umrijeti!” U trenucima kad bi ljutnja na Boga popustila, Joni bi ovako molila: “Gospodine, popravit ću se, bit ću bolja, samo molim Te, molim - učini da ozdravim!”
Joni se po svojoj prvotnoj reakciji ničim nije razlikovala od drugih koji su proživjeli iskustvo slično njezinomu. No, milošću i brigom Duha Svetoga, Joni nije ostala u toj depresivnoj fazi svoga života. Nažalost, mnoge osobe s invalidnošću i hendikepom nakon ozljede ostaju malodušne, depresivne i duboko razočarane svojim stanjem.
Zahvaljujući ponajprije nemjerljivom doprinosu i nesebičnoj pomoći njezine divne obitelji pune toploga kršćanskog razumijevanja i strpljivosti, kao i brizi braće i sestara iz organizacije “Mladi za Krista”, te vjernicima svoje Crkve, Joni je relativno brzo prevladala depresiju i samosažanjenje.




Iskustvo Isusa



“Je li vam život, draga braćo, pun tegoba i kušnji? Radujte se, jer kad vam je teško, tada vaša postojanost raste. I neka raste. I ne pokušavajte se izvlačiti iz nevolja, jer ćete, kad postignete savršenstvo u postojanosti, biti na sve spremni, čvrsta karaktera, potpuno i bez ikakva nedostatka.” (Jakov 1,2-4) “Jahve će ga ukrijepiti na postelji boli, bolest mu okrenuti u snagu." (Ps. 41,4)
Postepeno shvaćajući da se ne treba pitati zašto Bog nešto dopušta, već radi čega, na što nas time Bog želi navesti, što nam to posredstvom patnje tako ustrajno pokušava reći, odnosno koja je svrha, cilj patnji što ih Bog dopušta, Joni je svoj križ prihvatila Jobovom nepokolebljivom vjernošću i strpljenjem.
Svoju spoznaju o Isusu Gospodinu Joni je izrazila ovim riječima: “Za tih dugih noćnih sati zamišljala sam da Isus stoji kraj mog Strykera. (naziv uređaja kojim se u humanoj medicini imobiliziraju pacijenti neposredno nakon prijeloma vratne kralježnice, op. a.) Zamišljala sam ga kao jaku osobu punu razumijevanja koja bi dubokim utješnim glasom govorila upravo meni: “Da, ja sam s tobom sve dane. Ako sam te ljubio toliko da sam dao svoj život za tebe, ne misliš li da ja znam kako da najbolje upravljam tvojim životom, čak i ako si uzeta?” Stvarnost Pisma sastojala se u tome da je Bog sad bio sa mnom. Kraj mene u mojoj sobi! A to je bila utjeha koju sam trebala. Otkrila sam da Gospodin Isus Krist stvarno može imati razumijevanje za moje prilike. Na križu, dok je proživljavao one grozne trenutke čekajući na smrt, i on je bio nepokretan, bespomoćan, uzet. Isus je znao što znači kad se ne možeš kretati - kad ne možeš počešati nos, pomaknuti se ili obrisati suze s lica. On je bio paraliziran na križu. Nije mogao pokretati ni ruke ni noge. Krist je iskusio ovo što i ja osjećam!”
Bog je uvijek na strani patnika! Njegov Jedinorođeni Sin Isus Krist dokazao je to Osobno Svojim Križem na Golgoti, po Svojoj Muci i Smrti, poistovječujući se s patnicima cijeloga svijeta, postavši i sam Patnikom. U svakome stvorenju, svakom čovjeku, svakom patniku, svakom invalidu treba vidjeti Krista.
Međutim, Krist Svoje Poslanje nije završio Mukom i Smrću. Isus je i uskrsnuo, pružajući na taj način mogućnost svim ljudima da vjerom u Njega, te činjenjem dobrih djela u Njegovo Ime, poštujući i izvršavajući tako Gospodinovu Zapovijed Ljubavi prema bližnjemu, zavrijede biti sudionicima vječnoga života.



Poslanje služenja



Patnja čovjeku donosi mudrost, tek kroz osobnu patnju uistinu možemo početi razumijevati veličinu milosti Božjega djela Otkupljenja što ga je učinio kroz spasiteljsku Žrtvu Svojega Sina. Najsadržajniji život je upravo život patnje. Posredstvom osobne patnje sposobni smo bolje shvatiti i teškoće drugih.
Duhovnim rastom u vjeri i pouzdanjem u Svjetlo koje nadjačava svaku tamu, uz nadu koja pobjeđuje svako očajanje, čineći ga privremenim i prolaznim, Joni je mogla ustvrditi: “Invalidska kolica za mene više nisu teret, nego Božji blagoslov! Nije važno što sada ne mogu hodati, što ne mogu plesati. Hodat ću i plesati u Raju, kada budem gledala Boga licem u lice, kad budem imala novo, proslavljeno, vječno tijelo!”
Završavajući knjigu, Joni je poručila:”Vjerujem... da će se većina mladih odlučiti za Boga. No bit ću zahvalna Bogu ako to učini i samo jedna osoba. Ako to bude i jedna osoba, vrijedilo je zato živjeti osam godina u invalidskim kolicima.” (do završetka pisanja, odnosno objavljivanja svojega prvijenca, autobiografskog romana “JONI" 1976., gospođa Joni Eareckson-Tada je već osam godina proživjela u invalidskim kolicima, op. a.)
Nadam se da će vam Jonino svjedočanstvo ovom "nezaboravnom pričom o stradanju, borbi, ljubavi i radostima", a "na slavu Gospodina Isusa Krista", pomoći da postanete jači, čvršći i pouzdaniji, da pronađete smisao svojih teškoća, smisao svoga života.
Nevladina i neprofitna udruga "JAF MINISTRIES - The Disability Outreach of Joni Eareckson-Tada" mogući je, vrlo dobar primjer i uzor mome osobnom sličnom pokušaju budućega djelovanja ovdje u Domovini. Osobama s invalidnošću i hendikepom želim približiti poruku Evanđenja - Radosne vijesti Isusa Gospodina, Koji nam s Križa poručuje: "Ne, čovječe, nisi izgubljen, nisi sam! Tvoj život ima smisao - jer Bogu je, meni je stalo do tebe! I znaj: Bog te ljubi, jer je Ljubav, ja te ljubim, jer sam Ljubav! Da, čovječe: došao sam te osloboditi. Osloboditi ropstva tvojega grijeha, došao sam te otkupiti da se mogneš vratiti Kući, k svojemu nebeskom Ocu, da mogneš postati i ostati djetetom Božjim!" Osobama s invalidnošću i hendikepom želim omogućiti da dođu do podnožja Isusova Križa, gdje će reći: “Tebi, Gospodine, predajem sve svoje boli, sve svoje patnje da ih Ti poneseš!” Onima koji pate, poput Joni, želim poručiti: Radujte se što ste drukčiji, jer ste izabrani! Tako ćete najlakše ući u kraljevstvo Božje! Tijekom Svojega mesijanskog boravka na Zemlji, Isus Gospodin je najviše vremena, očitujući Svoju božansku moć iscjeljivanja, proveo upravo s ljudima poput nas, s invalidima. Neka ta spoznaja bude zalogom vaše vjere, nade i ljubavi! A tzv. zdravim se osobama želim približiti Isusovim riječima: “Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste.” (Mt: 25,40)








Divota stvorenja



Dobronamjernim i objektivnim promišljanjem o mjestu i ulozi životinja u našemu životu postupno ćemo, zasigurno, biti u prilici spoznati svu veličinu divote tih dragih, Božjih stvorenja.
Sve su učestaliji primjeri u kojima životinje, dijeleći i dobro i zlo zajedničkoga života s čovjekom, svojom jednostavnom porukom privrženosti, pomažu odagnati njegov osjećaj usamljenosti u užurbanosti svakodnevnice. Osobama s invalidnošću i hendikepom životinje, štoviše, vrlo uspješno pomažu u prevladavanju mnogih kategorija njihovih ometenosti, pružajući im na taj način mogućnost potpunijega, jednakopravnijeg življenja u zajednici.
Psiholozi su suglasni u ocjeni da životinje, odnosno kućni ljubimci vrlo povoljno utječu na formiranje općega psihičkog statusa djece, razvijajući u njima osjećaje nježnosti, suosjećajnosti, brižnosti, požrtvovnosti, solidarnosti, prijateljstva i zajedništva, riječju ljubavi. Poznato je, dakako, da je najčešći kućni ljubimac i “najbolji čovjekov prijatelj” - pas. Što se tiče osoba s invalidnošću i hendikepom, psi, posebice pasmine labrador ili njemački ovčar, u svojstvu pasa vodiča pomažu ponajprije slijepim osobama, no podjednako dobro i pouzdano mogu osobama s kvadriplegijom ili cerebralnom paralizom pomagati u dohvaćanju najraznovrsnijih predmeta. Prema do sada provedenim istraživanjima, vrlo dobre rezultate s autističnim osobama postižu upravo oni terapeuti koji u svome radu koriste i pomoć pasa pasmine argentinska doga.
Osebujnim karakterom rezervirano neovisnoga lovca - kućnog ljubimca koji, unatoč svemu, treba i voli društvo ljudi, dostojanstvena mačka, svojom smirenošću i koncentracijom, umiljato "predeći", može pomoći u otklanjanju čovjekovih depresivnih stanja.
Konj, taj dragi četveronožni prijatelj na čijim je leđima čovjek preživio i proživio značajan dio svoje burne prošlosti, osobama s invalidnošću i hendikepom sada sve češće pomaže terapijskim jahanjem, prakticiranjem kojega cerebralno paralizirane osobe, osobe s paraplegijom, kao i ostale kategorije osoba s invaliditetom dobivaju priliku za jednu posve novu, prije njima nepoznatu dimenziju življenja samopotvrđivanjem: oslobađajući se svakovrsnih strahova, osobe s invalidnošću i hendikepom terapijskim jahanjem, do određene mjere, mogu poboljšati opći status svoje oštećene motorike i ojačati muskulaturu. Terapijsko jahanje osoba s invaliditetom u okviru Paraolimpijskih igara ima status zasebnoga športa, a u Osječko-baranjskoj županiji već dulji niz godina djeluje udruga " Jahanje za osobe s posebnim potrebama MOGU".
Provedete li svakoga dana od pola do jednoga sata slobodnog vremena promatrajući svoje akvarijske ribice, znanstvenici tvrde da ćete se osjećati puno opuštenijima, smirenijima i zadovoljnijima, nego ukoliko to ne biste činili.
Najsuvremeniji danas poznati oblik rehabilitacije osoba s Downovim sindromom i cerebralnom paralizom koji, prema riječima terapeuta daje iznenađujuće dobre rezultate, jest rad uz pomoć dragoga dobrog dupina, kojega znanstvenici drže jednom od najinteligentnijih životinja uopće.








Priča o nama



Slobodan sam skrenuti pozornost na nužnost postupnoga, kontinuiranog stvaranja preduvjeta participiranju što većega broja djece predškolskog uzrasta, učenika i studenata s invaliditetom u Republici Hrvatskoj u odgojno-obrazovnim procesima redovitih odgojno-obrazovnih ustanova.
Još se uvijek vrlo živo sjećam cjelokupne kompleksnosti procesa vlastitoga odgoja i obrazovanja (od ranoranilačkoga ustajanja u 6.00 sati, osobne higijene, doručka "na brzinu", uz stalno pogledavanje na sat, najčešćeg odlaska u školu pomoću tricikla radi vježbe, opterećen prepunom torbom knjiga, mukotrpnoga "alpinizma" po katovima s desecima stepenica zbog tzv. kabinetskoga sustava organiziranja osnovnoškolske, srednjoškolske i fakultetske nastave, preko svoje stalne borbe s gotovo kroničnim pomanjkanjem vremena prigodom pisanja najrazličitijih testova zbog mojega motoričkim oštećenjima otežanog pisanja, prevladavanja mentalno-psiholoških i socioloških barijera većinske tzv. zdrave populacije odgojitelja i djece predškolskog uzrasta, nastavnika i učenika, te profesora i studenata glede moga invaliditeta do svakodnevne višesatne kinezi-terapije i učenja zbog što uspješnijega usvajanja nastavnog gradiva).
Sve sam to bio u mogućnosti činiti zahvaljujući prvenstveno Božjoj pomoći, kao i bezuvjetnoj ljubavi, požrtvovnom sebedarju i nesebičnoj pomoći svojih dragih roditelja.
I eto me, tu sam gdje sam, s diplomom Pravnoga fakulteta, doduše samo privremeno zaposlen (na žalost već više od godinu dana sam ponovno nezaposlen), koristan?, uvjetno rečeno (ne)zadovoljan.


Sustav vrijednosti



Ovom sam prigodom slobodan ustvrditi da naše društvo prečesto, na žalost, nedostatno valorizira postignuća pojedinaca, posebice osoba s invaliditetom.
Unatoč ili upravo usprkos svim poteškoćama s kojima će se osoba s invaliditetom tijekom pohađanja redovitih (i ne samo njih!) odgojno-obrazovnih ustanova svih razina naobrazbe zasigurno susresti, slobodan sam skrenuti pozornost na nužnost postupnoga, kontinuiranog stvaranja preduvjeta participiranju što većega broja djece predškolskog uzrasta, učenika i studenata s invaliditetom u Republici Hrvatskoj u odgojno-obrazovnim procesima redovitih odgojno-obrazovnih ustanova.
Osobe s invaliditetom je općenito moguće razvrstati na: gluhe i slijepe osobe, osobe s tjelesnim invaliditetom, osobe s mentalnom retardacijom, te gluho-slijepe osobe, a za djecu invalide u uporabi je zakonski termin "djeca s poteškoćama u razvoju".
Pod pojmom "postupnoga, kontinuiranog stvaranja preduvjeta" podrazumijevam nastojanje da se sustavnom edukacijom, poglavito u odgojno-obrazovnim ustanovama, promiče pozitivna promjena svijesti u svrhu postupnoga slabljenja, a zatim i uklanjanja predrasuda psihološke naravi tj. barijera uma i srca, kako u percepciji osoba s invaliditetom i njihovih obitelji u smislu sebe samih i svojega mjesta u zajednici, tako i u smislu percepcije cjeline društva osoba s invaliditetom, promoviranjem konkretnoga, djelatnog suosjećanja kroz poistovjećivanje s njihovom životnom situacijom, nastojeći da se ona poboljša.
U što je skorije vrijeme nužno izraditi znanstveno utemeljen, cjelovit sustav odgojno-obrazovnih, studijskih programa prilagođenih specifičnim potrebama pojedinih kategorija osoba s invaliditetom.
Punu će, međutim, osobnu smislenost, samopotvrđivanjem i socijalnom integracijom, po mome sudu, osobe s invaliditetom ostvariti jedino dosljednom primjenom pozitivno
diskriminirajućega uključivanja u svijet rada.



Nešto drukčije



Dugoročni plan rada udruge "Glas čovječnosti", svojom realizacijom, ima za cilj pokušati ponuditi nešto drukčije, bolje i novo u odnosu na do sada viđeno u radu udruga osoba s invaliditetom u Republici Hrvatskoj, posebice duh jedinstva i zajedništva.
U svrhu organiziranja kontinuiranoga i učinkovitog djelovanja Udruge, nužno je, što je prije moguće, osigurati adekvatan prostor za okupljanje članova i provedbu programskih aktivnosti. Rad Udruge kroz njezina radna tijela, Skupštinu, Izvršni odbor i Nadzorni odbor sastoji se u evidentiranju članova, promidžbi njihove dobrobiti u okvirima djelatnosti Udruge, praćenju donošenja i dosljednosti primjene pozitivnih pravnih propisa Republike Hrvatske na području prava i obveza, te zaštite svih kategorija osoba s invaliditetom, kao i upućivanju pisanih inicijativa i prijedloga pojedinim odborima Hrvatskoga sabora, Uredu predsjednika Republike, Uredu predsjednika Vlade, te ministarstvima namijenjenima poboljšavanju narečene regulative, sustavnom praćenju i izvješćivanju članova o postojećim i novim metodama i dostignućima u području primarne i specijalističke zdravstvene zaštite, rehabilitacije i športa osoba s invaliditetom. Izvršni odbor će se posebice zalagati glede ostvarivanja temeljnih ciljeva i zadataka Udruge.
U ostvarivanju narečenih ciljeva i zadataka planiramo realizirati konkretnu suradnju s nevladinim organizacijama sličnih programa rada, kako u Republici Hrvatskoj, tako i u svijetu. U tu ćemo svrhu načiniti web-stranicu Udruge, te prikupiti adrese udruga sličnih našoj.
Potrebito je nabaviti telefon, telefaks, te fotokopirni uređaj. Nužno je, nadalje, evidentiranje članova, izvješćivanje i predstavljanje rada Udruge kroz list Udruge pod nazivom "Zajedno", kao i dobivanje e-mail adrese, te web-stranice Udruge, izrada promotivnoga CD-ROM-a Udruge, posredovanje pri nabavi ortopedskih i drugih pomagala, organiziranje kinezi-terapije, terapije masažom i radom na tijelu, tečaja poorna yoge, transcendentalne meditacije, autogenoga treninga, reikija, rada psihoradionica uz suradnju sa svećenicima, hagioterapeutima, psiholozima, liječnicima, socijalnim radnicima i pravnicima, te pružanje potpore rehabilitaciji pojedinih članova Udruge.










Nešto bolje



Smisao života nije tek u promišljanju, nego u življenju i poboljšavanju datosti kroz permanentno ostvarivanje slobode.
Potrebito je organizirati provedbu kućne njege i utemeljenje službe pomoći osobama s invaliditetom, te provedba projekta prijevoza osoba s invaliditetom po načelu "od vrata do vrata" (za što je nužna nabava prilagođenoga kombi-vozila u svrhu prijevoza naših potrebitih članova), odobrenje sredstava za nabavu socijalnih karata JP GPP Osijek, kao i subvencije za gorivo glede prijevoza potrebitih članova Udruge osobnim automobilom ili kombi vozilom, te ostvarivanje svih programskih aktivnosti Udruge. Surađivat ćemo s vjerskim zajednicama i humanitarnim organizacijama, te možebitnim sponzorima i donatorima zainteresiranim za rad Udruge, a na temelju operativnih planova razrađenih za pojedine aktivnosti. Udruzi je nužna godišnja pretplata na "Narodne novine". Potrebito je, nadalje, organizirati druženja članova Udruge, proslave vjerskih blagdana, zajedničke novogodišnje i rođendanske proslave, izlete, posjete ostalim udrugama osoba s invaliditetom i njihovim klubovima, te sudjelovanje na stručnim seminarima i susretima osoba s invaliditetom (što također uključuje i materijalne troškove, troškove za nabavu uredske opreme, podmirenje telefonskih usluga, usluga umnožavanja i objavljivanja pisanih materijala, druženja članova, proslave, izleti, sudjelovanje na stručnim seminarima i susretima osoba s invaliditetom).
Besplatno pravno i psihosocijalna pomoć operacionalizirano u okviru djelatnosti Udruge obuhvatit će promicanje svekolike zaštite ljudskih prava svih kategorija osoba s invaliditetom, očuvanje njihovoga ljudskog dostojanstva i integriteta, potporu u osiguravanju prava na samostalno stanovanje i prava na rad osoba s invaliditetom, potporu u osiguravanju prava na zdravstvenu i socijalnu zaštitu, te prava na invalidsko i mirovinsko osiguranje, a posebice pisanje apela, predstavki, zamolbi, žalbi, tužbi, sastavljanje raznih vrsta ugovora i slično.
U suradnji sa slavonsko-baranjskim Društvom za zaštitu životinja "Život", za potrebe osoba s invaliditetom, osmislit ćemo i oživotvoriti program terapija uz pomoć životinja, poglavito kućnih ljubimaca.



Nešto novo



Stoga pozivamo sve ljude dobre volje da nam se, u okvirima svojih želja i mogućnosti, volonterskim radom, pridruže u što učinkovitijoj operacionalizaciji dugoročnoga plana rada udruge "Glas čovječnosti".
Rješavanje pitanja postupnoga uklanjanja postojećih i sprečavanja nastajanja novih graditeljskih prepreka u kretanju osoba s invaliditetom nužno je ostvarivati uz trajno senzibiliziranje cijele društvene zajednice za narečenu problematiku, budući da bez njezina odlučnoga angažiranja na tome planu nije, u dogledno vrijeme, moguće očekivati ostvarivanje izjednačavanja prava osoba s invaliditetom.
Surađujući, također, s Centrom za poduke i prevoditeljstvo "Ad hoc", namjeravamo formirati skupine članova zainteresiranih za pohađanje tečajeva pojedinih stranih jezika u okviru djelovanja Škole stranih jezika.
U okviru djelatnosti Udruge namjeravamo u suradnji sa Zajednicom tehničke kulture utemeljiti Školu informatike, a u svrhu osposobljavanja članova Udruge za uporabu osobnih računala što je posebice važno, kako u smislu poboljšavanja komunikacije i opće kvalitete življenja osoba s invaliditetom, tako i u njihovu samozapošljavanju i zapošljavanju.
Udruga će, nadalje, za članstvo organizirati i Školu ručnoga rada.
Škola teologije koju nam je želja utemeljiti u suradnji s predstavnicima vjerskih zajednica grada Osijeka i Osječko-baranjske županije ima za cilj, kako osobama s invaliditetom, tako i svim ljudima dobre volje pružiti jasniji, bolji i cjelovitiji uvid u bit duhovne stvarnosti našega života.
Planiramo utemeljenje likovnoga, glazbenog, literarnog i dramskog kluba naših članova "Glas čovječnosti".
Organiziranje i provedbu športsko-rekreacijskih aktivnosti članova Udruge namjeravamo provoditi u suradnji s Hrvatskim paraolimpijskim odborom, Centrom za profesionalnu rehabilitaciju-Centrom za stradalnike Domovinskog rata Osijek i Udrugom "Šport za sve" grada Osijeka (fitness, boćanje, viseća kuglana, stolni tenis, šah, pikado i športsko-rekreacijski ribolov).




Pravo na saznanje



U sljedećih ću nekoliko kolumni biti slobodan napisati ponešto o pravima osoba s invaliditetom u Republici Hrvatskoj, kao i načinima njihove realizacije.
U svezi prosvjećivanja predlažemo djelovanje na svijest većinske, tzv. zdrave populacije glede osoba s invaliditetom realizacijom projekta “Osoba s invaliditetom – moj bližnji”, te isto tako djelovanje na svijest osoba s invaliditetom, o njima samima kao jednako vrijednim i punopravnim članovima zajednice. U ostvarivanju navedenih ciljeva predlažemo djelovanje posredstvom javnih medija: tiska, radija, televizije, knjigama i publikacijama, organiziranjem predavanja i tribina sa što je moguće većim spektrom tema o svim problemima osoba s invaliditetom.
Predlaže se suradnja s predškolskim ustanovama (dječjim vrtićima) i pomagati radi što uspješnijega uključivanja djece s poteškoćama u razvoju u odgojno-obrazovne programe zajedno s tzv. zdravom populacijom. Ukazujemo na potrebu iznalaženja odgovarajućih rješenja glede kabinetskoga nastavnog sustava u osnovnoškolskim, srednjoškolskim i visokoškolskim obrazovnim ustanovama, a u svrhu prilagodbe za potrebe osoba s invaliditetom. Smatramo nužnom dodatnu edukaciju stručnog kadra, pri čemu mislimo i na odgovarajuće osposobljene odgojitelje i prosvjetne djelatnike, poglavito kada je u pitanju obrazovanje prema reduciranom nastavnom programu koje se primjenjuje kod rada s blaže mentalno retardiranim osobama uključenima u redoviti obrazovni sustav. Što se tiče zapošljavanja osoba s invaliditetom, promičemo zakonsku reguliranost obvezatnoga otvaranja određenog broja radnih mjesta namijenjenih osobama s invaliditetom u svim tvrtkama i javnim ustanovama. Poslodavci bi morali biti posebno novčano stimulirani (ili zakonski obvezani) od strane države u svrhu zapošljavanja osoba s invaliditetom koje se, dapače, na Zapadu smatraju većinom dobrim, stručnim i savjesnim zaposlenicima. Alternativno se predlaže revitalizacija ili izgradnja stanovito većeg broja tvrtki specijaliziranih za zapošljavanje osoba s invaliditetom (tzv. zaštitne radionice).



Pravo na rad



S obzirom na to da je pravo na rad utvrđeno kao jedno od temeljnih ljudskih prava, samo je po sebi razumljivo da je zajamčeno i Ustavom Republike Hrvatske. No, na žalost, teorija je prečesto posve drukčija od prakse.
Zalažemo se i za pokretanje inicijative dopune Zakona o radu glede ponovnog uvođenja mogućnosti korištenja prava izvedenih iz instituta tzv. skraćenoga (četverosatnog) radnog vremena za osobe s invaliditetom, posebice slijepe osobe, te osobe vezane uz uporabu invalidskih kolica ili štaka prilikom kretanja u svakodnevnom životu.
U okviru pozitivnih odredaba važećega Zakona o radu, na žalost, n e p o s t o j i niti jedna odredba kojom bi, na adekvatan način, bila regulirana mogućnost korištenja prava izvedenih iz instituta tzv. skraćenoga (četverosatnog) radnog vremena, čime su osobe s invaliditetom, posebice slijepe osobe, kao i one osobe s invaliditetom koje su u svakodnevnom životu vezane uz uporabu invalidskih kolica ili štaka dovedene u posvema nelogičan i diskriminirajući položaj glede ostvarivanja prava na posebne uvjete rada, a u odnosu na ostalu, većinsku, tzv. zdravu populaciju djelatnika. U članku 66. Zakona o radu predviđena su stanovita prava u svezi skraćenoga radnog vremena, ali samo za «roditelja djeteta s težim smetnjama u razvoju», što prema odredbama Zakona o radu osobe s invaliditetom ostavlja bez mogućnosti pravne zaštite. Treba, međutim, priznati da je opći radno pravni status osoba s invaliditetom poboljšan donošenjem Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom.
S obzirom na to da su prema prijašnjim propisima osobe s invaliditetom obrazovane u školskim ustanovama specijaliziranog tipa ostvarivale pravo na uračunavanje vremena provedenog na srednjoškolskom obrazovanju u redoviti radni staž, zalažemo se za priznavanje navedenoga prava i za osobe s invaliditetom obrazovane u redovitim školskim ustanovama.




Državna uprava



Ovom sam prigodom svim predstavnicima državne uprave i područne (regionalne) samouprave slobodan uputiti apel da pokušaju što je moguće više osobno doprinijeti kako bi Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom što brže i bolje zaživio u praksi.
Doplatak se za djecu s poteškoćama u razvoju i osobe s invaliditetom ostvaruje i nakon što je osoba navršila 27. godinu života ukoliko je prije nego što je osoba s invaliditetom navršila 27. godinu života podnesen zahtjev za ostvarivanje prava na doplatak za djecu.
Članak 55. Zakona o socijalnoj skrbi glasi: "Pravo na osobnu invalidninu ima teže tjelesno ili mentalno oštećena osoba ili osoba s trajnim promjenama u zdravstvenom stanju, a čije je oštećenje ili bolest nastala prije navršene 18. godine života, ako osobnu invalidninu ne ostvaruje po drugoj osnovi." Prema odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o socijalnoj skrbi status većine osoba s invaliditetom je poboljšan. Članak 23. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o socijalnoj skrbi, odnosno članak 44., stavak 1. Zakona o socijalnoj skrbi naime, glasi: "Pravo na doplatak za pomoć i njegu u punom iznosu, iako je prihod po članu obitelji, odnosno prihod samca veći od prihoda utvrđenog u članku 43. ovoga Zakona ima: teže tjelesno ili mentalno oštećena osoba, teže psihički bolesna osoba, osoba s težim trajnim promjenama u zdravstvenom stanju, slijepa, gluha i gluho-slijepa osoba koja nije osposobljena za samostalan život i rad."
Članak 10. stavak 1. Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom glasi: "Tijela državne uprave, tijela sudbene vlasti i druga državna tijela, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, javne službe, izvan proračunski fondovi te pravne osobe u vlasništvu ili u pretežitom vlasništvu Republike Hrvatske dužni su na primjerenom radnom mjestu, prema vlastitom odabiru, u primjerenim radnim uvjetima imati zaposleno:
do 3l. prosinca 2004. najmanje jednu osobu s invaliditetom na svakih 49 zaposlenih, do 3l. prosinca 2008. najmanje jednu osobu s invaliditetom na svaka 32 zaposlena, do 3l. prosinca 20l2. najmanje jednu osobu s invaliditetom na svaka 24 zaposlena, do 3l. prosinca 20l6. najmanje jednu osobu s invaliditetom na svakih l9 zaposlenih, a do 3l. prosinca 2020. najmanje jednu osobu s invaliditetom na svakih l6 zaposlenih".




Cjelina prava



Opća tendencija koja je, na žalost, u nas permanentno prisutna jest ta da su osobe s invaliditetom nedostatno upoznate s cjelinom svojih prava.
Osoba s invaliditetom ostvaruje pravo na doplatak za pomoć i njegu i kada nije u evidenciji Hrvatskog zavoda za zapošljavanje. Nije, međutim, moguće kumulativno ostvariti i pravo na osobnu invalidninu i pravo na doplatak za pomoć i njegu. Uz osobnu invalidninu ili doplatak za pomoć i njegu moguće je, pak, realizirati i doplatak za djecu, pri čemu se prava po osnovi invaliditeta ne uračunavaju u prosjek prihoda po članu obitelji.
Zalažemo se da Upravni odbor Hrvatske radio televizije dopuni Odluku o povlaštenoj TV pretplati za određene kategorije osoba s invaliditetom na način da taksativnim navođenjem pojedinih dijagnoza kojima se povlastica priznaje budu obuhvaćene i osobe s mentalnom retardacijom
Zalažemo se za uvođenje instituta tzv. osobne mirovine po osnovi invaliditeta za sve kategorije osoba s invaliditetom u iznosu prosječne plaće u Republici Hrvatskoj.
Prema pozitivnim odredbama Zakona o socijalnoj skrbi osoba određena prava može realizirati ili po osnovi svoga invaliditeta ili po osnovi materijalnoga statusa ili, pak, kumulativno, a posebice može podnijeti: zamolbu za provedbu vještačenja u svrhu donošenja rješenja o kategorizaciji (mora se provesti do 18. godine života), zamolbu za provedbu vještačenja o stupnju tjelesne invalidnosti, zamolbu za ostvarivanje prava na osobnu invalidninu, zamolbu u svrhu donošenja rješenja o ostvarivanju prava na naknadu za tjelesno oštećenje, zamolbu za ostvarivanje prava na doplatak za pomoć i njegu, zamolbu za ostvarivanje prava na doplatak za djecu, zamolbu za ostvarivanje prava na pomoć za uzdržavanje, zamolbu za ostvarivanje prava na pomoć za podmirenje troškova stanovanja, zamolbu za donošenje rješenja o ostvarivanju prava na staž osiguranja s povećanim trajanjem, zamolbu za izdavanje vinjeta za ostvarivanje prava na oslobođenje od obveze plaćanja cestarine, zamolbu za dodjelu jednokratne pomoći, žalbu na prvostupanjska rješenja.


Hvalevrijedne inicijative



Hvale je vrijedna izrada novoga spusta (rampe) u "Domu zdravlja Osijek" (ulaz u predvorje laboratorija), na ulazu u zgradu "HEP-a Elektroslavonija Osijek", na trasi Ulice kneza Trpimira i Ulice Hrvatske Republike, te inicijativa đakovačko-srijemskoga biskupa mnsgr. Marina Srakića da se u najskorije vrijeme u svim crkvama na području Biskupije izrade prilazni spustovi (rampe) namijenjene potrebama osoba s invaliditetom.
Zalažemo se za promicanje pružanja svih oblika pravne pomoći osobama s invaliditetom, kao i za sustavno organiziranje pravnog zastupanja njihovih asocijacija, uz redovito izvješćivanje o donošenju novih pravnih propisa kojima se reguliraju prava i obveze osoba s invaliditetom.
Graditeljske prepreke jedan su od najvećih, nedostatno riješenih problema osoba s invaliditetom, pa predlažemo nužnost preispitivanja Pravilnika o prostornim standardima, urbanističko-tehničkim uvjetima i normativima za sprečavanje stvaranja arhitektonsko-urbanističkih barijera a koji je, temeljem Zakona o prostornom planiranju i uređivanju prostora (“N.N.” broj 54/80), objavljen u “Narodnim novinama” još 16. studenoga 1982. godine, odnosno pozitivnih Zakona o gradnji (N.N. l75/03.) i Pravilnika o projektima potrebnim za osiguranje pristupačnosti građevina osobama s invaliditetom i drugim osobama smanjene pokretljivosti (N.N. l04/03.) njihovu dosljednu primjenu, te zahtijevamo rigorozno sankcioniranje svih subjekata koji su odgovorni za njihovo nepoštivanje. Smatramo nužnom i hitnom potrebu prilagođavanja nogostupa izradom spustova (rampi) za nesmetano kretanje u invalidskim kolicima, pristupe trgovinama i javnim ustanovama, zdravstvenim službama, crkvama, muzejima, kinima, kazalištima, školama. Zalažemo se za namjensku prilagodbu toaleta i uvođenje univerzalnih telefonskih govornica na svim javnim mjestima u gradovima i na autoputovima, kao i uvođenje univerzalnih električnih instalacija, a za potrebe osoba s invaliditetom. Zalažemo se, također, za ugradnju univerzalnih dizala u svim građevinskim objektima, gdje je ugradnja tehnički izvediva, izgradnju specijaliziranih stambenih objekata namijenjenih stanovanju osoba s invaliditetom (domovi za samostalno stanovanje).




Praktična duhovnost




Prema mome najdubljem uvjerenju svaka energija i svaka materija, svako stvorenje, svatko od nas ima misiju: razlog, svrhu i cilj svojega postojanja na ovome svijetu. Usudio bih se reći da su osobe s invaliditetom u stvari "anđeli slomljenih krila": ovdje su kako bi i sebi i tzv. zdravim osobama kroz međusobno dosljedno prakticiranje Jedinstvenoga Zakona Ljubavi mogle ponuditi puni smisao života što se očituje činjenjem dobrih djela.
Svrha i cilj našega postojanja i djelovanja je trajan, strpljiv i uporan rad na stvaranju što višega stupnja svjesnosti i senzibilnosti pojedinca i zajednice za čovječniji, bolji svijet, te doživljavanje osoba s invaliditetom punopravnim članovima zajednice.
S obzirom na to da rehabilitaciju smatramo najvažnijom za sadašnji i budući samostalan život osoba s invaliditetom, koja će ih učiniti što je moguće manje ovisnima o pomoći drugih, tzv. zdravih osoba, posebno treba raditi na upoznavanju s materijalima o načinima rada s invalidima, tipovima vježbi, kao i izborom te nabavkom ortopedskih i drugih pomagala za potrebe osoba s invaliditetom. Mišljenja smo da je potrebito uvesti praksu individualnog rada kinezi-terapeuta, kućnu njegu, suradnju s centrima za pomoć osobama s invaliditetom, kao i sveobuhvatno uvođenje primjene instituta profesionalnoga osobnog pomagača u svakodnevnome životu osoba s invaliditetom.
Zalažemo se, nadalje, za sveobuhvatnu resocijalizaciju osoba s invaliditetom, poglavito glede problema psihološke naravi na relaciji odnosa tzv. zdravih osoba i osoba s invaliditetom te obrnuto, uključivanje osoba s invaliditetom u svakodnevni život nakon vremena izolacije koje je nastalo kao posljedica saniranja pretrpljene traume (ozljede). S obzirom na to da je obitelj osnovna biološka, odgojna i socijalna zajednica, zastupamo mišljenje prema kome je za osobu s invaliditetom obitelj najčešće nezamjenjiva socijalna sredina koja najbolje može osigurati njezin pravilan i potpun razvoj.
Promičemo znanstveno, kulturno, umjetničko i drugo stvaralaštvo osoba s invaliditetom. Što se tiče športa, rekreacije i hobija osoba s invaliditetom naglašavamo potrebu uključivanja u navedene aktivnosti. Svjedoci smo velikih športskih uspjeha na para-olimpijadama, pa moguće individualne potencijale treba pravilno usmjeriti.



O Naravnome zakonu



Sve na ovome svijetu međusobno je povezano, u srodstvu je po uzročno-posljedičnom načelu Naravnoga zakona, tj. po načelu "ja sam ti – ti si ja": sve što se dogodi drugome, jednom će se, zasigurno, dogoditi i nama samima. I upravo zato treba dobro paziti o čemu promišljamo i govorimo, te što činimo u sadašnjosti.
U sustav temeljnih načela djelovanja Udruga uvodi novi pristup službe djelima ljubavi na dobrobit bližnjega kojim se obuhvaćaju i razrađuju sve Gospodinovim zapovijedima, međunarodnim pravom, Ustavom i pravnim poretkom Republike Hrvatske dopuštene aktivnosti usmjerene na promicanje i ostvarivanje dobrobiti, slobode i punine ljudskoga dostojanstva svake ljudske osobe, posebice osoba s invaliditetom. Put djela ljubavi na dobrobit bližnjega jednostavno znači: moliti za osobe s invaliditetom, pozivajući ih da i one, također, mole za bližnje, propovijedati o osobama s invaliditetom, htjeti misliti, govoriti i pisati o osobama s invaliditetom, htjeti umjetnički stvarati o invalidima i za njih, htjeti osjetiti, htjeti vidjeti, htjeti čuti, htjeti shvatiti i htjeti pomoći osobama s invaliditetom. Put djela ljubavi na dobrobit bližnjega jest način života, alternativa boljega.
Zalažemo se za misiju trajnoga promicanja vrijednosti odgovornosti pojedinca i zajednice za kvalitetan život osoba s invaliditetom u svezi postupnoga, ali permanentnog stvaranja uvjeta za njihovu konkretnu korisnost, kojom bi postali subjekti, a ne tek objekti, puki promatrači društvenih i institucionalnih zbivanja što određuju razinu njihovoga društvenog statusa, kroz poticanje i osnaživanje prihvaćanja i suradničkoga zbližavanja svih srodnih udruga i zainteresiranih subjekata regije, razotkrivanjem stereotipnoga stava i mišljenja prema kojemu osobe s invaliditetom od zajednice stalno nešto traže, uz stvaranje novoga prema kojemu osobe s invaliditetom mogu i te kako puno dati i sebi i drugima.
Također je potrebito uvođenje dragovoljnoga sudjelovanja u opskrbi i svekolikoj pomoći osobama s invaliditetom u svakodnevnom životu, kao i permanentno razvijanje svijesti o potrebi učestalijega volonterskog rada u udrugama osoba s invaliditetom.
Nadalje, slobodni smo ustvrditi da su osobe koje završe osposobljavanje za samostalan rad, na žalost, u težem su materijalnom položaju od onih koje se nisu osposobljavale, budući da se vrlo teško zapošljavaju, a zakonski se smatraju radno sposobnima.
Zrnce nade



Slobodan sam ustvrditi da je, između ostaloga, u Republici Hrvatskoj, potrebito permanentno i sustavno promicanje svijesti o nužnosti što učestalijega prakticiranja volonterskoga rada, kako na dobrobit pojedinca, tako i cijele zajednice.
Pozivamo se na odredbe Opće deklaracije o pravima čovjeka, Deklaraciju o pravima invalida, Standardna pravila o izjednačavanju mogućnosti za osobe s invaliditetom, Deklaraciju o pravima djeteta, kao i Konvenciju o pravima djeteta Ujedinjenih naroda, poglavito odredbe koje se odnose na osobe (djecu) sa smetnjama u razvoju i teškoćama u svakodnevnom životu. Konvencija predviđa posebna zdravstvena prava za hendikepiranu djecu, koja će im omogućiti “potpun i dostojan život, u uvjetima koji osiguravaju dostojanstvo, razvijaju samopouzdanje i olakšavaju djetetovo sudjelovanje u društvenom životu” (čl. 23/l). Djeca ometena u razvoju (fizičkom i psihičkom) imaju pravo na posebnu zaštitu glede zdravlja, rehabilitacije, obrazovanja, vježbanja, rekreacije itd; na socijalnu integraciju i individualni razvoj (čl. 23/3), preventivnu zdravstvenu brigu, te medicinski, psihologijski i funkcionalni tretman (čl. 23/4). U svezi Ustava Republike Hrvatske pozivamo se na tekst onih članaka kojima su regulirana prava i obveze osoba s invaliditetom.
Promičemo ponovno uvođenje prava na oslobođenje od obveze plaćanja poreza na dodanu vrijednost (PDV) pri kupnji osobnog automobila, te ortopedskih i drugih pomagala, a za potrebe civilnih invalida, i to na način da se civilni invalidi I. skupine (100 %) potpuno oslobode obveze plaćanja PDV-a pri kupnji osobnog vozila ili ortopedskog i drugog pomagala, a smatramo da je i ostale civilne invalide potrebito osloboditi obveze plaćanja PDV-a u postotku koji odgovara njihovom osobnom stupnju invaliditeta. Planiramo kontakte s predsjednikom Republike, pojedinim saborskim zastupnicima i drugim predstavnicima Sabora i Vlade Republike Hrvatske, te Ministarstvom zdravstva i socijalne skrbi, Ministarstvom obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, Povjerenstvom Vlade RH za osobe s invaliditetom, Savezom organizacije invalida Hrvatske, Državnim zavodom za statistiku, Ministarstvom mora, turizma, prometa i razvitka RH i Ministarstvom unutarnjih poslova, te Ministarstvom obrane RH, kao i Ministarstvom prosvjete i športa, te Ministarstvom znanosti i tehnologije, Ministarstvom kulture, te Društvom arhitekata grada Osijeka, Poglavarstvom Osječko-baranjske županije i Poglavarstvom Grada Osijeka.


Volonterski rad



Izvjesnost izloženosti jedinstvenome i jednakom fenomenu procesa starenja, obolijevanja, invalidnosti i smrtnosti svih stvorenja na ovome svijetu, kao i siromaštvu pojedinaca i društava, jednom riječju patnji, prema mome najdubljem uvjerenju, puninu svojega smisla ostvaruje u samodisciplini postupnoga umanjivanja, te kasnijega nestanka, kako vlastite, tako i sebičnosti drugih. Sama se bit punine smisla, svrhe i cilja (sreće) života može spoznati i ostvariti jedino u davanju za druge.
Promišljajući, govoreći i pišući o praksi volonterskoga rada u nas, lako se može steći dojam da u Republici Hrvatskoj prakticiranje volonterskoga rada, na žalost, još uvijek niti iz daleka nije toliko učestalo koliko je to slučaj na Zapadu.
Stoga je nužno potrebito svekoliko promicanje prakticiranja dragovoljnoga sudjelovanja u opskrbi i pomoći potrebitima: djeci, starijima, bolesnima i siromašnima, te osobama s invaliditetom u svakodnevnom životu, kao i permanentno razvijanje svijesti o potrebi učestalijega volonterskoga rada u udrugama osoba s invaliditetom. Postoji nekoliko razloga zbog kojih je došlo do navedenoga stanja glede prakticiranja volonterskoga rada u Hrvatskoj: od prepreka mentaliteta i odgoja što se očituje mentalno-psihološkim barijerama uma i srca, preko indiferentnosti, samodostatnosti i sebičnosti, do prepreka materijalno-financijske (ekonomske) naravi. U svezi s neparticipiranjem u volonterskome radu uočio sam dvije mogućnosti u praksi: zaposlene osobe često iznose stav prema kojemu nemaju dovoljno (?) vremena za volonterski rad, dok nezaposleni zaokupljeni mnogobrojnim problemima svoje objektivno teške svakodnevnice također, na žalost, ne mogu sudjelovati u volonterskom radu. I tako kao jedina, za sada dosta izgledna, mogućnost donekle zadovoljavajućega rješavanja problema ostaje angažman ročnika civilnoga služenja vojnoga roka. Nedostatak narečenoga rješenja jest u tome što civilnoga ročnika mogu angažirati samo one udruge koje već od ranije imaju zaposlena najmanje dva djelatnika, čime su novoosnovane nevladine udruge građana dovedene u neravnopravan položaj. No, da ipak nije sve tako crno svjedoči i primjer udruge "Glas čovječnosti" čijem se vodstvu, Bogu hvala, u posljednjih mjesec-dva javilo nekoliko osoba zainteresiranih za participiranje u volonterskome radu.



Legenda o vuko-psu



Neki, za onoga o kome ću ovoga puta pisati, vjeruju da je plod snoviđenja, alegorije, legende ili, pak, bajke. Bilo kako mu drago, u svakome snoviđenju, alegoriji, legendi ili bajci postoji barem djelić vječne Istine. Priča što slijedi zasigurno ima svoju poruku. Neka o njoj svatko sam donese svoj sud.
Da, on je vuko-pas. Najbolja, plemenita, čudesna mješavina Majke Prirode: u srcu istodobno Ratnik, nezavisan, usamljeni, gordi, nepokolebljivi, divlji vuk i Mirotvorac, beskrajno odan, požrtvovni, prepun razumijevanja i bezuvjetne Ljubavi, najbolji čovjekov prijatelj - pas. On ima svoju Misiju. Poslan je biti Hodočasnikom. Hodočasničkim Glasom Savjesti Neumitne Datosti dvaju svjetova: svijeta vukova i svijeta pasa. Zadatak mu uopće nije lak. Pomiriti naizgled nepomirljivo: vatru i vodu. On se ne žali i strpljivo nosi ono što mu je dano. I oprašta. No, najteže je biti isti, a opet drukčiji. Prečesto je, naime, nedovoljno ili pogrešno shvaćen taj vuko-pas. Unatoč ili upravo usprkos struji i svim mijenama prostora i vremena, on ostaje dosljedan: ide dalje, ne odustaje. Njegova je poruka jednostavna: koliko se god na prvi pogled činile ili uistinu bile različitima, vatra i voda su ni manje ni više dijelovi istoga, jedinstvenog i vječnog mozaika cjeline Svemira, one su samo dva prirodna elementa, dvije tek naizgled različite manifestacije jedne te iste Stvarnosti koje jednostavno ne mogu ostvariti sav svoj smisao i svu ljepotu svoje punine ukoliko međusobno ne koegzistiraju. Njihova sudbina je tolerancija i zajedništvo. Zato se ne vrijedi opirati, već to treba shvatiti, prihvatiti i živjeti. Jer, Jedinstvo je u Različitosti, različitost je blagoslov, ne prokletstvo. Postupno, on je razvio suosjećanje za sva stvorenja na ovome svijetu: kako za biljke i životinje, tako i za ljude, spoznajući neraskidivu povezanost zrcalnoga Bratstva među njima.
I ako jednom, negdje sretnete toga vuko-psa, samo se nasmiješite i mahnite mu na pozdrav. Ukoliko tada, u dubinama svoje duše osjetite iznenadnu i neopisivu radost topline zbog toga slučajnog susreta, znat ćete da ste na Pravome, na njegovu Putu: Putu Božje, Neprolazne Ljubavi.


Crnoruna ovca (I.)



Nipošto ne bih želio da me se ovom prigodom na bilo koji način pogrešno shvati. Nije mi namjera nikoga prozivati, nedajbože osuđivati, već vas samo, poštovani čitatelji, pokušati potaći na promišljanje o stanju svijesti i općega praga tolerancije našega društva prema pojedincima ili skupinama koji su na bilo koji način "drukčiji" od većine. Koji u umovima i srcima većine nas ostaju ipak tek samo usputna manjina, miljama udaljena od naših "normalnih" svjetova sebičnosti i konformizma. Koje ni malo nije ni lako ni jednostavno svrstati u uobičajene "kalupe" društvenih stereotipa, da ne kažem prosječnosti, tako da se njima, ako je ikako moguće, ne želimo suviše zamarati. Ovo je priča o (ne)suosjećanju i (ne)solidarnosti, priča o njima, o "drukčijima."
Crnoruna ovca. Ista u srcu, duhu i duši, ista u nutrini (Ti, Bože, znaš da je ona samo Tvoje stvorenje, jedna pitoma i draga, obična (?) ovca), a izvana, opet, nekako, drukčija. Je li na bilo koji način biti "drukčijim" od većine dar i blagoslov ili kazna i prokletstvo? Na to pitanje svatko sam mora pokušati pronaći odgovor. Evo mojega osobnog stava: ukoliko činjenica da ste "drukčiji" djeluje na vas tako da svakim danom istinski želite spoznavati ponešto novoga o punini vječne Istine, postajući boljom i potpunijom osobom, koja želi i nastoji pomoći što je moguće većemu broju pojedinaca, posebice sebi sličnima, s obzirom na to da ste "nepopravljivi", tolerantni optimist nesebično altruističkih sklonosti, tada je "biti drukčijim" za vas zasigurno dar i blagoslov. Ukoliko, međutim, činjenica da ste "drukčiji" djeluje na vas tako da svakim danom postajete gorom osobom koja je opterećena pesimizmom, sebičnošću, pohlepom, netolerantnošću, zavišću ili mržnjom, tada je "biti drukčijim" za vas zasigurno kazna i prokletstvo.
"Drukčiji", uz Božju pomoć strpljivo i ustrajno izgrađujući svoju osobnost, postupno na dar i blagoslov mogu dobiti Duhovne Oči kojima će spoznavati svjetove i istine što za svu Vječnost ostaju neshvatljive, daleke i nedostupne površnim, nemarnim i uspavanim "normalnima". Sami odlučite i izaberite što ćete i kamo ćete.




Crnoruna ovca (II.)



Jedina prava, istinska i potpuna spoznaja biti same Istine trajno se i uvijek iznova ispunjava u Jedinstvenome Zakonu Ljubavi što se u stvarnome životu najvjerodostojnije očituje činjenjem Dobrih Djela. Jer, "…vjera bez djela je mrtva." Budući da je Sam po Sebi, u Svojoj Biti, Čista i Bezuvjetna Ljubav u svim njezinim pojavnim manifestacijama, Bog želi da sva Njegova stvorenja žive u međusobnome Bratstvu. Jedino u što možemo biti posve sigurni jest da nitko, ništa, nikada i nigdje ni za svu Vječnost to neće uspjeti promijeniti!
Crnoruna je ovca svakoga dana zajedno s bjelorunima veselo i razigrano trčkarala pašnjacima, željno upijajući svaku kasno proljetnu zraku topline podnevnoga Sunca. Strpljivo je i ustrajno crnoruna ovca nastojala osjećati se, biti i ostati korisnom, prihvaćenom članicom stada svoje bielorune braće i sestara. Gotovo je uvijek prva zapažala grabežljivce i upozoravala stado kada bi ga vukovi dolazili napasti. Zapazila je nešto zanimljivo: vukovi, Bog zna zašto, nju, crnorunu ovcu, nikada nisu napadali. Jednom se, tako, nakon što je ostala sama, izdvojena od ostatka stada, crnoruna ovca zaputila nepreglednim prostranstvima uma, promišljajući: "Tko je, kada i gdje više vrijednosti pridavao duhu i duši, nutrini stvorenja, negoli vanjštini, tijelu? Jer, vanjština se odmah zapazi. Za nutrinu je potreban trud i vrijeme, potrebno je Bratstvo. Tko uistinu može razumjeti drugoga? Onaj tko živi poput njega. U svakome od nas istovremeno žive i ovca i vuk. Treba samo uznastojati da što češće prevlada Dobro." Iz razmišljanja ju prene jedva čujan šum. Mnogo je puta slušala o njemu, čvrsto vjerujući i nadajući se da će ga bar jedanput sresti. I sada je pred njom stajao upravo on: vuko-pas. S puno međusobnoga poštovanja onjušiše jedno drugo, za pozdrav. Crnoruna se ovca prosvijetli u trenu: " I on i ja smo "drukčiji". Jedino sam Stvoritelj potpuno zna koliko smo u nutrini nalik jedno na drugo. Mi imamo zajedničku Misiju, zajedničko Poslanje. Biti Mostom što spaja samo naizgled dvije udaljene obale jedne te iste Rijeke: svijet ovaca i svijet vukova." Vuko-pas, naćulivši uši, iznenada zamakne u gustiš, a crnoruna ovca začu dobro joj poznati Glas Pastira što vodi u sigurnost Doma i stada, u sigurnost Božje blizine.




Duh Zajedništva i Dobrote



Neobično mi je drago što, u posljednje vrijeme, Katolička crkva čini sve više na zbližavanju osoba s invaliditetom i ostaloga, tzv. zdravog dijela populacije.
Nema sumnje da će mi susret kojem sam imao čast i zadovoljstvo nazočiti prije nekoliko dana ostati u trajnome sjećanju. Riječ je o Regionalnom susretu osoba s invaliditetom i njihovih obitelji osječke regije organiziranome od strane Biskupijskoga povjerenstva za pastoral osoba s invaliditetom i njihovih obitelji, čiji je povjerenik vlč. Alojz Kovaček, održanom 05. prosinca 2004. godine, u župi Preslavna Imena Marijina u Osijeku (Donji grad). Nakon kratkoga predstavljanja udruga i zajednica osoba s invaliditetom s područja osječke regije, te prigodnoga programa učenika O.Š. "Ivan Filipović" iz Osijeka, kada je djecu posjetio i darivao sv. Nikola, održano je i euharistijsko slavlje. Domaćin susreta, vlč. Ivica Jurić je, u koncelebraciji s p. Čižmešijom i vlč. Kovačekom, zaželjevši dobrodošlicu nazočnima, u propovijedi istaknuo: "Prema vama je, dragi roditelji, Isus Gospodin osobito suosjećajan i blizak upravo posredstvom vaše djece. Mi, koji smatramo da smo zdravi, prečesto, na žalost, u osobama s invaliditetom ne prepoznajemo primjer strpljivosti i ustrajnosti u nošenju životnoga križa. Ako se igdje i ikada samo Nebo ponovno spustilo na Zemlju, onda je to ovdje i sada!" Osobno sam, pod veličanstvenim utjecajem Duha Zajedništva i Dobrote što se mogao osjetiti u prepunome zdanju crkve, s počasnog mjesta, tik do oltara, poručio: "Mi, osobe s invaliditetom, prihvaćamo vas, tzv. zdrave. Prihvatite i vi nas. Otvorite svoja srca, oči i uši kako biste mogli spoznati da smo, iako naizgled različiti, svi mi u svojoj biti isti, završavajući obraćanje nazočnima riječima Isusa Gospodina: “Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste.” (Mt: 25,40) Susretu su nazočili predstavnici ZAJEDNICE "VJERA I SVJETLO" OSIJEK, UDRUGE SLIJEPIH OSJEČKO-BARANJSKE ŽUPANIJE, UDRUGE GLUHIH OSJEČKO-BARANJSKE ZUPANIJE, UDRUGE DISTROFIČARA GRADA OSIJEKA, UDRUGE ZA POMOĆ MENTALNO RETARDIRANIM OSOBAMA «PLAMENA PTICA» OSIJEK, te predstavnici "GLASA ČOVJEČNOSTI" UDRUGE ZA POTPORU OSOBA S INVALIDNOŠĆU I HENDIKEPOM OSJEČKO-BARANJSKE ŽUPANIJE.



O znaku pristupačnosti (I.)



S obzirom na vrlo kompleksnu problematiku participiranja u prometu laka i brza dostupnost, te etički dosljedna uporaba znaka pristupačnosti za osobe s invaliditetom doista ima veliku važnost. U praksi je, na žalost, prečesta njegova zlouporaba, uz permanentno nepoštivanje parkirališnih mjesta namijenjenih osobama s invaliditetom od strane tzv. zdravih vozača.
"Znak ima oblik kvadrata u koji je upisan krug s ucrtanim simbolom koji predstavlja profil vozača u sjedećem položaju u pokretnoj stolici za invalidnu osobu. Osnovna boja znaka je bijela, a upisanog kruga plava, s ucrtanim simbolom bijele boje. Dimenzije znaka su 110 x 110 mm, a veličina simbola znaka je u odgovarajućem omjeru s veličinom znaka i treba biti u skladu s važećim standardima za takvu vrstu znakova." (članak 2., stavak 1. 2. i 3. Pravilnika o posebnom znaku za označavanje vozila invalida, "N.N." 12/93). Zakonom o sigurnosti prometa na cestama – pročišćeni tekst ("N.N." 59/96) u članku 15. je, na žalost, vrlo restriktivno propisano da se samo vozilo koje je prilagođeno da njime upravlja osoba čiji su ekstremiteti bitni za upravljanje vozilom oštećeni, može na zahtjev te osobe obilježiti posebnim znakom. Striktnom, nefleksibilnom primjenom članka 15. Zakona o sigurnosti prometa na cestama bez prava na uporabu znaka pristupačnosti ostaju na stotine i tisuće osoba s invaliditetom (osobe s mentalnom retardacijom, slabovidne i slijepe osobe), kao i svi oni koji zbog stupnja svoje invalidnosti nikada neće biti u mogućnosti samostalno i osobno upravljati svojim vozilom, te će im slijedom toga, za uporabu osobnoga vozila stalno i uvijek biti nužna posredna pomoć njihovih bližnjih, njihovih opunomoćenika (roditelja, bračnog druga, skrbnika i slično).




O znaku pristupačnosti (II.)



Iz osobnoga iskustva mogu potvrditi da sam, premda sam osoba sa 100% civilnim tjelesnim invaliditetom I. skupine, vezan uz uporabu invalidskih kolica, na žalost, 1997. godine morao pokrenuti upravni spor kako bih realizirao pravo na legalnu uporabu znaka pristupačnosti. Spor je, Bogu hvala, pozitivno riješen.
Ovom mi je prigodom želja skrenuti pozornost na odredbu članka 2. stavak 1. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o posebnom znaku za označavanje vozila invalida ("N.N" 47/94) koji glasi:" Znak vrijedi samo kada vozilom upravlja ili se u vozilu nalazi osoba, čiji su ekstremiteti bitni za upravljanje vozilom, oštećeni." Poseban naglasak stavljen je na riječi "… ili se u vozilu nalazi osoba, čiji su ekstremiteti bitni za upravljanje vozilom, oštećeni." Tumačenjem navedenoga dijela odredbe članka 2. stavak 1. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o posebnom znaku za označavanje vozila invalida moguće je, naime, zaključiti da je za dopustivost valjane uporabe znaka pristupačnosti dostatno da se osoba su ekstremiteti bitni za upravljanje vozilom oštećeni samo nalazi u vozilu što, pak, znači da osoba s invaliditetom ne mora nužno sama, osobno upravljati vozilom, tj. osobnim vozilom ovlašteno može upravljati i opunomoćenik osobe s invaliditetom. Još jedna nelogičnost: ako osobnim vozilom čiji je vlasnik osoba s invaliditetom ovlašteno može upravljati opunomoćenik nije razvidna potrebitost odredbe članka 15. Zakona o sigurnosti prometa na cestama prema kojoj pravo na uporabu znaka pristupačnosti ima samo ona osoba s invaliditetom čije je vozilo prilagođeno invalidnosti. Novi zakon o sigurnosti prometa na cestama ("N.N." 105/04) donio je pozitivne promjene za osobe s invaliditetom: znak pristupačnosti glasi na osobu i visoke su kazne za zlouporabu. Znak pristupačnosti izdaje se na ime osobe s invaliditetom, odnosno za vozila udruga osoba s invaliditetom na ime udruge. U Hrvatskom savezu udruga tjelesnih invalida (HSUTI), predsjednice gđe. mr. sc. med. Mirjane Dobranović, smatraju da će ova zakonska promjena rezultirati olakšavanjem i poboljšavanjem života osoba s invaliditetom u prometu.




O znaku pristupačnosti (III.)



Slobodan sam ovom prigodom apelirati, kako na svijest nadređenih, tako i na svijest policijskih djelatnika MUP-a Republike Hrvatske na terenu, da uznastoje što je moguće savjesnije i dosljednije u praksi provoditi odredbe novoga Zakona o sigurnosti prometa na cestama, posebice u svezi s parkirališnim mjestima namijenjenima osobama s invaliditetom i legalnom uporabom znaka pristupačnosti.
Članak 40. Zakona o sigurnosti prometa na cestama ("N.N" 105/04) glasi: «Osoba s invaliditetom, čiji su donji ekstremiteti bitno oštećeni tako da onemogućavaju normalno kretanje, može propisanim znakom pristupačnosti označiti vozilo u kojem se prevozi. Znakom pristupačnosti mogu biti označena i vozila udruga osoba s invaliditetom. Prava koja proizlaze iz znaka pristupačnosti ne smije koristiti osoba koja nije osoba s invaliditetom. Znak pristupačnosti izdaje se na ime osobe s invaliditetom, odnosno za vozila udruga osoba s invaliditetom na ime udruge, a izgled znaka, uvjete za njegovo stjecanje, način obilježavanja parkirališnog mjesta te prava koja se na temelju njega mogu ostvarivati, propisuje ministar nadležan za poslove prometa uz suglasnost ministra za zdravstvo. Novčanom kaznom u iznosu od najmanje 2.000,00 kuna kaznit će se za prekršaj pravna osoba ako izda znak pristupačnosti osobi koja za to ne ispunjava uvjete iz ovoga članka. Za prekršaj iz stavka 3. ovoga članka kaznit će se novčanom kaznom od 500,00 do 2.000,00 kuna i odgovorna osoba u pravnoj osobi i u tijelu jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave. Novčanom kaznom od 500,00 kuna kaznit će se za prekršaj fizička osoba koja koristi znak pristupačnosti suprotno odredbi stavka 2. ovoga članka.»




O beneficiranome stažu



Ovom sam prigodom slobodan ustvrditi da je u pozitivni pravni sustav Republike Hrvatske nužno potrebito što skorije ponovno uvođenje instituta tzv. skraćenoga (četverosatnog) radnog vremena za sve kategorije osoba s invaliditetom za koje se to vještačenjem utvrdi najprihvatljivijim rješenjem. Isto se tako može reći da odredbe Zakona o stažu osiguranja s povećanim trajanjem za pojedine kategorije osoba s invaliditetom nikako ne predstavljaju privilegij, već samo izraz prijeke potrebe. Na kompetentne, stoga, apeliram da potonji institut uznastoje što je moguće bolje zaštiti i očuvati, a prema potrebama praktične primjene i dopuniti.
Odredbe narečenoga Zakona o stažu osiguranja s povećanim trajanjem (N.N. 71/99), članak 7. glasi: " Staž osiguranja s povećanim trajanjem računa se osiguranicima –invalidnim osobama: slijepim osobama, osobama oboljelim od distrofije i srodnih mišićnih i neuromišićnih bolesti, oboljelima od paraplegije, cerebralne i dječje paralize, multipleks skleroze, reumatoidnog artritisa, gluhim osobama i osobama kod kojih postoje funkcionalni poremećaji zbog kojih se ne mogu samostalno kretati bez uporabe invalidskih kolica. Svojstvo osiguranika – invalidne osobe iz stavka 1. ovoga članka, ako im zdravstveno stanje uzrokuje trajne posljedice za život i rad, utvrđuje se rješenjem Zavoda na temelju nalaza i mišljenja ovlaštenih vještaka prema odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju na zahtjev invalidne osobe. Osiguranicima – invalidnim osobama iz stavka 1. ovoga članka svakih 12 mjeseci staža osiguranja računa se kao 15 mjeseci." Članstvo Udruge se zalaže i za obnovu projekta “Osobe s invaliditetom u javnom prometu”. Održavanjem kontinuirane suradnje s Prometnom policijom MUP-a, ustrajat ćemo na strogoj i trajnoj kontroli parkirališnih mjesta namijenjenih za uporabu od strane osoba s invaliditetom. Udruga će surađivati s Povjerenstvom za osobe s invaliditetom osnovanim pri Vladi Republike Hrvatske.





Što smo postigli?


Nikako ne bih želio da tekst koji slijedi bude shvaćen u kontekstu samohvale, nego isključivo i samo kao primjer i poticaj za cjelovitiji i bolji rad u budućnosti i nama i drugim organizacijama osoba s invaliditetom.
Ostvarena je suradnja s predstavnicima Đakovačko-srijemske biskupije u svrhu izrade Prijedloga za poboljšanje kvalitete življenja svih kategorija osoba s invaliditetom u Republici Hrvatskoj, sudjelovali smo na Trećem biskupijskom susretu osoba s invaliditetom koji je održan 12. lipnja 2004. godine u Josipovcu, u Župnoj crkvi Sv. Luke Evanđeliste, Udruzi je odobrena zamolba za donaciju "Narodnih novina", a udovoljeno je i našoj zamolbi za donaciju "Glasa Slavonije". Ostvarena je suradnja s predstavnicima MC "Glas Slavonije" u svrhu volonterskoga pisanja tjedne kolumne o tematici osoba s invaliditetom (do sada je objavljeno 42 kolumni). Ostvarena je suradnja s predstavnicima Gradske četvrti "NOVI GRAD" poradi prijedloga za uklanjanje graditeljskih prepreka na području Gradske četvrti, a realizirane su i konzultacije s odvjetnikom poradi mogućnosti rješavanja kompleksnije problematike pojedinih kategorija osoba s invaliditetom. Osmišljen je projekt besplatne pravne i psihosocijalne pomoći za sve kategorije osoba s invalidnošću i hendikepom u Osječko-baranjskoj županiji s kojim smo sudjelovali na natječajima Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi, na natječaju Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva, kao i na natječaju za dodjelu humanitarnoga telefona. Izradili smo i promotivni CD-ROM-a Udruge, a uz pomoć i suradnju s predstavnicima udruge "Marijina legija" oarganizirana su dva predbožićno-novogodišnji domjenka, te jedan preduskrsni domjenak uz prigodno darivanje članova Udruge (predstavnici Gradske četvrti «Novi grad», Osijek, Sjenjak 133, povremeno nam velikodušno osiguravaju prostor za odvijanje aktivnosti Udruge). Izradili smo i članske iskaznice, a u sklopu realizacije projekta besplatne pravne i psihosocijalne pomoći pisali najrazličitije zamolbe, žalbe na prvostupanjska rješenja, te tužbe na drugostupanjska rješenja. Ostvarili smo i kontakte s Uredom predsjednika Republike, pojedinim saborskim zastupnicima i drugim predstavnicima Sabora i Vlade Republike Hrvatske, te Ministarstvom zdravstva i socijalne skrbi, Ministarstvom obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti i Povjerenstvom Vlade RH za osobe s invaliditetom, Savezom organizacije invalida Hrvatske, Državnim zavodom za statistiku, Ministarstvom mora, turizma, prometa i razvitka RH i Ministarstvom unutarnjih poslova, te Ministarstvom obrane RH, te Poglavarstvom Osječko-baranjske županije i Poglavarstvom Grada Osijeka.





O pozivu i poslanju



Ovom se prigodom, u svojstvu nezaposlene osobe, želim najtoplije zahvaliti na hvale vrijednoj inicijativi solidarnosti, razumijevanja i humanosti, kako predstavnicima Poglavarstva Osječko-baranjske županije, posebice gospodinu županu, tako i predstavnicima Poglavarstva Grada Osijeka, posebice gospodinu gradonačelniku. Rečeni su mi predstavnici, naime, zajednički pružili potporu (svatko svojim udjelom) uplativši razliku između cijene standardnih (klasičnih) invalidskih kolica na ručni pogon, čiju kupnju HZZO odobrava automatizmom, i cijene lakih (posebnih) invalidskih kolica, čiju razliku cijene korisnik sam mora nadoplatiti. Laka (posebna) invalidska kolica nužno su mi potrebita poradi što jednostavnijega i lakšeg korištenja uslijed, na žalost, znatno pogoršanoga zdravstvenog stanja mojih roditelja umirovljenika.
Kao što znamo, u Indijskome se oceanu, na žalost, krajem prošle godine dogodio vrlo jak potres koji je rezultirao razornim plimnim valom tsunamijem, izazivajući ljudske patnje i stradanja strahovitih razmjera. Jeste li se zapitali zašto je Bog dopustio da se upravo to dogodi, što nam time Stvoritelj želi poručiti, na što nas potaknuti? Nitko, ni od nas ljudi ni od anđela, ne može proniknuti cjelinu Božjih namjera i razloga. Neka mi, ipak, bude dopušteno navesti barem neke od njih. Možda nas je rečenim događajem Bog želio upozoriti na daljnju neodrživost neuravnoteženosti između egoistično-konformističkoga zapadnjačkog samodostatnoga prebogatstva i ničime opravdanoga istočnjačkog presiromaštva, dodatno besramno podgrijavanoga toleriranjem, štoviše poticanjem tzv. seks-turizma upravo od strane Zapada. Jer, da je stradalo stanovništvo zemalja Indijskoga oceana raspolagalo adekvatnim sustavom praćenja i uzbunjivanja, mnogi bi nedužni životi, zasigurno, bili spašeni. No, ne brinite se: čvrsto vjerujem da većina stradalih osoba ima svoju "ulaznicu za Raj". Ali što je s nama ostalima: koliki je naš, moj i tvoj udio odgovornosti? Jer, nitko nije toliko dobar da ne bi mogao biti bolji. Svi su pozvani, malo je poslanih. Bogu hvala, još uvijek ima "ratnika Svjetlosti", još uvijek ima ljudi spremnih odazvati se na pozive za činjenje dobrih djela, o čemu vrlo zorno svjedoči i moj osobni primjer. Ipak, ne bi bilo zgorega još koji put nazvati humanitarne telefone namijenjene prikupljanju financijske pomoći stanovništvu poharanom tsunamijem, zar ne?







O jednome paradoksu



Ovaj mi je put želja skrenuti pozornost na jedan paradoks u okviru pozitivnih odredaba važećega Zakona o radu, ("N.N." 137/04 – pročišćeni tekst) prema kojemu, na žalost, ne postoji ni jedna odredba kojom bi, na adekvatan način, bila regulirana mogućnost korištenja prava izvedenih iz instituta tzv. skraćenoga (četverosatnog) radnog vremena. Na taj su način osobe s invaliditetom, posebice slijepe osobe, kao i one osobe s invaliditetom koje su u svome svakodnevnom životu vezane uz uporabu invalidskih kolica ili štaka, dovedene u posvema nelogičan i diskriminirajući položaj glede ostvarivanja prava na posebne uvjete rada, a u odnosu na ostalu, većinsku, tzv. zdravu populaciju djelatnika. U članku 73. Zakona o radu predviđena su stanovita prava u svezi skraćenoga radnog vremena, ali samo za "roditelja djeteta s težim smetnjama u razvoju" (protiv čega osobno nemam apsolutno ništa – dapače, podržavam postojanje takve odredbe) što osobe s invaliditetom ostavlja bez primjerene i nužne pravne zaštite.
Dio članka 73. važećega Zakona o radu, naime, glasi: "Jedan od roditelja djeteta s težim smetnjama u razvoju (djeteta s težim tjelesnim ili mentalnim oštećenjem ili težom psihičkom bolesti) ima pravo na dopust za njegu djeteta ili pravo raditi polovicu punoga radnog vremena do navršene sedme godine djetetova života. Nakon prestanka korištenja prava iz stavka 1. ovoga članka jedan od roditelja djeteta s težim smetnjama u razvoju ima pravo raditi polovicu punoga radnog vremena. Pravo raditi polovicu punoga radnog vremena ima jedan od roditelja punoljetnog djeteta s težim smetnjama u razvoju, ako je teže tjelesno ili mentalno oštećenje nastalo prije punoljetnosti djeteta, odnosno do završetka redovnog školovanja. Roditelj koji koristi prava iz stavka 1. do 3. ovoga članka ima pravo na naknadu plaće prema posebnim propisima. Naknada plaće iz stavka 4. ovoga članka isplaćuje se na teret sredstava socijalne skrbi. Ministar nadležan za socijalnu skrb, uz suglasnost ministra nadležnog za zdravstvo, pravilnikom će propisati uvjete i postupak za sjecanje prava iz stavka 1. i 2. ovoga članka te način obračunavanja i isplate naknade plaće."




Jesmo li tolerantni?



Koliko mi znače ljudi?/ Da li me ljudi shvaćaju?/ Da li me žele shvatiti?/ Da li im uopće nešto značim?/ Jesam li im spreman pomoći?/ Uzvraćaju li mi ljudi pomoć?/Nismo li previše otuđeni jedni od drugih?/ Ima li među nama razumijevanja i ljubavi?/Imam li ja pravo svaki dan biti sit znajući/ Da ljudi širom svijeta umiru od gladi?/ Po čemu su to jedni bolji od drugih?/ Po čemu su to jedni više ljudi od drugih?/ I zašto uopće postoje prvi i drugi?/ Zašto nam treba oružje?/ Zar više nema prijateljstva?/ Ili ga možda nikada nije niti bilo?/ Da li nam Vjera može pomoći?/Može. Ali ne smijemo biti toliko sumnjičavi./ Moramo biti spremni prihvatiti promjene - / - Nov način života. Moramo biti tolerantni./ Nitko ne može mrzeći biti sretan. (Pjesma "Ponekad, zapitaš li se", ciklusa "Tražim Te", iz zbirke pjesama "Tebi, koji znaš što je trnje", autora Roberta Dudnika)
Koliko smo i jesmo li uopće tolerantni? Ovo je priča o svima nama, a ipak, ponajprije, o "drukčijima." Pod pojmom "drukčiji" mislim na bezbroj varijacija na vrlo sličnu ili, pak, posve istu temu među svim stvorenjima, kako među biljkama i životinjama, tako i među ljudima. Zazirete li od "opasnih" biljaka, životinja ili ljudi? Ako da, zašto da, ako ne, zašto ne? Jesu li vaša odbojnost i strah doista opravdani ili možda, ipak, nisu? Jer, sam Bog želi postojanje različitosti. Da nije tako, zar bi ju Stvoritelj dopuštao? Svako je biće svake sekunde drukčije od onoga drugoga, čak i od samoga sebe. To je temeljno načelo Naravnoga zakona: kako bismo opstali, moramo biti tolerantni. Stoga vas, poštovani čitatelji, najtoplije molim: postupno, ali ustrajno se učimo bivati sve tolerantnijima prema sebi i drugima, kako s obzirom na spol i spolnost, rasu, boju kože, rođenje i podrijetlo, duhovnost, vjeroispovijest i ateizam, altruizam i egoizam, bračno i imovinsko stanje, mišljenja, stavove i sklonosti, nacionalnost i državljanstvo, zdravstveno stanje i životnu dob, (ne)zaposlenost, ovisnost, (ne)inkriminiranost, naobrazbu, zanimanje i zvanje, politička i ideološka uvjerenja, tako i s obzirom na sve ine manifestacije različitosti. Jer prečesto nam se čini da je lako suditi. Posljedice, naime, mogu biti preteške.



O prirodi čovjeka (I.)



Koračaš ovim svijetom/Odupiruć se Tijeku./I znaš da Ti nešto nedostaje,/A ne znaš što./I uzalud tražeći zaželiš/Bolno viknuti:/"Sve, sve je ludilo!",/A znaš da Te ionako nitko ne bi čuo,/Jer Te ionako nitko ne sluša./I onda baš kao za inat,/Iz Tebe progovori/Ego,/Zavist/Pohlepa/Ljubomora/Mržnja,/I sve one druge, brojne osobine./I okrećeš se, tražiš,/Ali putokaza nema./I Ti se vrtiš u krugu,/I misliš:/"Život je dolina suza./Tko zna, možda bi se/I suze mogle/Nekome prodati?" (Pjesma "Priroda čovjeka I.", ciklusa "Tražim Te", iz zbirke pjesama "Tebi, koji znaš što je trnje", autora Roberta Dudnika)
Budimo realni, barem ovaj put. Do koje smo mjere, kako prema sebi, tako i prema drugima iskreni, a do koje mjere licemjerni. Koliko smo uistinu dosljedni, a koliko skloni prigodničarskome ponašanju? Koliko puta nešto zaista mora biti takvim kakvo jest, a koliko puta nešto jest takvim samo zato što mi to želimo? Koliko nam je doista stalo do onoga jedino životno bitnoga:, opće, zajedničke dobrobiti, a koliko smo uskogrudni u cijelome spektru svojih izmišljenih i umišljenih, stereotipnih posebnosti? Jer, ukoliko činjenica da ste "drukčiji" djeluje na vas tako da svakim danom istinski želite spoznavati ponešto novoga o punini vječne Istine, postajući boljom i potpunijom osobom, koja želi i nastoji pomoći što je moguće većemu broju pojedinaca, posebice sebi sličnima, s obzirom na to da ste "nepopravljivi", tolerantni optimist nesebično altruističkih sklonosti, tada je "biti drukčijim" za vas zasigurno dar i blagoslov. Ukoliko, međutim, činjenica da ste "drukčiji" djeluje na vas tako da svakim danom postajete gorom osobom koja je opterećena pesimizmom, sebičnošću, pohlepom, netolerantnošću, zavišću ili mržnjom, tada je "biti drukčijim" za vas zasigurno kazna i prokletstvo. I ne zaboravite da ste jedini djelić beskrajnoga Svemira koji, ako odlučite, imate pravo i mogućnost promijeniti - upravo vi sami. Vjerujte, samo ćete na taj način svakoga dana mijenjati i cijeli svijet.








O prirodi čovjeka (II.)




"Do jučer zdrav, sposoban brinuti sam o sebi – odjednom: paraplegičar, oduzet, u kolicima, sputanih mogućnosti kretanja, pritisnut osjećajem nemoći, uskraćen u mnogočemu, upućen na druge, na zdrave. … Tada, u dodiru s invalidima dolazi na vidjelo pravo lice tih koji se s njima susreću. Mnogi gledaju svoja posla, ne žele se zamarati tuđim problemima. Vidjeti invalida i nalaziti mu se u blizini znači neprestano se podsjećati na mogućnost da se to i nama dogodi. Uvlačimo se u svoju ljušturu, bježimo na ulice gdje su oko nas zdravi, vreva života, iluzija da će vječno ostati. Svim silama nastojimo odagnati strah od invalidnosti i smrti. …
Kao da nismo nikad imali kontakt s masom, društvom ili oni s nama. No sad je sasvim drugačije, kao da smo se privikli jedni na druge. … znaju nam sklopiti kolica, složiti ih u prtljažnik automobila, načiniti prolaz i prijateljski mahnuti: "Doviđenja! Ili "Dođite nam opet." I dolazimo." (ulomak iz poglavlja "Čovjek čovjeku", knjige "Život sam je pobjeda" čiji je izdavač Udruženje paraplegičara i kvadriplegičara SRH Kraljevica)."Bhagavad-Gita, prema Ghandiju, simboličan je opis borbe čovjeka protiv samog sebe, protiv svojih sumnji i strahova. Čovjek želi jedan ishod i boji se života koji mu ne jamči očekivani ishod. Potrebno je ući u bitku života bez očekivanja izvjesnog ishoda, no pravilno i moralno, vodeći bitku u skladu s principima. Ishod je tada uvijek dobar." c (Iz knjige "U potrazi za Staklenim gradom "Ja Vjerujem./Moj Put je ispravan./Ne, ja ne mrzim./Ja ljubim Bližnjega svog!/Moje misli su čiste./Moje su namjere čiste./Moje srce je čisto./I puno Ljubavi./I ja sam miran."(Pjesma "Priroda čovjeka II.", ciklusa "Tražim Te", iz zbirke pjesama "Tebi, koji znaš što je trnje", autora Roberta Dudnika, koji je u razdoblju 1975.-1985. svake godine imao privilegij i čast po nekoliko mjeseci provesti zajedno s ostalim pacijentima. na rehabilitaciji u Ortopedskoj bolnici sa Spinalnim centrom SRH – Kraljevica. Navedeni Centar u Kraljevici je sada, na žalost, ukinut.)



O prirodi čovjeka (III.)



"Markiz de Sade je govorio da su najvažnija iskustva ona koja čovjeka dovode do krajnosti. Samo tako naučimo, jer to zahtijeva svu našu hrabrost.
Otkad smo izbačeni iz raja ili patimo ili činimo da drugi pate, ili gledamo tuđu patnju. … U davnim vremenima čovjek je shvatio da je patnja, kad se s njom suočimo bez straha, bila propusnica za slobodu. … Ako uspijete shvatiti da možete živjeti bez patnje, to je već veliki korak, no nemojte misliti da će to i drugi ljudi shvatiti. … Kad nisam imala što izgubiti, dobila sam sve. Kada sam prestala biti što jesam, pronašla sam sebe. … I onda, kada je pomislila da će odustati, obuzme je neobičan osjećaj: dosegnula je svoju granicu, a iza nje se nalazio prazan prostor u kojemu kao da je plutala iznad sebe same i više nije znala što osjeća. Je li to bio osjećaj što su ga pokajnici doživjeli? Na drugom kraju boli otkrila je vrata prema drugoj razini svijesti, i više nije bilo prostora ni za što drugo, samo za neumoljivu prirodu – i za nju, nepobjedivu. … Na svim jezicima svijeta postoji poslovica: daleko od očiju, daleko od srca. No ja tvrdim da je to posve netočno; što su dalje od očiju, to su bliže srcu osjećaji koje nastojimo ugušiti i zaboraviti. Ako smo u progonstvu, želimo sačuvati i najmanju uspomenu na svoje korijene; ako smo daleko od voljene osobe, svatko tko prođe ulicom, podsjeća nas na nju. Evanđelja, i sveti spisi svih religija, napisani su u progonstvu, u traganju za Bogom, za vjerom koja pokreće narode, za hodočašćem grešnih duša na zemlji. Nisu poznavali naše pretke, a mi ne znamo što Božanstvo očekuje od naših života – u takvu su trenutku napisane knjige, naslikane slike, jer ne želimo i ne možemo zaboraviti tko smo." (Ulomci iz romana "Jedanaest minuta", autora Paula Coelha)




Zajedno – za Jedno




"Kasnije mi je rekao da se tada prisjetio riječi generala Bootha: Nemoguće je ljudska srca zagrijati Božjom ljubavi dok su im stopala ozebla od hladnoće.
Sjećaš li se onog velikog svjetionika? Godinama je vodio brodove u luku. No vremena su se promijenila. Prošlog sam tjedna čitao kako je ondje magla tako gusta da su sagradili još jedan svjetionik, malo bliže vodi, da svjetlo može prolaziti ispod magle. To je upravo ono što se i nama događa. Crkva još uvijek stoji vrlo visoko i njeno se svjetlo spušta s visina. No samo ga nekolicina može ugledati jer su se vremena promijenila i vrlo je mnogo magle. Jedno bi novo svjetlo moralo zasjati puno niže, sasvim nisko, ondje gdje žive ljudi. Ne smijem biti samo čuvar svjetionika, već moram donijeti stvarno svjetlo ljudima." (Ulomci iz autobiografskog romana "Trči mali trči", autora Nickyja Cruza) "Ja zovem Te/U Ime Njegovo./U Ime Isusa Krista Gospodina./Ja Tebe zovem…/Tebe, čovjeka od Puta,/Tebe, čovjeka za Druge./Ja zovem Tebe,/Čovjeka Duge…/Ja zovem Te./Molim Te, pomaži!/Da pomažem,/Zajedno da pomažemo…/Čuješ li?/Ja Tebe zovem…/Zajedno – za Jedno!/Hoćeš li?/Jer, ja zovem Te,/Zovem u Ime Njegovo…" (Pjesma "Ja zovem Te…", ciklusa "Tražim Te", iz zbirke pjesama "Tebi, koji znaš što je trnje", autora Roberta Dudnika) "Stupanj se civiliziranosti jednoga naroda mjeri osjetljivošću što ju pokazuje prema svojim najslabijim članovima kao i onima koji su slabije životne sreće, te nastojanjem kojim se zauzima za njihov ponovni oporavak i potpuno uključenje u društveni život." papa Ivan Pavao II. (Iz nastupnog obraćanja prigodom drugoga pastoralnog i državnog posjeta Svetoga Oca Republici Hrvatskoj, tijekom prvoga dana papina posjeta 2. listopada 1998.)




Vježba sjemena



U sljedećim ću kolumnama biti slobodan iznijeti opise Praktičnih vježbi-obreda RAM-a " malenoga reda unutar Katoličke crkve, bez tajni i bez misterija koji bi nadilazili pokušaj shvaćanja simboličkog jezika svijeta".
"Kleknite na zemlju. Zatim sjednite na svoje pete i spustite tijelo tako da vam glava dodiruje koljena. Ispružite ruke prema natrag. Nalazite se u fetalnom položaju. Sada se opustite i zaboravite na sve napetosti. Dišite smireno i duboko. Uskoro ćete početi osjećati da ste sićušno sjeme okruženo udobnošću zemlje. Sve je oko vas toplo i ugodno. Spavate spokojnim snom. Odjednom, jedan se prst miče. Klica više ne želi biti sjeme, želi se roditi. Polagano počinjete micati ruke, zatim se vaše tijelo podiže, podiže dok ponovno ne sjednete na pete. Tada počinjete ustajati, lagano, lagano se uspravljate s koljenima na tlu. Cijelo to vrijeme zamišljali ste što znači kada se sjeme pretvara u klicu i stane probijati zemlju. Došao je trenutak da se zemlja probije. Polako ćete ustajati, stavljajući jedno stopalo na tlo, zatim drugo, boreći se protiv neravnoteže kao što se klica bori za prostor. Sve dok sasvim ne ustanete. Zamislite oko sebe polje, sunce, vodu, vjetar i ptice. To je klica koja se rađa. Polagano dižite ruke prema nebu. Zatim se ispružite još više, još više, kao da želite uhvatiti golemo sunce koje sja ponad nas i daje vam snagu, privlači vas. Tijelo vam postaje sve čvršće, mišići se istežu, a vi osjećate kako rastete, rastete, rastete, i postajete golemi. Napetost će svakim trenom postajati jača dok ne postane bolna, nepodnošljiva. Kada više ne možete izdržati, kriknite i otvorite oči. Ponovite ovu vježbu sedam dana uzastopce, uvijek u isto vrijeme." (Ulomci iz romana "Hodočašće", autora Paula Coelha)




Vježba brzine



"… To je: sumnjam u svoju iskrenost. Svih ovih dana Petrus mi je govorio da je put svačiji, da pripada običnim ljudima, i to me je dosta razočaralo.
Mislio sam da će mi čitav ovaj napor pružiti istaknuto mjesto među malobrojnim izabranicima koji se približavaju velikim arhetipovima svijeta. Mislio sam da ću napokon otkriti što je istina, saznati sve priče vezane uz tajne vlade tibetanskih mudraca, za magične obrede sposobne da izazovu ljubav gdje ne postoji privlačnost, za obrede u kojima se odjednom pojavljuju vrata Raja. Ali Petrus mi je rekao upravo suprotno: ne postoje izabrani. Svi su izabrani, umjesto da se pitate "što ovdje radim", odlučite učiniti nešto što pobuđuje zanos u srcu. U radu sa zanosom nalaze se rajska vrata, ljubav koja se preoblikuje, izvor koji nas vodi do Boga. Taj nas zanos povezuje s Duhom Svetim, a ne stotine, tisuće pročitanih stranica klasičnih tekstova. Želja da se vjeruje kako je život čudo koje dopušta da se čuda događaju, a ne takozvani "tajni obredi" ili " redovi inicijacije". Naposljetku, odluka čovjeka da ispuni svoju sudbinu jest ono što ga doista čini čovjekom, a ne one teorije što ih stvara oko misterija postojanja.
… Izvanredno boravi na Putu Običnih Osoba. Danas je to jedna od najdragocjenijih spoznaja do kojih sam došao u svome životu, omogućava mi da djelujem i uvijek će me pratiti.
Hodajte dvadeset minuta upola sporije no što običavate hodati. Obratite pažnju na sve pojedinosti, ljude i krajolike oko vas. Najbolje vrijeme za tu vježbu je poslije ručka. Ponavljati vježbu sedam dana." (Ulomci iz romana "Hodočašće", autora Paula Coelha)











Hvala, Sveti Oče!



«Tko god ti bio, znaj da si voljen! Sjeti se da je Evanđelje poziv na radost! Ne zaboravi da imaš Oca i da svaki život, pa i onaj najbeznačajniji za ljude, u Njegovim očima ima vječnu i neizmjernu vrijednost!»
Biti kršćanin znači biti misionar… Nije dovoljno samo otkriti Krista – moraš Ga približiti i drugima! Moraš imati hrabrosti govoriti o Kristu. On se pouzdaje u tebe i računa na tvoju suradnju. Ne bojte se! Papa je s vama. Radostan sam, budite i vi!" (papa Ivan Pavao II.) U ovih nekoliko kratkih citata mogao bi se pokušati, premda je to ustvari nemoguće, sažeti nadasve jedinstven i osebujan ovozemaljski život Božjega Čovjeka Karola Wojtyle, pape Ivana Pavla II. Velikog, pape putnika, glasnika nade i Evanđelja, moralnoga autoriteta svijeta, "mistika, karizmatika i proroka". 02. travnja 2005. godine umro je, rodivši se za Vječnost, Karol Wojtyla, u srcu Poljak, u duši vječito mlad prijatelj Boga, brata čovjeka i naroda svijeta. Slobodno se može ustvrditi da je Ivan Pavao II., kao jedan od najtolerantnijih poglavara Rimokatoličke crkve, bio uzor uzora, nepokolebljivi ekumenist i promicatelj međureligijskoga dijaloga, istovremeno liberalni reformator i konzervativni čuvar tradicija Crkve, promicatelj ljudskih prava "najmanje braće": društveno potlačenih i marginaliziranih. "Tražio sam vas, sada ste vi došli k meni i ja vam zahvaljujem. Amen.", posljednja je poruka Ivana Pavla II. Republiku je Hrvatsku papa Ivan Pavao II. svojim pastoralnim i državničkim posjetom počastio čak tri puta. U trajnom će nam sjećanju, zasigurno, ostati dragi lik našega pape prijatelja. Hoće li i koliko u našim srcima i dušama, međutim, ostati njegove poruke i djela konkretne, praktične, istinske Ljubavi – Agape? Građanima Hrvatske papa Ivan Pavao II. ostavio je i trajan zavjet: "Molite se za mene dok sam živ i kad budem mrtav." Osobno mi je najupečatljivije papino ustrajno i dosljedno promicanje ljudskih prava nemoćnih, bolesnih, kao i osoba s invaliditetom diljem svijeta. Usudio bih se reći da je zbog, na žalost, mnogobrojnih zdravstvenih problema, papa Wojtyla, za svojega ovozemaljskog života, bio najpoznatijom osobom s invaliditetom. Hvala, Sveti Oče! Doviđenja, dragi papa, doviđenja!




Vježba okrutnosti



"Bog nije osveta, Bog je Ljubav. Njegova je jedina kazna u tome da prisili onoga koji je prekinuo čin Ljubavi da ga nastavi.
... Zakon povratka. Kada je otac Jordi naveo onu rečenicu o Kristu, gdje god bilo vaše blago, ondje će biti i vaše srce, on je upravo na to mislio. Gdje želite vidjeti lice Boga, ondje ćete ga vidjeti. A ako ga ne želite vidjeti, to je posve svejedno ukoliko je vaše djelo dobro. Čovjek nikad ne smije prestati sanjati. San je hrana duše kao što je jelo hrana tijela. Često u svome životu vidimo svoje snove uništene i želje neispunjene, ali potrebno je nastaviti sanjati inače naša duša umire i Agape ne prodire u nju. Od svih načina koje je čovjek pronašao da sebi nanosi zlo, najgora je Ljubav. Neprestano patimo zbog nekoga tko nas ne voli, zbog nekoga tko nas je ostavio ili zbog nekoga tko nas ne želi ostaviti. Ako smo samci, to je zato što nas nitko ne želi, ako smo vjenčani pretvaramo brak u ropstvo. Kada se Božji Sin spustio na zemlju, donio je Ljubav. Ali kako ljudi mogu razumjeti ljubav samo s patnjom i žrtvama, na kraju su ga razapeli. Da nije bilo tako, nitko ne bi vjerovao u njegovu ljubav, jer su svi bili naučeni svakodnevno patiti s vlastitim strastima. … I tako bi, bez obzira na izbor, Božji Sin na kraju opet bio razapet. … Svaki put kad vam neka misao koja vam šteti prođe glavom – ljubomora, samosažaljenje, patnja zbog ljubavi, zavist, mržnja itd. – postupite na sljedeći način: zabijte nokat kažiprsta u korijen nokta na palcu tako da bol bude jaka. Koncentrirajte se na bol: ona na fizičkom polju reflektira istu patnju koju osjećate na duševnome polju. Ublažite pritisak tek kad vam misao izađe iz glave. Ponovite to koliko god puta bilo potrebno, čak i nekoliko puta za redom, sve dok vas misao ne napusti. Svaki put misao će se vraćati u većim razmacima i naposljetku posve nestati, ako budete zabijali nokat uvijek kad se vrati". (Ulomci iz romana "Hodočašće", autora Paula Coelha)




Obred glasnika



"Prije no što je izašao u svijet, Krist je otišao razgovarati sa svojim osobnim demonom u pustinju – počeo je Petrus. – Naučio je što mora znati o čovjeku, ali nije dopustio da demon diktira pravila igre, i tako ga je pobijedio.
Sjednite i potpuno se opustite. Pustite da vam um luta kamo hoće, da misli teku nekontrolirano. Nakon nekog vremena počnite sebi ponavljati: "sad sam opušten, moje oči snivaju san svijeta." Kada osjetite da se vaš um ne brine ni oko čega, zamislite vatreni stup na desnoj strani. Zamislite kako plamen postaje jarki, sjajan. Tada recite tihim glasom: "naređujem da se moja podsvijest pokaže, neka mi se otvori i otkrije svoje magične tajne" Malo pričekajte, usredotočeni samo na vatreni stup. Ako se pokaže neka slika, ona će biti manifestacija vaše podsvijesti. Pokušajte je zadržati. Držite i dalje vatreni stup na desnoj strani i počnite zamišljati drugi vatreni stup na lijevoj strani. Kada plamen bude jarki, recite tihim glasom ove riječi: Neka se snaga Janjeta pojavi u svemu i svima, neka se pojavi i u meni dok zazivam svoga Glasnika. (Ime Glasnika) pojavit će se sada za mene." Razgovarajte s vašim Glasnikom koji bi se trebao pojaviti između dva stupa. Raspravite svoj posebni problem, tražite savjete i dajte mu potrebne naredbe. Kad završi vaš razgovor, oprostite se od Glasnika sljedećim riječima: "Zahvaljujem Janjetu na čudu koje sam ostvario. Neka se (ime Glasnika) uvijek vrati kada ga pozovem, a kad je udaljen, neka mi pomaže ostvariti moje djelo." Napomena: Pri prvom prizivanju – ili pri prvim prizivanjima, ovisno o koncentraciji onoga koji obavlja Obred – ne kaže se ime Glasnika. Kaže se samo "On". Ako Obred bude dobro obavljen, Glasnik bi trebao odmah otkriti svoje ime putem telepatije. Ako se to ne ne dogodi, budite uporni dok ne saznate njegovo ime, i tek tada započnite razgovor. Što češće Obred bude obavljan, bit će snažnije prisuće Glasnika i brže vaše djelovanje." (Ulomci iz romana "Hodočašće", autora Paula Coelha)










Buđenje intuicije
(vježba vode)



"Što je ludo u svijetu, izabra Bog da posrami mudre; što je slabo u svijetu, izabra Bog da posrami jake – govorio je redovnik svojim tankim jednoličnim glasom. Mi smo ludi zbog Krista. Dosad smo smatrani smećem, otpadnicima u svijetu. Međutim, Kraljevstvo Božje ne sastoji se samo od riječi već i od Moći.
Makar govorio jezikom ljudi i jezikom anđela; makar imao dar proricanja i toliku vjeru da mogu micati planine, ako ne budem imao ljubav, neću biti ništa. Svi smo mi u potrazi za Erosom, a kad se Eros želi pretvoriti u Philos, mislimo da je ljubav nekorisna. A ne shvaćamo da će nas Philos odvesti do oblika veće ljubavi, do Agapea. To je bila ljubav koju je Isus osjetio prema ljudima, i bila je tako velika da je potresla zvijezde i promijenila tok ljudske povijesti. Njegov osamljeni život učinio je ono što kraljevi, vojska i carstva nisu uspjeli. Tijekom tisuća godina povijesti Civilizacije mnogi su ljudi bili obuzeti tom Proždirućom Ljubavlju. Oni su imali mnogo dati – a svijet je tražio tako malo – da su bili primorani potražiti pusta i osamljena mjesta, jer je Ljubav bila toliko velika da ih je promijenila. Postali su sveci pustinjaci koje danas poznajemo. Kada je Isus rekao da Kraljevstvo nebesko pripada djeci, on je mislio na Agape u obliku Zanosa. Djeca su mu prišla ne obraćajući pozornost na njegova čuda, na njegovu mudrost, na farizeje i apostole. Došla su radosno, nošena Zanosom. … Načinite lokvu vode na glatkoj površini koja ne upija. Gledajte u tu lokvu neko vrijeme. Zatim se počnite igrati tom lokvom bez ikakve obveze, bez ikakva cilja. Napravite od nje crteže koji ništa ne znače. Radite tu vježbu tjedan dana, najmanje deset minuta svaki put. Ne tražite praktične rezultate u toj vježbi, ona će pomalo buditi vašu Intuiciju. Kad se intuicija počne pojavljivati tijekom dana, uvijek se pouzdajte u nju." (Ulomci iz romana "Hodočašće", autora Paula Coelha)




Obred Plave Kugle



"Dok je tako hodao, otkrio je da je čovjek koga traži Sin Božji. Gospodine, nisam dostojan da uđeš u moju kuću, nego reci samo riječ i moj će sluga ozdraviti. … A kada nešto poželiš, onda se sav svijet uroti da tu želju i ostvariš.
Sjednite udobno i opustite se. Pokušajte ne misliti ni na što. Osjetite kako je dobro voljeti živjeti. Pustite da se srce osjeća slobodnim, prijateljskim, izvan bijednih problema koji vas muče. Počnite tiho pjevati neku pjesmu iz djetinjstva. Zamislite kako vam srce raste, kako ispunjava vašu sobu, zatim vašu kuću jednom jarkom, sjajnom plavom svjetlošću. Kada stignete do te točke, počnite osjećati prijateljsko prisuće svetaca u koje ste vjerovali kao dijete. Gledajte kako oni dolaze, kako stižu iz svih mjesta, smiješeći se i pružajući vam vjeru i povjerenje u život. Zamislite kako se sveci približavaju i stavljaju ruke na vašu glavu, kako vam žele ljubav, mir i zajedništvo sa svijetom, zajedništvo svetaca. Kada taj osjećaj bude jak, osjetite kako plava svjetlost struji, ulazeći i izlazeći iz vas, poput blistave rijeke koja teče. Ta se plava svjetlost počinje širiti po vašoj kući, zatim po vašoj četvrti, gradu, zemlji, i obavija svijet u golemu plavu kuglu. Ona je manifestacija Najveće Ljubavi koja je onkraj svakodnevnih bitaka, ali vas obnavlja, daje vam snagu, energiju i mir. Zadržite što je duže moguće tu svjetlost raširenu po svijetu. Vaše je srce otvoreno i širi Ljubav. Ovaj dio vježbe mora trajati najmanje pet minuta. Pomalo ćete izlaziti iz transa i vraćati se u stvarnost. Sveci će ostati u blizini. Plava će se svjetlost i dalje prostirati svijetom. Ovaj bi se Obred trebao obavljati s još jednom osobom. U tom slučaju osobe se moraju držati za ruke."
(Ulomci iz romana "Alkemičar" i "Hodočašće", autora Paula Coelha)




Vježba živoga zakopanog




"Obistinjuje se moje strahovanje, snalazi me, evo čega god se bojah. Čovjek je jedino biće u prirodi koje je svjesno da će umrijeti. … Svi mi imamo predrasude prema Smrti, jer ne shvaćamo da je ona samo još jedna manifestacija Agapea.
No to slabašno biće nastoji uvijek od samoga sebe skriti veliku izvjesnost Smrti. Ne shvaća da je ona ta koja ga potiče da napravi najbolje stvari u svome životu. Strahuje od koraka u tami, od velikog straha pred nepoznatim, i njegov jedini način da pobijedi taj strah jest u tome da zaboravi kako su mu dani odbrojeni. Ne shvaća da bi se, sa sviješću o Smrti, mogao usuditi daleko više, poći dalje u svojim svakodnevnim osvajanjima, jer nema što izgubiti, budući da je Smrt neizbježna. Pogledao sam i vidio lice svoje Smrti. Nije to bila smrt koju sam maloprije iskusio, smrt koja je sačinjena od mojih užasa i mašte, nego moja prava Smrt, prijateljica i savjetnica koja mi nikad više u cijelome mom životu neće dopustiti da budem kukavica. Nikad više neće dopustiti da ostavim za budućnost sve ono što mogu proživjeti sada. Neće me pustiti da pobjegnem od životnih borbi i pomoći će mi da vodim Dobru Bitku. Nikad se više, ni u jednom trenutku, neću osjećati smiješnim ma što da radio. Zato što je ondje bila ona i govorila mi da kada dođe čas da me uhvati za ruku i zajedno otputujemo na druge svjetove, ne smijem sa sobom ponijeti najveći od svih grijehova: Kajanje. Zbog njezine prisutnosti, gledajući u njezino plemenito lice, bio sam siguran da ću žudno piti s izvora ove žive vode koja je postojanje. … Vježbu što slijedi smijete učiniti samo jedanput (nap. a.)…Lezite na pod i opustite se. Prekrižite ruke na prsima, u položaju mrtvaca. Zamislite sve pojedinosti svoga pokopa kao da će se dogoditi sutradan. Jedina je razlika što će vas živoga pokopati. Kako se pokop bude odvijao – kapelica, povorka do groba, spuštanje lijesa, crvi u grobu – sve ćete više napinjati mišiće u očajničkom pokušaju da se pomaknete. Ali ne mičete se. Tek kada više ne budete mogli izdržati, jednim pokretom koji će obuhvatiti cijelo vaše tijelo, razbijte daske lijesa, udahnite duboko i slobodni ste. Taj će pokret imati više učinka ako bude praćen krikom, krikom koji će izaći iz dubina vašega tijela." (Ulomci iz romana "Hodočašće", autora Paula Coelha)










Dah RAM-a




" Pogrešno rješenje uputit će vas na točno. Vidite li? Kad riješimo problem, on postane strašno jednostavan. U svome sam životu upoznao velike ljude u Tradiciji. Upoznao sam tri velika Učitelja – uključujući i svoga – koji su vlast na fizičkom planu mogli prenijeti dalje no što bi ijedan čovjek mogao sanjati. Vidio sam čuda, točne predznake budućnosti, prošle inkarnacije.
Čak su i vlasi na tvojoj glavi izbrojene. Budite mudri kao zmije i bezazleni kao golubovi. Tko sluša moje riječi, mora sagraditi svoju kuću u stijeni. Ništa nije skriveno, a da ne bilo razotkriveno, i ništa nije tajno, a da ne bi bilo otkriveno. Ako ja svjedočim sam za se, moje svjedočenje nije vjerodostojno. Tko se ne rodi ponovno, neće moći vidjeti Kraljevstvo Božje. Tko ove vode popije, nikad više neće ožednjeti. Djeci pripada Kraljevstvo nebesko. Tko nema mač, neka proda svoj ogrtač pa ga kupi. Kad vas poslah bez novaca, bez torbe i bez sandala, ništa vam nije nedostajalo. Neprijatelj je jedna čestica Agapea, on postoji da bi ispitao našu ruku, našu volju, naše rukovanje mačem. Stavljen je u naše živote, i mi u njegov, s jednom svrhom. Ta svrha mora biti ispunjena. Zbog toga, pobjeći od borbe je ono najgore što nam se može dogoditi. To je gore nego izgubiti u borbi, jer u porazu uvijek nešto možemo naučiti, a u bijegu možemo samo priznati pobjedu Neprijatelja. Rekao sam mu kako sam iznenađen što čujem da on, tako duboko povezan s Isusom, na taj način govori o nasilju. – Pomislite samo koliko je Juda bio potreban Isusu – reče on. On je morao izabrati Neprijatelja, ili njegova borba na zemlji ne bi dosegla slavu. … Izbaciti sav zrak iz pluća i isprazniti ih što je više moguće. Zatim lagano udisati i dizati ruke uvis. Dok udišete, usredotočite se tako da u vas doista uđe ljubav, mir i harmonija sa svijetom. Zadržati dah i ruke uvis što je moguće duže vremena, osjećajući unutarnju i vanjsku harmoniju. Kada dođete do granice, izbacite sav zrak u brzom izdisaju izgovarajući riječ RAM. Ponoviti u trajanju od pet minuta." (Ulomci iz romana "Hodočašće", autora Paula Coelha)





Vježba sjena




" Vi ste previše uvjereni u svoju Moć – reče on. - Zbog slapa, zbog Praktičnih vježbi RAM-a i razgovora sa svojim Glasnikom zaboravili ste da imate neprijatelja s kojim se morate suočiti.
Neprijatelj uvijek predstavlja neku našu slabu stranu. To može biti naš strah od fizičke boli, ali isto tako može biti i preuranjen osjećaj pobjede ili želja da se borba napusti jer mislimo da nije vrijedna truda. Naš neprijatelj stupa u borbu samo zato jer zna da nas može raniti. I to upravo na onome mjestu gdje zbog svoga ponosa vjerujemo da smo nepobjedivi. Za vrijeme borbe uvijek nastojimo braniti svoju slabu stranu, dok neprijatelj udara po nezaštićenoj strani – onoj u koju imamo najviše povjerenja. I tako bivamo poraženi jer se dogodilo ono što se nikada nije smjelo dogoditi: dopustiti neprijatelju da izabere način borbe. " Baš dobro što ne moram spašavati svijet", pomislio sam zgnječen težinom toga križa i svega što je on predstavljao. I obuzeo me dubok osjećaj religioznosti. Sjetih se da je netko već jednom nosio taj križ na leđima, i da njegove izranjavane šake nisu mogle izbjeći bol, kao ni moje. Bio je to religiozan osjećaj pun boli koji sam odmah izbacio iz glave, jer se križ na mojim leđima ponovno zanjihao. … Opustiti se. Pet minuta gledati sve okolne sjene predmeta ili ljudi. Pokušati točno uvidjeti koji se dio predmeta ili osoba odražava u sjeni. To isto nastaviti raditi sljedećih pet minuta, ali istodobno se usredotočiti na problem koji morate riješiti, i potražiti sva moguća pogrešna rješenja. Na kraju, još pet minuta gledati u sjene i misliti o preostalim rješenjima koja su ispravna. Odbaciti jedno po jedno rješenje dok ne ostane samo jedno točno rješenje problema."(Ulomci iz romana "Hodočašće", autora Paula Coelha)










































BILJEŠKA O PISCU




Zovem se ROBERT DUDNIK, rođen sam 11. siječnja 1972. godine u Osijeku. Neoženjen sam, nezaposlen, stambeno zbrinut i živim s roditeljima umirovljenicima u Osijeku.
Završio sam Osnovnu školu “Mladost” u Osijeku, srednjoškolski Ekonomsko-upravno-birotehnički obrazovni centar Osijek, te diplomirao na Pravnom fakultetu Sveučilišta “J.J. Strossmayer” u Osijeku. Tijekom školovanja bio sam izvrstan učenik i student. Dobitnik sam rektorove nagrade Sveučilišta “J.J. Strosmayer” i dekanove nagrade Pravnog fakulteta Osijek. Prosječna ocjena tijekom studija za sve akademske godine je 4,6. Kao vrlo uspješan student tri sam godine bio stipendist Ministarstva znanosti i tehnologije, te stipendist Gradskoga poglavarstva grada Osijeka u svojstvu apsolventa. Diplomirao sam 26. 03. 1998. godine. Uz navedenu naobrazbu završio sam i tečaj Škole informatike koja je organizirana u okviru djelatnosti Centra za profesionalnu rehabilitaciju-Podružnice Centra za stradalnike Domovinskog rata Osijek, te mi je izdano Uvjerenje o osposobljenosti za rad na osobnom računalu za primjenu programskih aplikacija MS-DOS, WINDOWS 3,1 i WINDWORD 6.0.
Govorim i pišem engleski jezik. Na osnovi ugovora o radu na određeno vrijeme, odnosno ugovora o vježbeničkome stažu, bio sam zasnovao radni odnos u trajanju od 18 mjeseci, a u svojstvu vježbenika, stručnog suradnika u Tajništvu Osječko-baranjske županije, te sam 30. 03. 2001. godine pred Državnom komisijom Ministarstva pravosuđa, uprave i lokalne samouprave položio državni stručni ispit. Radio sam godinu dana u svojstvu dipl. pravnika VII/1 u Centru za profesionalnu rehabilitaciju - podružnici Centra za stradalnike Domovinskog rata Osijek na radnome mjestu stručnoga suradnika za pomoć invalidima grada Osijeka, a 27. svibnja 2003. godine osnovao sam "Glas čovječnosti" Udrugu za potporu osoba s invalidnošću i hendikepom Osječko-baranjske županije.
Osoba sam sa 100% tjelesnim invaliditetom, te sam u svakodnevnom životu vezan uz uporabu invalidskih kolica.
U slobodno se vrijeme bavim i književnim radom. Do sada su mi objavljene dvije samostalne zbirke pjesama naslovljene “U TIJELU – DUŠA” I “TEBI, KOJI ZNAŠ ŠTO JE TRNJE”.


- 17:40 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Fra Ivo Pavić - čudotvorac iz Tolise

Fra Ivan ozdravio bolesnu kičmu i otjerao tuberkulozu

Jedini bosanski karizmatik fra Ivan Pavić na seminaru duhovne obnove u Russelsheimu privukao je mnoštvo vjernika koji su posvjedočili kako su zahvaljujući njemu ozdravili.

Najtraženiji duhovnik među vjernicima u njemačkoj je fra Ivan Pavić, naširoko poznat i kao čudotvorac iz Tolise jer se na njegovim seminarima duhovne obnove događa da slijepi progledaju, hromi prohodaju, a nijemi zapjevaju.

NA STUDIJU U RIMU

Fra Ivan Pavlć rođen Je prije 41 godinu u Bosanskoj Posavini u selu Hrvatske Tišine. Poziv za svećenički posao osjetio je tek u dobi od 23 godine kada se krenuo školovati za svećenika
u visokom, Sarajevu i Samoboru. Zaredio ga Je 1997. godine kardinal Vinko Puljlć, a prvo Čudo ozdravljenja molitvom koje mu se pripisuje dogodilo se u Uskoplju, u njegovoj prvoj župi. Potom je premješten u većinski muslimansku Tuzlu, a kao kapelan posljednjih pet godina služi u Tolisi, u najvećoj Crkvi BiH. Glas o čudima koja se događaju na molitvenim susretima koje predvodi brzo se proširio, ljudi mu dolaze zbog svakojakih boljki, ćak i iz Amerike, a u Tolisi je držao molitveno susrete svakog prvog Četvrtka u mjesecu gdje je dolazilo na tisuće ljudi jednom rekordnih 25.000, od prošle je godine u Rimu na studiju duhovnosti no i dalje često putuje i drži seminare duhovne obnove.

Duhovni vođa Katoličke karizmatske molitvene zajednice srca Isusova i srca Marijina, te kapelan župe crkve Marijina Uznesenja u Tolisi, selu kraj Orašja U BiH ponovno je, kako i za svakog svog gostovanja, napunio crkvu u Russelsheimu, gradu jake automobilske industrije Opel.

U tri dana seminara, od 17. do 19. rujna dolazili su mu ponajviše bolesni ljudi nadajući se čudnovatom ozdravljenju, jer je karizmatik iz Bosne najpoznatiji upravo po daru ozdravljenja za bolesti kostiju, zglobova, ekstremiteta, vida, sluha, karcinoma, dijabetesa, PTSP-a i neplodnosti. Dokaz tomu jesu pedesetak štaka koje su pripadale ozdravljenicima, a svećenik Ih Je donio s ovakvih molitvenih susrela diljem Evrope.

Svjedočanstva Vrhunac seminara u Russelhemu bilo je polaganje ruku, kada je fra Ivo blagoslivljao vjernike, a oni mi padali kao pokošeni na tlo prividno u nesvjestici, zapravo o onom stanju koje službena crkvena terminologija zove pasti pod silom Božjom. Neki su plakali, neku su se smijali, a bilo ih je koji su ležali i više od petnaest minuta. Čini nam se da je ovaj put na podu završilo vjernika više nego ikada na seminarima fra Pavića, gotovo pola crkve. Svi su se nakon tog iskustva, dakako, osjećali lijepo i prekrasno.
Kako je već običaj, vjernici koji su ozdravili o tomu su svjedočili s a pozornice pred svima prisutnima. Ta kazivanja nikoga nisu ostavila ravnodušnima, posebice je dojmljiva bila Spomenka Pušeljić koja je bila teško oboljela od tuberkuloze. Liječnici su bili jako skeptični, a nalazi su mi bili loši. Morala sam u bolnicu na najmanje šest mjeseci. Moja je obitelj zbog toga bila u šoku. Nije mi preostalo ništa drugo nego moliti se i obratiti za pomoć fra Ivi. Njegova molitva i Isusova dobrota su me preko noći ozdravili. Vjerovala sam i dogodilo se Gospodnje čudo. Liječnici nisu mogli vjerovati nalazima, evo pogledajte papire, gdje se čude kako sam mogla preko noći ozdraviti od tuberkuloze, a da se nisam farmakološki liječila - obratila se mnoštvu spomenika sa oltara russelhelmske crkve, mašući liječničkim papirima i zahvaljujući se fra Ivi, a onda se u tren srušila na pod, "u duhu". I županjski invalid Slavko Petrović kolicima se približio svećeniku na blagoslov; Otkad su mi amputirali obje noge imam tako jake bolove, da mi nije za izdržati. No, svaki put kad je fra Ivo tu ti bolovi nestaju. Što da vam kažem, ništa mi nije jasno, ali svim srcem vjerujem daje Isus živ i da ozdravlja ljude kroz fra Ivina čudesa.
Ivka Jurić se zahvaljujući karizmatiku iz Tolise oporavila od bolne kralježnice; Sad sam zdrava, a više od osam godina leđa su me boljela neizdrživo. Hodala sam po svim njemačkim bolnicama i kod liječnika stručnjaka, no nitko mi nije nimalo uspio pomoći. Zahvalna sam fra Ivi za ozdravljenje i Isusu koji i danas putem njega i molitve čini svoja čuda i poziva ih na obraćenje i poštenje - veli nam radosno Ivka Jurić, čiji suprug također dijeli oduševljenje za ovo čudo ozdravljenja bez premca.
Ozdravljenje duše - Nemojte se, dragi vjernici, meni zahvaljivati. Zahvaljujte se molitvom i primjernim svetim životom lsusu Kristu, jer on čini čuda. Njega slavimo, hvalimo i častimo našeg Gospodina koji nas ozdravlja i čuva Mnogi mi prilaze i govore da su bolesni, željeli bi ozdraviti stoje i razumljivo, samo im kažem da se ozdravljenje ne može dogodili dok im je duša bolesna. Najprije kod svakog čovjeku treba ozdraviti duša, a onda tijelo samo od sebe ozdravlja. Grijeh je teret koji nagriza svaku dušu i zato molimo Gospodina da nas sačuva od grijeha, kad ih već napravimo da nam ih oprosti i da s njime svakodnevno ostanemo u kontaktu kroz molitvu, svete sakramente - kaže karizmatični franjevac Ivo Pavić Na dolasku u Hrvatsku katoličku misiju Russelsheim u ime brojnih hrvatskih vjernika zahvalio mu je fra Berislav Nikić, voditelj misije. Fra Ivo je već dokazao svoju karizmatičnost, o čemu svjedoče brojna ozdravljenja ljudi koji mole i za koje se on moli našem Gospodinu da ih ozdravi i pomogne im u nošenju tereta i teških životnih kušnji, koje danas često svladavaju ljude. U Isusu je spas i Ivo to uvijek posebno naglašava, a vjernici traže njegovo duhovne obnove da im ukaže na Isusovu prisutnost u današnjem jako grešnom i nesretnom svijetu, u kojemu su zavladala mnoga zla i poroci a rezultati su tu više nego poražavajući. Zato mi organiziramo ovakve duhovne obnove koje podupiru naša Crkva i vjera – kazao je fra Nikić.

Nijemci u crkvi - Napišite slobodno neka svi vide i čuju da sam i ja ozdravila veselo nam uskače u razgovor Mara Kljajić. Nekoliko godina nisam mogla pokretati desnu ruku. Na jučerašnjoj molitvi dogodilo se Gospodnje čudo o kojem propovijeda fra Ivo i ruka me više ne boli. Sinoć sam kod kuće bez bolova obavljala mnoge poslove. Zanimljivo je kako svojim čudesnim ozdravljenjima fra Ivo u njemačke crkve vraća i Nijemce, kojima oživljava vjeru, i to u Vrijeme kad se u Njemačkoj zatvaraju crkve. Gottfrled Schulz sa suprugom nikad ne propušta fra Ivine duhovne obnove. Govori nam kako ga neka sila vuče u crkvu kada propovijeda fra Ivo, iako će priznati da ne razumije hrvatski jezik. A pored oltara dvije mlade žene svjedoče o još jednom fenomenu koji se mogao vidjeti u russelsheimskoj crkvi za trodnevne duhovne obnove. Jedna od njih je dok je ispred oltara počivala u Duhu svetome vidjela Ivana Krstitelja dok krsti Isusa na rijeci Jordan, a druga Isusa kako joj prilazi i govori; "Samo vas vaša vjera može spasiti."

- 17:24 - Komentari (4) - Isprintaj - #

13.10.2006., petak

No coment

Image Hosted by ImageShack.us
- 09:59 - Komentari (5) - Isprintaj - #

06.10.2006., petak

U V O D - ČOVJEK OD PUTA

Tekstovi koji slijede predstavljaju moju osobnu viziju shvaćanja i doživljavanja duhovnosti, gdje se Najkompleksnije želi pokušati spoznavati, predstavljati i provoditi Najjednostavnijim. Istinu je moguće spoznati jedino Mudrošću do koje se dolazi isključivo življenjem Osobne Praktične Duhovnosti Jedinstva Uma i Srca, odnosno spoznajom jedinstva svega, svih i svakoga – jedinstva i bratstva Univerzuma. Jer, Istina je u nama i oko nas. Bog je Jedan, Velika i Jedina Duša. Da, Bog je Ljubav.


Smisao života nije tek u promišljanju, nego u življenju i poboljšavanju datosti kroz permanentno ostvarivanje slobode.



ROBERT I. DUDNIK, DIPL. IUR.





"Ne vjerujte zato što tako kaže neki stari spis,ne vjerujte ni zato što je takva vjera vašeg naroda,vjera kojoj su vas učili od djetinjstva; već o svakoj stvari dobro razmislite. I vidite li da je na dobro drugima, vjerujte u tu stvar, živite je i pomozite drugima da je žive."


- 18:11 - Komentari (0) - Isprintaj - #

OSOBNA MOLITVA

OSOBNA MOLITVA
-osobna molitva nije ponavljanje molitvenih obrazaca iz molitvenika, krunica, čitanje Svetog pisma, molitva za druge
-to je molitva Ocu i Sinu po Duhu Svetom
-za to je potrebno da uđemo u unutarnju sobu svoga srca i da zatvorimo prozore i vrata (Mt 6,6)
-odrediti vrijeme za osobnu molitvu i držati se tog vremena
-neka ova molitva postane dio tvog bića, navika ili rutina
-razlikuje se od osobe do osobe
Sastavni dijelovi osobne molitve:
1. DOLAZAK U NJEGOVU PRISUTNOST
-moramo se otvoriti Božjoj prisutnosti i zato jednostavno SLAVIMO BOGA da bismo došli u njegovu prisutnost
-koristiti maštu i osjećaje (zamisliti se da ste sa Isusom u Maslinskom vrtu, s učenicima oko Isusa…)
-nekima može biti od koristi da mole ispred križa, slike, kipa
- oni koji mole duže dovoljno je jednostavno zazivati ime Isusovo ili malo slaviti Isusa
-Bilo bi dobro započeti molitvu pjevanje kakve pjesme iz srca (Oče mi ti se klanjamo; Isuse volim te…)
2. SLAVLJENJE GOSPODINA
-slaaaaaaaaaaavvvviiiiiii Gaaaaaaaaa
3. OSOBNA ZAHVALA GOSPODINU
-zzaaaahhhvvvaljuuuj muuuuuuu
-Slavljenjem i zahvaljivanjem podići ćemo svoje srce Bogu, tada će nas Duh osnažiti, osloboditi od naših okova, rastresenosti, umora
4. POTPUNO PREDANJE
- u ovom činu trebali biste se posve otvoriti Gospodinu i skinuti sve svoje maske pred njim
-u takvoj molitvi morate biti ponizni i svjesni svoje ništavilosti pred velikom i moćnom Božjom prisutnošću
-u svojoj poniznosti predajte sve Isusu i izlijte sve pred Gospodina, dajte mu sve što imate i sve što jeste (obitelj novac posao bolesti)
5. POKAJANJE
-ovdje morate biti svjesni da Gospodin ne prihvaća grijehe, stoga se pokajte i tražite oprost od Gospodina + slavljenje i zahvaljivanje
6. OZDRAVLJENJE
-molitva za unutarnje i fizičko ozdravljenje
-Svaki dio predati Krvi Kristovoj kako bi nas očistila i branila od bolesti i napasti
-okom vjere trebali biste vidjeti Rane Kristove na Njegovom tijelu i sve svoje rane tijela i duše Njemu predati. Osjetite kako po vama teče Krv i Voda Koje izviru iz Njegovog srca i vjerujte da ste ozdravljeni, da su uklonjeni uzroci vaše bolesti, da je nestala tuga…
7. ISUSTVO ISPUNJENJA DUHOM SVETIM
-ovo je vrijeme kada je tražite Duha Svetoga da vas ispuni snagom i milošću, plodovima, darovima i karizmama
-možete pjevati pjesmu Duhu Svetom
-Budite potpuno otvoreni za djelovanje i pomazanje Duha Svetoga
-ovo je vrijeme kada izljevate svoja srca i dušu Gospodinu i slušate Ga što vam govori
-osjetit ćete blisko zajedništvo sa Ocem i Sinom, da ste vrlo blizu prijestolja milosti okruženi anđelima i svetima
-to je jedinstveni trenutak kada razgovarate sa svojim Gospodinom i slušajte ga što vam govori (ponekad ćete imati vizije, prispodobe…)
-možda će tražiti Isus da promjenite planove…

Nakon osobne molitve možete nastaviti sa čitanjem Svetog pisma, moljenjem krunice…


- 18:09 - Komentari (2) - Isprintaj - #

OSOBNA MOLITVA

OSOBNA MOLITVA
-osobna molitva nije ponavljanje molitvenih obrazaca iz molitvenika, krunica, čitanje Svetog pisma, molitva za druge
-to je molitva Ocu i Sinu po Duhu Svetom
-za to je potrebno da uđemo u unutarnju sobu svoga srca i da zatvorimo prozore i vrata (Mt 6,6)
-odrediti vrijeme za osobnu molitvu i držati se tog vremena
-neka ova molitva postane dio tvog bića, navika ili rutina
-razlikuje se od osobe do osobe
Sastavni dijelovi osobne molitve:
1. DOLAZAK U NJEGOVUC PRISUTNOST
-moramo se otvoriti Božjoj prisutnosti i zato jednostavno SLAVIMO BOGA da bismo došli u njegovu prisutnost
-koristiti maštu i osjećaje (zamisliti se da ste sa Isusom u Maslinskom vrtu, s učenicima oko Isusa…)
-nekima može biti od koristi da mole ispred križa, slike, kipa
- oni koji mole duže dovoljno je jednostavno zazivati ime Isusovo ili malo slaviti Isusa
-Bilo bi dobro započeti molitvu pjevanje kakve pjesme iz srca (Oče mi ti se klanjamo; Isuse volim te…)
2. SLAVLJENJE GOSPODINA
-slaaaaaaaaaaavvvviiiiiii Gaaaaaaaaa
3. OSOBNA ZAHVALA GOSPODINU
-zzaaaahhhvvvaljuuuj muuuuuuu
-Slavljenjem i zahvaljivanjem podići ćemo svoje srce Bogu, tada će nas Duh osnažiti, osloboditi od naših okova, rastresenosti, umora
4. POTPUNO PREDANJE
- u ovom činu trebali biste se posve otvoriti Gospodinu i skinuti sve svoje maske pred njim
-u takvoj molitvi morate biti ponizni i svjesni svoje ništavilosti pred velikom i moćnom Božjom prisutnošću
-u svojoj poniznosti predajte sve Isusu i izlijte sve pred Gospodina, dajte mu sve što imate i sve što jeste (obitelj novac posao bolesti)
5. POKAJANJE
-ovdje morate biti svjesni da Gospodin ne prihvaća grijehe, stoga se pokajte i tražite oprost od Gospodina + slavljenje i zahvaljivanje
6. OZDRAVLJENJE
-molitva za unutarnje i fizičko ozdravljenje
-Svaki dio predati Krvi Kristovoj kako bi nas očistila i branila od bolesti i napasti
-okom vjere trebali biste vidjeti Rane Kristove na Njegovom tijelu i sve svoje rane tijela i duše Njemu predati. Osjetite kako po vama teče Krv i Voda Koje izviru iz Njegovog srca i vjerujte da ste ozdravljeni, da su uklonjeni uzroci vaše bolesti, da je nestala tuga…
7. ISUSTVO ISPUNJENJA DUHOM SVETIM
-ovo je vrijeme kada je tražite Duha Svetoga da vas ispuni snagom i milošću, plodovima, darovima i karizmama
-možete pjevati pjesmu Duhu Svetom
-Budite potpuno otvoreni za djelovanje i pomazanje Duha Svetoga
-ovo je vrijeme kada izljevate svoja srca i dušu Gospodinu i slušate Ga što vam govori
-osjetit ćete blisko zajedništvo sa Ocem i Sinom, da ste vrlo blizu prijestolja milosti okruženi anđelima i svetima
-to je jedinstveni trenutak kada razgovarate sa svojim Gospodinom i slušajte ga što vam govori (ponekad ćete imati vizije, prispodobe…)
-možda će tražiti Isus da promjenite planove…

Nakon osobne molitve možete nastaviti sa čitanjem Svetog pisma, moljenjem krunice…


- 18:03 - Komentari (0) - Isprintaj - #

02.10.2006., ponedjeljak

U V O D - ČOVJEK OD PUTA

Tekstovi koji slijede predstavljaju moju osobnu viziju shvaćanja i doživljavanja duhovnosti, gdje se Najkompleksnije želi pokušati spoznavati, predstavljati i provoditi Najjednostavnijim. Istinu je moguće spoznati jedino Mudrošću do koje se dolazi isključivo življenjem Osobne Praktične Duhovnosti Jedinstva Uma i Srca, odnosno spoznajom jedinstva svega, svih i svakoga – jedinstva i bratstva Univerzuma. Jer, Istina je u nama i oko nas. Bog je Jedan, Velika i Jedina Duša. Da, Bog je Ljubav.


Smisao života nije tek u promišljanju, nego u življenju i poboljšavanju datosti kroz permanentno ostvarivanje slobode.



ROBERT I. DUDNIK, DIPL. IUR.





"Ne vjerujte zato što tako kaže neki stari spis,ne vjerujte ni zato što je takva vjera vašeg naroda,vjera kojoj su vas učili od djetinjstva; već o svakoj stvari dobro razmislite. I vidite li da je na dobro drugima, vjerujte u tu stvar, živite je i pomozite drugima da je žive."


- 18:44 - Komentari (0) - Isprintaj - #

SEMINAR - VODITELJ VLČ. ZLATKO SUDAC

Seminar – voditelj Vlč. Zlatko Sudac
Split, 11. – 13. lipnja 1999.

Propovijed – Misa – Svetkovina Presvetog Srca Isusova

Što je ljubav o kojoj sveti pisci i sam Isus progovara? Kako je srce današnjeg čovjeka potrebito ljubavi, a kako je malo onih koji istinski znaju i osjećaju što je ljubav. To se iskrivila i u praksi izvitoperila ta riječ, da je malo onih koji istinski osjećaju i žive ljubav?. Što je ljubav? Pogledajte sunce. Sunce sije, grije. Pogledajte more. Pogledajte prirodu u svojoj veličini. Ona jednostavno jest. Cvijeće, cvijeće jednostavno miriše.
Jedna od najvećih odlika ljubavi je nepristranost. Sunce sije i nad dobrima i nad zlima. Kiša natapa zemlju i dobrima i zlima. ''Budite savršeni kao što je Otac vaš savršen''. Da li može drvo reći: pustit ću svoju hladovinu dobrima, a uskratit ću je zlima. Drvo jednostavno daje to što jest. Baca hladovinu čak i nad onoga koji će ga posjeći. Kada bismo uspjeli dobiti tu odliku nepristranosti i prestati dijeliti ljude na dobre i zle, na svece i grešnike. Uvidjet srcem čistim da grijesi ne nestaju. Nitko ne griješi, jer zna. ''Oprosti im Oče, jer ne znaju što čine''. To je ljubav.
Druga velika odlika ljubavi je njezina sloboda. Drvo te pušta slobodnim. Cvijeće te pušta slobodnim. Sunce te pušta slobodnim. Jesi li ikad čuo da cvijet miriše i želi privući tvoju pažnju. Miris, toplina sunca, kiša, priroda kao i ljubav jednostavno postoje bez svog objekta. S pravom kažemo: ako čovjek uzima ženu po količini miraza kojeg ona donosi u tu kuću, da on ne ljubi tu ženu. I s pravom to tvrdimo. Ali da li vi ljubite kada se družite ili kada budete samo s onim osobama koje vas emotivno osjećaju, a s drugima ste arogantni? Je li to ljubav? Da li se ljubav javlja kada se javi neki objekt ili ona jednostavno jest? Jeli vam kada bilo teško u želucu kada ste vidjeli sječu šuma negdje daleko iako vi od te šume nećete imati velike koristi? Ili kada ste gledali nevine kako trpe, iako ih ne znate? Jeste li ikad maknuli kamen s ceste da se netko ne bi povrijedio? Iako nikad nećete upoznati tog čovjeka. Vjerojatno jeste. Tada je bila ljubav i pojavila se na površini. I ne tražite zasluge za to, jer je ljubav besplatna. To je treća kvaliteta ljubavi? Besplatna je. Ne možete je kupiti. Kada biste se i vi i ja uspjeli osloboditi te tjeskobe da ovladavamo drugim ljudima. Shvatite, kad god je u vama prisila, tjeskoba, strah da ne budete voljeni, kontrola nad vama, ljubav umire. Ljubav ne trpi takve osjećaje. Ona jednostavno jest.
Najzadnja i najveća kvaliteta ljubavi je ta da ona nije svjesna sama sebe kao što sune nije svjesno da grije, ni ptica nije svjesna da pjeva, ni cvijeće nije svjesno da miriše, drvo nije svjesno da baca hladovinu, tako ni ljubav nije svjesna da ljubi. Zamislite da hranite dvije – tri tisuće gladne djece. Činite to iz dobrog poriva u svome srcu. Da li se možete loše osjećati kada ste tako korisni ovom svijetu. Ne. Kažete da često puta u životu činimo dobra djela. Činimo ih. Ali da li to činimo iz ljubavi? ''Dođite blagoslovljeni Oca mojeg, jer sam bio gladan i dali ste mi jesti i žedan i napojili ste me, i gol zaodjenuli ste me. A što će oni reći: Kada, kada smo te to Gospodine vidjeli i gladna i žedna i u tamnici, kada, nismo imali pojma. Ali mi znamo. Ponekad mi pada užasavajuća misao na pamet da bi Gospodin mogao reći: Dođite vi blagoslovljeni Oca mojeg, jer sam bio gladan nahranili ste i žedan napojili ste me, a oni na toj strani reći će: Da, znamo Gospodine. A on će njima: Ne govorim vama, niste smjeli znati. Što želite zauzvrat dobiti kada činite dobra djela: zavrijediti nebo, zar to možete, platiti mjesto negdje gore, prisiliti Boga da vam se smiluje, trgovati s Bogom? Čovječe ti ništa ne moraš. Jedino što moraš je udahnuti ovaj zrak i osjetiti se živim, jer sve je darovano od života do smrti, od neba do Boga. Ti ništa ne moraš. U tome je naša najveća zabluda. Ja nešto moram. Pritajena oholost. Ja ništa ne moram. Kada shvatite da ništa ne morate, tada će se pojaviti ljubav, jer ako ništa ne mora, ljubav jedino se mora. Pokušajte to razumjeti. Želite živjeti sretno. Ne možete živjeti bez ljubavi. Ali ona će se javiti u vašem srcu kada najmanje očekujete, jer se nju ne može planirati. Ona je tu, u vama je. I ništa ne trebate činiti da dođete do nje. Pitajte: Ali zašto onda toliki osjećaji? Zato što nešto trebate odbaciti. Život je lagan. Teške su naše iluzije, naše pohlepe ma kako svete i pobožne bile. Neka nam na tom putu nebeska Majka bude uzor i zagovornica, pomoć i utjeha, jer ona zna kako srcem do Boga. Ona je uistinu majčinsko srce i najkraći put do našeg Gospodina. Amen.

- Razmatranje -

Ljudi me često pitaju: kažu da mole, mole i mole, a da godinama ostaju isti. Govorit ćemo o molitvi pa bih rekao tri stvari koje su jako bitne: prvo ta molitva mora mijenjati čovjeka. Ako vas molitva ne mijenja ta molitva koju prakticirate, onda mijenjajte vi molitvu. Ili nešto nije s vašom molitvom ili nije u redu vaš pristup molitvi. To je prvo: istina da molitva mora mijenjati čovjeka. Druga stvar je da je s pravom u molitvi očekivati hajmo reći osjećaj, stanje Božje prisutnosti. S pravom je to očekivati i krivo je kad neki kažu da trebamo tražiti tu suhoću, ma doći će ona, ali tek kada bude sigurno da je vaše srce uplivalo u Boga. Tada će vaša suhoća biti na vaše izgrađivanje. I ta suhoća nije beznačajna, jer nakon toga čovjek zna što činiti i ako strpljivo ostane u tome pogledu u prazno doći će polako bljeskovi svijetla. To je hod u mistiku, ali dakle daleko je to. Ljudi se krivo opterećuju pretjeranom krivnjom. Dakle, druga stvar je da je s pravom u molitvi očekivati milost Božju, prisutnost Božju, dopustit mu da me čitavog prožima.
Treća stvar je ta da je čovjek na putu molitve kao mekano tijesto, kao nešto što Bog mijesi. Na tom putu molitve Bog ima pravo čovjeka upotrijebiti do kraja. To znači da vas počinje upotrebljavati tako da vas mijenja. A mijenja vas tako da vas posvećuje, preobražava vas. To čini na svoj poseban, božanski način, svakoj osobi vlastit. Počinje vam davati određene darove. Jednostavno vidite da je Bog na djelu. Te tri stvari su bitne na putu molitve.
Htio bih sada reći par zabluda. Neki poistovjećuju molitvu sa karizmatskim darovima. To je krivo. Ima osoba koje nemaju nijednog Karizmatskog dara, a ipak su na duhovnom putu jako napredni. Darovi Duha, psihički darovi, mistični, koliko god ih čovjek imao nisu uopće znak ni svetosti ni naprednog duhovnog života. Baš suprotno može biti. Ukoliko je netko navezan na te darove, postaju kočnica, sprečavaju čovjeka da duhovno napreduje. Darove Duha znate: ima ih ne sedam nego sedamsto. To nisu samo oni koji je sv. Pavao nabrojio. Ima ih strašno puno. I čovjek ih polako kroz svoj molitveni život otkriva. To su darovi Duha. Imate darove psihe. Darovi psihe su, ono što je do sada poznato, levitacija, bilokacija, iluminacija, stigmatizacija, kardiognoza, čitanje srca, darovi proroštva, vidovitosti, predskazivanja bitnih događaja skore budućnosti, znanje, kontroliranje svojih tjelesnih funkcija: disanja, otkucaji srca… To su darovi psihe. Čak se u to ubraja sposobnost djelovanja na daljinu, pomicanja predmeta. I imate mistične darove. To su: mistično predanje, mistično sjedinjenje i preobraženo sjedinjenje. O tome prekrasno govore Ivan od Križa i Terezija Avilska. To je hod u mistici.
To nije ništa nad-naravno! To nije ništa naravno! Da objasnimo što je to naravno, a što nadnaravno na putu duhovnosti. Preleti avion iznad jednog afričkog plemena i jedan domorodac pada na koljena i moli Boga, jer je za njega avion nadnaravan. Za srce koje je otvoreno Bogu ne postoji razlika između naravi i nadnaravi, jer je jedan najobičniji cvijet, pogled u dječje oči, izlazak sunca najnadnaravnija ljepota, ali smo na njega navikli. Problem našeg hoda u duhovnosti je što smo navikli. Mi smo s Bogom baratamo preko navike i tvrdimo da ga ljubimo. Tko bi od vas htio da bude ljubljen iz navike? Nitko! Zato je ljubav svježina sadašnjeg trenutka. I ono što je jako važno, ako želite u duhovnosti napredovati jest: dođite u sadašnjost! Ljudi obično žive ili u prošlosti ili u budućnosti. Ili se kaju zbog prošlih grijeha ili se boje i strepe od svoje budućnosti. Krivo! Vratite se u sadašnjost. Reci sebi sto puta: ako ima nešto što bi trebalo učiniti glede svoje budućnosti, učinit ću, a onda ću to pustit na miru da uživam ono sada, jer mi je sve životno iskustvo pokazalo da mogu rješavati stvari ne prije nego dođu, nego kad se pojave u mom životu. Shvatite zabludu našeg ljudskog života. To je jedina velika kočnica u našem duhovnom rastu. Što će biti za pola sata? Ne zanima me! Za dan dva? Ne zanima me! Život je lak. Sadašnji trenutak, ma koliko težak bio nije nikada neizdrživ. Teško je to što mislite da će se dogoditi sutra, prekosutra, za pet, deset godina, što će biti od vašeg reda i vaše karizme. To je neizdrživo! I ono što ponavljate u svojoj glavi: koliko će to trajati, pa ja više ne mogu… Vaše iluzije su neizdržive, a ne sadašnje stanje stvari. Sadašnji život vam daje dovoljno radosti, dovoljno milosti Božje, dovoljno sreće i ljubavi da ga proživite zaista kao djeca, kao ljiljani poljski i ptice na nebu. To je prva stvar: vratite se sebi, vratiti se u ovo sada.
Druga stvar je predati se u ruke Božje. Drugim riječima ono Marijino: neka bude volja tvoja, neka mi bude po tvojoj riječi. To sve se naziva poniznost. Kod poniznosti su ljudi stvorili skroz drugu sliku. Što je to poniznost? Silovito se boriti da biskup, da ljudi, da vjernici imaju lijepo mišljenje o meni. Je li to poniznost? To je silovanje poniznosti. Budite ono što jeste jer milost predstavlja vašu narav. Ne hinite , ne prostituirajte Boga i svoju vlastitu bit. Budite ono što jeste – čovjek, najnormalnije ljudsko biće sa svojim potrebama i kad sebe prihvatiš kao takvoga tek tako si otvorio put da milost Božja i tvoje mane preobrazi na put do Boga. Znamo kakve su mane silne imali i najveći sveci kroz povijest, ali su te mane okrenuto za dobro. Terezija Avilska je bila toliko silovita i tvrda žena, toliko tvrdokorna i tvrdoglava da je čak užareni žig tetovirala, ali je tu njezinu tvrdoglavost Bog okrenuo da bude tvrdoglava za Kraljevstvo Božje, za Boga. Najveće vaše mane su najkraći put do vaše svetosti. Što je to dakle poniznost?
Poniznost je biti čovjek. Najteže je biti normalno ljudsko biće. To je najteže - biti normalan. Budite čovjek! Da li je poniznost kad mi je očigledno netko dao neke darove i sada vam kažu ljudi i vaše sestre: ajme kako je to lijepo, a vi: nije to ništa. To je lažna poniznost. Prava je poniznost: je, hvala Bogu dao mi je i neka se proslavi i dat ću sve od sebe da ti darovi u meni bujaju, jer nisu za mene, nego za vas. To je pravo predanje Bogu. Kad je Isuse rekao da su sinovi ovoga svijeta lukaviji od sinova svjetlosti na što je mislio? Pogledajte sinove ovoga svijeta. Analizirajmo jednog menadžera koji radi za jednog poslovnog partnera? Koliko je taj čovjek u ovom ludom svijetu kreativan, domišljat, nema mira, ko crv da na sve moguće načine reklamira, proda svoje proizvode, plasira na tržište da bi posao išao naprijed. To su sinovi svijeta. Pogledajmo sinove svijetlosti. To ste vi, mi zaređeni koji vjerujemo pečatom krsnim na sebi. Kakvi smo? Ko kukavičje ptice otvorenih kljunova, samo da nam Bog da, samo da bi mlijeko papali. Kakvi smo? Odvratni smo! Moljakamo. Kako današnjem svijetu, današnjim ljudima, mladima prezentirati evanđeoske vrednote. Jeste li ikada razmišljali o tome? Jeste li se ikad budili u noći i razmišljali: ma kako Bože, kako današnjim ljudima, kako… reci mi kako? Jeste li bili na koljenima pred Presvetim da vam Bog da, da vam pokaže, da vas upotrijebi, koje je vaše poslanje? Ne čitaj zajednici, nego tebi čovječe osobno. Ti si Bože moj menadžer.Ti si moj poslovođa, moj šef. Kako da privredim za tebe, kako da duše privedem k tebi? Ako imate srca ponizno, imate i dovoljno ljubavi, samo vam treba hrabrosti i kršćanske ludosti križa da učinite velike stvari za Boga. Postat ćete kreativni, ako nastavite, za svijet ludi, šašavi, z kolege luckaste.
……….

U ime Oca i sina i Duha svetoga.. Amen. Sada ćemo se prekrižiti tako da ćete si posvijestit tri bitna elementa. Prvo: vaši osjećaji, osjeti, tijelo, Mi smo prvenstveno tjelesna bića. Ne možete do Boga mimo svoga tijela, mimo onoga što jeste. I srednjovjekovni dualizam koji je raspolovio čovjeka na tijelo kao nešto grešno, svjetovno i vaš duh koji je nešto posebno, prilagođeno za Boga. Napravili su rascjep u čovjeku. Na primjer istočnjačke religije. Njihove tehnike meditiranja su drugačije. Oni i tijelo i duh stavljaju u zajedničko i idu zajedničko prema Bogu. Ono što vam govorim nije istočnjačko, nego duboko kršćanska meditacija, ali se drži osnovnih načela da ste vi osobe, da je Bogu jednako stalo i do vaše psihe, tijela i duha i da ne možete do Boga ako raspolovite sebe i ako zapostavite jednu od tih stvari. Ako zapostavljate tijelo, a samo ste na duhovnom putu, postat će te fanatici. Ako zapostavite duh, postat ćete materijalist, hedonist. Ako zapostavljate i tijelo i duh, samo vam je do psihe, postat ćete savršeni racionalist. Sve to troje najveće je zlo našeg vremena. Više zla može učiniti jedan fanatik , nego tisuće i tisuće dobronamjernih razbojnika. Današnje vrijeme je šašavo. U Crkvi , kao da je Bog pomiješao jezike , kao da je nastala babilonska kula. Presveti sakrament nam postaje važniji od Isus Krista, Crkva nam postaje važnija od života, liturgija od ljubavi, krunica, pobožnosti, procesije važnije od srca , ukazanja važnija od Majke,znakovi , čudesa , važniji od obrata srca, od poruke Božje. Sve se izokrenulo. To je velika varka i zabluda sotone. Tu svi padamo, svi.Zakon je na prvom mjestu. A čovjek? Gdje je čovjek? Gdje se izgubio u ovoj Crkvi, ima li mjesta za njega? Mi smo silne marionetice. Znate: vi ste bogovi. To nije panteizam, to je istina. Vi ste bogovi i to će vam svaki mistik reći. I ako majmunčić svira saksofon ne znači da je postao glazbenik. Tako i vi. Nemojte oponašati. Isusa, već ga živite. Vi ste pozvani da budete Isus, a ne da se zadovoljavate s mrvicama gospodareva stola. To je silna razlika.
Vi ste se prekrižili. Sad ćete se prekrižiti na drugi način da ćete biti svjesni tri važne stvari: prvo-svoga tijela, osjeta , osjeti tu ruku na čelu, osjeti ruku koju mičeš, osjeti svoje tijelo, pritisak na klupi, kako dišeš , osjeti se živ. Ima ljudi koji ne osjećaju svoje tijelo: pete , leđa , toliko su u divljem tempu da nemaju vremena za sebe. Jure ko muhe bez glave i ti nazivaju ljudskim životom.
Drugo- što to govoriš , tu uključuješ svoju psihu. Mi smo trojstveni. Što si rekao , jesi li svjestan? U tom imenu Bog živi, sabijeno je čitavo evanđelje, tradicija, sve što je stvoreno, život, patnja,uskrs, ma sve! Kad kažeš Isus sve si rekao. Nama drugog imena po kojem se spašava osim imena Isusa Krista, to je ime kadri izliječiti vas, rastjerati duhove,zloduhe, to je ime uskrslo Lazara…To je ime sve. Ništa ne postoji mimo tog imena. U to imenu sve što postoji, postoji. Jesi svjestan što ti je na ustima? Uključi pamet? To je druga stvar. I treća: to je vaš duh koji tu miruje, ne dirate ga.Ali ono što je bitno jest zajedništvo. Nitko se od vas ne posvećuje radi sebe samoga. Nikome Bog ne daje ni jednu mrvicu darova radi vas samih, nego radi drugih. Nema onoga: ja i moj Bog , nema nirvane u kršćanstvu, nema… Dok Indijci meditiraju i zadovoljni su sa svojim Bogom, Majka Terezija je skupljala djecu iz kontejnera. Ništa se ne događa bez drugog čovjeka. Mi živimo jedan za drugoga, mi se rađamo jedini iz drugih, mi umiremo jedan pored drugoga. Mi smo jedan organizam živi, ne samo kršćani, nego čitav svijet,svi ljudi. Ne upadajte u zabludu. Isus svako živo biće spašava. Svo živo i neživo čeka oslobođenje sinova Božjih. Tko vam je dao pravo ograničiti se da će se samo kršćani spasiti? Tko ima pravo ograničiti Boga i djelovanje njegove svete moći i volje? Sve što je stvoreno otkupljeno je krvlju Kristovom. Zato smo zajedno i tog momenta kad se križamo svi smo zajedno, svi se stapamo u jedno – Mistično Tijelo Kristovo koje je Crkva, zajedništvo, ništa drugo… Crkva pati, jer ima ludih glava koji se odvajaju od pape, crkvenog učiteljstva, jer su oholice, iskušanci sotonini. Kad smo zajedno onda smo jači.
Tih stvari budite svjesni sada kada se križamo. Osjeti dodir, što govoriš i treće: to činimo zajedno, svi smo jedno. Sad se prekrižimo. Primijetili ste razliku. Kada biste vježbali, razlika bi bila još veća. Sad ćete se prekrižiti na treći način. Zamislite da su kroz vrata, uveli pred oltar čovjeka koji ne može ništa. Taj čovjek je mrtav, paraliziran, ne može ništa i umobolan je, ništa ne osjeća. Taj čovjek je ovdje ispred nas: ne čuje, ne vidi, ne osjeća, umobolan je. Ne može vidjeti druge, ne čuje, ne može se izraziti… Kako se takvi ljudi mole Bogu? I te kako se mole. Kad čovjek postane slijepac, razviju se druge sposobnosti. On i te kako osjeća. Čovjek komu je oduzeto sve u tijelu, ostaje mu duh i on s Bogom komunicira preko duha, svojim srcem, mističnim srcem. Probajte se uživiti u tu osobu. Zatvorite oči. Pokušajte se ne micati. Vi ste osoba tako paralizirana. Pokušajte zaustaviti misao (Prekriži ce u svom srcu). To je ona najniža razina komuniciranja s Bogom. Kad svećenik na oltaru kaže: ˝Gore srca˝, gdje ti je misao.
Drugo križanje je meditacija. Tu je već potrebna neka spremnost, trening, nešto što će vas uigrati da dođete do Boga. Ovo treće je kontemplacija, kad vam ništa nije potrebno, kada Boga osjećate, imate… Zašto ga ne vidimo, zašto s njim izravno ne komuniciramo? Zato što je naše duhovno srce obavito salom. Salo je silna količina misli, taloga, slika, pojmova, ideja, što mi stavljamo na relaciji između sebe i Boga. Kada bi nam Bog oduzeo to, naše srce bi bilo otvoreno za direktan uvid u Boga. Tada bismo u duhovnom puno brže napredovali. Kažu stari mudraci: Klin se klinom izbija i trn se trnom vadi. Pa ako su riječi taj trn koji nam smeta da naše srce zapliva u Bogu onda ćemo mi uzeti jedan trn i tim trnom pustiti da se srce rastvori. Uzet ćemo jednu riječ koju ćemo zavezati naše misli i ubaciti u naše disanje da uključimo i tijelo. Ništa više ne činiti. Pusti da se srce samo rastvori Bogu. Ako izdržite u tome tri dana, izdržat ćete i tjedan, Nakon tjedan nastat će prve kušnje, ako i to izdržite, kušnje će se pojaviti nakon mjesec, dva. Ako i to izdržite vjerojatno ćete u tome ostati cijeli život.
……….

Ja bih vas sada pozvao da sjednete na te klupe udobno, namjestite se, ravno kičmu, ruke u krilo, da se ne morate micati barem pola dana najmanje… Tako. Sada bih vas pozvao da zatvorite oči. Odmah da vas pripremim na galamu i buku oko vas. Neka vas to ne ometa. Ja baš volim sa grupama meditirati tamo gdje ima puno prometa. Zašto? Zato jer je čitav taj svijet pjeva pjesmu o Bogu. I ljudi i motori i ptice i brujanje i topovi i avioni i sve pjeva i svjedoči da je Bog živ, jer ništa ne postoji bez njega. Zato neka vas to ne ometa. To vam samo može pomoći da idete putem svoga srca.
Pet minuta ulaženja u meditaciju. Počinje se tako da osjećate svoje disanje. Kad kažem osjeti sebe, onda kad sam vam rekao: postani živ, čovječe, a živ si dok je dah u tebi. To je taj dah 'Ruah Elohim' – Duh Gospodnji udahnut u svako ljudsko biće. Kad budeš na kraju onaj zadnji 'aaah' znaj da više nema života u tebi. Dok dišeš, živ si. Osjećaj svoje disanje i ništa više. Odmori se. S vremenom ćete vidjeti da je to najobičnije disanje simfonija, pjesma Bogu. Osjećaj tisuće nijansi osjećaja koje budi najobičnije disanje. Koji su osjećaji na primjer? Strujanje zraka kroz nosnicu. Na lijevoj nosnici drugačije, desnoj drugačije. Hladni zrak ulazi, topli izlazi. Primijeti razliku. Strujanje zraka niz tvoje grlo, širenje vaših pluća. Kako se pluća šire, grudi dodiruju vašu odjeću i stvaraju nove osjete. Taj kisik se raspada, prelazi u krv i hrani vaše tijelo. Milijardu osjeta. Opustite se. Ne bojte se. Zatvorite oči. Prepustite se Bogu. Osjećajte disanje. Pet minuta, a već su tri prošle. Važno je da niti ne ubrzavate, niti ne usporavate, niti dublje, niti pliće, nego onako kako dišeš. Jednostavno otkrij kako dišeš. Osjećaj. Ništa ne pitaj. Samo uživaj. Osjećaj disanje.
Sada jeste malo pribraniji. Sada ćete u to disanje ubaciti najsvetiju riječ i ime našeg Boga. Isus.. Dišite Isusa. Svaki put izgovaraj I-sus, I-sus, I-sus… Onako kako dišeš. Ponavljaj Isus, a tijelo neka ti ga diše. To je kucaj kojim će on otvoriti vrata svoga srca. Svakim izgovorom Isusa, kucate na njegovo srce. Odgovorit će vam jako brzo. Svako izgovoreno ime na takav način, sabrano, predano… da budete mudre djevice kad on dođe. Doći će vam brige u glavu. Ništa. Samo se mirno vratite na ponavljanje Isusa. Ako je itko od vas vizualan tip, a ima vas dosta i imate problema s mislima, zamislite da ste u pijesku napisali ime Isus. Pijeskom, prstom na pijesku. Gledaj u to, a tijelom diši Isusa. To će ti jako pomoći da zavežeš misli. Nekima to neće biti potrebno. Nekima je dovoljno ponavljanje Isusa. Sad ću vas pustit, a kad dođe dvadeset minuta, onda ću vas voditi van. Vi se prepustite milosnim trenutcima. Samo mirno diši Isusa.
Prestanite ponavljati. Ostanite u tome. Polako izlazite iz meditacije. Mičite malo glavu lijevo, desno. Ispružite ruke prema koljenima. Podignite ramena, kao da ćete kičmu ispraviti. Udahnite. Sad se nagnite prema naprijed i polako otvarajte oči.
Ova meditacija nije za sve. Ne može se generalizirati. Zato bih vas molio one časne kojima je jako teško biti u ovome, koje čak nisu mogle ni oči zatvoriti, da nastave s onom molitvom koju su do sada činile. Neka se ne opterećuju da ovo ne mogu. To je u Božjoj volji. Ja bih vam savjetovao: sve molitve koje ste do sada, pobožnosti, časoslov, krunicu, sve zadržite, a ovo ubacite. To vam je kao podmazivanje, kao ulje. I što će se dogoditi? Ako budete ustrajni. Dogodit će se to da ćete poludit, da će biti lakše sve drugo raditi osim tih dvadeset minuta ili pola sata odsjedit i meditirat. Upravo ćete tu vidjeti koliko je to kvalitetna stvar.Ako izdržite prvim napastima događat će se katarze,čišćenja najprije na vašoj tjelesnoj razini,zatim na psihološkoj razini i zatim duhovna razina.
Tjelesna razina:Dogodit će se da ćete odjednom početi plakati.Tjedan-dva,mjesec,ne znam kad.Što je to? Sada plačeš za sve ono što si potisnuo u svoju podsvijest.Ili počet ćete se smijati.Ista stvar.Trebao si biti radostan,ali to nisi htio pokazati.Sad izlazi sve van. Prva stvar koja će se pojaviti,to se pojavljuje često kod mladih,je to da se počne spavati u meditaciji. Što onda? Onda treba spavati. Meditacija će vam pokazati što je tijelu potrebno. Neki ljudi mjesecima pokušavaju meditirati,a spava im se. Vi ste kronično neispavani. Polako će vam ova meditacija pokazati vaš životni bioritam, da kada je deset,najviše jedanaest, da je vrijeme za spavanje. Nećete se prelijetat, jer ćete dobiti osjećaj,kao mačka.Točno zna kad je sita,kada spava,kada je vani..Mi ljudi smo postali potpuno neprirodni,izgubili kontakt sa samim sobom.Prva stvar je to:izbalansirat ćete se.
Zatim dolaze psihološka čišćenja.Sve vaše rane iz djetinjstva,uvrede,sve će to izlaziti van popraćeno suzama,emocijama, trešnjavom, vrućinom, trncima. Dolazit će i do čišćenja vašeg tijela. Onaj koji je slomioruku,nogu, osjetit će to.To je tzv. Neurološko ili katarzično čišćenje vaših živaca po cijelom tijelu. Jednostavno to su vaša stresna stanja pohranjena u vašoj podsvijesti. To traje do godine i više. Nakon toga dolazi vaše duhovno čišćenje. Noć duha, noć tame. To je ono što vam ljudi govore o nekakvoj suhoći, ali kad dođe znat ćete što je to. Jasno ćete znati u što ste ušli i nećete moći nazad, nego ćete kroz to proći.
Proći kroz to, ništa, tamu, ono što je Terezija govorila da je ništa i da daje Bogu to ništa. To je to. Dobro je meditirati ne dalje od deset sati, jer je tijelo umorno. Ja vam predlažem meditirati u jutarnjim satima kad je tijelo odmoreno. Ne meditirati odmah nakon jela. Treba meditirati najmanje dva sata nakon jela, ovisno o količini obroka. To je tako jasno, jer se krv spušta u probavni trakt i zaspat ćete.
Vi ste u ovoj meditaciji u stanju dubljem od sna. Koliko god vam to izgledalo površno, jest, jer svjesno ulazite u to. Zato je jako važno kako izlazite iz meditacije. Primijetit ćete da je tih pola sata meditacije, kada to postane dio vas, da ćete pronaći toliko radosti, utjehe, mira, da će vam misa postati bogata, časoslov će vam govoriti, krunica će postati nešto divno. Nećete se boriti u molitvi, jer će ovo raspaljivati onaj milosni žar molitve. Sve će dobiti svoje mjesto i važnost u vašem životu, zato što se ovdje učite šutjeti glavom, a slušati srcem.
Što će vam se događati kad Bog počne mijenjati vaš duh? Osjećat ćete ljude. Imat ćete osjećaj da možete trpjeti više nego dosad. Izgradit će se vaša ljubav za svakoga i sve oko vas…
Nitko vam u životu neće biti nešto posebno. Svi će biti dobri i dragi. Nestat će vaše posesivne veze, da ne govorim o nastranostima koje su prisutne. Nećete to vi činiti, nego Bog. Tako ćete uživati u društvu ljudi da vam to ne mogu reći. Dat ćete im ono što im trebate dati i primiti od njih ono što trebate primiti, slobodni od njih i oni od vas. Tek kada ste slobodni od čovjeka moći ćete Gospodinu Bogu. Nakon toga dolazit će darovi. Možda neki odmah dobiju darove, neki kasnije… Jednom dok sam sjedio u crkvi, došla je jedna žena iza mene. Nisam je htio uopće gledati. Kao da je netko na mene stavio sto kila kamenja. Osjećat ćete ljude. Znat ćete kad za koga treba moliti. Po noći će vam Bog dati poticaj na molitvu. I promijenit ćete stav prema žrtvi. Ja volim ljudima reći, pa se neki zgražaju: Žrtva, pokora, zašto se žrtvujete. Za mene je luđak netko tko se žrtvuje. Ja ne poznam te riječi. ''Ja nisam od ovoga svijeta''. Govorite gluposti. Bog ne traži vaše žrtve. Bog traži vašu ljubav. To je najveće žrtva koju Bogu možete dati. Kad se majka po noći diže da nahrani dijete, zar ona misli da čini žrtvu? Ona to čini s ljubavlju. To će se okrenuti u vama. Sve što činite, činit ćete iz ljubavi i nećete to nazivati žrtvom, već potrebom za Bogom. Ono što vam je prije bilo slatko, postat će gorko. Dogodit će se jedan preokret, polako, ali sigurno. Nećete to činiti vi, nego Bog. I zato nećete osjećati zasluge za to, niti se osjećati uzvišeno. Gadit će vam se kad vas ljudi budu hvalili. Mučno će vam biti u želucu kad budu lijepo govorili o vama.povraćat će vam se. Sve će se obrnuto događati. Put duha postat će vaša najveća pokora. Izgubit ćete sebe, budite sigurni, ako se date Bogu. Svoju privatnost –to nije vaše nego Božje. Sve dajte sve Bogu isplatit će vam se. Sutra ćemo napraviti veliki korak naprijed. Meditirat više nećemo zajedno, ali ja vam savjetuje krenite. Imate svaka svoju sobu. Imate savršene uvijete i za zajednički život i za posebno. Meditirajte. Nađite svoj mali kutak i vrijeme. Zapalite svijeću. Stavite križ ispred sebe. Pomalo zažmirkajte koliko je vremena prošlo. Meditirajte na istom mjestu. Na taj način posvećujete to mjesto i tu ćete se najbolje osjećati…
/slijedi zaziv Duhu Svetomu, molitva za darove i nutarnje izlječenje/

2. razmatranje

Kako biste me morali slušati? Ljudi najčešće zapisuju riječi, pojmove… Riječi su najčešće nedostatne da izraze ono što čovjek u srcu nosi. Svatko od vas je u životu imao iskustvo nečega što je duboko u srcu osjetio i što htjeli vi to ili ne, teško može prereći u riječi. Sigurno ste imali iskustvo gledati mrtvo tijelo na odru ili ste se susreli sa smrću vama drage osobe. Da li možete zaista izreći riječima ono što ste zaista doživljavali? Ne možete. Zašto, kad dvoje ljudi gledaju istu sliku ili slušaju istu glazbu, na drugačiji način vide stvarnost te slike ili iskustvo te glazbe. To je druga zapreka riječi. Riječi su nedostatne da izraze dubinu vašega srca. Znate da ono što ste vi osjetili u tim intenzivnim trenucima vašeg života, to je vaša objava, vama dano i jako je teško riječima to prereći drugom ljudskom biću ili čak uvjeriti drugoga da preko vaših riječi doživi ono što ste vi doživjeli. To je gotovo nemoguće. Zato bih vam volio skrenuti pažnju na jedno mjesto o kojem govori jedan sveti pisac: Kako se sluša riječi duhovnog čovjeka, svećenika, duhovnika, onih koji govore o božanskim istinama? Tako da ih se ne smije razumjeti. Riječi znanstvenika, filozofa trebate razumjeti, jer su na razini pameti, ali riječi duhovnika morate slušati kao šum vjetra, kao valove mora, kao pjev ptica. Tako ih trebate slušati. Kada ptica pjeva, onda ne želi izreći neku tvrdnju ni uvjeriti nas u neku istinu. Ptica pjeva jer ima neku pjesmu. Tako i čovjek srca govori i svjedoči iz srca, jer ima iskustvo srca koje je teško izreći riječima. Tako ga slušajte. Ne glavom, nego srcem. Ako me budete tako slušali u vašem će srcu proizvesti nešto što je iznad svih riječi i pojmova.
Ja vam pokušavam govoriti o Bogu, a o Bogu je nemoguće govoriti, jer Bog nije spoznatljiv našom pameću. Nije. Kad bi Bog bio u našoj glavi, onda bismo mi bili bogovi. Boga ne možete strpat u naša ljudska razmišljanja i okvire. Bog nadilazi svaku ljudsku mogućnost. Zato se boga može osluškivati dubinom svoga srca, duha. Ja više volim pojam srca, duha. Ja više volim pojam srca, pojam koji označava vašu bit. Što je to srce? što ste to vi. Znate za onu interesantnu priču, kad je umrla jedna stara žena i došla pred Boga. Ona kaže: ja sam majka četvero djece. – Ženo Božja, ne pitam te čija si majka, nego tko si ti. Ona kaže ime i prezime. – Ma ne pitam te kako se zoveš nego tko si ti. –Ja sam žena gradonačelnika. – Ma ne pitam te čija si žena, nego tko si ti - Ja sam rimokatolkinja, idem na misu, postim, činim prve petke. – Ma ne pitam te što radiš nego tko si ti. I kaže Bog anđelima: vratite je na zemlju, dok ne otkrije tko je ona nemojte je pozvati k meni. Tko si ti? To sada ja vas pitam. Na to pitanje dat će odgovor samo vaše srce i kada ga da, nećete to moći izreći svojim riječima. Ići ćemo polako, korak po korak i zato će za mnoge od vas ovo što budem govorio bit će strašno, užasavajuće, koliko ovisi od stava sa kojeg vi to gledate.
Idemo polako vidjeti što sam to ja. Ja ne mogu vidjeti što sam ja, nego što ja nisam isto što Boga možete tako spoznati. Mi ne možemo govoriti o Bogu što Bog je nego što Bog nije. Što više elemenata što Bog nije odstranimo, to će biti jasnija slika u srcu što Bog jest. Da bi došli do Boga, ajmo najprije analizirati same sebe. Što sam ja i što ja nisam. Ići ćemo polako. Da li sam ja moje misli . Dobro razmišljajte. Pitajte same sebe. Misli dolaze i odlaze, stalno se mijenjaju, ovise o životnom iskustvu, vremenu, uvjetovanosti, iskustvu naših prošlih događaja i života, količini obrazovanja, ali one odlaze i dolaze i ja nisam moje misli. Da li sam ja moje ime. Ako se zovem Petar da li sam promijenio svije ja. Ako sutra promijenim ime da li sam promijenio svoje ja. Ja nisam svoje ime. To je samo simbolika onoga ja. Da li sam ja svoje tijelo. Kažu znanstvenici da se svake minute na bilijune stanica promijeni, tako da se nakon 7 godina sve stanice promijene i na tom mjestu nema one stanice koja je tu prije bila. Tijelo prolazi, stari, nestaje, suši se, troši se. Ja nisam moje tijelo. I kad bi vam odrezao ruke i noge vi biste i dalje bili vi. I kad bi vam odstranio sve organe, a ostavio one vitalne da funkcionirate na aparatima, vi biste i dalje bili vi. Odsjeci ruku i baci je. Jesi li to ti . Ono ja nije u tebi. Ja nisam moje tijelo. Da li sam ja moja profesija. Ako sutra promijenim profesiju da li sam promijenio moje ja? Danas sam svećenik. Upadnem u kušnje, iznevjerim Boga i sutra postanem vodoinstalater. Da li sam promijenio svoje ja. Niste. To je ono isto ja sa ranom na duši, ali isto ja. Da li ste vi sestre? Niste. To je vaš poziv. Vi to niste. Problemi nastaju tu kada se ljudi počnu poistovjećivati sa svojim funkcijama u društvu, sa svojim pozivima, poslovima, opredjeljenjima. Svu svoju sreću, sav svoj entuzijazam vežu za tu stvar. Jedna majka koja se poistovjeti sa tim da je samo majka, kada njezina djeca pođu po zlu, gotovo je s njom,. Ona trpi, ona pati, ona ne vidi nikakvu drugu sreću u svom životu, jer je njezino majčinstvo došlo u pitanje.
Svećenici koji se rede radi toga da bi bili sretni. Griješe. Ja sam to rekao nadbiskupu Bozaniću dok mi je bio biskup: Oče biskupe, ako me redite da bi bio sretan, griješite. To je laž. To je uvjetovanost ređenja. Ja da koristi ređenje da bi mi priskrbilo sreću. Krivo. Bit ću sve samo ne sretan, jer ću činiti da me svećeništvo usrećuje. Ako ja sad nisam sretan, jer ću tražiti da mi ljudi ispunjaju sreću, a ja bih trebao biti taj koji će, iz količine sreće koju nosim kroz svećeništvo usrećiti druge. Kada ljudi ulaze u brak da bi ih brak situirao, usrećio, sredio, griješe.Ako tu sreću ne nose u brak,neće je ni dobiti u braku. Zato i nastaju rastave braka. Ljudi žive na krivim temeljima. Ako polazite red da budete ne znam sto, da živite, s nakanom da ce vam takav život donijeti sreću, griješite. Takav život ce te vi svojom srećom i originalnošću usrećiti, oplemeniti, da vam postane atraktivno i živo u sadašnjem vremenu, u sadašnjem trenutku u kojem živite. Ne možete živjeti na postavkama žene koja je osnovala ovaj red prije ne znam koliko godina. Možete hraniti svoje ja na njezinoj duhovitosti, oplemeniti se, ali čovječe ti sebe moraš dati u to, svoju sreću dati u to, svoje srce, svoje biće, a ne od toga čekati da ti to nešto da. zašto je u našim školama sve išlo nizbrdo? Zato sto profesori od toga sto su profesori očekuju prvenstveno materijalnu dobit. Kada bi oni uz dnevnik i znanje nosili sebe i svoje srce, ne bi bilo toliko problema.Vidite, u školama su nas učili sve samo ne ono kako se živi.To nas nitko nije učio. Kako se živi trebat ćete za ovaj životni vijek. Gore nema ženidbe ni udaje, svi smo jedno u Boga.
Da li sam ja moja politička uvjerenja ili ideologija? Nisam. Ako sutra promijenim stranku, da li sam promijenio i svoje ja? Ili je ono isto ja sa drugim političkim uvjerenjima? Ja nisam svoja ideologija. Shvati koliko je zla ideologija u svijetu učinila. Ljudi su ginuli za neke gluposti,jer su mislili da će im ta ideologija priskrbiti sreću. Krivo. Da su našli sreću u sebi ne bi bilo toliko zla i ubojstva u svijetu. Ne govorimo samo o političkim uvjerenjima koja su milione ljudi u koncentracionim logorima skratili za glavu, nego o vjerskim uvjerenjima koja su kriva. Sjeti se ratova. Je li može jedan pravoslavac razbijati katoličku crkvu i baciti Presveto, oni koji isto vjeruje u Kristosa i Blaženu Bogorodicu? Ideologija je kriva. Da zna što je, ne bi to činio i da katolici znaju što je, ne bi bilo vjerskih ratova. Zato jer ne znaju, zato se ubijaju. Ljudi su spremni progutati jednu ideju i spremni su umrijeti za nju; a da ne znaju što čine. To je ono protiv čega se je Isus borio. Čovjek na prvo mjestu. Subota je radi čovjeka, a ne čovjek radi subote. Ali kod nas je Crkva radi Crkve, zakon radi zakona, časoslov radi časoslova,misa radi misa, a gdje je čovjek u svemu tome? Gdje je naš mladi čovjek današnjeg, interneta, silnih ponuda i ludnice u kojoj živi, gdje se on nalazi u svemu tome? To su zastrašujuća pitanja koja stavljam pred vas. Ovako se više neće moći živjeti, jer se dogodilo ono što je Isus rekao:ovaj me narod ustima časti, a srce mu je daleko od mene. Ma nećete se spasiti ako govorite Gospode,Gospode, nego ćete se spasiti po onome što jest, a ne po onome što vjerujete.Postati čovjek preobražena srca. Što si nosiš sa sobom. Kad budeš umirao, sa sobom ćeš nositi ni taj križ na prsima oko vrata, ni svoje tijelo…Gol golcat odlaziš pred Boga. Ono što nosiš to si ti. Z ato je puno važnije biti, biti kvalitetan, a ne tetošiti sebe sa onim što to dobro činim. A što to dobro činim, ako ne ljubiš? A ko nemaš ljubavi ništa si čovječe! Da razdam čitav svoj imetak. I dadem svoje tijelo da se sažeže,ništa sam, kaže sv.Pavao. S koliko sam se ljudi susreo koji u Caritasu rade, tako ponosni što rade u Caritasu. Drugim riječima,kao da su Boga za bradu uhvatili, jer su žrtvovali svoga vremena za taj rad. To je pretjerana oholost, niste toga svjesni. T o je ono što sam jučer govorio da ljubav nije svjesna da ljubi. Neka mi ne zna ljevica što čini desnica. T o skroz drugačije kad netko učini nekome dobro i onda kaže: zašto me, ljudi radi toga hvale, radi čega bi to bilo silno to što sam učinio. H vala Bobu, idem dalje. To je nešto sasvim drugo, nego kad ti znaš i kad ushićuje tvoje srce i kad još dolaziš u hram Božji kao farizej i kažeš: evo, Bože, to sam učinio i postio sam i krunicu sam izmolio i to sad ti meni moraš dati. To je krivo. Želite kupiti nebo. Ne možete. G riješite. Kupili ste sebe, a ne Boga. Dakle, što sam ja? Činjenica je da nikada nećete shvatiti dokle ne dođete do neba, dok se ne stopite s Bogom.
Znate onu priču o lutki od soli. To je prekrasna priča. Bila je jedna lutka o soli. Isto se pitala:što sam ja. Sretne žirafu ni pita: što sam ja? Pojma nemam. Dođe do lava:što sam ja. Ne znam što si, lutka od soli…I tako u potrazi dođe do oceana,ogromnog i pita more:što sam ja? More se nasmiješi kaže:dođi i vidi. Dođi k meni i zakorači. I dođe i zakorači i što je više koračala to se više topila i ostalo je samo malo glave i u onom ushitu reče: Sad znam što sam ja. Tako ćete i vi jednog dana znati tko ste i što ste, jednog dana kad stopite s Bogom. I neće nam biti važno da to razumijemo glavama, jer glave neće ni biti, nego jedno veliko srce s Bogom, jedno tijelo i jedna duša u onome koji jest. Mi smo krvlju Krista otkupljeni. Shvati da ti ne možeš shvatiti tko si ti. Možeš jedino shvatiti što ti nisi. Da li nož može rezati samoga sebe? Da li zub može gristi samoga sebe? Ne može. Da li oko može vidjeti samoga sebe? Ne može. Tako ni ti ne možeš znati što je ja. To je nemoguće. Možeš samo živjeti to ja, jer to ja je Bog u tebi. Idemo još jedan korak naprijed. Govorio sam kako je teško i nemoguće govoriti o Bogu.
To je kao da me pitate: kakav okus ima zeleni mambo. Kiseo je. A vi kažete: kiseo kao ocat ili kiseo kao limun? A ja kažem nije ni jedno ni drugo, nego je kiseo kao mambo. A vi kažete: ali ja nisam nikad probao zeleni mambo. Ali idi samo, piši doktorske radnje o njemu, ali kad jednog dana probaš zeleni mambo shvatit ćeš da si napravio budalu od sebe. Upravo tako se osjetio sv. Toma kad je pisao De Trinitate Deo sancta ovo sancta ono referate o Bogu, a onda je zašutio. Jedan njemački teolog piše čitava djela o Tominoj šutnji. Kad srcem spoznamo Boga, onda zašutimo, jer ne možemo pisati o Bogu. Tada je počeo pisati o Bogu, o onome što Bog nije i govorio je da on ne može govoriti ništa mimo onoga što Bog nije. Tako i vi. Da ste probali zeleni mambo, ne bi pitali kakav okus ima, jer vam to ne bi bilo važno.
To je isto kao da me slijepac pita: kakva je zelena boja? Ja mu kažem da je zelene boja kao lagana glazba. Dođe drugi slijepac i pita me: kakva je zelena boja? Ja mu kažem: zelena boja je kao mekan saten, nježan na dodir. I dođem sutradan i vidim da se ta dva slijepca svađaju, tuku se. Jedan kaže da je zelena boja kao mekan saten, a drugi kao lagana glazba. Ni jedan ni drugi ne znaju o čemu govore, jer da znaju, začepili bi. Oni koji ne znaju govore, a oni koji znaju šute, jer se o Bogu ne može govoriti. Najbolje je od svega ovo. Jednog dana slijepac progleda i sjedi u vrtu i gleda zelenu livadu. Ja mu dođem i kažem: vidiš sad kakva je zelena boja. On kaže: da, jutros sam je slušao. Ovim primjerom dotaknuo sam nešto što je jako važno, a to je vaše znanje o Bogu i vaše uvjetovanost religiozna. Rekli su vam da kad ste sveti morate izgledati tako, tako i tako… da ako ste s Bogom da će vam se dogoditi to, to i to i vi se slijepo držite toga što vam je rečeno. Slijepo godinama držite jedne te iste oblike, načine razmišljanja, shvaćanja. Nikada se ne pitate da li je to što istinski vjerujete istinska vjera? Pitaju me ljudi: što je to vjera? Vjera je nesigurnost. To što vi tražite je sigurnost. Vi ne tražite vjeru. Vi imate uvjerenje i zato vam ne treba vjera. Vaša uvjerenja pružaju vam puno sigurnosti, ali to nije vjera. Vjera je neprestano koračanje na Božji dlan, neprestano koračanje u prazno i ne znaš kamo će to dovesti. Zna Bog. Neka bude volja tvoja. I potpuno se predati i ne zanima te što će biti. To je vjera, a ljudi se toga plaše. Postavi u pitanje svoja uvjerenja i naći ćeš vjeru koja je u tebi uvijek, ona čista, ne zaprljana vašim shvaćanjima i razmišljanjima. Shvati, zato jer imaš uvjerenja, teško ti je osjetiti vjeru duboko u srcu, jer je to otvorenost bez zaključivanja, bez razmišljanja, čistim srcem do Boga. To je ono što je Katarina Sijenska pred Presvetim uskliknila: Bog mi u srcu progovorio: Ja sam onaj koji jesam. Ti si onaj koji nisi! To je vjera. Kada shvatiš to svoje ništa i ono svoje koje nisi, onda ćeš shvatiti što je vjera. Vjera je upravo to. Totus tuus - potpuno tvoj. Ja nestajem. Ja se umanjujem, a ti živiš. Zato morate napustiti svoja uvjerenja, religijska uvjerenja koja vam pružaju puno sigurnosti, ali su velika kočnica na istinskom putu do Boga. Današnji ljudi, vjernici, pa i crkveni dostojanstvenici znaju Boga nažalost i zato jer znaju da vide Boga.. shvatite da su svećenici u Isusovo vrijeme isto znali Boga i zato što su ga znali ubili su Isusa, razapeli ga, jer su imali uvjerenja o Bogu, o Mesiji koji će doći u slavi, koji koji će biti kao i oni sa produženim resama na haljinama, koji će biti na gozbama na pročeljima, a došao je jedan u sandalama sa bludnicama i carinicima je jeo i živio. Taj Bog nije stao u njihovu glavu, nije bio Bog njihovih uvjerenja i zato su se držali uvjerenja, jer su mislili da znaju Boga ubili su ga za sebe i čitav svijet. To je takvo zlo. Pišemo veleučene knjige, razglabamo o teorijama, a gdje je Bog u praksi, gdje je Isus? Tko od svih tih ljudi kleči pred Presvetim i moli za tu čistu vjeru, za tu spoznaju srca? Koliko smo zla kroz povijest učinili nedužnim ljudima samo zato jer su bili hrabri slušati srce? Dobro je Papa rekao da se Crkva kaje za sva zla koja je učinila kroz povijest i ima se zašto kajati. Tako smo bešćutno ubijali, jer su ljudi slijedili srce, a ne puste teorije. I nikako da se naučimo pameti. Zakopali smo se zakonima i propisima. Ključeve imamo, sami nismo ušli, a drugima to nismo dopustili. Grozno je to.
Sjedim u kafiću i dođe mi prijatelj i kaže mi: joj Zlatko, gledam svoje kolege iz razreda. Svi su oni uspjeli u životu. Jednom je otac direktor i kupio mu je i ovo i ono i on ima sada jednu tvrtku i posluje. Drugi je postao direktor. Treći ima super ženu, a ja evo nisam ništa. Svi su uspjeli, a ja ništa. O čem on to govori? Uspjeli su! U čemu su uspjeli? Da naprave magarca od sebe. Jedan je postao direktor korporacije za lude, a drugi ne znam što. Je li to uspjeh? je li to garant vašeg uspjeha? Sve što jednog biznismena zanima je što će njegova žena misliti o njemu, što će njegovo društvo i djeca misliti o njemu. Pogledajte kako se kočopere po pozornici. Marionete izmanipulirane u strahu. To nisu sretni ljudi. Brinu se radi mrlje na kravati. Ne spavaju. Nisu sretni. Nemaju mira. Je li to sreća da bi uspio? Je li to sreća? Je li to istinski ljudski život? Kad jedanput shvatiš i odvežeš se od tih zalijepljenosti i obzira što će tko misliti o tebi, tad ćeš postati neustrašivo slobodan čovjek. I više se nikoga nećeš bojati, zato jer ti nije stalo da ti ljudi govore ne znam što. Shvatit ćeš da si ništa a da je jedino Bog onaj koji jest. Tad ćeš biti slobodan i neustrašiv. Slobodan od svojih želja, ambicija, pohlepa, požuda, ne znam čega…
Takvi ljudi plaše. Takve ljude treba maknuti. Takvi ljudi otvaraju oči i mijenjaju na promjenu. Takvi ljudi su proroci. Smetaju u današnje vrijeme. Takve se ljude ubija, zatvara, izolira, začepi im se usta, jer se ničega ne boje. Takvi ljudi mijenjaju na promjenu, a promjena je bolna, jer svi želimo spavati. Dolaze ljudi k meni s raznim problemima. Mislite da dolaze na liječenje? Izlječenje je bolno. Dolaze po olakšanje. Dolaze da ima obrišem suzicu s oka, da se pomolim, da ih utješim, da ih pustim spavati. Kada bi otvorili oči i shvatili svoju bijedu, probudili bi se,a onda bi konačno shvatili da je vrijeme da nešto promijene. Promjena je bolna. Ljudi se ne žele mijenjati. Žele da im se promijeni suprug, supruga, župnik, ne znam tko, šef na poslu,ali oni ne. To je kao da dođete liječniku s poviješću bolesti,a liječnik vam kaže: evo što ču učiniti, pripisat ću ovaj lijek za vašeg susjeda. Ista stvar. Došli ste da pomognete onome radi kojeg mislite da patite. Zlo je u tebi, čovječe. Sebe promijeni. Sve je oko tebe u redu. Kad sebe promijeniš, sve će se promijeniti ,jer ćeš dobiti drugačiju sliku, pogled na svijet. Dobit ćeš srce slobodno, ispunjeno ljubavlju i tad će ti biti svejedno. Ako živiš s čovjekom koji je nervozan, shvatit ćeš to za svoje dobro. I bit ćeš dovoljno jak da mijenjaš čovjeka, ne ti, nego će tvoj život mijenjati,jer si izgubio želju da ga mijenjaš. Kada bih vam rekao koliko ste nervozni, prestrašili biste se toga.
Sad ćemo napraviti jedan mali test da vidite koliko ste vi sputani i navezni. Zamisli jednu osobu do koje ti je strašno stalo, koju strašno voliš, bez koje ne možeš živjeti. Reci sada u mašti toj osobi čitavim svojim srcem: radije bih odabrao sreću nego da imam tebe. Koliko od vas je pomislilo: kako mogu biti tako sebičan? Pogledajte gdje je zamka: zašto bi to bilo sebično? Zamislite da netko kaže vama: kako si mogao odabrati sreću umjesto mene? Zar vi ne biste toj osobi rekli: s kojim pravom bi ja trebao odabrati tebe umjesto vlastite sreće? Pogledajte kako su nas pogrešno odgajali. To je ropstvo, posesivnost, sve samo ne sreća. Sreća i ljubav je jedno te isto i ona pušta slobodnim čovjeka. Ne možete živjeti bez te osobe. Nije to sreća, ni ljubav, nego navezanost. Jedan svećenik, Bog mu prosti dušu, započimao je duhovne vježbe ovako: ljubav je žrtva, a mjera ljubavi je nesebičnost. Njegova rođakinja mi je često to ponavljala. Ja sam rekao: dobro gospođo, da li biste vi mene voljeli pod cijenu svoje sreće? Da, velečasni. I htjeli biste da ju ljubim vas pod cijenu svoje sreće? Rekoh: divno. Ja bi volio nju pod cijenu svoje sreće, ona bi voljela mene pod cijenu svoje sreće. I tako imamo dvoje nesretnih ljudi i ljubav koja vječno živi. To je kršćanski da mi se povraća od toga. Je li shvaćate o čemu ja ovdje govorim?! Ne možeš ljubiti, ako ne pronađeš sreću u dubini svoga srca. Ne možeš ljubiti ako ne pronađeš ljubav, jer ti onda podsvjesno tražiš drugu osobu, jer te ona ispunja osjećajem ljubavi, a to nije ljubav, jer ti ona kaže nešto lijepo, jer ti ona godi. To nije ljubav. To je navezanost. Ljubav je stanje, raspoloženje za sve i svakoga. Kad dobijete takvu sreću takvu ljubav možete u progonstva, mogu vas tući, bičevati i ubijati, nitko vam je uzeti neće. Toga vam Boga nitko uzeti neće i tog Boga nosite u svom srcu. To je ono ja, sve ostalo je budalaština i ropstvo. To su mistici govorili. Sjetite se Ivana Krstitelja, o tome je on govorio slobodno i zato je završio s glavom na pladnju. To su ljudi koji su bili kadri ubiti se.
Rekao im je jednom jedan svećenik: ja imam pedeset godina svećeništva, slušao sam te i moram ti reći par savjeta -mudro- ne bi smio tako jasno govoriti jer će te to koštati glave. Mislim se poslije toga: da li mi je rekao mudri savjet? Da li čovjek koji osjeća potrebu da govori Bogu, ukazuje na zablude pa i u Crkvi, koji osjeća potrebu za tim, da li može posustati makar ga to koštalo glave? Teško, jer je taj poriv puno jači od vlastitog života. Zato ljudi i ne prolaze dobro po ljudskom gledanju, ali po Božjem ispune svoju mjeru. Oni plaše, postavljaju pitanje u onome što se godinama držalo ispravnim, tjeraju na promjenu. Da li kapitalista želi vidjeti dobro u socijalističkom sistemu? Da li bogataš želi vidjeti siromaha? Da li želi bogat čovjek istinski vidjeti sirotinju? Da je istinski vidio, promijenio bi se. Komunista, kad bi istinski gledao pozitivne strane kapitalističkog sistema, promijenio bi sustav. Kad bi kapitalista gledao pozitivne strane komunističkog sustava, promijeni bi se. Ne žele gledati, jer se ne žele mijenjati. Ma koja god vlast da dođe, jednako će biti, jer se dobro čovječanstva ne mjeri političkim ideologijama, nego promjenom srca. I što više ljudi obraćena srca, srca ispunjena Bogom, što se više kolektivna svijest raste i pomiče prema dobru, onda će se to osjetiti na globalnoj razini. To je ono što će promijeniti svijet, ako ga promijeni. Ni jedna stranka ni političko uvjerenje neće. Ljudi sa probuđenim srcem učinit će i da komunizam i da kapitalizam bude najbolja stranka ili najbolje političko uvjerenje za sva vremena, ali ljudi probuđena, obraćena srca. Sve su to zamke današnjeg vremena.
Da vidimo koliko ste vi navezani. Došla mi je jedna medicinska sestra i ovako mi je rekla: Znate, moja šefica na odjelu nikad me ne pohvali, nikad ne podrži. Pitam se onda: Što mislite pod tim da vas nikad ne podrži?-Znate nikad mi nije rekla riječ utjehe, nikad podržala… razmišljam malo. Ajmo se igrat malo igrice. Zamisli da sam ja tvoja šefica i da ja znam o tebi sve kao i tvoja šefica. –Evo, Ana, ja sam tvoja šefica. Razlog zbog čega ja ne dolazim na tvoj odjel je ovaj. Ja znam da kada si ti u smjeni, da je sve u redu. Ne želim doći k tebi, jer znam da kada si ti na odjelu, da sve funkcionira. Imam toliko problema na drugim odjelima i zato kad si ti, onda sam u miru. Zbog toga nisam ni dolazila. Pitam je: Kako se sad osjećaš? Odlično, hvala vam… zatim je pošaljem van i drugima kažem: razlog zbog kojeg ne dolazim jest taj što ne mogu podnijeti ono što ona radi. Ona je grozna sestra i mi već pripremamo drugu sestru, jer da joj odmah kažem istinu, stanje na odjelu bi postalo još gore. Ona uopće nema pedagoškog znanja, grozna sestra. Uskoro će dobiti otkaz dok ne spremimo drugu sestru koja će doći na njezino mjesto. Ona je grozna i nemoguća. I pitam ljude oko sebe: Da li postupam pravo? – Da velečasni. Ako je ona grozna, treba je smijeniti za dobro bolesnika. Vratili smo Anu nazad. Sjela je u klupu. Ja je pitam: Ana je li se još uvijek dobro osjećate? Joj, kako ste mi pomogli, divno se osjećam. Budala. Mislila je da je svi podržavaju, a svi su očigledno vidjeli da je budala. To vam rade ljudi, ne samo vama, nego to i vi radite drugima. Mislite da vas ljudi podržavaju. Glume vam. Ne žele vam se zamjeriti kad vam kažu istinu u oči. Mislit da vas vole. Ne. Kroz vas žele da vi njih volite. Mislite da vas podržavaju. Varate se. Isto kao što ste vi prema drugima, tako su i drugi prema vama. Rekao sam vam sinoć kad ćete znati da ste odrasli. Kad vam nitko iz bilo kojeg razloga ne bude imao potrebu lagati, kada vas se više nitko ne bude bojao. Tad ćete znati da ste odrasli. Tad ćete hodati u istini. Zbog čega toliko patite i želite privući pažnju drugih oko sebe? Zbog čega vam je stalo da dobijete aplauz, da vas pohvale, ako je to laž? Ako istinski predano živite Bogu, onda će vam biti važno jedino to što Bog misli o vama, a ne što ljudi govore. Danas vas hvale, sutra će vas kuditi. Ako ste danas ushićeni jer vas je netko pohvalio, znajte, pripremite se na depresiju, bit ćete ubijeni. Tako ćete se osjećati, jer vaša sreća i životni entuzijazam ovisi o tome da li vas netko hvali ili kudi. Ljudi onda imaju mogućnost da vas usrećuju ili upropaštavaju. Postali ste robovi, a ne slobodni. Mi smo djeca slobode. Shvatite, to je kao da ima dugme. Stisneš dugme, veseo si. Stisneš dugme, tužan si. Shvatite što je Isus rekao: Tko se ne odrekne oca ili majke, brata ili sestre, kuće, imanja, ne može biti moj učenik. Na što je on mislio? Upravo na to. Odreći se imanja, to je lako. To ste već učinili. Gdje su vaše obitelji? Živite svi zajedno. To je lako. Nije Isus na to mislio, jer je njegova majka isto išla uz njega. Možete govoriti Isusu: govorio si odreći se oca i majke, a živio si uz majku i braću i sestre. Nije on na to mislio. Odrecite se emotivno od ludi. Oslobodite svoje srce od čovjeka. To je već teže. Kad je Isus pokazao da je slobodan od matere? – Eno , Isuse došli su ti majka i braća. – Tko je majka i braća moja? Oni koji riječ Božju slušaju i žive. Isus je mislio upravo na ovo sto ja sada vama govorim. Ona je fizički bila tu, ali je njegovo srce bilo slobodno od nje. Emotivno se oslobodite vaše posesivnosti i nezahvalnosti. Majka vam je umrla, ali ste je zamijenili ne znam kojom poglavaricom, prijateljicom , sestrom… podsvjesno ste projicirali vašu potrebu za majkom, ocem, ljubavlju, prijateljem…Ne kaže Bog da živite bez ljudi, ali ćete ih istinski ljubiti samo onda kad ste slobodni od njih, jer ako ne možete živjeti bez ljudi , onda ste njihovi robovi, onda vam ljudi trebaju, a kada vam trebaju onda ih ne možete ljubiti. Ako ti treba, onda si navezan , onda ne ljubiš, onda ovisiš. To je kao droga. To je još gore od droge. To je nevezanost. O tome su mistici kroz povijest govorili. Upravo o tome.

3.razmatranje

Bilo je to prošle godine u Zagrebu kad sam bio na petoj godini tehnološkog studija. Bio je peti mjesec, jako vruće.Tada nisam mogao ništa ni učiti, ni slikati.Tada sam odlučio ići u pivnicu preko puta bogoslovske porte.Bilo je petnaest do devet, Sjeo sam, zapalio cigaretu, uzeo pivo i tada mi je pristupio jedan prosjak sa željom da ga ponudim cigaretom.Bio je alkoholičar.Ponudio sam mu cigaretu i da sjedne nešto popiti. Nakon toga pristupio mi je još jedan alkoholičar, upitao cigaretu. Dao sam mu i ponudio da sjedne. I sjeli su. Jedva sam uvjerio konobara da ću to platiti, da oni ostanu tu.Trebali ste biti sa mnom i vidjeti izraze lica kod ljudina obližnjim stolovima, njihovo gađenje i gnušanje što su sjeli sa mnom za stol.Kad sam te ljude pogledao u oči, spuštali su svoje poglede. Malo po malo počeo je naš škrti razgovor. Pitao sam ih odakle su,što rade u Zagrebu i među ostalim gdje će noćas spavati.Nato moje pitanje jedan od alkoholičara odgovorio je doslovce ovako:Dođi i vidi!Ja vam ne mogu reći što se događalo sa mnom kad sam to čuo.Pogledao sam na sat mirno i još mirnije konstatirao da je porta zatvorena već dvadesetak minuta i da hoću vratiti se u bogosloviju ne mogu, jer je porta zatvorena.Mirno sam ustao i prihvatio poziv tih ljudi.Krenuli smo prema Jelačić placu, sjeli na tramvaj do zadnje stanice, izašli vani. Izašli smo polako prema jednoj šumi.Bila je noć.Mirisi vlažne zemlje i šuškanje lišća osjetio sam pod nogama, par grančica koje su me udarale po licu dok smo se probijali. I može za nekog to izgledati glupost što vam sad pričam ali ja sam otkrivao jedan sasvim drugi svijet.Što smo više ulazili u šumu čuo sam žamor koji je postajao sve veći i veći.I konačno smo došli do mjesta gdje se ti ljudi okupljaju.Bilo je tamo puno ljudi stariji i mlađi, muškaraca i žena…Sjedili su na kašetama, razbijenim klupama, kartonima po podu. Kad sam ja došao malo su se uznemirili.I pitao sam se:dobro što ja tu radim, što ću ja tu, hoću li im govoriti o Bogu, zbog čega sam tu?Dok sam ja to razmišljao, pristupila mi je jedna žena, Nada se zove, alkoholičarka i počela svoju životnu priču, kako je kao mala bila silovana od svog oca, ima četrdeset godina, bavi se prostitucijom, postala je alkoholičarka, drži se te boce i to je sve što ima.Završila je ona svoju priču, pristupio mi je jedan čovjek iz hrvatskog proljeća, koji je bio u Lepoglavi, Golom otoku, silovan, maltretiran, drži se boce i to je sve što ima. Nakon toga pristupila mi je jedna baka, starija žena, sedamdeset godina: Velečasni sagradila sam kuću. Dala sam djeci sve što imam. Postala sam alkoholičarka. Izbacili su me na ulicu jer nisam htjela da se liječim. Završila je i ona svoju priču, pristupio je i drugi čovjek i tako su se redali do tri ujutro.Ja nisam trebao ništa govoriti.Trebao sam imati srce dovoljno široko za svakog čovjeka.Trebao sam samo slušati. Nisam trebao usta otvoriti. Ti ljudi su samo iznosili sebe. Kad su oni pozaspali negdje oko tri. Ja sam ustao, jer sam vidio što sam ima vidjeti i polako se uputio prema Kapolu. Hodao sam polako kao da imam cijelu vječnost pred sobom, a onda sam shvatio da je i imam. Kud nam se žuri? Razmišljao sam o mnogo čemu:čega sam sve rob – od četkice za zube do čistih plahta, od svoje duhovnosti do ispita. Ti ljudi imaju tu bocu među sobom i to djele među sobom. Ti ljudi su u većoj milosti nego ja sam. Čega sam ja sve rob? Mislio sam da moram biti savršen, diplomirati sa odličnim, zadovoljiti svoga biskupa, svećenike, roditelje, poglavare… Ja sam morao, morao, morao udobrostivit Boga. Ja ništa ne moram. Srušio mi se život ko kula od karata. Ja ništa ne moram. I istina je što je Isus kazao: tko je zadnji bit će prvi i prvi zadnji. Ja ne mogu zavrijediti Boga. Ja ne mogu zavrijediti nebo, shvatite to ljudi moji. To su naše najveće zablude. Kad sam se toga oslobodio, počeo sam graditi iznova. Na kojim sam krivim temeljima gradio svoje svećenstvo i svoj studij?! To je toliko duboko ušlo u mene da sam za mladomisničko geslo uzeo riječi: Dođi i vidi.
Zaista o Bogu vam ne mogu govoriti. Mogu vam reći samo: dođite i vidite. Bog je onaj koji će vam progovorit u srcu na vama svojstven način, jer on progovara svakom srcu. Zato dođite Bogu i vidite. Ne vjerujte kao ona obraćenica na bunaru kad je posvjedočila. Sada sami vidimo i vjerujemo. Takvu vjeru tražite. Pronalazite Boga koji je duboko u vama. Tražite tu originalnost sadašnjeg trenutka i Boga koji je sada živ. Nemojte se zabetonirati u žabokrečinu, u svoja uvjerenja koja vas ispunjavaju sigurnošću, ali vas ostavljaju mlakima i u apatiji. Bog je najkreativniji, najmoderniji za sva vremena. I on ima pravo progovarati u svakom vremenu na njegov način. I one koje voli nikad ne ostavlja same. Što se to dogodilo u mojoj duši? Razmišljao sam o tome. Dogodilo se to što se u mistici naziva svjesnost. Svjesnost je drugi pojam za ljubav ili za Boga. Svjestan, postao sam svjestan svoje zablude. Otvorio sam oči, probudio sam se od svog sna. Shvatio sam kako krivo razmišljam, u kakvim sam iluzijama živio. Kad sam toga postao svjestan oslobodio sam se svoje iluzije i započeo život iznova. Sada bih vam govorio o svjesnosti.
Sjedim u restoranu i razgovaram sa svojim prijateljem koji je astronom. I kaže: dok gledaš sunce, ono se sada nalazi tamo gdje je bilo prije osam i pol minuta, jer sunčevoj zraci treba osam i pol minuta da dođe do zemlje. Zato se sada sunce nalazi negdje drugdje. Znaš postoji oko par stotina galaksija i naša zemlja se ne nalazi u centru svemira, nego pri kraju mliječnog puta. Sve zvijezde koje vidiš su sunca. Neka su toliko velika da obuhvaćaju veličinu Zemlje i Sunca i razdaljinu između Zemlje i Sunca. Svemir kojeg mi poznajemo širi se tri i pol milijarde kilometara u sekundi. Bio sam fasciniran podacima koje sam čuo. I kad sam izišao van i pogledao u zvjezdano nebo, dobio sam skroz drugu sliku u životu. To je svjesnost. Skroz drugi osjećaj u srcu: što je čovjek, što je nebo, što je stvaranje, što je život, smrt… To je svjesnost. Uvid. To se en događa na razini informacije. Da sam to što mi je rekao prihvaćao na razini pameti, ostalo bi samo znanje, ali ne bi mijenjalo moju nutrinu. Postao sam svjestan tih činjenica, veličine života kojeg živim. Dobio sam drugačiji uvid u život i svijet u kojem živim, a onda i sposobnost da se moja ljubav razvija. Svjesnost je samo drugi naziv za ljubav. Veliki Sokrat je rekao: život koji nije svjestan, nije vrijedan življenja.
Koliko puta ste se svađali, a da ne znate oko čega se svađate? Koliko puta ste ljuti, a da niste svjesni da ste ljuti? Pogledajte, zamislite kad ste zadnji put bili ljuti. Pogledajte strah koji je bio ispod te ljutnje. Čega ste se bojali da vam bude oduzeto? Čega ste se bojali izgubiti? Otkrijte taj strah i otkrit ćete uzrok te ljutnje. To je vaša posesivnost. Nešto ste htjeli a niste to dobivali. Vaše mišljenje se dovelo u pitanje. Pokazalo se da ste bili u krivu i zato je pao vaš ugled. Prestrašili ste se da je vaš obraz ostao crven pred ljudima, jer vi želite da vas ljudi drže. Tu je korijen zla. U strahu se skriva sve što činite…
…………..
Samo promatrajte gledajte svoje pogreške. Ne možete na silu mijenjati. Samo promatrajte, ne sudite. Ne sudi sebe, ne sudi nikoga. Vidjet ćeš gdje je greška. Otpast će sama od sebe. Ali to nije žrtva. To je milosna promjena prirode. Kada se porežete, tko učini da vaša rana zacijeli. Vi?! Svojom žrtvom? Tko čini da vaše srce kuca?! Vi, snagom svoje volje?! Tko pokreće vaša pluća i raste ?! Vi? Tako i te stvari ne činite vi, ali će se počet događati kad ih pustite, kad ih samo promatrate, kada ne silujete sebe. Imate neku manu: odakle potječe, gdje je početak, gdje su uzroci, negdje u djetinjstvu, u potrebi da vas se ljubav, koji je taj strah koji je rodio tu manu? Gledaj, promatraj bez suđenja, analiziraj. Doći ćeš do korijena, otpast će sama od sebe.To je svjesnost o kojoj vam govorim i kada govorite postanite svjesni tog glasa kojeg ispuštate, svjesni reakcije, svjesni svojih osjećaja, prostora u kojem se nalazite, svoga tijela, onoga što je duboko osjećate… Život je bogatstvo, a mi ga tako površno živimo. Ona meditacija koju sam vas jučer učio pomoći će vam da rastete u tome. Najprije će vas smirivati, onda će se upravo pojavljivati to – kvaliteta vašeg života će rasti. Sve će te činiti srcem… Što god budete činili, najobičnije radnje, činit ćete to srcem. Uživat ćete u životu. Dok budete jeli, uživat ćete u hrani. Nikud vam se neće žuriti, jer ćete se smirit. Doći ćete u ovo sada i znat ćete da je ovo sada bogatstvo koje se događa. Što biste da imate milione ovakvih kuća i još tisuće redovnica? Da li bi to uvećalo vašu sreću ili napuhalo vašu oholost? Da li će sve te sestre i kuće spasiti vašu dušu? Sebi dođi, čovječe, vrati se u ovo sada. Ako je Božja volja, napunit će vam samostan da nećete činiti vi, nego Bog i ne na silu, nego kad za to dođe vrijeme.
Dao sam vam gotovo čitav program za život. Objasnio što je istinska ljubav, tako da sam govorio što ljubav nije. Rekao sam vam što je put čiste vjere tako da vam nisam govorio o vjeri,jer se nju živi, nego sam vam pokazao, što su vaše iluzije, što vjera nije, što su vaša uvjerenja. Govorio sam vam o Bogu, nego sam vam govorio put do njega, što morate odbaciti, što Bog nije… Govorio sam vam o svjesnosti da bih vam pokazao što je žrtva, da ne živite u varkama…
I sada ostaje predzadnja tema, a za mene najviša tema-smrt. Govorit ćemo o smrti, jer je smrt najradosniji događaj za čovjeka bili vi toga svjesni ili ne. Smrt nije onaj čas kad vi ispuštate dušu iz tijela. Vi upravo živite smrt. Od časa rođenja vi neprestano umirete, iz minute u minutu vi neprestano umirete. Naša sestrica smrt je vječito s nama dok smo u tijelu i ovome životu. Smrt i razmišljanje o smrti je najljepša purifikacija, najljepši događaj koji vam se može dogoditi. Ljudi kažu da je to grozno. Ali što je to grozno? Pogledajte kako živimo neprirodno. Više se ne umire u obitelji. Naša djeca više ne vide smrt u oči. Više se ne rađaju u obitelji. Ono najmisterioznije- rođenje i smrt događa se u institucijama mimo obitelji. Groblja smo sakrili što dalje, izolirali ih, jer kao smrt ne postoji. Živimo u iluzijama. Današnje vrijeme je vrijeme iluzija. Smrt je najradosniji čin. Šetate grobljima i čitate natpise: živio je prije dvadeset godina. O jadan! Mora da je imao sve probleme kao i ja sada. Ali s te točke gledišta sve se mijenja. Smrt je oslobođenje. I što se prije pripremate za nju to će vam srce klicati kad ona zaista i dođe. Osjetit ćete taj čas. Smrt je nešto najljepše, umiranje koje se sada događa. Umiranje sebi da bih Bogu mogao rasti. Na času smrti postajete jedno s njime. Bolje da vam govorim sada o smrti, nego kada ona dođe, kada pogledate oči u oči stvarnosti koja vam okružuje i shvatite da ste čitav život živjeli u zabludi. Kako je to bolno. Nema ništa goreg od toga. Zato bih vas volio uvesti u jednu naučnu meditaciju, razmišljanje o smrti. Možda će vam ovo izgledati glupo, surovo, ali to je tako silovito. Probat ćemo svi. Kratko traje- 7-8 min. To je razmatranje, jer se služite slikama, pojmovima… Ako vam se ovo svidi, probajte, koji puta dok šetate prirodom, sjedite u sobi, imate časoslov, poslije meditacije, razmatrati svoju vlastitu smrt na način kojoj ćemo sada učiniti. Vjerujte mi, ako to budete radili svaki dan vaš život će biti ispunjen radošću. Počet čete cijeniti svoj život i svaku sekundu u danu jer ćete shvatiti da je život bogatstvo koje prolazi, kojega treba živjeti, a ne o njemu fantazirati. Ne živjeti ni u prošlosti, ni u budućnosti, jer to nije život, nego u ovome sada kao ljiljani poljski i ptice na nebu.
Sada vas pozivam da ponovo zatvorite oči, da se smirite i slijedite ono što vam budem govorio. Jako je važno da ovo što budem govorio primijenite na sebe, na nikog drugog nego na sebe. Svatko se od nas pogleda u ogledalo i zna kako izgleda ispred, s profila i s leđa, kako izgleda čitav od pete do glave, znate, poznajte svoje tijelo.
Sada vas pozivam da najzornije što možete pogledate svoj vlastiti leš. Zamislite da ležite na podu potpuno mrtvi. Gledajte svoje mrtvo tijelo. Pokušajte vidjeti što više detalja. Primjećivat ćete sve što vam budem govorio i vodit ću vas kroz meditaciju. Najprije gledaj sebe kako ležiš mrtav, hladan, ukočen. Samo se gledaj kao da si drugi. To tijelo postaje plavkasto, modro… na mekanim dijelovima vide se raspukline. Utroba je ulegnuta. Sada je čitavo tijelo u procesu raspadanja. Sada ostaje samo skelet sa hrpicama mesa koje se tu i tamo naziru. Sada je čisti, goli skelet koji je popustio u zdjelici i vratu. Sada se čitav skelet sveo na šaku praha. Sada zamisli da je u tu prostoriju došao Isus u obliku silnog svijetla i da imaš zemaljske oči izgorio bi koliko svijetla. Osjećaš silnu ljubav, toplinu u srcu, mir kao ocean. Pruža ti ruke i pita te : daj mi svoje ništa. Daješ mu ruke i postaješ jedno s njim. Zahvalite Isusu u sebi kratkom molitvom i polako otvorite oči. Kada sam počeo meditirati ili razmatrati točno 7 minuta, ovo razmatranje svog tijela u sedam faza i susret s Uskrslim, mogu vam reći da je moja svjesnost narasla više no ikada, jer sam postao svjestan veličine života, misterija umiranja, zla, smrti… život mi je postao radosniji. Ne štedim osmjeha. Nekad mi najteže postat ozbiljan na sahranama. Nekad me takav napadaj smijeha uhvati kad vodim sprovode, da mi je to smiješno, da me je sram… Ono naricanje i kukanje, to nije dokaz naše vjere. To je dokaz iluzija, ropstva… Neki se narodi oblače u bijelo na sahranama, jer je to čas novog rođenja. Probajte, koristite ovo razmatranje. Vjerujte mi bit ćete zahvalni za sve što vam život donese, jer dok još imate to tijelo znat ćete ga koristit do kraja. Nećete štedit ni vremena ni truda….
Kad je Isus došao na zemlju, da su se ljudi ponašali tako da su ga prihvatili i mijenjali svoja srca, da su živjeli svjesnu vjeru, ne bi ga razapeli. Povijest i civilizacija bi išla sasvim drugim tokom, s Bogom. Bog je dao nama slobodnu volju i dopustio je. Bog uvijek nađe alternativu na najoriginalniji način, tako da je žrtvovao svog vlastitog Sina. Ima jako dobrih ljudi koji dobro govore, ali ih drugi ne prihvate, ubiju ih. Tada Isus preko žrtve tih ljudi učini više dobra, nego da ih je pustio na životu. Kad je Isus rekao: Bože neka me mimoiđe ovaj kalež, ništa nam nije drugo rekao nego kako i mi trebamo živjeti- prihvatiti Boga do kraja. Bog dopušta da vas ljudi progone, ismiju. Ubijen u Abelu, ismijan u…, prodan zna se kome, ismijan u svim prorocima, to je Isus Krist. Bog dopušta patnju tih ljudi, jer ako neće……. Tada dopušta da zlo ubije tog čovjeka, ali žrtva bude spasonosna. Tih ljudi su suotkupitelji s Kristom. To je razlog dopuštenja Božjega i slobodne volje. Bog ne radi ništa mimo naše volje, ali uvijek okreće na dobro i ostvaruje svoj plan za čovjeka. Sva proroštva u današnje vrijeme- fatimska, lurdska, međugorska, od Cenakula, svećeničkog marijanskog pokreta oca Gobbija, Guadalupe, sva proroštva su usmjerena prema katarzičkom, prema šizmi i otpadu od vjere. Naviješta se antikrist i ne znam što. Sva proroštva su toliko istinita koliko i lažna. Prorok Kupertinski je prorokovao kako će doći sudnji dan. Tada su mu doveli čovjeka koji je bio osuđen na smrt. To je bilo u 13. stoljeću. I on je rekao da potvrdi istinitost onoga što je rekao da će tog čovjeka povratiti od mrtvih. Mrtvac je ustao, ali svijet nije skončao. Bog uzima za pravo da promijeni svoje mišljenje ako ljudi obrate svoja srca. To je prorokov poslovni rizik. Prorok uvijek ostaje kratkih rukava. Proročanstva i proricanja nisu da se ona dogode, sjetite se Ninive, nego da se ne dogode, da obrate ljudi srca. Kamo sreće da se ono što Fatima i Lurd naviještaju ne dogodi. I ako se ljudi obrate, obrate svoja srca, neće doći do toga. Kada su se Ninivljani stavili u kostrijet i pepeo i obratili, nije uništio taj grad, jer su poslušali riječi proroka. Krivo je razmišljanje: nije se obistinilo ono što kažu vaši proroci. Kamo sreće da se nije obistinilo. Isusov drugi dolazak nije povezan sa smakom svijeta. Ako želite novo Kraljevstvo mira i ljubavi na zemlji, onda će se to moći ostvariti tek kad Isus dođe u svojoj slavi. I taj put, njegov dolazak pomoći će se preko Marije, jer je preko Marije došao tiho u poniznosti. Jednako tako preko Marije će doći u slavi. Zato je krunica moćno sredstvo podrške Bogu da obrati što više srca. Kada će on doći, to zna samo Otac na nebu. Očito je jasno, da su proroci u Starom zavjetu i sam Isus govorili o dolasku. Mi smo u apokaliptičnim vremenima. Sve ono što su proroci i mistici kroz povijest govorili upravo se događa. Veliki otpadi od vjere. Sve ono što je normalno to se sada ismijava. Krive teorije u samoj Crkvi. Mnoge biskupske konferencije su pravi raskoli, šizme, samo se o tome ne govori. Austrijska biskupska konferencija gotovo ne postoji, samo na papiru… Papa se ismijava u mnogo čemu. Govoriti danas o čistoći prema svome tijelu glup si. Odgajamo djecu kako je masturbacija normalna stvar, da je življenje svoje spolnosti nešto normalno, prirodno… Milioni, milioni abortiranih godišnje samo u Europi. Mnoge države pozakonjuju homoseksualizam, čak i djecu usvajaju. Sve što je neprirodno, nenormalno postalo je normalno, a normalno se ismijava. Oni koji istinski u poniznosti žive svoga Boga u svom srcu, postali su malo stado. Takvih ima svugdje u svijetu i u fokolarnima, neokatekumenima, cenakulu, karizmatskim pokretima, u mir, i među običnim župljanima ima ljudi ponizna srca, ali u svima ima i onih koji generaliziraju, a to je isto zlo. Kao da će se spasiti samo oni koji su u cenakulu. Bog će spasiti i onoga protestanta, ako je čovjek ponizna i iskrena srca. Spasit će se oni koji žive u Duhu i istini. Zar ne osjećate da su svi nekako bezglavi. Kao da je Crkva postala babilonska kula gdje je Duh Sveti pomiješao jezike. Minute u 20. stoljeću, nijedne minute nije bilo da negdje nije bilo rata. Svake minute puca čir negdje na ovoj zemlji. Svugdje se tuku. Završi ovdje, počne tamo, a na desetak mjesta napetosti, samo što ne dođe do rata.Uza sva nastojanja, sve deklaracije, čovjek je u ovom stoljeću najugroženije biće koje postoji, da nema pravo ni roditi se, da nema pravo ni doživjeti prirodnu smrt. Idite u Kinu. Svako žensko dijete koje se rodi ima manja prava nego pas na cesti, jer ako rodi žensko dijete, gotovo je. Ko pas na cesti. Dok psi u Europi imaju sve, takva djeca umiru bez igdje ikoga, bez najosnovnijih ljudskih prava. Sjetite se holokausta, ratova, mrcvarenja, plinskih komora, ubijanja… Ono što životinja ne može, čovjek je činio. Ovo je najgore stoljeće uza sav tehnološki napredak, stoljeće kad upravo čir puca. U znanosti smo skroz napredovali. Što nam koristi da smo došli na mjesec kad na zemlji ne znamo živjeti. Tijelo i znanost i ratio smo toliko usavršili da dolazi do loma, totalnog loma. I sada kada se javlja glad za duhovnim dolazi do druge perverzije: da je duhovno sve do čega se primi, i Sai Baba mahariši. i new age-sve je duhovno, sve je dobro. To je varka sotonina. Živimo u ludnici. Ovaj svijet je lud. Potvrđeni luđaci. Jedini razlog zašto nismo u ludnicama je zato što nas ima previše. Šetao sam New Yorkom: jedan maše Biblijom, drugi na rošulama sa sto naušnica na licu, drugi spolni čin vrše na travi u centru New Yorka, tri koraka dalje naturalisti i nudisti sa djecom se sunčaju. Šetam se avenijom: tenk sa mrtvačkom glavom, kao protiv rata, protiv Srbije. Šašavo. Ludo sve. Idite u Srbiju pa čete vidjeti što znači srce ispunjeno zlim. Čuo sam što se tamo događa, što ne prenose televizije, jer su mediji veliko zlo. Sinoć sam bio na prozoru svoje sobe u samostanu i vidio kako se dila droga ispred samostana. Ne trebam ići u New York da bi vidio cirkus ovoga svijeta. To nam djeca tek u jedan izlaze u disko i roditelji im ne mogu ništa. To da djeca tuku svoje učitelje. Sve je postalo ludo i šašavo. Nema više autoriteta. Više se ne sluša ni roditelje, ni svećenike, ni državnike, ni papu… svatko misli da ima pravo. Babilonska kula, bezakonje, beznađe… živimo u ludim vremenima. Što prije shvatite to bolje za vas. Pogledajte samo kako mediji manipuliraju. Prije dvije godine bili su u modi takve cipele da su žene jedva stajale koliko su bile tanke. Danas su takve da jedva dižu nogu do stepenica. Što mislite da su oni to odlučili? Ne! Trend. Moda. Vi ne znate što je za vas lijepo, nego ono što drugi kaže da je lijepo. Izmanipulirani su ljudi doslovce do kraja. Sjetite se vremena kad su žene nosile ovakve naramenice. Je li to bilo lijepo? Danas postat svoj je najveća hrabrost koja se očekuje. Danas imati svoje mišljenje, to su junaci ovoga vremena.

Propovijed - sv. Misa - Srce Marijino

Čovjek može tražiti drugog čovjeka da ga uči matematiku, da ga uči strani jezik, da nas uči kako se svira na gitari, ali onim važnim stvarima rijetko tko vas može učiti, o stvarima kao što su život, ljubav, sloboda, sreća, predanje, radost… Tim stvarima vas rijetko tko može učiti. Zapravo, rekao bih, te stvari su privilegija Boga. Gdje je to ljudsko biće koje je kadro podučavati drugo ljudsko biće o životnim istinama? Što je najvažnije u životu? Što je to bez čega ne možete živjeti? Što je to toliko jako ukorijenjeno u vašem srcu da ste kadri sve ostaviti poradi toga, pa i oca i majku, sve ono što vas usrećuje i ushićuje? Gdje je dubina vašeg postojanja i života? Gdje stojite čvrsto na nogama?
Ima jedna interesantna priča koja će vam dati, Barem slikovito, odgovor na to pitanje. Bio je jedan čovjek koji je znao umijeće paljenja vatre. Otišao je u jedno daleko pleme u Sibir. I pokazao je ljudima kako se pali vatra i koje sve koristi mogu imati od vatre, kako se mogu grijati, kuhati na vatru, osvjetljavati noć… I ljudi su naučili tu vještinu paljenja vatre i bili su u čudu kad su vidjeli kako im se život obogatio time što su naučili koristiti vatru i da će zahvaliti tom čovjeku kad otiđe. On nije mario za njihove hvale. Njemu je bilo važno da ljudi dođu do vatre. Krenuo je na put drugom plemenu, u jedno drugo mjesto i počeo podučavati ljude paljenju vatre. Primijetili su to svećenici i ljudi i vidjeli da taj čovjek okuplja puno ljudi oko sebe. Tada su se prestrašili u svom srcu. Vidjeli su da ti ljudi sjede oko tog čovjeka, da ga slušaju, da više ne dolaze njima, da više ne trže pomoć kod njih nego kod tog čovjeka. Napravili su portret tog čovjeka, stavili ga na oltar, kraj njega izložili naprave za paljenje vatre i poučili ljude kako da odaju počast tom čovjeku. Ljudi su vjekovima vjerno činili. Pobožnost je ostala ali nije bilo vatre. To je to što je potrebno današnjim ljudima. Ne treba im formula. Ovo čovječanstvo ne pati od nedostatka religioznih formula. Ovo čovječanstvo ne pati od pomanjkanja religije, jer ih ima i previše. Ono što je današnjem čovjeku potrebno je ljubav, istina, dobrota, predanje, srce, život, iskustvo živoga Boga… Religija je i previše. Teorija je i previše. Prakse fali. Života fali. Ono što bih vas zamolio sa ovog svetog mjesta je da nikada više u svom životu ne govorite o onom što životom ne potvrđujete, da nikada više na vaša usta ne dođe riječ utjehe, ako je ne osjećate u svom srcu, da nikada više u svom životu ne hinite ljubav, jer se ljubav ne da glumiti, ljubav se živi. I da prestanete govoriti o pobožnostima. Njih se ne prenosi riječima. Njih se vježba u praksi. Učite se od Marije koja je malo govorila, a živjela jer je sve ono pohranjivala u dubini svoga srca. Učite se od nje koja je krotka i ponizna Srca, jer preko nje je najbrži put do Boga.

Predanje života

Pred nama je najsvetije što imamo na raspolaganju. Pred nama je Presveti Oltarski sakrament, privilegija da u njemu bude sve ono što naše srce želi, čemu se nada, vjeruje, živi. Ovo što spremamo za večeras, kroz razmatranja, sve je bilo usmjereno prema ovom svetom trenutku večeras. Volio bih vam progovoriti o predanju života i darovima Duha, jer bismo večeras uz predanje života imali istovremeno i polaganje ruku.
Što su to darovi Duha? Darova duha ima sedam, ali sedam je simboličan broj u Bibliji. Znači da ih nema samo sedam, nego jako puno. To su svi oni darovi koji su potrebni da bi čovjek mogao opstati. Možda je najveći dar – dar ljubavi, ali to je i dar života. Nema života bez ljubavi. Koliko god roditelji živjeli u mržnji i dobili dijete, to dijete je darovano od Boga koji ljubi. Sve što postoji, postoji jer je Bog ljubav i želi da postoji. Prvotni i najveći dar je dar života ili ljubavi. Darove možemo dijeliti na one banalnije, svakodnevnije, koji su normalni i na one ne tako svakodnevne. Ljudi jako malo znaju o toj dimenziji Duha koja nam je nadohvat ruke, ali je ljudi ne znaju koristiti ili se nismo usudili prepustiti tim milosnim trenucima da Duh Sveti čini u našoj duši ono što je njegova sveta volja. Postoje darovi Duha, darovi psihe, darovi duše ili mistični darovi.
Darovi Duha Svetoga – na primjer, uglavnom žene vole moliti za dar jezika. Dar jezika možete dobiti u pjevanom obliku, da pjevate u jezicima, možete jednostavno dobiti dar postojećih jezika, niste ih učili, a govorite određene molitvene obrasce na nekom stranom jeziku koji neki narodi govore. Možete dobiti dar jezika koji se nekoć govorio, a sada se više ne govori: starohebrejski, staroaramejski, starofrancuski… Možete dobiti dar anđeoskog govora ili pjevanja u jeziku. To su riječi koje nisu razumljive. Kada jedan takav dar dobije duša onda, ako je to u zajednici, važno je reći da je dar jezika jedini koji vas posvećuje, a svi ostali darovi su za zajednicu. Tako i dar jezika može biti za zajednicu ukoliko se javi u molitvi. Osoba koja dobije dar tumačenja jezika, tada ona govori ono što vi molite i osjeća da je to to. I uglavnom se dogodi da vi počnete i odmah se javi osoba koja počne prevoditi. Tada ste pozvani da molite glasnije da bolje razumije, da može prenijeti zajednici o čemu se radi. Dar jezika sam dobio, još nisam bio ni bogoslov, na seminaru patra Tardifa u Ljubljani, mjesec dana nakon završetka vojnog roka u Beogradu. Dobio sam dar hebrejskog jezika. Do danas se taj dar produbljuje, tako da ponekad dobivam nešto drugo. Svaki dar o kojem vam budem govorio, govorit ću vam o iskustvu ili o iskustvu onih ljudi koji su imali taj dar. Dar jezika, pjevanje u jeziku dobio sam prije dvije godine kada je prvi put u jednoj molitvi pred Presvetim došle u moj um i srce određene riječi tako jasno popraćene sa određenom melodijom koju sam ja prepustio da se pretoči. Volio bih vam otpjevati prvi stih i pripjev te pjesme. Posebno sam bio oduševljen kad sam doznao, sasvim slučajno, na filmu „Schindlerova lista“ o židovskim logorašima. Čuo sam melodiju, skroz mi je poznata. Sav sam bio potresen nekako, došle su mi suze na oči. Znao sam da ja to odnekud znam. Tada sam u nastavku molitve za izvjesno vrijeme dobio čitavu pjesmu. Otkrio sam da ta pjesma postoji. Jednostavno mi se rodila u duši, iako je otprije nisam znao. Pjeva o zlatnom Jeruzalemu. Dok sam bio bogoslov, osnovali smo grupu „Psalmi“ gdje su nastupale neke djevojke, studentice, čak profesionalni glazbenici i tada smo tu pjesmu četveroglasno izvježbali uz violine, harfe, flaute… Prekrasna pjesma. Mene asocira za moju Mladu misu. Imao sam želju njom izraziti svoju zahvalnost pa sam je otpjevao. Pošto je ovo gotovo zaključni i najsvečaniji dio, primite ovu pjesmu kao zahvalu za ovo kratko, ali plodno vrijeme koje sam proveo u ovoj zajednici. Pjesma je na hebrejskom jeziku. Ima više kitica, ali ja ću vam otpjevati samo prvu kiticu i pripjev. Kada su Židovi čekali red za plinske komore u logorima, ta pjesma je silno budila moral i vjeru. Pjeva o zlatnom, nebeskom Jeruzalemu, onom kraljevstvu neba koje nas svih očekuje. To je dar pjevanja u jeziku.
Možete dobiti dar liječenja.Na molitvenim seminarima primjećujem u zadnje vrijeme da ljudi često dobiju dar liječenja. U župi gdje sam trenutno na službi u Novalji, desetak ljudi ima taj dar i mole za ljude. Ako želite taj dar onda znajte: moći ćete koristiti jedino ako budete voljeli osobu za koju se molite i na koju polažete ruke. Posebno bih preporučio medicinskim sestrama i liječnicima da mole za taj dar, jer taj dar nije popraćen samo tim da Bog liječi preko vas, nego je sposobnost nošenja tuđih tereta, razumijevanja osobe koja trpi u svom tijelu i biva joj lakše u vašoj prisutnosti. Kada se taj dobije onda ti je toplina u rukama, posebno šake znaju biti vruće , toplina koja zna izlaziti iz srca pa prema ramenima sve do vrhova prstiju. Jedan dar je dar proricanja, koji se razlikuje od dara proroštva. Dar proricanja je aktualiziranje Božje Riječi konkretnoj zajednici u konkretnom minutu.To znači, na molitvenom sastanku pročitamo Božju Riječ i jedna osoba dobije dar tumačenja toga. Te riječi padaju ko melem na dušu. Ljudi jednostavno gutaju ono što ta osoba govori. To je dar proricanja, aktualizira Božju Riječ, sada, konkretnim ljudima za razliku od dara proroštva što je govoriti o događajima skore budućnosti. Dar proroštva nije svrha da se ostvari, nego da se ne ostvari. Kad je Jona govorio o propasti Ninive, nije došlo do propasti, jer su se ljudi obratili Bogu. Zato je svako proroštvo prilika da čovjek obrati svoje srce Bogu i kamo sreće da se nijedno proroštvo ne ostvari. Bog uzima za pravo da promjeni, ako se ljudi obrate. To je jedan od poslovnih rizika proroka, uvijek ostane kratkih rukava. O daru ljubavi vam ne trebam govoriti. Sve će proći, a ljubav nosite sa sobom. To je ono što jeste i jedino po čemu ćemo biti suđeni.
Dar služenja- kad vam srce igra od radosti kao nekoj osobi možete pomoći. Dar kardiognoze- čitanje tuđeg srca, osjećate što muči određenu osobu. Nije vam dano da to govorite, ali vam je dano da se približite toj osobi, da joj olakšate da ona izbaci iz sebe ono što nosi na duši.To uglavnom znaju dobiti svećenici na ispovijedi, pa čak toga i ne trebaju biti svjesni. Dar spoznaje- kada slušate neku osobu, živite s nekom osobom ili je samo trenutačno vidite, a dobijete određenu informaciju o njoj, ali ne jasno, više nekako kao poruku, kao spoznaju. Uglavnom je to povezano s onim što bi ta osoba trebala pripaziti u životu ili je kao riječi podrške da se tu osobu podrži u onom dobru što ona radi i živi. Imate jako puno darkova od onih vaših talenata da znate lijepo pjevati,kuhati, da znate biti s mladima, da znate biti pristupačni, komunikativni, prilagodljivi vremenu koje imate. Nijedan čovjek nije bez dara. I dok sam danas gledao ovu djecu gore koju njegujete i osobe koje tamo rade, i gledam s. Bernardicu i mnoge osobe koje ovdje imaju očigledne darove i karizme. To su darovi Duha. I to što nosite nije za vas, nego za druge. Svaka vaša sestra ima specifikum svoga zvanja, kao zajednica, ostvarujete karizmu svoga zvanja, kao zajednica, ali svaka sestra je osoba i svaka osoba ima pravo ostvarivanja sebe kroz posebno pitanje koje joj Bog daje, koje živi u zajednici li mi svećenici u prezbiteriju ili vjernici u obitelji. Darovi Duha su raznoliki. Budite kreativni i tražite od Boga da vam dade ono što vam srce želi ne za sebe nego za drugog čovjeka.
Druga kategorija darova su darovi psihe. Samo ću ih nabrojiti da dobijete pregled. To je na primjer…… Kada sam danas gledao onu djevojčicu koja je bolesna od kožne bolesti, interesantno kako ljudi ne dolaze k njoj i ne padaju na koljena, kako ljudi nemaju potrebu samo je dotaknuti. Više vrijedi njezin križ, nego stotinu mojih križeva na glavi. Shvatite da su sve ove stvari koje vam govorim sporedne, nemaju nikakve veze sa svetošću, ne pokazuju da je osoba koja ih ima napredna u duhovnom životu, jer se osoba može navezati na to, pogotovo ako te stvari dobiva naočigled drugih ljudi. Zato za takve ljude treba moliti da ih Bog očuva u poniznosti srca, jer je teško živjeti mimo svoje volje, doživljavati neke stvari… Jedan odn psiholoških darova je bilokacija, sposobnost duše da u jednom trenutku može biti na dva različita mjesta. Zatim. Tu je sposobnost osjećaja skore opasnosti za određenu osobu, saobraćajne nesreće, udesa, neke opasnosti, viđeno kao slika, nemir, buđenje u snu. Znate, morate obavijestiti, znate o kojoj je osobi riječ. Zatim, takozvani razgovori na daljinu. To su imali Terezija Avilska i Ivan od Križa. Kada se duše razumiju, iako nisu zajedno, kada žive u milosnom ozračju. Tu je i dar pomicanja predmeta svojom voljom i milošću djelovanje na određene stvari. Treća kategorija darova su takozvani mistični darovi. To je predanje Bogu. Jedan od tih prvotnih mističnih trenutaka jest upravo ovo što ćemo večeras učiniti- dati sebe na raspolaganje Bogu. Zatim, sjedinjenje s Bogom, trenutno sjedinjenje i preobraženo sjedinjenje. O tim kategorijama prekrasno govore Tereza Avilska i Ivan od Križa, a i „Oblak neznanja“. Oni su to kategorizirali u četiri stupnja.Ovo prvi, ako istinski čovjek svoj život preda Bogu, onda je spreman da mu se na tom duhovnom putu događa tzv. gledanje Boga. To je ono što je Terezija govorila: gledam kako me gleda. Mozak stane, srce je otvoreno i sunčaš se na Bogu. U kršćanskoj tradiciji imamo te pojmove- sunčat se na Bogu, biti ozračen Bogom. Istočnjačka tradicija poznaje jedan pojam koji ću spomenuti tzv. treće oko. Zapravo je riječ o jednoj te istoj stvari samo je terminologija različita. Sv. Franjo je imao taj dar mistični. Što je to? To je kad imate osjećaj trodimenzionalnog života što ga imaju svi ljudi. Toje osjećaj sebe i stvarnosti koje ja. jesam, svoj dodir svoje .misli, svoje tijelo, svoje potrebe, i osjećaj stvarnosti koja me okružuje i sve ono što se događa na toj relaciji ja – vi, ja – zid, ja -.crkva, ja – zvijezde… Dakle, imate osjećaj sebe, i imate osjećaj stvarnosti oko vas. Mistični dar je trodimenzionalni. U svemu tome vidite i treći, a to je Boga koji nekako kao da je u svemu tome, u vama, u stvarnosti... Sve je jedna cjelina. O tome je teško govoriti. Bog koji vam progovara kroz sve, kroz najobičniju stvar. Osjećate ga, živite ga, blizu vam je.... Volio bih vam sada govoriti o predanju života. Najprije tehnički kako ćemo ga izvesti. Moj prijatelj držat će vam mikrofon. Vi ćete dolaziti jedan po jedan kao da dolazite na pričest. Ja ću držati Presveto u rukama. Dolazit ćete, kleknut ćete i jasno i glasno na mikrofon predat sebe Bogu ovom formulom: Ja predajem svoj život Isusu Kristu. Ne trebate zaista reći ništa ni više ni manje od toga. Kad kažete svoje ime, rekli ste sve ono što jeste, sve ono što nosite, sve ono što želite... Učinite to u najdubljoj mogućoj vjeri, otvoreni potpuno… Ne očekujte ništa svojom glavom. Pustite Boga da se on izrazi u dubini vaše duše na način koji on najbolje zna i može. Bog je svemoguć i onome koji vjeruje, on i daje. Kažite ovoj gori da se preseli, a u svom srcu ne posumnjate, bit će vam. To nisu tlapnje, nego istina. Ako kažete ovome dudu da se iščupa iz zemlje i preseli u more, poslušat će vas. Činit ćete djela koja činim. Činit ćete i veća djela, jer ja idem Ocu i molit ću Oca da usliša vaše molitve. Vjerujte Isusu jer svaka mu je riječ istina. S koliko vjere i iskrenosti mu pristupite, toliko će on uzvratiti, i više jer vas ljubi. Mnogi su to od vas već i učinili. Zaboravite iskustva do sada. Živite u sadašnjem trenutku, jer ovo iskustvo je neponovljivo iskustvo kao i što je i svaka minuta, iako ista u trajanju, neponovljiva minuta. Silne se milosne promjene događaju u duši od onog trenutka kad ustanete i dođete ovdje do onog trenutka kad se ponovno vratite u klupu. Volio bih da nestanu obziri medu vama. Zato je ovo jako dobro da se radi u zajednici koja se međusobno pozna.Sve blokade koje su među vašim srcima, neka nestanu. Ako vam dođu suze na oči ili zahvala da glasno izrečete nešto, ne ustručavajte se, ne kočite svoje suze na licu, pa čak i osmjeh. Dopustite. Ja to nazivam katarzom, čišćenjem. Dopustite da to izlazi van. Ne potiskujte to u svoju psihu. Oni koji to budu radili prvi puta, osjetit će. Svaki čovjek silno osjeti Boga kada to napravi prvi puta, ali osjete Boga svaki put. Ja sam to napravio puno puta i uvijek mi je u duši sveta prisutnost Duha. Nakon toga, molit ćemo uz pjevanje Aleluja pred Presvetim. Zahvaljivati i zahvaljivati. Dok budete dolazili pred Presveto nosite i svoje želje: da ozdravite u tijelu, u psihi, u duhu, u srcu... Mnogi od vas nose određene rane, težine, uvrede, boli, nešto što vučete još od svoga djetinjstva, nešto što ste dobili kao trn u tijelo živeći u zajednici, jedna hladnoća, apatija, blokada, skučenost... Dajte to Bogu. On je najbolji liječnik i zna put do vašeg srca. Obećao sam svim sestrama koje su večeras na dužnosti i nisu s nama, da ćemo se žarko moliti za njih, Bog djeluje na daljinu, da u milosti, da u svojoj •duši ne propuste ništa što bi im Bog dao da su ovdje s nama. l još jedna važna stvar: dolazit ćete jedna po jedna. Kad stavim ruku na vas, molit ću se za vas, a kad je dignem, onda je vrijeme da ustanete i da dođe druga osoba. Dok klečite ovdje, tada ćemo svi molili za vas. Svi za svakog će moliti. Ne molile za sebe, nego za tu osobu,zato je jako važno da izrazite svoje ime, da mi možemo u sebi ponoviti vaše ime i moliti za vas. Kada dođete na mjesto ne zahvaljivati, nego nastavljati moliti za slijedeću osobu. Svim žarom srcem moliti! Isus je rako: gdje su dvojica i trojica srcem, ja sam s njima. Osjetite Boga večeras. Tko bude na klecaju, neka zna da je cijela ova crkvica i svi koji su u njoj, molitvom za njega. To je silna podrška. Sada ćemo zazvati Duha Svetoga. Sjedite da vam bude udobno. Važno je srce i duh otvoren. Žarko vapite u srcu da se spusti silina odozgo.
Propovijed - nedjelja
To što ste čuli toliko je jasno da mi se ne da govoriti o tome. Toliko je jasno, kristalno jasno, ali se ne živi. Nema se hrabrosti, jednostavno se nema hrabrosti dopustiti Bogu da čini ono što želi s našim životima. On jednostavno nas treba. Paradoksalno je da jedan Bog koji je svemoguć ne može bez čovjeka. Jednostavno nas treba. I naše ruke, noge, srce, jezik, volju. Treba nas. Što je 2000 godina? N|je to neka daleka prošlost. Nije to nešto tako, tako daleko. Ono što se događa u njegovo vrijeme, sada se događa. Podjednako tako sada djeluje, sada živi, sada vas treba, sada. Ljudi su kao suhe spužve žedne Boga. Okrenite se oko sebe. Kamo god pogledate, svugdje su ljudi koji vape za Bogom i ona tjeskoba zbog budućnosti i ona depresija koja ih zahvaća i ona smušenost kod mladih ljudi, apatija, strah... Sve je to dokaz da im srca vape za Bogom. Tko će im ga dati? Tko će zasvjedočiti Boga? Isus vas treba. Ako ste kršteni i imate krsni pečat na sebi i ako ste pomazani Duhom Svetim, zašto se.bojite živjeti to što vam ie darovano? Zašto se bojite na kocku staviti sve svoje sposobnosti? Život je jedna kockarna. Isus je sve stavio na kocku, pa i svoj vlastiti život. Sve je podložio Ocu ha nebu. Što je to što želiš sačuvati samo za sebe? Što to bez čega ne možeš živjeti? Što je to što te jednostavno koči da se, pustiš Bogu do kraja? Bolesno je vrijeme u kojem živimo, ali smo navikli na bolest i manje- više je ne primjećujemo. Zaista je bolesno vrijeme i društvo u kojem živimo. Znali su me pitati: dokle će to tako? Pa to znam. Za to ne treba puno mudrosti. Što mislite da se ovako može dalje živjeti? Što mislite da će Bog blagosloviti da nastavimo ovako? Pitajte, pitajte svoje srce. Nikad nije čovjek bio ugroženiji, nego u ovo naše vrijeme, uza sve deklaracije o ljudskim pravima. Nikad nije bio čovjek ugroženiji nego danas. Znate što ćemo - uništiti ljudski rod. Politika bez načela, napredak bez samilosti, bogatstvo bez rada, učenje bez šutnje, religija u kojoj više nema straha Božjega i bogoštovlje bez ljubavi. To se upravo događa: crkve su nam hladne. Već odavna u nekim crkvama više nema ljubavi. Kad kažem crkva, ne mislim na ova četiri zida, nego na srca onih koji mašu krsnim listovima. Nema više poštenja, ima ga jako malo. Nema više iskrenosti medu ljudima. Svi glumataju i lamataju. Zar je tako teško živjeti predano Bogu? Ti ljudi će vam reći da vjeruju, kako čine žrtve za Boga, kako čak i poste da bi slučajno otkupili same sebe, zavrijedili nebo i Boga. Vjeruju imaju uvjerenja, ali nije to vjera. To je ono što sam vam govorio. Vjera je nesigurnost. Ne znate kamo će vas odvesti. Ne znate što će sutrašnji dan donijeti. Vjera je hodanje u nesigurnosti, a ljudi traže sigurnost. Vaša uvjerenja pružaju vam dosta sigurnosti. Ta uvjerenja stvorili su u vašim glavama sliku o Bogu. Vi znate Boga! Mnogi ga znaju i zato ga ne otkrivaju. Tko može znati Boga? Farizeji su znali Boga i zato su ga i ubili. Čovječe počni sumnjati svoju sliku o Bogu. Postavi u sumnju svoja razmišljanja koja nosiš o Bogu, svoja duboka uvjerenja koja ti pružaju toliko sigurnosti. Da li se mijenjaš? Da li se tvoj život mijenja? Da li si normalan čovjek koji se rado smije? Da li otkrivaš Boga u malim stvarima? Da li jednostavno živiš bezbrižno kao dijete, da se igraš života? Gdje je tvoje povjerenje u Boga? Gdje su tvoja djela po kojima će se prepoznati da je Krist u vama? Ovaj svijet vas treba. Ne samo svećenike i časne sestre, nego svakog čovjeka koji je istinski predan Bogu. Ali nama je sporedno važnije od ovog bitnog. Tako nam je to važnije. Ono bitno jednostavno ne primjećujemo. Ako želite otkrivati istinu, onda budite spremni na nerazumijevanja. Vjerujte, još se nije dogodilo da je koja duša primirisala istinu, a da je tisuće iskrenih ljudi nije optužilo zbog bogohule, jer istina mijenja, istina provocira, istina ne ostavlja indiferentnim, istina tjera na promjenu, a ljudi se boje promjene, ljudi ne traže izlječenje svojih srdaca. izlječenje je bolno. Zato ljudi koji pokušavaju živjeti istinu nisu dobro došli ovome svijetu, zato jer uznemiravaju i pale srca. Fulamo, fulamo, mnoge stvari fulamo ne zato što bismo to htjeli, nego zato jer su nas tako učili. Pokupili smo mnoge stvari iz našeg odgoja, iz naše uvjetovanosti, kulturne i ne znam koje... Kažemo da mladih ljudi nema u crkvi. Mladi ljudi nisu glupi. Mladi ljudi imaju profinjen nos. Prepoznaju oni odmah glumu od istine. Mi im nudimo Presveti Sakrament, a oni traže iskustvo živoga Boga. Mislimo da time sve rješavamo. Mi im nudimo liturgiju, a oni traže ljubav. Mi im nudimo pobožnosti raznorazne, a oni traže srce. Ljudima su ukazanja postala važnija od Marije čudesa, znamenja važnija od obraćenja. Sve smo okrenuli naopačke. Shvatite: svetost, koliko je izvornija to se manje pozna, jer Bog progovara u Jahoru vjetra, u skrovitosti vašeg srca, u duhu i istini. Neka nam nebeska Majka bude pomoć. Neka nam pomogne i meni vama i svima nama. Neka nas vodi, štiti, zagovara. Ne bojte se živjeti, živjeti sa Bogom. To govorim najprije sebi, a onda i vama. Ima straha od nepoznavanja, zabrinutosti, hoću li izdržati, kamo će to sve ići, kako će to sve završiti, ali onaj koji je skuhao neka i dovrši. Čemu se brinete? Ako je očigledno Bog na djelu u vašem životu, čemu se brinete? Tko to može reći da je Bog dignuo ruke na njega. Imajte povjerenja u Boga. Pustite se. Prepoznat ćete da vam je srce ispunjeno Bogom kad vas ljudi počnu vući, a vi se puštate da vas vuku, kada ljubite sve podjednako, kada budete nalikovali mlinskom kamenu koji strpljivo melje. Kao što nebo i zemlja pripadaju svima to je plod obraćena srca. Molite za dar ljubavi jer sve što imate proći će, a nju jedino nosite sa sobom. Neka vas usliši Branitelj, Trojedini Bog Amen.

- 18:39 - Komentari (1) - Isprintaj - #

MOLITVA VJERE I SVJETLA

Molitva Vjere i Svjetla

Isuse, došao si u naš svijet da bi nam otkrio svojeg Oca i našeg Oca. Došao si naučiti bas da jedni druge ljubimo.
Daj nam Duha Svetog, prema svom obećanju, da bi nas On, u ovom svijetu rata i razdijeljenosti učinio oruđima mira i jedinstva.

Isuse, pozvao si nas da te slijedimo u zajednici ''Vjera i svjetlo''. Želimo ti reći ''da''. Želimo živjeti zavjet ljubavi u toj velikoj obitelji koju si nam darovao da bi dijelili svoje patnje i teškoće, svoju radost i svoju nadu.

Nauči nas prihvaćati svoje rane, svoje slaboće, da bi se tvoja snaga mogla očitovati.
Nauči nas pronaći tebe u svojoj našoj braći i sestrama, osobito u onima najslabijima.
Nauči nas slijediti te na putovima Evanđelja.

Isuse provjeravamo se Mariji, tvojoj majci.
Ona je bila prva koja te primila. Pomozi nam da te primimo u svojim srcima, i u našim zajednicama.

Pomozi nam da uvijek budemo budni, s njom, u stopu križa pored raspetih ovog svijeta.
Pomozi nam da, kao ona, živimo od tvog uskrsnuća. Amen.

- 18:35 - Komentari (0) - Isprintaj - #

HIMNA VJERE I SVJETLA

Himna Vjere i Svjetla

1. Bože, Oče naš, ujedini nas, neka cijeli svijet upozna Sina tvog, Bože, Oče naš.

2. Kriste, smiluj se, zlo nas dijeli sve, svima daruj spas i grijehu otmi nas, Kriste smiluj se.

3. Duše, Bože naš, Mir daruj nas, daj da živimo u tvojoj ljubavi, Duše, Bože naš.


- 18:29 - Komentari (0) - Isprintaj - #

U V O D - ČOVJEK OD PUTA

Tekstovi koji slijede predstavljaju moju osobnu viziju shvaćanja i doživljavanja duhovnosti, gdje se Najkompleksnije želi pokušati spoznavati, predstavljati i provoditi Najjednostavnijim. Istinu je moguće spoznati jedino Mudrošću do koje se dolazi isključivo življenjem Osobne Praktične Duhovnosti Jedinstva Uma i Srca, odnosno spoznajom jedinstva svega, svih i svakoga – jedinstva i bratstva Univerzuma. Jer, Istina je u nama i oko nas. Bog je Jedan, Velika i Jedina Duša. Da, Bog je Ljubav.


Smisao života nije tek u promišljanju, nego u življenju i poboljšavanju datosti kroz permanentno ostvarivanje slobode.



ROBERT I. DUDNIK, DIPL. IUR.





"Ne vjerujte zato što tako kaže neki stari spis,ne vjerujte ni zato što je takva vjera vašeg naroda,vjera kojoj su vas učili od djetinjstva; već o svakoj stvari dobro razmislite. I vidite li da je na dobro drugima, vjerujte u tu stvar, živite je i pomozite drugima da je žive."


- 12:09 - Komentari (0) - Isprintaj - #

VLČ. ZLATKO SUDAC (PUT KARIZMATSKOGA POSLANJA)

VELEČASNI ZLATKO SUDAC:
STIGMATIZIRANI SVEĆENIK
Larry and Mary Sue Eck
Poziv nam je došao od Gig Cortese-a. U Hrvatskoj Katoličkoj crkvi Sv. Jeronima u Chicagu te se večeri održavao izvanredan događaj. Svećenik koji ima stigmu u obliku križa na čelu držao je trodnevni seminar. Također ima dar ozdravljenja. Možda bismo i mi mogli ići. Gig nas je često obavještavao o događajima u župi Sv.Jeronima, i mi smo uvijek išli ako je to bilo u našoj ljudskoj moći. Ali niti vijest od prije par godina o dolasku velečasnog Joze Zovka da blagoslovi novi kip Majke Božje Međugorske u Sv.Jeronimu, nije bila tako uzbudljiva. Naravno da ste prvi na koje smo pomislili vi, naši čitatelji, i kako vas uključiti u ovaj prekrasan događaj. “Gig, misliš li da bi mogli intervjuirati ovog svećenika?” Moram priznati da nismo smatrali da je to uopće moguće, ali smo morali pitati. “Nazvat ću odmah našeg župnika (Velečasni Jozo Grubišić) i pitati.” U par minuta dobili smo odgovor. Gigov glas je bio uzbuđen, kao što smo i mi bili kada smo čuli dobru vijest: “velečasni Jozo kaže da budete tamo danas u 4 popodne. Dobili ste zadnji sat slobodnog vremena velečasnog Suca”.Prvo smo nazvali Ala i Ann Megan, koordinatore pošte u časopisu. Annin rak se povukao u zadnjih 5 godina ali se nedavno ponovo pojavio. “Doći ćemo po vas u 3. Bit ćete s nama za vrijeme intervjua, a poslije ćemo zamoliti velečasnog da moli nad tobom Anna.”
Kako smo se približavali župnom dvoru, neki su ljudi u blizini izlazili iz auta. Smijali su se i činilo se da su dobri prijatelji. Slijedili su nas u župni dvor. Jedan mladi čovjek imao je posebno zapanjujuće oči, iako smo ga vidjeli samo u prolazu. Bio je obučen u neobičnu bijelu košulju i bijele hlače. Uskoro smo saznali da je upravo on velečasni Zlatko Sudac. Župnik, velečasni Jozo, nas je toplo dočekao i obavijestio nas da će velečasni Jozo Grbeš, suradnik u Sv.Jeronimu i dobar Zlatkov prijatelj, prevoditi razgovor. Prvo ime velečasnog Joe-a je također Jozo, ali je župljanima lakše kada ga zovu Joe. Čekajući par minuta početak intervjua pročitali smo kratak letak o velečasnom Sucu i saznali da je stigmu primio kada je bio na jednom molitvenom skupu. Bili smo dopraćeni do blagavaone, i nas šestero je sjelo oko stola. Pitali smo da li bi velečasni Zlatko prije intervjua molio nad Annom, ali je rekao da će poslije. I tako smo započeli:
I: Zašto si se odlučio postati svećenik?
Puno godina sam mislio o načinu na koji da ostvarim sebe kao potpunu osobu. Završio sam srednju školu za strojarskog tehničara. Tada sam počeo studirati filozofiju i psihologiju. Odlučio sam se premjestiti u sjemenište da idem za bogoslova za moju biskupiju. Govoriti o mom životnom pozivu znači zaroniti malo dublje u moje biće. Svaka se osoba zapitkuje koji je najbolji put da se u potpunosti ostvari. Na isti način sam razmišljao o tome kako se ja mogu predati u potpunosti. Duhovnost me uvijek uzbuđivala. Uvijek čitam duhovne knjige. Tada sam jednostavno odlučio i to je bio konačni korak povjerenja prema Bogu. Vidio sam da me rad s ljudima, s bolesnima, s onima na rubu čini sretnim i da ako budem živio na taj način neću nikada biti sam. Onaj koji živi za ljude prima puno od ljudi. To su značajne stvari koje su vječne. Jedan od glavnih razloga našeg postojanja na Zemlji je da budemo ljudi koji vole i koji žive za druge ljude. Danas je ovo jako potrebno. Ja sam mlad, ispred mene je život i moja budućnost, te molim Boga za milost, da imam srce za svako ljudsko biće, posebno za one koji su daleko-daleko od drugih ljudi, od Boga i od samih sebe.
I: Da li si odrastao sa roditeljima koji su katolici i da li im je bilo dopušteno prakticirati njihovu vjeru? Kako si upoznao Boga za vrijeme komunizma?
Moja obitelj je tradicionalna kršćanska obitelj. I točno ta tradicionalnost je za mnoge ljude prepreka do iskustva življenja. Dolazio bih u crkvu tješeći se da znam i volim Boga. Tada sam shvatio da to nije ljubav nego navika. Potom sam se upitao želim li biti osoba koja je voljena (od drugih) iz navike? Kako se Bog osjeća kada ga volimo iz navike!? Shvatio sam da je ljubav prema Bogu nešto što je živo i originalno, nešto ukorijenjeno u dubinama našeg bića, nešto što mijenja naš život i što nam daje moć nositi svjedočanstvo drugim ljudima. Voljeti Boga u sadašnjem trenutku, biti živ sada, ne u budućnosti ni u prošlosti, živjeti svaki korak onako kako Bog želi, biti Božji glasnik, to je nešto što se uvijek budilo u meni. Određena avantura za Boga. Bog je Otac svih ljudi koji žele objaviti Isusa Krista. Čovjek treba imati veliku dubinu duše da bi živio za svakoga, jer je i Bog živio za svakoga.
I: Koliko si bio star kada si otišao u svećenike?
Imao sam 22 godine.
I: Koliko si bio star kada si se zaredio?
Imao sam 27 godina. To je bilo prije godinu dana, 29.06.1998. na svetkovinu Sv.Petra i Pavla.
I: Da li si dio karizmatičkog pokreta?
Na Drugom Vatikanskom Koncilu, naša Crkva je odredila Crkvu kao institucionalnu i karizmatičnu. Problem je da mnogi karizmatičari žive izvan institucionalne crkve. Živimo u doba kada će naša zajednica sa našim biskupom i ljudima biti jedina garancija istine i ispravnih djelovanja svećenika i laika (zajedno). Ako je Bog meni dao određenu misiju, onda ne moram biti zabrinut za tu misiju. Ako Bog to želi, onda će On to učiniti kroz Crkvu i vođe Crkve. On će učiniti mogućim da ja živim svoju karizmu za dobro Crkve i svih ljudi. Ja sam samo jedan komadić u mozaiku. Bilo bi bolje za mene da nisam rođen ako privlačim pozornost na sebe, a ne na Isusa Krista. Stvarno, ovo je jedini pravi put služenja Bogu u idućem mileniju.
I: Koliko imaš braće i sestara?
Imam jednu sestru. Ona je udana i ima dvoje djece.
I: Kakvu vrstu molitvenog susreta si vodio kada ti je Bog dao stigmu?
To su tako novinari napisali. Ali ustvari to nije bio molitveni susret. To je bilo prijateljsko okupljanje u domu jedne obitelji. Kada govorim o svim ovim događajima koji su se tada dogodili, govorim sa ogromnim strahom od Gospodina zato što sam ja iskusio kako je sve to nedostižno meni samom. Mnogi su me ljudi pitali što mislim o svemu ovome i ja sam im rekao da žele znati nešto što ni ja sam ne znam. Isus Krist je rekao da će te ih po plodovima prepoznati. Ako ljudi dolaze na moje Mise i seminare i tamo dožive Boga i promjene živote, ako su mnogi bolesni ljudi izliječeni, ako se oni koji su u sukobu međusobno pomire, ako ljudi izbace sve svoje prljavštine pred Boga i traže mir u Bogu, ako se onima koji su tužni vraća nada, onda je to plod prema kojem moramo obraćati pozornost, a ne prema meni (ne obraćajte svoju pozornost na mene). Stalno naglašavam na seminarima ako ste došli radi mene, onda ste učinili pogrešku, ali ako ste došli radi Isusa Krista, onda ostanite. Moramo gledati na Davatelja, ne na dar. Iskusio sam sebe samog kao sandale koje Bog stavlja na sebe, po kojima će On gaziti tako da kroz njih (kroz sandale) On može doći do onih ljudi koje On namjerava dotaći. Dao mi Bog snage, tako da svojim životom mogu vjerno služiti Njemu, na čast.
I: Da li imaš bolove na svom čelu?
Ne boli me, osim kada sam u molitvi i onda osjećam kako pulsira. Na Prvi Petak i u određenim trenucima zna krvariti i oticati kao da plače.
I: Da li si redovnik ?
Ne, ja pripadam biskupiji Krk u Hrvatskoj.
I: Da li si blizak sa Blaženom Majkom?
Jako. Ona je moja ljubljena majka. Sve snage zla padaju pred njom. Čovjek se može njoj moliti samo čistim srcem i biti ću zahvalan na njenoj zaštiti do kraja života. Osobno sam se posvetio Bezgrešnom Srcu Marijinu. Majka je istinita nježnija strana naše duhovnosti. U ovom tehničkom i grubom društvu, nedostaje nam majka nježnosti.
I: Da li si se predao Mariji kao dijete?
Ne do prije godinu dana.
I: Da li si bio bliz Mariji kao maleni dječak?
Zanimljiva je priča o mojoj majci. Kada je bila mlada djevojka, željela je biti časna u Misionarkama Milosrđa. Međutim u to vrijeme tražilo se da obitelj da određenu sumu novca tako da djevojka može ući u samostan. Moja baka, majka moje majke, je bila jako siromašna i nije bila u mogućnosti to učiniti. Tada se moja majka zavjetovala Mariji, našoj nebeskoj Majci, da će ako ona nije u mogućnosti to učiniti (postati časna), posvetiti Bogu sina ako joj ga Bog podari. Moja majka mi je ovo otkrila u trenutku kada sam joj rekao da želim biti svećenik. Nikad nisam znao ništa o tom njezinom zavjetu. U tom trenutku, kroz suze, ona mi je rekla o ovom zavjetu koji je učinila. Kroz ovo, mogu vidjeti da me zauzimanje Majke Božje štitilo.
I: Da li su ti majka i otac živi i gdje žive?
Da, oni žive na otoku Krku, isto mjesto iz kojeg dolazi Nadbiskup zagrebački. Moja je majka išla u školu sa Nadbiskupom zagrebačkim. U mojoj biskupiji je otprilike 70 svećenika. To je jedna od najmanjih biskupija u cijeloj Hrvatskoj.
I: Da li si bio u Međugorju?
Da, tri puta. To su bila nezaboravna iskustava. To je sveto mjesto molitve, tišine i razgovora.
I: Da li si bio svećenik kada si prvi puta išao u Međugorje?
Bio sam mali dječak kada sam prvi put išao tamo.
I: Da li si bio tamo od kada si postao svećenik?
Da.
I: Koja je najvažnija stvar koju si našao u Međugorju?
Poštenje. Da budem ljubitelj istine. Danas istina izaziva! Traži cijelu osobu. I Marija ne može da ne traži cijelog mene! Dajući sebe Mariji i Bogu, ne gubim sebe već se pronalazim. To je ono što nosim iz Međugorja. Poruku koju sam ja primio posebno - da imam povjerenje u Boga.
I: Da li su ti se Isus ili Marija ikad obratili?
Ne, nikada nisam imao viziju ili ukazanje ali imam razgovor srca. To je dar kada možeš dijagnosticirati ili čitati ljudska srca. Taj dar se kod mene manifestira kada sam u duhovnom razgovoru ili slušam ispovijed. Uvijek je dan kao pomoć osobi tako da se može izraziti i zaljubiti u Boga.
I: Da li je taj dar čitanja duša došao poslije stigme?
Prije fenomena stigmatizacije, imao sam darove, kao dar jezika, dar liječenja, dar savjeta, a s vremenom je također došao i dar spoznaje. Poslije stigmatizacije, dobio sam mnoge druge darove. Neki od ovih darova su me oduševili. Tako sam trebao neko vrijeme da se naviknem na to što se događalo. Ovim želim posebno ukazati na darove levitacije, bilokacije, nadahnuća i znanja o nadolazećim događajima – znanje o bliskoj budućnosti i posebno o opasnostima koje prethode.
I: Da li ti je dopušteno da govoriš o tome?
Želio bih pričekati dok prođe određeno vrijeme. U suradnji sam sa nekim stručnjacima – najvišim stručnjacima u svijetu. Želio bih da cijela stvar bude pažljivo promotrena s njihove strane. I dok Crkvene vlasti ne učine najavu glede ovih određenih fenomena, u mom srcu nisam siguran da li je dobro govoriti o ovim stvarima. Želim privući pažnju na Isusa Krista i bojim se da ovim stvarima možda privlačim pozornost na sebe. Ja sam grešnik. Od kada sam stigmatiziran, imam veliku potrebu za sakramentom ispovijedi. Za mene je isto kao i za sve ostale koji hodaju ovom Zemljom: da budem malen i da na taj način pripadam Bogu.
I: Govorio si o daru jezika. Da li je to dar jezika ili dar govora više jezika?
Ne, dar jezika ima dvije ili tri grupe. Jedna je da osoba nije nikada učila znani jezik ali je u mogućnosti govoriti taj jezik. Druga je da osoba može govoriti stari, zaboravljeni hebrejski, aramejski ili drugi stari semitski jezik. I treći dar je tzv. brbljanje kada osoba kroz Božju milost može govoriti tzv. anđeoski jezik. Ovaj dar se spominje u Svetom pismu. Moramo biti vrlo oprezni s ovim darom zato što zlodusi također mogu koristiti dar jezika. Jednom je bila grupa ljudi koji su molili u jezicima i to je snimljeno na kazetu.
Osoba koja je imala dar tumačenja jezika je shvatila da su sve to bila prokletstva-huljenja i psovke protiv Boga. Na Pedesetnicu, kada su apostoli govorili u različitim jezicima, jedan je govorio a svi ostali su razumjeli što govori. Kod nas, na našim molitvenim skupovima, često se dogodi da svi govore (u jezicima) i nitko ne razumije. Moje je iskustvo ovakvo: onaj koji ima dar jezika i osjeća čistoću u svom srcu, potrebu da slavi Boga sa ovim (darom), trebao bi moliti na glas. Ali ako u tom trenutku osoba koja ima dar razumijevanja jezika ne pristupi, onda taj dar u tom trenutku nije dan za izgradnju zajednice, nego za osobnu izgradnju te osobe. Tada preporučujem da ta osoba moli tiho za se. Svaki dar koji imamo nije dan za pojedinu osobu već za ostale, za zajednicu.
I: Možeš li nam reći nešto o svojoj bilokaciji?
To je vrlo zanimljiv dar koji se manifestira samo u trenutku kada drugi ljudi svjedoče o tome. Osoba (s darom), do zadnjeg trenutka nije sigurna, što se događa sa njom. Imate osjećaj da ste na jednom mjestu, ali vaše srce i duh žele biti negdje drugdje. Ovo se događa kada je osobi zabranjeno biti s Bogom, u molitvi, sa Svetim Sakramentom. Poslije slične zabrane koju sam iskusio, bilokacija se manifestirala sama.
I: Da li govoriš da ti nije bilo dopušteno biti blizu Bogu ali kada si bio bilociran da si otišao blizu Boga?
Bio sam s Bogom na jednom mjestu i na drugom, ali na drugom mjestu sam iskusio više u mom srcu i duhu nego u tijelu. Zanimljivo je da sam znao sve što se tamo događalo. Bio bi to sve pripisao svojoj mašti da mi nisu pristupili neki ljudi i sve potvrdili – šest ljudi koji su me vidjeli tjelesno. Sa jednim od njih sam se čak i rukovao.
I: Da li se to dogodilo u tvojoj biskupiji?
U isto vrijeme sam sa nekim mladim ljudima molio i meditirao…(Govorio je sa ocem Jozom i otac Jozo je rekao “Mladi ljudi su znali da je bio tamo-molio se sa njima. Na drugom mjestu – bila je crkva – i neki ljudi su ga vidjeli ispred crkve i oni su se rukovali sa njim, tako da su znali da je bio tamo.”)
I: Velečasni rekli ste na početku intervjua da vam je ovo prouzročilo veliki strah od Gospodina. Da li bi to objasnili?
Još ga jako osjećam. Bog je nešto nedostižno za svaku i sve misli o Njemu. On je nedostižan našim osjećajima, čak i stanju naših duša. Nemoguće je govoriti o Njemu. Jedini način komunikacije s Bogom je voljeti Ga. Moram utonuti u Boga tako da ja više ne postojim već Bog. Kada ovo učinim, ne gubim se – nalazim se u Bogu. Ovo mogu razumjeti samo oni ljudi koji vole Boga svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom. Ako itko griješi, jedini uzrok svih grijeha je manjak ljubavi prema: Bogu, ljudskoj vrsti (ljudima) i samome sebi. To je uzrok svog zla. Ako bi ovo izranjavano čovječanstvo otkrilo formulu ljubavi, bezuvjetne ljubavi, ovaj život bi bio raj na Zemlji.
I: Da li ima nešto što te nismo pitali, a tebi je važno?
Želio bih vam reći nešto o vama, ali bez diktafona.
U tom trenutku smo prestali disati. Velečasni Zlatko se nasmiješio, pogledavao je u naše oči. Velečasni Jozo, nam je preveo što je Velečasni Zlatko rekao: “Vi ste vrlo iskreni. To je dobro. Ali vi ste ili uzbuđeni ili tužni. To nije dobro. Na taj način živite u prošlosti ili u budućnosti, a ne u sadašnjosti. Bog vas ne voli u prošlosti, a ni u budućnosti. On vas jedino voli upravo sada. Ako uvijek živite u prošlosti ili u budućnosti, vi nikada nećete iskusiti Boga”.
Onda je ustao i krenuo prema vratima. Rekao je Ani da on ide u svoju sobu po Blagoslovljeno ulje da joj može dati sakrament bolesničkog pomazanja. Kada se vratio, molio se nad Anom nekoliko minuta, tada ju je pomazao sa svetim uljem.
Ovo su bili jedni od najdubljih duhovnih sati našeg života.


TRENUCI GOVORA SA SEMINARA
Ana Vučić je prevodila tri večeri seminara. Svaka večer je završila sa Sv.misom.
Velečasni Zlatko je čitao iz Ivanovog evanđelja 15,1-26, a tada je govorio:
Na početku ovog seminara pozdravio bih sve vas i Božjom snagom želio bih posvjedočiti na temelju riječi koju smo (upravo) čuli.
Svećenik sam godinu dana. Govoriti o Bogu je uvijek bio veliki izazov za mene. U biti se osjećam nesposoban da to činim. Da li je uopće moguće govoriti o Bogu? Bog u svojoj veličini pokriva sve ljudske slabosti. On je veći od riječi kojima Ga možemo opisati. On nadilazi naše osjećaje, naš razum, naše čitavo biće. Ja vam ne mogu govoriti o Bogu. Mogu vam (samo) reći o svom doživljavanju Boga. Nitko ne može pričati o Bogu. Možemo samo govoriti o našim intimnim susretima s Bogom. I tako bih htio početi sa jednim svojim iskustvom:
Ovo se dogodilo prije dvije godine: studirao sam teologiju i pripremao sam se za svećenika. Pripremali su nas na takav način da smo mogli znati sve što nas čeka i kako djelovati u životu. I vjerujem da je to i bio slučaj do tog trenutka.
Bio je 5. mjesec. Bilo je jako vruće. Odlučio sam otići na piće. Otišao sam preko puta teološkog fakulteta zato što sam imao 15 minuta dok se ne zatvore vrata. I dok sam tako sjedio i pio piće prišao mi je alkoholičar. Zamolio me da li može sjesti pokraj mene. Rekao sam da, ponudio mu stolicu i sjeo je do mene. Malo poslije toga došao je i drugi alkoholičar i pitao istu stvar. Pristao sam da i on može sjesti. I tako u vrlo kratkom vremenu našao sam se okružen sa vrlo zanimljivim ljudima.
Bili su jako prljavi. Zaudarali su, ali me to nije smetalo. Interesantna stvar koju sam primijetio je gađenje ljudi koji su sjedili za stolovima oko nas. I tako malo po malo naš je razgovor počeo. Pitao sam odakle su došli i što rade u Zagrebu. Također sam ih pitao “Gdje ćete spavati večeras?” Na ovo moje posljednje pitanje jedan od njih dvojice mi je odgovorio točno ovim riječima “Dođi i vidi.”
Teško je objasniti što osoba doživi u takvom trenutku. To su riječi Krista direktno njegovim apostolima – “Dođi i vidi.” U tom trenutku sam shvatio da ne mogu razumjeti dok ne otiđem sa njima i vidim. Pogledao sam smireno na sat i s još više mira shvatio sam da su vrata (fakulteta gdje je trebao spavati) zatvorili prije 20 minuta. Čak i da sam htio nisam se mogao vratiti snu. Prihvatio sam njihov poziv i otišao sam s njima. Otišli smo autobusom do zadnje stanice. Kada smo izašli, tiho su se okrenuli u smjeru male šume. Išli smo sve dublje i dublje u šumu. Bila je tiha noć, noć koju ću pamtiti do kraja života.
U daljini sam čuo glasove drugih ljudi i vrlo brzo našao sam se u njihovom smještaju (njihovom “domu”).
Tamo je bilo mnogo ljudi, mladi i stari, alkoholičari i ovisnici o drogi, prostitutke, ljudi bez ikakvih dokumenata, ljudi bez doma, izbjeglice i prognani, mnogi ljudi koji su ogorčeni životom.
Kada sam ih vidio pomislio sam - ovo nije mjesto za mene. Pomislio sam da sam lud. Što radim tamo? Dok sam mislio o ovome prišao mi je čovjek i počeo mi pričati svoj život, kako je kao mladić bio silovan mnogo puta, kako je bio u zatvoru zbog političkih razloga, i sada jedina stvar koja mu je preostala je boca.
On je završio svoju priču, onda mi je prišla jedna starija žena. Njezina djeca su je izbacila zato što je odbila liječenje ovisnosti o alkoholu. Kada je ona završila svoju priču, prišla mi je prostitutka. Kao mlađa bila je silovana. Njezin je život bio jako težak. Ona je završila i prišla je druga osoba. Svi su se izmjenjivali i dolazili k meni do 3 ujutro. I shvatio sam da ne moram ništa govoriti. Shvatio sam da jedina stvar koju ja trebam, je imati srce-srce dovoljno veliko za svaku osobu.
Sada sam shvatio što znači biti svećenik. Kada su svi zaspali ustao sam, polako se okrenuo i krenuo pješke prema doma. Imao sam razmišljati o puno toga. Moj cijeli život je bio građen na krivim uvjerenjima. Moj cio život, do tog trenutka, urušio se kao kuća od karata. Mislio sam da trebam biti dobar, da moram biti najbolji, da moram zadovoljiti svog biskupa, moje nadređene, moje profesore, moje roditelje i na kraju Boga. Zbog mog velikog truda da zadovoljim druge izgubio sam sebe. Čemu li sam bio rob? Čistim plahtama i četkicama za zube. Ovi ljudi nisu imali ništa, ali su imali više radosti i slobode u svojim srcima nego ja. Imali su mnoge stvari na kojima bi ljudi mogli biti zavidni. U tom trenutku sam se sramio sam sebe. Mislio sam da ću biti vrijedan raja. Mislio sam da svojim snagama mogu zaslužiti odlazak u nebo.
Mnogi su mi ljudi rekli “Možeš, moraš, moraš”! Onda sam shvatio da ja ne moram ništa činiti. Jedina stvar koju moram činiti je biti ljudsko biće. Samo na taj način mogu voljeti. Samo na taj način mogu biti slobodan. Sv.Pavao je rekao:“Ako predaš svoje tijelo i sva svoja imanja, a ljubavi nemaš, nemaš ništa.” Shvatio sam tada i polako sada shvaćam da je glavni problem za sve nas vjernike krivo razumijevanje vjere.
Što je vjera? Vjera je nesigurnost ali vi tražite sigurnost. Vaša uvjerenja vas vode do sigurnosti. Zašto su ljudi iznenađeni kada ne napreduju u vjeri? Vjera ide prema nesigurnosti. Svaki korak u praznoću je korak na dlan Božji, čak i kada ne znam kuda će me taj korak odvesti.
I tako, odbacite sva svoja uvjerenja o Bogu, odbacite sve svoje predodžbe o Bogu i drugim ljudima, o životu i o sebi. To je jedini način da dođete do istine. Pitam sam sebe i pitam vas: “Da li ja ikad živim u ovom trenutku? Da li ikad živim u ovom sadašnjem trenutku ?” Shvatio sam da je odgovor ne. Uvijek osjećam krivnju zbog prošlosti i u svom srcu nosim zabrinutost za budućnost. Istina je da ne živim u sadašnjem trenutku. Ali Bog je sadašnje iskustvo. Bog je nešto za iskusiti sada. Ti možeš uroniti u Njega samo u ovom sadašnjem trenutku.
Danas je svijet žedan Boga. Žedan je istine. Što je istina? Istina je nešto što zahtijeva cijelu osobu. Istina nas potiče i izaziva da se promijenimo. Ne ostavlja ljude pasivnima.
Tražite duhovnost. Znate li kako prepoznati koliko ste duhovni? Kada je iznos vaše duhovnosti jednak iznosu istine koju možete podnijeti o sebi bez da bježite, ovo je znak duboke duhovnosti. Tako se događa promjena srca. Jedino nas istina može osloboditi. Tada ćemo postati istinski obožavatelji Gospodina. Obožavat ćemo Gospodina u duhu i istini.


P R O P O V I J E D
Evanđelje govori o kucanju. Onome koji kuca, vrata su otvorena. Onome koji traži nalazi. Koliko dugo će Otac, onima koji traže Duha Svetoga, dati tog istog Duha Svetoga.
Kada sam bio dječak nisam vjerovao u Boga. Bio sam kršten i odgojen tradicionalno. Išao sam u crkvu, ali sam odlazio prazan. Nisam imao Boga. Nisam Ga osjećao. I nisam vjerovao. Mislio sam da su sve to laži, da je to (vjera) utopija, da je to manipulacija. Imao sam karakter pobunjenika. Na povratku iz vojske bio sam pozvan na seminar svećenika Emilijena Tardiffa. Seminar se održavao na stadionu u Ljubljani (glavni grad Slovenije). Tamo je bilo 20.000 ljudi. Ja sam sjedio na balkonu.
Otac Tardiff je rekao da je među bolesnima žena koja je izliječena, a imala je 20 godina paralizu. On je rekao da osjeća veliki elektricitet kroz njezino tijelo, toplinu, i da je Bog ozdravlja.
On je pozvao sve da mole za nju. Nakon kratke šutnje, on je ponovio “Gospođo, ozdravljeni ste. Ustanite iz svojih invalidskih kolica u ime Isusa Krista, i mahnite svojom maramicom kao znak da ste to vi.” Nitko se nije ustao. Nakon toga on je to ponovio, “Ti koja si izliječena, ustani i daj znak.” Ponovno se nitko nije ustao.
Ustao sam se i vrlo demonstrativno otišao sa skupa. Bio sam na balkonu tako da sam morao otići na nižu razinu da iziđem. Morao sam proći kroz 2 ili 3 reda bolesnika u invalidskim kolicima. Dok sam prolazio tuda, otac Tardiff je ponovio treći put “Ti koja si izliječena, u ime Boga, ustani i daj znak.” Onda je žena ustala. Bila je otprilike 10 metara daleko od mene – upravo tada sam došao do niže razine gdje su bili bolesni.
Vidio sam je. Njezine noge su bile mršave kao i ruke, mršave kao naš zglob. Od rođenja nikada nije stala na svoje noge. Dva su joj muškarca pomogla da se ustane. Sa suzama, uzbuđenjem i drhtanjem ona je jedva učinila korake prema mikrofonu. I tako se moj život još jednom srušio kao kuća od karata.
To ozdravljenje nije bilo za nju već za mene. Tjedan dana nakon toga nisam mogao ništa jesti. Nisam mogao pričati ni sa kim. Kada gradiš svoj život na “sigurnim uvjerenjima”, kulu od pijeska i tada netko povuče prostirač ispod tvojih nogu, ostane velika ruševina. To je bio početak mog novog života.
Nakon toga osjećao sam veliku potrebu za Duhom i ogroman nagon da idem u svećenstvo. Kada sam donio odluku (da postanem svećenik) donio sam čvrstu odluku u mom srcu da želim da me Bog cijelog pregazi, da me iskoristi. Želio sam se dati njemu potpuno, jer sam mislio da je On jedino značenje u ljudskom životu.
Nastavak u idućem izdanju…….
Velečasni Zlatko je rekao da je prva stigma koju ima testirana u Hrvatskoj, a onda od strane liječnika u Rimu. Rekao je da jedino kada je osjećao veliku bol u svojoj duši je kada su mu zašili stigmu. Rekao je kada su maknuli zavoje da su otkrili da se stigma zatvorila, ali se na vrhu ožiljka pojavila druga stigma u obliku križa.
Velečasni Zlatko Sudac je primio stigmu na čelu prošli svibanj, isti mjesec kada je blaženi Pio bio beatificiran.



LITANIJE PONIZNOSTI
Gospodine smiluj se!
Kriste smiluj se!
Kriste čuj nas!
Kriste usliši nas!
Oče, nebeski Bože, smiluj se!
Isuse blaga i ponizna srca
Učini srca naša po srcu svome!
Od želje da budemo poštovani Od želje da budemo voljeni Od želje da budemo slavljeniOd želje da budemo hvaljeniOd želje da budemo voljeni više od drugih Od želje da nas pitaju za savjetOd želje da budemo priznati Od želje da budemo omiljeni Oslobodi nas Isuse!
Od straha da ne budemo poniženi Od straha da ne budemo prezreniOd straha da ne budemo prekoreniOd straha da ne budemo oklevetani Od straha da ne budemo zaboravljeniOd straha da ne budemo ismijani Od straha da ne budemo osumnjičeniOd straha da nam ne nanesu nepravdu Oslobodi nas Isuse!
Da drugi budu voljeni više od nasDa drugi budu poštovani više od nasDa drugi budu izabrani, a mi ostavljeni po straniDa drugi budu hvaljeni, a mi neprimijećeniDa u očima svijeta drugi mogu rasti, a mi se smanjivatiDa drugi imaju prednost pred nama u svemu Da drugi postanu svetiji od nas, s time da mi postanemo sveti koliko možemo Isuse daj nam milosti da to želimo
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta,
oprosti nam Gospodine!
Jaganjče Božji koji oduzimaš grijehe svijeta,
usliši nas Gospodine!
Jaganjče Božji koji oduzimaš grijehe svijeta,
smiluj nam se Gospodine!
Pomolimo se:
Gospodine Isuse Kriste koji si rekao:”Ištite i primit ćete, tražite i naći ćete, kucajte i otvorit će vam se“, daj nam molimo te Božansku svoju ljubav, da te srcem, ustima i djelima ljubimo i nikada te hvaliti ne prestanemo. Daj nam Gospodine, da se Tvoga svetoga imena bojimo i ujedno ga uvijek ljubimo, jer nikada ne prestaješ ravnati one koje u svojoj ljubavi utvrđuješ. Koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova. Amen.





Božji glasnik nakon 11. rujna
Fenomeni: Hrvatski svećenik Zlatko Sudac s krvavim križem na čelu postaje američki superstar
Piše Vjekoslav Krsnik, New York

Izvor: Slobodna Dalmacija, Split, 25. 5. 2002.
-------
Dvije mise u newyorškom Greenwich Villageu privukle su više od 4000 ljudi, u New Jerseyju morali su intervenirati vatrogasci jer se u crkvi okupilo više ljudi nego što je dopušteno, u crkvi sv. Anastazije oko 2000 vjernika četiri je sata prije mise na kiši čekalo Sudca...
Na oproštajnoj sv. misi u crkvi St. John the Baptist u Fairviewu, u New Jerseyju, preko puta newyorškog Manhattana, prošle nedjelje napunjenoj do posljednjeg mjesta, velečasni Zlatko Sudac, koji je dosad nedvojbeno pokazao svoje nadnaravne moći, svojom mirnom produhovljenom propovijedi o ljubavi prema Kristu i o ljubavi prema svomu bližnjemu toliko je impresionirao vjerničku masu da je na kraju dobio dugi pljesak. To nije bila misa kakve su bile njegove prve mise prije gotovo tri godine kad je prvi put stupio na američko tlo.



Njegovi nastupi u to doba bili su ograničeni na hrvatske katoličke župe na Manhattanu i u Astoriji, a trajali su i po nekoliko sati. Velečasni Sudac, odnosno kako američki tisak radi pravilna izgovora daje englesku fonetsku uputu “Soodots” da bi se pravilno izgovorilo njegovo prezime, u posljednjih je nekoliko mjeseci za boravka u Americi održao desetak misa, isključivo u župama na istočnoj obali, a u unutrašnjosti ne dalje od Chicaga. Njegova pojava i fenomen koji stvara među vjernicima probila je čvrstu medijsku blokadu američkih elektronskih i tiskanih sredstava priopćavanja koji nisu skloni Katoličkoj crkvi.

Sljednik sv. Franje Asiškog i padre Pia

To je posebice izraženo u posljednjih mjesec-dva, kad je američka katolička crkva izložena strahovitoj kampanji zbog otkrića pedofilije i homoseksualnih veza više svećenika u nekoliko američkih biskupija. Ta je kampanja, za koju upućeniji promatrači smatraju da je odgovor moćnoga židovskog lobija u Americi na Papinu podršku pravu Palestinaca na vlastitu državu i oštru kritiku Sharonove vojne avanture, dovela američku katoličku crkvu u jednu od najtežih kriza koju je morao rješavati sam papa Ivan Pavao Drugi, pozvavši američke kardinale na konzultacije u Vatikan.

U takvim okolnostima pojava jednog (ne)običnog svećenika, i to još iz Hrvatske, s dokazanim stigmatiziranim obilježjima, nije tema koju bi objeručke prihvatio, recimo, jedan New York Times. Međutim, ono što se dogođalo na njegovim misama u posljednjih nekoliko mjeseci jednostavno ne može proći nezapaženo, makar u manje utjecajnim medijima, kako elektronskim, tako i tiskanim. O Zlatku Sudcu i vjerničkoj masi koja je nahrupila u crkve gdje je bio najavljen njegov nastup izvijestili su tako neki lokalni televizijski kanali, ali još uvijek ni jedan komercijalni koji obuhvaća cijelu Ameriku. Pisali su i relativno visokonakladni newyorški tabloidi, poput Daily Newsa, a jedan od najopširnijih članaka pojavio se prije nekoliko dana u uglednom newyorškom tjedniku New York Magazine.



S podnaslovom “Misteriozni Sudac” newyorški magazin piše o stigmatiziranom velečasnom s otoka Krka kao pojavi koja u Katoličnoj crkvi ima svoje prethodnike, od sv. Franje Asiškog do padre Pija, koji su također bili obdareni stigmom i nadnaravnim svojstvima. Velečasni Sudac ne daje intervjue, a niti je dopušteno za vrijeme njegovih misa snimati fotografije, iako tu i tamo ipak zasvijetli neki blic. Zato je novinar New York magazina opširnu reportažu o fenomenu velečasnog Sudca temeljio na posjetu jednoj misi, razgovorima s vjernicima koji su joj nazočili i razgovoru s velečasnim Giordanom Belanicem koji je prevoditelj s hrvatskoga Sudčevih propovijedi što ih drži okupljenim vjernicima. Pisac Mark Jacobson navodi riječi crkvenih dužnosnika u New Yorku kako “ni jedna crkva sada nije dovoljno velika za velečasnog Sudca".

Novi povratak duhovnosti

Uistinu, u južnom dijelu Manhattana, u poznatom umjetničkom kvartu Greenwich Villageu dvije mise u crkvi Our Lady of Pompeii privukle su više od 4000 ljudi, dok su u Patersonu, New Jersey, morali intervenirati vatrogasci jer je u crkvi gdje je velečasni Sudac držao misu bilo više ljudi nego što je dopušteno. U crkvi sv. Anastazije oko 2000 vjernika četiri sata prije nego što je počela misa stajalo je na kiši u redu, nadajući se da će ući u crkvu, pa su zbog njezina malog kapaciteta bili premješteni u obližnju dvoranu, gdje je sv. misu prenosila televizija. Nešto slično bilo je nekoliko tjedana prije u Bronxu, gdje je po hladnu vremenu oko 300 ljudi na stepenicama crkve Bezgrješnog Začeća preko razglasa došlo čuti velečasnog Sudca.

Novinar newyorške revije, podsjećajući da je Katolička crkva u Americi uzdrmana najnovijim seksualnim skandalom, upozorava da je pojava “stigmatiziranog Sudca razlog za uzdržano slavlje”, ali s druge strane navodi izjave pojedinih vjernika s otvorenijim tumačenjima i pogledima na Sudčevu misiju. “Nije čudno da je Bog baš u ovom trenutku nakon neoapokaliptičnog napada od 11. rujna odlučio poslati svojega glasnika u liku velečasnog Sudca”, izjavila je novinaru Pat F., daktilografkinja u svojim četrdesetima, koja ga je došla čuti iz udaljenog Peekskila. “Cijeli svijet je u velikom neredu”, dodala je Pat koja je za sebe kazala da je bila uvijek dobra katolkinja, čak i u svome punk razdoblju. “Ljudi su zaluđeni materijalističkim pogledom na svijet koji im nudi televizija, bjesomučnom trkom za zaradom i relativističkim moralom”, kaže Pat F. i nadodaje da je teroristički napad prošle godine izmijenio sve. “Jedanaesti rujna jasno je ukazao da pop kultura i ostalo što uz nju ide nije dovoljno. Bushova verzija političkog dobra i zla dodala je više konfuzije. Bitka je zapravo izmedju Božje istine i ljudskih laži. To su istinske vrednote kakve nam donosi velečasni Sudac, koji nam ukazuje da spoznamo pravu istinu.”

Takvo razmišljanje u današnjoj Americi suočenoj s istinskom prijetnjom od novih terorističkih napada, sa saznanjem da je u novom svjetskom poretku koji neki opravdano nazivaju “novim svjetskim neredom” i Amerika na svojem tlu postala ranjiva, stvara novu klimu povratku duhovnosti u materijalističko i liberalističko američko društvo. To je trend koji se tek nazire, ali u koji se sasvim primjereno uklapa pojava stigmatiziranog velečasnog iz Hrvatske sa svojim propovijedima o ljubavi prema Kristu i prema bližnjemu, čuvajući se da sebe reklamira kao nešto izuzetno, bez obzira na to što je sa znakovima vjere sam po sebi izuzetan. I na posljednjoj sv. misi u crkvi sv. Ivana Krstitelja u Fairview, New Jersey, na njegovu čelu bio je flaster, a naravno, nisu se mogle vidjeti ni druge stigme. Uostalom, na jednoj od prethodnih misa velečasni Sudac je rekao okupljenom vjerničkom mnoštvu: “Nemojte gledati na dar, gledajte Onoga koji ga daje”, upozoravajući da svatko tko je došao na sv. misu radi njega, a ne radi Krista “čini veliku pogrešku”.

Prozirni lik koji lebdi

Međutim, fama o čudotvornom velečasnom iz Hrvatske s krvavim križem na čelu i drugim znakovima stigma po tijelu, kao i s drugim čudotvornim svojstvima u Americi koja je i dosad bila puna materijalističkih propovjednika učinila je svoje. U jednom od prvih nastupa prije dvije i pol godine u crkvi Most Precious Blood u Astoriji, dijelu Queensa, gdje živi velik broj hrvatskih iseljenika, jedan osobni prijatelj kojemu mogu vjerovati rekao mi je kako je nakon Sudčeve propovijedi na misi koja je s prekidom trajala više od tri sata osjetio olakšanje u svojoj kralježnici s kojom inače ima problema. Croatian American Times u broju od 19. listopada 1999. godine, napisao je da je nakon Sudčevih propovijedi jedna žena u Chicagu s bolesnim kukom prohodala, a da je u New Jerseyju kod jednog bolesnika na čudesan način izliječen karcinom. Tada je s oltara velečasni Sudac prepunoj crkvi rekao: “Osjećam da mnogi od vas misle da je riječ o manipulaciji. To je vaše mišljenje na koje imate pravo. Želim, međutim, ukazati na sljedeće. Prošlog tjedna za vrijeme duhovnog seminara u Chicagu dogodilo se ozdravljenje kod jedne žene. Kad je liječnik pogledao njezinu najnoviju snimku, rekao je da je to nemoguće. Radilo se o osobi koja u kuku nije imala hrskavice, pa je jedva, i to s bolovima, hodala. Ona sada normalno hoda i nema nikakvih bolova. Za tu ženu to nije manipulacija”.

U međuvremenu velečasni Sudac odbija davati intervjue, pa se njegovo poslanje vjerničkoj i široj javnosti koja ne može ostati indiferentna na njegovu pojavu kao novog, i to mladog stigmatiziranog svećenika prati kroz sv. mise kojima nazoči kroz reagiranje vjernika i pojave koje sve to skupa prate. Prošle godine veliko zanimanje pobudila je slika koja je uzeta za vrijeme jednog od njegovih nastupa u Chicagu. Na negativu je lik velečasnog Sudca bio proziran. Newyorška revija poziva se na jedan od rijetkih intervjua koji postoje na engleskom, a potječu iz doba neposredno nakon pojave stigme na njegovu tijelu. Velečasni Sudac je tada izjavio da je obdaren “darom lebdenja, sposobnošću da istodobno bude na dva različita mjesta, te da predviđa buduće događaje”.

Na oproštajnoj misi prošle nedjelje u crkvi sv. Ivana Krstitelja u Fairviewu, New Jersey, gdje također živi velika zajednica američkih Hrvata, posebno iz Hrvatskog primorja i Dalmacije, velečasni Sudac uz pratnju crkvenog zbora i sastava gitarista svojim tihim smirujućim glasom na hrvatskom, i uz prijevod velečasnog Belanića, održao je propovijed kojom je pozvao na povratak i privrženost Kristu kao Spasitelju. Potom se u proredu uputio do kraja crkvene lađe s uzdignutom Euharistijom, zaustavljajući se u molitvi svakih nekoliko koraka pred vjernicima. Mnoštvo je uistinu bilo ganuto, neki su ljudi plakali, a kad se velečasni zajedno s pratnjom vratio do oltara, u jednom trenutku opuštanja, ali i priznanja, odjeknuo se pljesak.

Povratak u SAD

Ovih dana velečasni Sudac vraća se u svoju Betaniju, ali već ima rezerviranu kartu za povratak u Sjedinjene Države na jesen. Kao što je svaki njegov ponovni dolazak na novi kontinent pobuđivao veću pozornost, nema sumnje da će za oko 50 milijuna američkih katolika novi dolazak stigmatiziranog svećenika pobuditi nove nade u poruke koje on prenosi. Njegove poruke vraćanja Bogu i nalaženja Boga u vlastitom biću u doba kad je, kako je sam rekao u jednoj propovijedi, jaz između s jedne strane vrtoglavog napretka znanosti i tehnologije, a s druge strane ljudskih odnosa dostigao zabrinjavajuću razinu, imat će širi odjek od kruga jedne etničke zajednice kojoj po prirodi rođenja pripada”, napisao je u komentaru povodom njegova nastupa Croatian American Times u listopadu 1999. godine.
NAŠI BRANITELJI SU PREVARENI I DANAS SE OSJEĆAJU KAO DJECA BEZ RODITELJA

Razgovarao: _ZORAN VUKMAN_

Oko velečasnog Zlatka Suca, poznatog mladog karizmatskog svećenika,
stvaraju se mnoge fame, a jedna od najnovijih je i da krije generala
Antu Gotovinu. Takve nevjerojatne glasine prošire se brzinom svjetlosti,
kao i priče o čudesima i nadnaravnim darovima. Sva istina je u tome da
vlč. Sudac živi svoje poslanje, da nosi svoje stigme, da moli za mnoge
ljude i da prima mnoge koji mu dolaze i koji traže susret s Bogom. Kuća
za duhovne susrete Betanija, u malom mjestu (Ćunsko na Lošinju, iza
svojih zatvorenih škura ne krije nikakve velike tajne, niti generala
koji je tamo jednom bio, prije negoli je počela kalvarija njegova
progona. Ta kuća, bolje je reći, otkriva puno toga onima koji dođu
otvorena srca i koji traže susret s Isusom, čuda obraćenja srca najveća
su čuda, i ona se događaju. Zato, ako Betanija nešto krije, onda krije
duhovne i intimne drame, tuge, radosti i preobraženja mnogih
hodočasnika, a u zadnje vrijeme i sve više hrvatskih branitelja koji
naprosto vape za duhovnom pomoći. VIč. Zlatko im svima izlazi u susret i
mnogima je pomogao.
VIč. Zlatko Sudac obično ne daje intervjue, ali je za naš list pristao
na ekskluzivni razgovor. Susret se dogodio u Betaniji, točno četiri
godine nakon što je general Gotovina bio na duhovnom seminaru gdje se
sprijateljio s vlč. Zlatkom. Razgovarali smo o tomu, ali i o mnogim
drugim temama, o nadi za Hrvatsku, o vjeri, o Bogu, o njegovu slikarstvu
i obraćenju, o nadnaravnim darovima... Uz Zlatka su stalno njegovi
vjerni pomoćnici, prijatelji i pratitelji, Ivan Puljić, teolog koji
priprema postdiplomski na temu ekumenizma, i gospođica Lini, Hrvatica iz
Chicaga. I njima smo, kao i vlč. Zlatku, zahvalni na realizaciji ovoga
razgovora. Vlč. Sudac primio nas je s blagošću i vedrinom, nije se ni
moglo vidjeti da je iscrpljen dugim korizmenim postom. Kaže da se često
u noći budi i moli za ljude koje je susreo i koji zbog nečega posebno pate.
*
U jeku smo korizme u kojoj se teški križ nadvio nad naš narod. Kako Vi,
kao svećenik, proživljavate sve ove nepravde koje se događaju Hrvatskoj,
od pritisaka i ucjena do progona hrvatskih generala?*

Imam veliku nadu, uistinu veliku nadu za svoj hrvatski narod. Pogledajte
granice naše domovine, izgleda kao odgrizena jabuka, nagrizena sa svih
strana, kroz križ i patnju ona je opstala mimo svih pritisaka vremena.
Križ prethodi uskrsnuću, to je činjenica, i taj križ treba proživjeti.
Bog ima pravo kušati nas za naše dobro, no uza sve to, usuđujem se reći
da sada živimo puno teža vremena nego u vrijeme Domovinskog rata. Ne
predajmo se, ljudi moji, vi svi koji imate imalo Boga u sebi, već
zavapimo za mudrost potrebitu nam u ovom uistinu složenom vremenu.
/
*Europa koja nam se nudi? Ja je ne želim!*/

*Jesu li hrvatski katolici sebi nedovoljno posvijestili vlastitu
odgovornost za poslanje, budućnost nacije i Crkve? Što mislite o
slutnjama kako ovaj narod ima jedno naročito poslanje, ali mi se, poput
Jone, još uvijek oglušujemo? *

U Svetom pismu stoji: O, da ste barem vrući ili hladni, ali budući da
ste mlaki, dođe mi da vas ispljunem iz usta. Budimo jaki. Hrvatska je na
granici istoka i zapada, na ovim prostorima su se oduvijek događala
previranja i sučeljavanja kultura i religija. Nemojmo izgubiti svoj
identitet, već znajmo jasno zakoračili u ono što je pred nama. Hrvatski
je narod Božji narod. Oduvijek je bio uz Rim, uz Papu, i mnogi su naši
mučenici to posvjedočili i svojim životom poput bl. Alojzija Stepinca.
Ono Što nam ostaje kao zalog za budućnost je ostati uz Katoličku crkvu i
biti joj vjeran. Uvijek se iznova trebamo rađati, za Boga rađati, uvijek
iznova, da nas vodi silina Duha Svetoga. Daj, Bože, da Te svi ljudi ove
moje drage domovine dožive u svojim srcima!

*Zašto nas Europa tjera na sva poniženja da bi nas prihvatila, a
pripadamo tom civilizacijskom krugu? Zašto se Europa ponaša kao da ne
želi Hrvatsku? Trebamo li u Europsku uniju po svaku cijenu?*

Hrvatska je izazov Europi! A nama nema iskrenog i istinskog puta bez
Isusa Krista! Molim za ovaj narod i duboko sam uvjeren da ćemo kroz sve
križeve i patnje, doći do prosvjetljenja, da ćemo doći do ishodišta, do
Boga za koga živimo. Vjera je u srcu našega naroda, zato budimo dio
povijesti koja se stvara, budimo vjerodostojni u onome što Bog od nas
traži. Zaboravljamo da je Domovinski rat nosio u sebi nešto sveto, da je
završio tako kako je završio zbog tih razloga. Europa ili svetost...
takvu Europu kakva se nama nudi, ja ne želim!

*Kakvi su izazovi u tom smislu pred Hrvatskom, kakvi su izazovi pred
kršćanima?*

Mi se nemamo čega bojati, zaista se ne trebamo bojati! Zahvatimo duboko
u sebe, počnimo raditi, stvarati, budimo svoji, ne dajmo se, usuđujem se
reći da nama nije potrebna Europa! Mi možemo sami opstati, izgradimo
svoje dostojanstvo, ono što čini hrvatskog čovjeka hrvatskim čovjekom.
Izgradimo taj mentalitet samosvojnosti i stvari će biti puno jasnije.

/*Branitelji su divni i časni ljudi
*/
*Da, naći u sebi moralnu i duhovnu snagu. Kako da to dopre do svakog
srca, i do onih koji to ne razumiju i koji Boga odbacuju i koji će nas
proglasiti izolacionistima i ekstremistima? *

Ovaj narod traži korjenitu duhovnu obnovu! To znam iz vlastitog
iskustva, po ljudima koji mi svakodnevno dolaze. Oni traže temeljne
duhovne naputke za život! Ovaj narod želi Boga, u to sam se uvjerio.
Ponudimo mu Boga, zato ovdje i sada izričem apel našim svećenicima i
biskupima, da uistinu ponude Boga, živoga Krista, uskrsloga ovom narodu,
jer je toliko potrebit duhovnog vodstva i obnove!

*Svakodnevno Vam dolaze i hrvatski branitelji. Kakva su Vaša iskustva u
radu s njima? Oni posebno traže jednu duhovnu i moralnu potporu, jednu
toplu, ljudsku i prijateljsku gestu i razumijevanje.
*
Oni su duboko i ranjeni i ranjivi ljudi, duboko osjećajni. Oni su ljudi
koji su u Domovinskom ratu dali čitavog sebe. Osjećaju se frustriranima,
napadaju ih sa svih strana, kao da se trebaju sramiti što su bili
hrvatski branitelji. Osjećaju se zgaženima i poniženima u svom ljudskom
dostojanstvu. Duboko suosjećam s njima, branitelji su divni i časni
ljudi! Oni nisu kalkulirali ni s Bogom ni sa svojim životom, nego su se
posve predali obrani domovine. Treba im pomoći jer oni su sada
najugroženiji sloj hrvatskog društva!

*Kakvi su duhovni plodovi i koliko im pomažu duhovni seminari na koje
ovdje, na Lošinj, dolaze u sve većem hroju?*

U ovih nekoliko godina koliko radim s braniteljima, računa se da je njih
stotinjak odustalo od samoubojstva. To je velika stvar! Spasiti jedan
život, dati nadu jednom životu, velika je stvar! Kad uspiješ spasiti
jedan život, spasio si sve. Bože moj, ja Te molim za ove ljude koji mi
dolaze, da imam uvijek snage zagrliti ih, prihvatiti ih i dati im Tebe,
da dodirneš njihova srca! To su divni ljudi i ja ih volim!

*Kako doživljavate Haški sud, instituciju koja nam čini veliku nepravdu
i koja je stvorila takvo ozračje da se branitelje doživljava kao
potencijalne ratne zločince, dok se Domovinski rat namjerno gura u
potpuni zaborav? *

Haški sud prihvaćam kao instituciju međunarodne zajednice, mi ga ne
možemo negirati. Jesam za to da se osude zločini, tamo odlaze srpski
zločinci, jesam za to da se naša memorija očisti od svakog zla, ali se
sve to prejako okrenulo na našu stranu, Bojim se nekih stvarnosti koje
taj sud potpuno preokreće protiv nas, jer mi nismo napadali, mi smo se
branili. Očito je da Haški sud to ne uzima u obzir. Ono što mi je pri
srcu jest kako naši branitelji sve to doživljavaju, a doživljavaju kao
jednu veliku prijevaru, kao nešto stoje usmjereno protiv njih. Veliki je
jaz koji je takva institucija stvorila između hrvatskog društva i naših
branitelja koji se osjećaju odbačenima, kao djeca bez domovine, a to je
jako bolno! Haški sud se pretvorio u instituciju koja predvodi hajku na
hrvatski narod! U hajku na sve vrednote koje je Hrvatska branila!

*Što mislite, zašto je Bog dopustio takav križ ovom narodu? *

Bog nas kuša na sve načine, a to je još veća potvrda da smo mi Božji
narod! I neka se Bog proslavi u nama! On dopušta kušnje i dopušta
kojekakva previranja i traženja, i kad nam daje da patimo, onda je to za
neko naše buduće dobro, koje sada i ne moramo vidjeli. Bog nas želi
pročistiti i zato to dopušta. I neka Njemu bude slava, samo ga molim
ponizno da hrvatski narod doživi onaj pravi procvat, onaj pravi
blagoslov, ponizno ga molim!

/*Ako hrvatski narod ostane Božji, Bog će uvijek biti uz nas*
/
*Dajete nadu, vidim da ste uvjereni da iza svega ovoga dolazi svjetlo, i
napredak i priznanje za ovaj naš narod. Hoće li i svi nepravedno
optuženi i danas progonjeni doživjeti svoju moralnu satisfakciju i
rehabilitaciju?
*Uvijek se vraća ono što se čini drugome. Ne mogu sijati mržnju, a da mi
se ona ne vrati. Ako sijem dobro, ljubav, praštanje, mir i blagoslov,
sve će mi se to vratiti jednoga dana. Ako hrvatski narod ostane Božji, i
bude narod praštanja i mira, duboko sam uvjeren da će Bog biti uvijek uz
nas i dati nam svoj blagoslov za buduća vremena.

*Mediji su insinuirali oko Vašeg susreta s generalom Gotovinom koji se
dogodio prije četiri godine ovdje u Betaniji, u sklopu duhovnog
seminara. Kako je došlo do tih konstrukcija da je na kraju interveniralo
i Državno odvjetništvo i MUP koji Vas je zvao na obavijesni razgovor?
*
Usuđujem se reći da je danas pokrenuta hajka na Gotovinu. Traže ga na
sve strane, ispituju ljude. Da, on je bio ovdje u Betaniji, 17. ožujka
2001. godine na programu duhovne obnove. No, tada nije bilo nikakve
potjernice za njim. Ono što ja mogu reći za njega je činjenica da je
častan i moralan čovjek, da stoji iza svojih riječi i djela, i čudi me
kako se za takvim čovjekom može objaviti potjernica i poduzimati takva
hajka!
/
*Gotovina je divan čovjek*/

*Moglo bi se reći da se između vas tada razvilo jedno prijateljstvo i
duhovna bliskost.
*
Da, mi smo se tada zbližili, s Bogom i u Bogu zbližili, on je divan
čovjek i mogu reći sve najbolje o njemu. Ovo što on proživljava, težak
je križ. Nije mu lako. Ali neka se ne preda, neka bude jak, neka bude
pravi i neka ga Bog čuva, želim mu sve najbolje! I neka se ne preda
haškom sudu!

*Nose li generali Gotovina i Norac križ ovoga naroda, jesu li oni na
neki način, u duhovnom smislu, nositelji stigmi? Želi li nam preko
njihovih trpljenja Bog na nešto vrlo bitno skrenuti pozornost? *

Naravno, da. Ima jedna mudra izreka: ako izdaš jednoga čovjeka, izdao si
čitav narod. Kako mi je bolno gledati da se te dobre ljude, koji su bili
prvi u obrani domovine, sada tako osuđuje. Bolno je to gledati! I što
nam se to dogodilo, pa smo zaboravili Domovinski rat? Neka nam Bog svima
oprosti!

*Kako se Vi nosite sa svojim križem, u svom suobličenju s Isusovim
trpljenjem? Predstavljaju li Vam ljudske predodžbe o Vama poseban teret,
i njihova očekivanja čuda i rješenja preko noći za njihove probleme?
*
Istina je da me ljudi doživljavaju kao nekoga tko će im preko noći
riješiti sve probleme, a ja ih pozivam na obraćenje srca. Ja sam
svećenik, ništa više i ništa manje od toga. i tražim od ljudi da ljube
Boga. Oni koji se predaju Bogu, koji se potpuno stope s njime, ti ljudi
istinski dožive zahvat u svoje srce, to je činjenica, i u to sam se
uvjerio. Nosim se sa svojim stigmama, i samo Bog zna kako ih nosim! Ali
sam sretan, ne bih svoje svećeništvo dao ni za što na svijetu, niti svoj
životni put promijenio za neki drugi!

/*Ne bih mijenjao svoj poziv ni za što*/

*Ljudima pokušavate približiti Isusa i Njegovu osobu. Koliko ljudi uopće
shvaća da je Isus onaj koji iscjeljuje i preobražava, koji daje milost i
ljubav?*

Onaj tko zna ljubiti, zna i patiti. To su dva lica jedne te iste
stvarnosti. Malo je onih koji znaju istinski ljubiti jer moraju biti
spremni i na patnju. Čovjek se boji patnje i bježi od nje. Isus nas uči
ljubiti, posebno ljubiti čovjeka. Biti tu za čovjeka, i to je moja
snaga, Isus i ljubav za čovjeka.

*Kad ste prvi put doživjeli susret s Isusom, kad je On prvi put zahvatio
milosno u Vaš život?
*>
Točno prije deset godina, kad sam bio na duhovnom seminaru patera
Emilija Tardiffa u Ljubljani, tada se dogodilo nešto silovito u mom
srcu. Osjetio sam Boga. Dogodio se Bog u mome životu. Počeo sam
surađivati s Bogom i moliti, i ono što mi je davao kao natuknicu u moju
dušu, i što sam osjećao kao bitno, ja sam to i činio i živio, i On je
sve više rastao i događao se u mojoj nutrini. I evo, postadoh svećenik,
i ne bih mijenjao svoj život ni za jedan drugi.

*Hoćete li jednog dana svjedočiti o genezi svog obraćenja, hoćete li o
tome napisati knjigu?
*
Hoću, o tome sam već razmišljao. Rodila se ideja da napišem svoj
životopis, da napišem kako se sve to dogodilo. Mislim da bi ljude
zanimalo da kroz jednu takvu knjigu dožive životni put koji me doveo do
Boga. Osjećam da bi i neke od njih tako mogao dovesti do Boga.

*Koji su autori i duhovni pisci najviše utjecali na Vas? *

Na prvom mjestu Thomas Merton, zatim Anthony de Mello, pa mistici Ivan
od Križa i Tereza Avilska, potom sv. Augustin, a kasnije razna duhovna i
teološka literatura, Bultmann. Ratzinger, Baltasar...

*Vi ste i zanimljiv slikar. Ne samo da ste svećenik, nego i umjetnik.
Kad ste počeli otkrivati svoj likovni dar? Vaše nadahnuće je čisto
spiritualno, razvili ste jednu neobičnu likovnu poetiku.*

Slikao sam još kao dijete. Vrlo rano sam se počeo izražavati slikovno.
Kroz srednju školu počeo sam otkrivati prave umjetničke, likovne
poticaje i umijeće. Tada sam i upoznao svoju profesoricu Almu Dujmović
koja me prati i do današnjeg dana. Slika je nešto za mene impresivno,
nutarnje, a opet materijalno. Vidiš ono što osoba duboko duhovno
doživljava i proživljava. Zato volim slikati, dio sebe u materiji
očitovati. Volim na slici prikazati trenutak susreta s Bogom, trenutak
istine, tako se zove i moja prva izložba. Uhvatiti trenutak ljudskog
zanosa za Boga. Umjetnost je očitovanje duhovnosti, onoga što je duboko
u našim srcima. Umjetnost je komadić neba na zemlji. Ona je
materijalizacija onog stvarnog nutarnjeg, ona mora voditi Bogu, a ako to
ne čini, onda je u službi Zla.
/
*Križ na mome čelu*/

*Bližimo se Uskrsu, kako u duhovnom i tjelesnom smislu proživljavate
Isusovu muku?
*
Činjenica je da imam stigme, na rukama, nogama, na boku, i križ na čelu,
opečatilo me je to. Kada se u liturgijskom smislu događaju jaka vremena,
proživljavam ih na svoj specifičan način, kako se bliži Veliki tjedan
doživljavam i bol i patnju, težinu križa, o čemu ne bih sada ulazio u
detalje. A kad dođe Uskrs, i ja to proživljavam jer vjerujem u uskrsnuće
Isusovo, i srce mi je radosno što je naš Bog uskrsnuo!

*Je li stigma krvavog križa i znak upozorenja svijetu odmetnutom od Boga?
*
Ezekiel govori o stigmi križa na čelu, lako da se usuđujem reći: da,
možda je ovo neki predznak. Križ na čelu je križ, to nije bilo koji
znak, a Ezekiel o tome govori proročki, kao o predznaku nekih novih
vremena. Ljudi, došlo je vrijeme obraćenja! Obratite se Bogu i živite
Evanđelje!

*Koliko su Vam duhovno bliski veliki sveci koji su bili stigmatici poput
padre Pija i sv. Franje Asiškog, i doživljavate li ih kao svoje uzore i
zaštitnike?
*
Da, zaista ih doživljavam kao svece koji su uz mene. Križ na čelu sam
dobio uoči beatifikaci-je padre Pija, a stigme na rukama, nogama i boku,
uoči blagdana sv. Franje Asiškog u Lugano di Como. Da, te svece duboko
držim u svom srcu, pogotovo sam zaljubljen u sv. Franju Asiškog.

*Nedavno je umrla sestra Lucija, posljednja Gospina vidjelica iz Fatime.
Što mislite je li fatimsko proročanstvo posve ispunjeno?
*
Mislim da još nije, da će se stvari odčitavati u narednim vremenima, da
će se polako stavljati ljudima pred oči dubina i veličina tog proročanstva.

*Koliko Vam je važna pobožnosl prema Gospi? *

Dao sam zavjet Majci Božjoj i učinio posebnu posvetu Prečistom Srcu
Marijinu preko duhovnosti sv. Ljudevita Montfortskog. I mogu reći samo
ovo: Marija je naša suotkupiteljica, naša zaštitnica, naša zagovornica.
Ljubite Mariju jer ona je najbrži put do Isusa Krista!
/*
Neka mladi ovu našu Hrvatsku učine boljom*
/
*Što bi, u kontekstu svega ovoga, posebno još poručili mladim ljudima u
Hrvatskoj?
*
Neka se okupe i organiziraju, neka budu zajedno, i neka ovu našu
Hrvatsku učine boljom. Neka budu mudri i neka se bore za dobro domovine,
izvuku se iz letargije i malodušja. Mladi, budite mi mudri, na vama
stoji budućnost hrvatskoga naroda.

*Bili ste u Americi, tamo ste propovijedali. Kako ste je doživjeli u
duhovnom smislu? *

Ugodno su me iznenadili Amerikanci, tamo postoje župe u kojima se
danonoćno adorira pred Presvetim, što nisam primijetio u Hrvatskoj. To
je velik narod, pun kontradikcija, ali ono što sam vidio vezano uz
duhovnost i vjeru, tamo gdje sam bio, uvjerilo me kako su to ljudi
duboke vjere koji žele sve najbolje cijelome svijetu, a to što je
politika njihove Vlade takva kakva jest.. .i oni pate zbog toga...

*Globalno gledajući, rat u Iraku je loš znak. Ulazi li svijet u neko
apokaliptičko razdoblje ratova, terorizma i prirodnih katastrofa?*

Rat u Iraku je stvarno loš znak i svaki rat je loš znak. Amerika želi
glumiti svjetskog policajca i to će joj se vratiti na neki loš način,
Rekao bih, nema nikakve apokalipse. Bogu je stalo još milijarde ljudi
roditi na ovoj zemlji, i da se dogodi Bog u srcima milijarda ljudi. Ne
bih crno gledao na budućnost, ali svaki rat je tako bolan i ostavlja
duboke rane. Vjerujem da će biti sve više ljudi koji će duboko živjeti
mistiku, da će prodrijeti u fundament Kristova bivstva, da će živjeti
Boga u svojim srcima. I vjerujem da će Crkva u velikom svjetlu i dalje
nositi poruku i nadu za čovječanstvo.

*Uz Vas se vezuju i mnogi čudesni znakovi...
*
Mogu samo reći da se Bog i na taj način očitovao u mom životu. Uistinu,
dao mi je određene nadnaravne darove, kao prvo, stigme, zatim
bilokaciju, iluminaciju, levitaciju, što je potvrđeno... da, sve se to
dogodilo u mom životu.. .darovi čitanja srdaca, kardiognoza, darovi
jezika..., ali sve to služi Bogu, samo ako sam ja, kao onaj koji nosi te
darove, duboko ponizan pred Bogom i poslušan Katoličkoj crkvi...

/*Medicina ništa ne može reći o mojim stigmama, krvarenje se događa kada
dođu ljudi
s velikom patnjom
*/
*U rimskoj bolnici Gemeli ispitivali su Vaše stigme...
*
Dr. Simona Gotovac je posvjedočila o tome na televiziji, ona je bila
voditeljica cijelog tima koji me medicinski obrađivao u Gemeliju.
Utvrđeno je da su moje stigme takvog podrijetla da medicina ništa tu ne
može reći, da nije ni oboljenje tkiva, niti je izazvano mehanički, sve
su to ustanovili, jednostavno one postoje na slavu Božju.

*Kad se dogode krvarenja iz stigmi?*

Patnje znaju doći iznenada, primijetio sam da su učestale kad se
susrećem s ljudima koji mi dolaze s nekom velikom patnjom, tada osjećam
kao da za te ljude ponesem križ, za njih molim i trpim...

*Hvala Vam na ovome razgovoru. Sto biste, na kraju, poručili našim
čitateljima?*

Želim im poručiti da počnu od sebe samih graditi novoga čovjeka, da se
suoče sa sobom i istinom o sebi, da se počnu boriti, da budu jaki i mole
Boga za dobro ovoga naroda.

Welcome Parish RetreatsFr. Zlatko Sudac
Who is St. Jerome?
Kardinal Stepinac Way
Short History of Our Parish
Croatian Franciscan Custody
Statistics
Directions to St. Jerome
The Oldest Parishioner
Interview with Fr. Zlatko SudacINTRO Fr. Zlatko Sudac (pronounced "Sue-dots") was born on January 24, 1971. He is from the town of Vrbnik, on Krk island, in Croatia. He began studying for the priesthood in 1993, after completing his mandatory military service in the Yugoslav army. He was ordained a priest on June 29, 1998 and is a diocesan priest for the diocese of Krk, Croatia. Both of his parents are still alive. He has one sister, who is married and has three children. Fr. Sudac received the cross on his forehead in May 1999, on the Friday after the beatification of Padre Pio. After he received the cross, he was sent to the Gemelli Clinic in Rome to be investigated. The exhaustive investigation concluded that Fr. Sudac's cross was not of human origin, i.e. that it was formed in a way that medical science could not explain. Fr. Sudac received the stigmata on his wrists, feet and side on October 4, 2000, the feast day of St. Francis of Assisi, who was the first person in the history of the Church to receive the stigmata. Fr. Sudac currently works at the Bethany Retreat Center, which is located in the tiny village called Cunski (pronounced "Choon-skee"), on the island of Mali Losinj (pronounced "Molly Lawsheen"). This island is located in the northern Adriatic, just south of the port city of Rijeka, Croatia. This island was once part of the island Cres. In Roman times the two islands were separated at the isthmus city of Osor when a canal was dug. North and east of Losinj and Cres is the island of Krk, which gives its name to the local diocese. Mali Losinj has a population of about 6500. It dates back to at least the 12th century when about a dozen Croatian families went there from Hungary, taking refuge from the attacking Mongols. Today, Losinj is a very popular tourist site due to its beautiful island scenery, the pristine Adriatic sea, and its beautiful beaches. Fr. Sudac's primary messages are very simple ones: that love has to be the foundation of everything that we do, and if we live in love, then we live in God; that we must be open to the gifts of the Holy Spirit and the work of the Holy Spirit in our lives so that we can live the fullness of what God wants to give us; that we must die to ourselves completely so that God can fill us with Himself; that we must be completely normal people, who have our feet firmly planted on the ground, but ever aware that while we live in this world, we are not of it. This is just some of what Fr. Sudac's primary messages are. Fr. Sudac twice visited St. Jerome Parish (October 1999; January and February, 2001) What follows is his message in his own words.Q: Why did you decide to become a priest? For many years I thought about the way in which to actualize myself to the fullest as a person. I finished high school for mechanical engineering. Then I started to study philosophy and psychology. I decided to switch to the theological seminary to become a candidate for the priesthood for my diocese. To speak about my life's call means to dive a little deeper into my being, into my heart. Every person asks himself which is the way to most fully actualize himself. In the same way I thought about how I could surrender myself completely. Spirituality always excited me. I always read spiritual books. Then I simply decided and it was the final step towards trust in God. I saw that work with people, with the sick, with the marginalized makes me happy, and that if I live in that way, I would never be alone. The one who lives for people receives a great deal from people. These are the things of value which are eternal. One of the main reasons for our existence on earth is to be people who love and who live for other people. Today, this is very necessary. I am young. In front of me is life and my future, and I pray to God for the grace to have a heart for every human being, especially for those who are far away - far away from other people, from God, and from themselves.Q: Did you grow up with Catholic parents? Were they allowed to practice their faith and did the communist idea of no God affect you? How did you come to know God under communism? My family is a traditional Catholic family. And precisely that tradition is for many people a barrier to the experience of living. I would come to church comforting myself that I knew and loved God. Then I understood that that was not love but a habit. Then I asked myself if I would want to be a person who was loved (by others) out of habit. How does God feel when we love Him out of habit? Then I understood that love for God is something that is alive and original, something so deeply rooted in the depths of our being, something which changes our life, and which gives us the power to bear witness to other people. To love God in the present moment. To be alive now, not tomorrow or in the past. To live every step with God. It means to be God's messenger. That is something which has always awakened within me a certain adventure for God. God is the Father of all people who wish to proclaim Jesus Christ. One needs to have a great depth of spirit to live for everyone, because God died for everyone.Q: How old were you when you went to the priesthood? 22 years old.Q: How old were he when you were ordained? 27 years old. That was a year ago on June 29, 1998, on the feast of St. Peter and Paul . Q: Are you part of the Charismatic Movement? At the Second Vatican Council, our Church defined the Church as being institutional and charismatic. The problem is that many charismatics live outside the institutional church. We live in a time when our union with our bishops and the pope will be the only guarantee of true and correct actions of both priests and the laity. If God gave me a specific mission, then I don't have to be concerned about that mission. If God desires it, then He will do it through the Church and the Church’s leaders - He will make it possible that I live my charism for the good of the Church and all peoples. I am just one piece in the mosaic. And it would be better for me not to have been born if I were to draw attention to myself and not to Jesus Christ. Truly this is the only true way to serve God in the next millenium.Q: You were in the seminary for 4 or 5 years? Six yearsQ: How many brothers and sisters do you have? I have one sister. She is married and has 2 children. The Stigmata Q: What kind of prayer meeting were you leading when God gave you the Stigmata? That is how the newspapers wrote it. But in fact it wasn't a prayer meeting. It was a friendly get-together in one family's home. When I speak about all of those events which took place then, I speak with a tremendous fear of the Lord because I myself experienced how it all surpasses my very self. Many people have asked me what I think of all of this, and I tell them that they want to know something which I myself do not know. Jesus Christ said that by their fruits you will recognize them. If people come to my Masses and seminars and experience God there and change their lives, if many sick people are healed, if those in conflict with one another reconcile, if people throw out all of their filth before God and seek peace with God, if those in sorrow find hope returning, then that is the fruit to which we have to turn our attention, and not myself (i.e. do not turn your attention to me). I constantly announce at the seminars that if you have come there because of me, then you have made a mistake, but if you came because of Jesus Christ then stay. We must look at the giver, not the gift. I experience myself as sandals which God puts on and which he will tread upon so that through them (the sandals) He may come to those people whom He intends to reach. May God give me the strength so that with my life I may faithfully serve Him, to His honor.Q: Do you have pain in your forehead? It doesn't hurt me, except when I am in prayer, and then I feel it pulsing. On first Fridays and at certain times, it's known to bleed and leak as though it is crying.Q: Are you an Order priest? No, I belong to the diocese of Krk, in Croatia.The Blessed Mother Q: Are you close to the Blessed Mother? Very much. She is my beloved mother. All evil forces fall before her. One can pray to her only with a pure heart, and I will be grateful for her protection until the end of my life. Personally I have consecrated myself to the Immaculate Heart of Mary. The mother is truly the gentler side of our spirituality. In this technical and rough society, we are missing the mother of gentleness.Q: Did you dedicate yourself to Mary as a child? A year ago.Q: Were you close to Mary as a little boy? There is an interesting story about my mother. When she was a young girl, she wanted to be a nun with the Missionaries of Charity. But at that time, it was required that the family give a certain amount of money so that the girl could join the convent. My grandmother, that is, the mother of my mother, was very poor, and she was not able to do it. That is when my mother vowed to Mary, our heavenly Mother, that if she was not able to do it (i.e. become a nun), if God gave her a son, she would consecrate him to God. My mother acknowledged this to me only at the point when I told her that I wanted to be a priest. I never knew anything about this vow of hers. At that time, through tears, she told me about this vow she made. Through this I can see that the intercession of the Mother of God protected me.Q: Is your father alive and where do they live? Yes, they live on the island, Krk, the same place from which the archbishop of Zagreb comes. My mother went to school with the archbishop of Zagreb. In my diocese there are about 70 priests. It is one of the smallest dioceses in all of Croatia.Q: Have you been to Medjugorje? Three times. Those were unforgettable experiences. It is a holy place of prayer, silence and conversion of heart.Q: Were you a priest when you first went to Medjugorje? I was very young, a young boy the first time. Q: Have you been there since you became a priest? Yes.Q: What is the most important thing you found in Medjugorje? Honesty. To be a lover of truth. Today truth provokes. It seeks the whole person. And Mary cannot but to ask for my entire self. Giving myself to Mary and to God, I do not lose myself, but I find myself. That is what I carry from Medjugorje. The message I received - especially have trust in God. 2,000 people attended Fr. Sudac's Retreat in Tinley Park, ILL, Feb. 2001 Gifts From God Q: Have Jesus or Mary ever spoken to you? No, I have never had a vision or an apparition, but I have a conversation of the heart. It is a gift of being able to diagnose or read people's hearts. That gift is manifested with me when I am in spiritual conversations or hearing confessions. It is always given as a help to the person so that he can express himself and fall in love with God.Q: Did that gift of reading souls come after the stigmata? Before the phenomenon of stigmatization, I had gifts like the gift of tongues, the gift of healing, the gift of counsel, and slowly the gift of knowledge came also. After the stigmatization, I received many other gifts. Some of these gifts overwhelmed me very much. And so I needed some time to get accustomed to what was happening. By this I refer specifically to the gifts of levitation, bilocation, illumination, and the knowledge of upcoming events - the knowledge about the near future, especially about future dangers.Q: Are you allowed to speak of those? I would like to wait until a certain time passes. I am in cooperation with some experts - the top experts in the world. I would like the whole thing, from their side to be well observed. And until the official Church makes an announcement regarding these certain phenomenon, in my heart I am not sure whether it is good to speak about these things. I want to draw attention to Jesus Christ, and I am afraid that with these things, I may be drawing attention to myself. I am a sinful man. Since the stigmatization, I have a tremendous need for the Sacrament of Confession. For me it is the same as for everyone else to walk this earth, to be little and in that way I will belong to God.Q: You spoke of the gift of languages, is it a gift of tongues or is it a gift of multiple languages? No, the gift of tongues have two or three groupings. One is that a person has never studied a known language but is able to speak that language. The second is that a person can speak old forgotten Hebrew, Aramaic or other old Semitic languages. And the third gift is the so-called babbling - when a person through the grace of God can speak the so-called angelic language. This gift is mentioned in Holy Scripture. We have to be very careful with this gift because evil spirits can also use this gift of tongues. Once there was a séance where people were praying in tongues, and these gifts of tongues were tape-recorded. A person who had the gift of understanding tongues, understood that those were all cursing, blasphemies and profane language against God. At Pentecost when the apostles spoke in various tongues, then one spoke and everyone understood. With us at our prayer meetings, it so often happens that everyone speaks (in tongues) and no one understands. My experience is this - the one who has the gift of tongues and feels purity in their heart and the need to praise God with this (gift), he should begin to pray out loud. But if in that moment, a person with the gift of understanding tongues does not come forward, then that gift, in that moment is not given for the building up of the community, but for the individual building up of that person. Then I recommend that that person pray quietly to himself. Every gift which we have is not given for the individual person but for others, for the community. I am at the service of the will of God.Q: Can you tell us about your bilocation? It's a very interesting gift, which is manifested only at the point when other people bear witness to it. The person (with this gift) up until the last moment is not certain what is happening with him. You have the feeling that you are at one place, but your heart and imagination wants to be somewhere else. This happens when the person is forbidden from being with God, with prayer, with the Blessed Sacrament. After a similar prohibition which I experienced, the bilocation manifested itself.Q: They would not let you close to God so when you bilocated you went close to God? I was with God at one place and the other, but the other place I experienced more in my heart and imagination than in my body. It's interesting that I knew everything that was happening there. I would have ascribed this all to my imagination had some people not come forward and confirmed it all - six people who saw me physically there. With one of these people I even shook hands.Q: This was at home in your diocese? At the same time I was with some young people praying and meditating. (Fr. Jozo's additional commentary) "and they knew he was there - he was praying with them. At the second place it was a church and some people saw him in front of the church and they shook his hand so they knew he was there."Q: Father Sudac, you said at the beginning of the interview that this has given you (tremendous) fear of the Lord. I still feel it very much. God is something which surpasses any and all thoughts about Him. He surpasses our feelings, and even the state of our souls. It is impossible to speak about Him. The only way to communicate with God is to love God. We have to sink into God so that I no longer exist but God does. When I do this I don't lose myself, but find myself in God. This can be understood only by those people who love God with all their heart, all their soul, and all their strength. If anyone sins, the only cause for all sins is the lack of love towards God and the lack of love for mankind and ourselves, that is the cause of all evils. If this wounded humanity would discover the formula of love, unconditional love, this life would be heaven on earth. During the Mass at St. Jerome's in Chicago.












- 11:42 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< listopad, 2006 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Lipanj 2013 (3)
Svibanj 2013 (3)
Svibanj 2012 (1)
Kolovoz 2011 (1)
Veljača 2010 (1)
Rujan 2009 (1)
Kolovoz 2009 (12)
Svibanj 2009 (1)
Travanj 2009 (1)
Veljača 2009 (2)
Siječanj 2009 (2)
Prosinac 2008 (3)
Listopad 2008 (2)
Kolovoz 2008 (3)
Srpanj 2008 (1)
Kolovoz 2007 (1)
Lipanj 2007 (53)
Svibanj 2007 (115)
Travanj 2007 (90)
Ožujak 2007 (48)
Veljača 2007 (74)
Siječanj 2007 (26)
Prosinac 2006 (17)
Studeni 2006 (8)
Listopad 2006 (15)
Rujan 2006 (28)
Kolovoz 2006 (58)
Srpanj 2006 (11)
Lipanj 2006 (5)
Svibanj 2006 (2)
Travanj 2006 (2)
Ožujak 2006 (2)
Siječanj 2006 (4)
Prosinac 2005 (9)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Linkovi

Blogeri