Ratnik svjetlosti

19.02.2006., nedjelja

MALI PAS

Htio bih napisati par rijeci o svojoj obitelji. Ili bolje receno o jednom clanu obitelji.
Oni koji me na neki nacin poznaju, znaju da moju svijetlu stranu svemira sacinjavas upravo obitelj. Bez obzira na bilo koji dosadasnji uspijeh, nekada mi se zivot ucini teskim. Previse misli zaokupi mi mozak a previse posla umori mi tijelo. Ali vec sama pomisao na cilj i moje andjele vraca mi snagu i pozitivnu misao. Tu su kako bi sva imalo smisla, kako bi pobijeda bila slada a ja bio ono sto zelim biti.
Cini mi se da sve ima neki smisao osim jednog. Mali “pas” Candy.
Jos od ranih dana imao sam nevjerojatnu averziju prema malim psima iako nisam imao neki poseban razlog. Mozda zbog koje kakvih filmova ili mozda crtica u kojima prikazuju pretjerano blesave i antipaticne zene u bundama ispod litara sminke- kokoske ali obavezno u krilu s nekim isflustiranim prdekalom koji moli boga da ga ne napadne nista vece od krpelja jer nema sanse, ali svejedno histericno laje na sve sto se pomakne. To su obicno neke pudle, pekinezeri, maltezeri, fritezeri,… s nekim smijesnim imenima poput: cici, pipi, rudi, pupi, miskica, suskica, nje, nje, ovo ono… Moj koristi polovicu tih imena uz jos dodatne koje ne znam izgovoriti.
Interesantno da se bas meni koji dobijem svrab po mozgu kad ugledam takvog psa upravo takav s-tvor meni desi. Ali nije bilo puno biranja, jer ja sam bio taj koji je upao u obitelj s takvim clanom i vec mu cetri godine trazim smisao.
Kazu da je mali pas dobar za dijecu. Nije istina! Kad bi se dijeca igrala, pas laje iz petnih zila. Ne zeli igru. Mada ga razumijem, mogao bi se razbiti.
Kazu, sa psom se barem mozes prosetati. Nije istina! Ovaj je programiran na dvadeset metara pola sata. Ili se umori ili lize neko govno.
Kazu, mali psi su pametni. Nije istina! Moj ne kuzi nista. Dodi, sjedni, stani, kreni,… ma kakvi, ni makac. Nekada se u stanu namontira deset centimetara pred zid i tako meditira dok ju netko ne pomakne. (ili ja ne prestrasim) Ako padne kisa a pas vani u panici smo, ne pokupimo li je na vrijeme utopiti ce se. Ili smociti, a onda smrdi ko kuga.
Kazu, pas je najbolji covjekov prijatelj. Mozda, ali ovaj moj laje kada god me vidi ili ne vidi ali cuje, a kada me ne cuje ali osjeti tada me ugrize!
Uzmimo da u prosijeku moj mali pas zalaje bar dva milijona puta u jednom danu, od kojih me bar dvadest puta probudi dok spavam. Znaci, ako iskalkuliram u ove cetiri godine ta “suskica”, “puskica”, “njuskica”,…j…joj pas …, me probudila barem 14 600 puta!
Zamislite da vam netko kaze da ce vam pokloniti nesto sto ce vas u naredne cetiri godine toliko puta nepotrebno probuditi. Pucali bi mu u noge, mislili bi da ce vam u najmanju ruku pokloniti picajzle na guzici.
Sjetio sam se prijatelja Lujota (kakvo ime- takav lik, kakav lik- takav pas), koji ima nekog smijesnog malog psa. Svaki put kada bi pokusali pricati na telefon pas bi vristao dok ne bi valjda u nesvijest pao. Medutim, nije sav problem u psu vec i u Lujoto. Kad bi pas zapoceo sa izbezumljenim urlanjem, Lujo bi prekinuo razgovarati sa mnom i nastavio njemu ili njoj objasnjavati kako je nepristojno lajati dok se prica. Valjda ostatak dana pas prica ili igra sah.
Nije sve samo u galami. Mozete zamisliti kako samo ja izgledam dok “secem” svog malog psa. Kao Lujo. Objasnjavam psu da se mora prije ili kasnije pomaknut s mjesta ili s nekog govna jer ce pasti mrak pa ce upasti u neku rupu na cesti ili ce naici neka macka pa ce biti panike.
Ma kakvi, ne dignem li ju i odnesem kuci nastaviti ce s razmisljanjem do Uskrsa.
Ipak, nakon ne previse razmisljanja, mislim da je svrha mog malog psa da nas jebe svakog na svoj nacin…



Vidi se da mi nije samo “Mala Macka” bila manijak…

;) Sunchi Blogeri ma gdje god bili!

12.02.2006., nedjelja

Jedan uobicajeni razgovor

Dragi Blogeri, htio bih sa vama podijeliti jedno vrlo osobno iskustvo.
Prije neki dan cuo sam se sa majkom. To je mozda oko 120-ti telefonski razgovor otkako sam otisao. Cujemo se jednom mjesecno, koliko mi je otprilike potrebno da dodem k sebi od prijasnjeg razgovora. Vremenom potisnem osjecaj, ischilliram, pa kada se ponovno zabrinem nazovem.
Razgovor se vec preko deset godina odvija na isti nacin.

JA: Hej Mam ja sam!
MAMA: Ej. (zvuk nalik samrtnom izdisaju).
JA: Kako si, sta ima novog?
MAMA: Jako sam lose, puknuo mi je cir na zelucu.
JA: Ali…, nisi u bolnici? (znajuci sa sigurnoscu da je puknuce cira prvi stupanj hitnoce, I da se nalazis na Mont Ewerestu, doci ce po tebe i na redu si za operaciju)
MAMA: Sta si lud, narucili su me za mjesec dana na neku pretragu!
JA: Znaci nije puknuo?
MAMA: Mozda ne, ali boli jako vec danima.
JA: Kada zaboli popij mlijeka i nesto pojedi ionako volis jesti. Doktor ce ti dati neke tablete, proci ce, ne brini…
MAMA: Kukovi su mi se raspali, koljena su odavno bila za operaciju, zglobovi su neupotrebljivi…ma…nema veze. Sta je?
JA: Pa evo zovem te. Zasto se ne javljas? Zvao sam te milijon puta. Danima se ne javljas.
MAMA: Ne javljam se. Sta bi se javljala? Pa da me manijaci nazivaju. Neki manijak me zove otkako si ti otisao.
JA: Sta vec deset godina? Nisi mu dosadila? Pa dobro, zasto se ni na mobitel ne javljas? Taj valjda nema nitko.
MAMA: Bila sam u bolnici… Ti se javi, nikada ne zoves.
JA: Pa evo me kako ne zovem? Gledaj Mam, imam program “Skype” . Ako hoces doci ce po tebe Butt Head ili Denis, odvesti ce te kod sebe kuci pa mozemo pricati i ujedno se gledati. I to nam je besplatno. Sta kazes?
MAMA: Nemam ja novaca za to…Nema smisla da pisem e mail, moram ici u Kont, tamo moram platiti, idem na Yahoo napisem dvije rijeci i sve nestane…To nema smisla…
JA:? Ali Mam, plati pola sata ili sat ne pet minuta. Gdje je problem?...
MAMA: Ne! (prekinuvsi me) Za sve treba puno vremena. Dok se upisujem na Yahoo to traje satima, dok produ sve reklame…
JA: Cekaj, ne razumijem. Pitaj nekog da te upise na Yahoo, pa mi ti pomalo pisi o svemu…
MAMA: Znam kako se salju poruke, pa saljem poruke u Luxemburg, Svicarsku, (Tunguziju),….!!!
JA: Ali…, zasto onda ne saljes meni?
(trenutak tisine nakon dotadasnjeg povisenog tona zaparo liniju)
MAMA: Nemoj me nervirati. Puknuti ce mi cir na zelucu!
JA: Ali dobro dok jos nije puknuo ajmo normalno razgovarati. Nemoj vikati…
MAMA: Kako nece puknuti kad se nerviram radi tebe! Umrijeti cu!
JA: Ok, ali opet vices. I opet mi pucas neku griznju savjesti,. Opet ja kriv za tvoju smrt. Vidis da si jos ziva. Ajmo pricati normalno, falis mi, htio bih da pricamo normalno, opusti se…
MAMA: Nemoj tako sa mnom razgovarati! Jasno da cu umrijeti radi tebe kada me nerviras! Sta hoce?
JA: Ajde da ja zovem kad se smiris.
MAMA: Ma…! BUM! - slusalica na drugoj strani dobila naprsnuce lubanje od jacine njeznosti.



Puno u zadnje vrijeme razmisljam o majci. Pokusavam je se sjetiti. Dugo godina ne zivimo zajedno a skoro dvije godine se ne vidimo.
Sjecam se da je ostarila. Zadna slika njenog lica koju se sjecam je na mom vjencanju dok je nosila crvenu haljinu. Crno-sijeda kosa bi joj svako toliko upadala u oci. Svjetlo plave oci ledeno hladnog pogleda. Namjesten direktorski osmijeh i ono sto do tada nisam primjetio. Bore! Puno novih bora. Crta vremena i vjecne zabrinutosti. Nije pokusala niti sakriti nezadovoljstvo. To vjecno nezadovoljstvo mojih odluka i koraka.
“Zrtvovala sam svoj zivot za tebe”- recenica, mozda jedina koja je i potkovana zvukom njenog glasa.
Zelim si dopustiti da na trenutak budem realan i matematicki sagledam odnos. Zelim se usredotociti na svoje sjecanje i prisjetiti se onog cega se ne sjecam.
Ne sjecam se majko jacine tvog zagrljaja- ne sjecam se.
Ne sjecam se da si mi rekla da me volis- jednostavno se ne sjecam.
Ne sjecam se da si me ikada pitala da li mi mozes kako pomoci- mozda sam ja trebao traziti pomoc?
Ne sjecam se podrske u onome sto ja jesam i sto zelim biti.
Ne sjecam se tvojih savjeta, osim onih- ne vjeruj sta ti netko kaze.
Sjecam se ipak necega.
Udaraca, vike, izbacivanja iz kuce,…ali bio sam mali! Ne mogu se sjetiti sta sam tako lose mogao napraviti da sam moram satima isprebijan biti u hladnom portunu bijezeci od stanara na dolasku ili odlasku. Sram me bilo sta da im kazem sta radim usred noci u portunu sam. Kasnijih godina je bilo lakse. Legao bih na neku klupicu, jos ako je ljeto- bingo. Mir!
Govorila si da si me trebala dati u sirotiste ili neki internat kao sto druge majke svoju djecu. Sjecam se da mi nije bilo jasno zasto. Nije niti danas. Pojma nemam. Je li bilo to vrijedno kada se ja danas sjecam suca i kazne ali ne i motiva. Jesam li retardiran ili to nije bilo toliko vazno pa se jednostavno ne sjecam…?
Imam i neke lijepe uspomene.
Bio sam maleni, jako maleni. Ti si bila lav a ja lovac. Pucao sam iz plasticne zute dvocijevke a ti bi se svako toliko bacala na leda…
Sjecam se da smo zajedno plesali na stvar Tunder Strake od AC/DC. Mada mi nije jasno koji mi je kurac bio da sam na tu stvar plesao. A tebi, jos manje.
Sjecam se da si mi pomogla da si kupim prvi Kawasaki, ali uredno sam vratio…
Sjecam se poklona za Svetog Nikole.
Sjecam se…..
Ne zelim razmisljati o ruznim stvarima, jer je valjda, bilo i onih lijepih.
Zelim zaboraviti. Zelim oprostiti. Ne ljutim se, niti nemam na sta. Zar ti imas radi cega se uvijek ljutiti? Znam da si mi dala najbolje sto si mogla. Uvijek si htjela najbolje za mene. U biti, mozda si samo htjela da sam netko drugi, tko ce zivjeti Tvoj san i radi toga biti sretan. Ali san koji imam, je moj i ja ga zivim. Mada, da si me bar jednom u zivotu pitala sta ja zelim, mozda bi i ti bila sretna.
Govorio sam ti i jos ti uvijek govorim. Ti me slusas ali ne cujes.
Pisao sam ti i slao adresu mojeg bloga. Puno puta. Imam 8000 posjeta a niti jedan tvoj.
Ne pitam zasto. Bojim se odgovora. Ako mi odgovoris da se na blog placa ulaz ili izlaz, ili da te trazi da prvo citas cool listu ili sta ja znam sta pa zato ne citas sta ti sin pise, tuzit cu te redakciji bloga! ;)

Zapitam se mnogo puta da li sam hendikepiran. Oca nisam nikad upoznao pa mi valjda zato ne fali, Majku sam upoznao ali se je ne sjecam . Ne sjecam se puno toga iz proslosti.
Mozda zato sto se ne zelim sjetiti.
O mnogocemu ne zelim razmisljati, ali me ovakvi razgovori prisjete.
Prisjete me da neke stvari niti ne trebamo pokusavati razumjeti.

Nekada smo samo zvijezde koje nastaju jedna radi druge, ali zive neovisne jedna o drugoj.
Moja snaga se nije ugasila. I dalje svjetlim. Vjerujem. Djelujem.
Volim… Zovem…




<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se