O reketima - jeste li znali?

29.11.2017.

Stolni tenis


Prof. Radivoj Hudetz

O reketima - jeste li znali?!

Priče o povijesti stolnog tenisa su ujedno i priče o povijesti reketa za stolni tenis. U stolnoteniskom muzeju ITTF-a mogu se razgledati muzejski primjerci reketa svakojakih oblika i materijala od kojih su izrađeni. Posjetioci muzeja mogu razgledati primjerke starije od sto godina, no o njima ništa ne znam osim onog što piše u tekstu uz izloženi primjerak. No kako sam počeo igrati pred više od 70 godina prisjećam se priča o stolnoteniskim reketima koje su dijelom već zacijelo pale u potpuni zaborav.
Kada sam 1946 počeo igrati stolni tenis u ono poslijeratno vrijeme bio je veliki problem nabaviti kako reket za igru tako i loptice. Prvi reket s kojim sam igrao i svoje prve turnire bio je reket koji je s jedne strane imao gumu sa zupcima a s druge strane oblogu od pluta. To su bili uobičajeni reketi, s gumom sa zupcima igrao se forhend! Kako sam počeo ozbiljnije trenirati i igrati turnire uspio sam nakon velikih muka nabaviti "Richard Bergman" reket - bio je neobičnog kruškolikog oblika, imao je s obje strane gumu sa zupcima a bio je napravljen od slojeva zapadnoafričkog okume drva - o reketima napravljenim od takvog furnira u to smo vrijeme svi maštali! S tim reketom sam godinama igrao dok mi ga na jednom turniru nisu ukrali. Mislio sam da mi se svijet srušio, pokušavao sam s nekoliko drugih reketa i nakon kraćeg lutanja nastavio s reketom "Alex Ehrlich" - to više nije bio "okume" , bilo je "brže" drvo, neobičnog oblika drške - drška je bila odrezana u koso. S tim sam reketom počeo igrati negdje 1955 i kada danas koji puta zaigram stolni tenis još uvijek igram s tim reketom!! Na tom se reketu promijenilo bezbroj guma - aktivnu karijeru završio sam s klasičnom gumom sa zupcima, u kasnijim povremenim nastupima bilo je na forhendu beksajda a na bekhendu i antispina i gume s dugim zupcima ("trave") i gume s kratkim zupcima i spužvom ("soft" ili "sandwich"). Moje preko šezdeset godina staro drvo očito budi interes ponekih veterana, te sam za prodaju tog drva dobivao u više navrata neobično lukrativne ponude!
U pedesetim godinama prošlog stoljeća nije bilo dućana u koji biste ušli i izabrali odgovarajuće drvo i gumu, platili i imali reket kakav ste poželjeli! Kao prvo uopće nije bilo trgovina u kojima bi se moglo odvojeno kupiti gume i drva za rekete - ako, onda se moglo kupiti samo gotove rekete. Daleko najpopularniji reket bio je čuveni smeđi "Viktor Barna" reket kojeg je proizvodila tvornica Dunlop. Taj reket je još desetljećima nakon što su gume sa zupcima u vrhunskom stolnom tenisu otišle u penziju bio i ostao pojam "klasičnog reketa", popularan u krugovima veterana, rekreativaca! Taj reket se zajedno sa svojim imenodavcem zadnji puta pojavio u finalu svjetskog prvenstva 1954, kada je Barna nastupio u finalu igre muških parova. Pored "Barne" tu su bili reketi "Johnny Leach", "Richard Bergman", "Alex Ehrlich", "Guy Amouretti", "Cor du Buy" i razni drugi. Uz reket "Alex Ehrlich" proveo sam najveći dio svoje igračke karijere pa su me naravno golicale i pričice vezane uz igrača Alexa Ehrlicha, po kojem je taj reket dobio ime. Imao sam prilike upoznati ga pod njegove "stare" dane, kada je živio u Parizu. Bio je sasvim neobičan čovjek, nije ga se moglo uklopiti u nikakve kalupe. Kao Židov iz Poljske prošao je strahote logora nacističke Njemačke, obitelj mu je stradala u holokaustu no on ipak nije postao ogorčeni čovjek. Vodio je boemski život, radio kao trener, bio neprestano na putu u svom starom Mercedesu. Kada se u Danskoj pojavila pornografija shvatio je mogućnost dobre zarade i iz Danske na crno dovozio pun automobil pornografskih časopisa koje je prodavao uz dobru zaradu. Jednom sam prisustvovao otvorenju jednog njegovog privatnog trening kampa i gotovo nisam mogao vjerovati svojim očima - Alex je poredao sve učesnike, održao im govor o važnosti predstojećeg trening kampa i zatim idući od jednog do drugog davao im u ruke "Alex Ehrlich" reket rekavši da na njegovom kampu svi moraju igrati s najboljim reketima. Nakon tog uvoda slijedila je demonstracija tehnike - Ehrlich je bio igrač svjetske klase ali je imao sasvim specifičan bekhend udarac, nisam nikada vidio da je neki igrač uspješno izvodio taj udarac tehnikom kojom je to uspijevalo Ehrlichu! No demonstracija te tehnike je bila prva, osnovna lekcija u njegovom kampu?!
U pedesetim godinama prošlog stoljeća s reketima su se dešavale velike promjene. Bio sam svjedok raznih za stolni tenis "povijesnih" promjena ali i svakakvih lokalnih zgoda i zgodica s reketima. Već 1951 se na svjetskom prvenstvu u Beču pojavio Austrijanac Fritz s crnom spužvom na reketu i s tim reketom napravio pravi rusvaj u turniru. Nisam bio tamo, samo sam po povratku naših igrača čuo te priče. Nakon što su Japanci na svjetskom prvenstvu 1952 na prepad reketima sa spužvastom oblogom osvojili ekipno prvenstvo svijeta to je prestao biti pojedinačni fenomen i reketi sa spužvom su se proširili svijetom stolnog tenisa kao stepski požar. Moj prvi susret s takvim reketom bio je kada se ujesen 1952 na klupskom treningu pojavio naš reprezentativac Dr. Žarko Dolinar i počeo isprobavati novi reket sa spužvom kao oblogom. Igrati protiv protivnika s takvim reketom bilo je neobično iskustvo - udarac loptice u debelu spužvu (1 cm pa i više!) na reketu protivnika nije se uopće čuo a loptice su dolazile daleko brže nego što je to bio slučaj nakon udarca izvedenog reketom s klasičnom gumom. Žarko je već nakon mjesec dana igranja s tim reketom to dobro naplatio, osvojivši na opće iznenađenje vrlo jako Međunarodno prvenstvo Austrije, izluđujući protivnike svojim novim reketom. Dolinar je već i prije nego je stavio spužvu na reket imao reket sasvim neobičnog oblika - bilo je to veliko četverouglasto drvo, i on sam ga je zvao "lopata". Reket je držao na sasvim osebujan način, slično penholderu ali to je bilo sličnije današnjem držanju reketa igrača koji igraju klasičnim držanjem reketa pa za forhend servis ispuste reket iz ruke. Svojedobno je bilo više igrača u Jugoslaviji koji su tako držali reket pa se taj način držanja reketa čak nazivao "Yugoslav stop grip", koji je kasnije u potpunosti nestao. Žarkov reket je bio poseban i po tome što je s druge strane s kojom nije igrao imao nacrtanu mrtvačku lubanju s dvije poprečne kosti! Mladi Opatijac Jurica Barlović također je uskoro nakon Dolinara stavio na forhend spužvu, pa su svi izbjegavajući spužvu nastojali igrati na njegov bekhend, gdje je još uvijek bila klasična guma. No zahvaljujući dobrim dijelom i tom novom oružju Jurica je otišao na svjetsko prvenstvo u Londonu 1954. Tamo su se u finalu sastali Japanac Ogimura i Šveđanin Fliesberg, obojica su igrali sa spužvom. Bio je to finale gotovo bez igre, igralo se uglavnom na jedan udarac, publika je prisustvovala "bezglasnom" stolnom tenisu. Takav finale se ponovio i 1955, kada su u finalu dva igrača sa spužvastim reketima Japanac Tanaka i naš Dolinar odigrali najkraći finale u povijesti stolnog tenisa - nakon svega 13 minuta rezultat je bio 3:0 za Tanaku! Sličan finale vidio sam i na Međunarodnom prvenstvu Jugoslavije u Beogradu 1954, kada je Dolinar pobijedio Mađara Szepesija - bio je to stolni tenis u kojem se udarac loptice u reket uopće nije čuo a poeni su trajali dva, maksimalno tri udarca. Krajem pedesetih svijet je shvatio da je čista spužva propast za sport pa je takva vrsta obloga zabranjena, ali je dozvolom da se spužva koristi kao podloga ispod klasične gume otvoren prostor za nove revolucije u stolnom tenisu.
U vrijeme dok je spužva ulazila u svijet stolnog tenisa još uvijek je paralelno egzistirala i klasična guma. U ono vrijeme igralo se s gumom sve dok u sredini gume zupci zbog istrošenosti nisu počeli otpadati, guma je u sredini "oćelavila". Moj dobar drug Marko Tarle, kasnije ugledni znanstvenik, s kojim sam igrao u ekipi na sasvim je neobičan način rješavao problem "ćelave gume" - djelić gume koji je izgubio zupce nadomještao je s rubom neke druge, u sredini već potrošene gume. Na taj način je njegov reket uskoro ličio na mozaik složen od djelića guma raznih boja! U ono vrijeme to nije bilo zabranjeno pravilima i njegov je reket na svakom turniru bio prava senzacija! Na drugoj strani bio je svima dragi volonter Veljko Gospodnetić, organizator tradicionalnih otvorenih turnira u Zagrebu. Pored svog volonterskog rada u organiziranju stolnog tenisa bio je dodatno svima poznat po svom reketu i po običaju da na kraju turnira na oproštajnom domjenku zapjeva iz sveg glasa - imao je vrlo snažan glas ali nije baš uvijek pogađao melodiju! Njegov reket bila je velika drvena "lopata", reket znatno veće površine za igranje nego što je to uobičajeno. No nije samo oblik reketa bio jedinstven, jedinstvena je bila i činjenica da je to bio drveni reket bez ikakve obloge, bez gume! Kada je on igrao zvuk njegovog drvenog reketa odzvanjao je u svim kutovima dvorane. S tim je reketom igrao sve do duboko u starost - u rekreativnoj ligi u kojoj je igrao više od pola stoljeća posebnim su mu pravilom dozvolili da i dalje igra svojim drvenim reketom, iako je to u međuvremenu stolnoteniskim pravilima bilo zabranjeno!!
Sredinom pedesetih godina još su uvijek rašireno bili u upotrebi reketi s klasičnom gumom bez spužve, paralelno s reketima sa spužvastom oblogom, koji su međutim postajali sve popularniji i sve više štetili razvoju stolnog tenisa. Ja sam uporno nastavljao igrati reketom s klasičnom gumom ali jedan moj partner u ekipi Ivan Stojić, kasnije ugledni advokat, nije bio zadovoljan niti s klasičnom gumom niti sa spužvom pa je došao na ideju da to dvoje kombinira - na tanku spužvu je u domaćoj radinosti nalijepio klasičnu gumu i počeo igrati s takvom "kombiniranom" gumom. Bila je to prava revolucija, protivnici su imali ogromnih problema s tim novim reketom - spužva je davala reketu brzinu a klasična guma je omogućavala bolju kontrolu i davanje rotacija. No moj prijatelj nije pobrao slavu (i novac) izumitelja "sandwich" reketa - siguran sam da kada je on napravio svoj reket još nigdje nisam niti vidio niti čuo za takvu gumu, tek se nešto kasnije na tržištu u inozemstvu pojavila "sandwich" guma, što međutim nije imalo nikakve veze s njim! U to vrijeme vrlo su popularni bili gotovi reketi s takvim gumama koji su dolazili iz Japana - tada je još Japan bio bez konkurencije i mogao je proizvoditi i rekete srednje klase kao na primjer tada popularne St. Brite rekete ali nije dugo trajalo da ih Kina sasvim istisne iz tržišta reketa srednje i niže klase!. Nakon pojave gume sa spužvastom podlogom i zupcima okrenutima na van pojavila se i guma sa spužvastom podlogom i zupcima okrenutim na unutra. S glatkom površinom gume okrenute na van odjednom je bilo moguće lopti davati vrlo jake rotacije, pojavio se novi udarac koji je od početka šezdesetih postao dominirajući udarac u stolnom tenisu - pojavio se topspin. Nakon zabrane reketa sa spužvom i dozvole da se spužva koristi kao podloga pod klasičnom gumom sa zupcima dolazi u šezdesetim godinama do naglog razvoja različitih guma sa zupcima na van i na unutra. Dok su prve generacije sjajnih Kineza (Chuan Tsetung, Li Fujung, Hsu Yin Sheng i drugi) koristili gume sa zupcima na van Europljani su već koristili gume sa zupcima na unutra (beksajd) i počeli igrati topspin. Topspin doduše nije bio europski izum, došao je po prvi puta 1960 iz Japana gdje su taj udarac razvili kao razorni udarac koji će uništiti europsku rezanu obranu! Europa je međutim svesrdno prihvatila taj udarac, bilo ga je lakše i efikasnije izvoditi klasičnim načinom držanja reketa negoli japanskim penholderom. Kinezi su zbog svoje "kulturne revolucije" bili prisiljeni na 6 godina prekinuti sve međunarodne sportske kontakte pa kad su se nakon te apstinencije vratili na međunarodnu scenu našli su se u nebranom grožđu - nisu znali što i kako igrati protiv novo razvijenog topspina, nisu znali što početi s antispin gumom koja se u međuvremenu pojavila kao odgovor igrača s rezanom obranom na topspin. Šezdesete godine bila su za razvoj reketa a samim time i za razvoj stolnog tenisa vrlo burna vremena. Sve kvalitetnije gume sa zupcima na unutra (beksajd) omogućavale su sve jače rotacije. Potkraj šezdesetih se pojavila sasvim nova generacija guma predvođena Sriver gumom - u to sam vrijeme bio već samo trener i kada sam prvi puta za probu dobio u ruke reket s takvom gumom nisam mogao vjerovati kakvu sam rotaciju i brzinu udarca s tom gumom mogao dati loptici. Bio je to jednaki skok naprijed kao i petnaestak godina kasnije kada se u stolnom tenisu proširilo prelijepljavanje guma. Dragutin Šurbek je kao jedan od predvodnika novog vala takozvanih "spinera", igrača koji su napadali topspin udarcima osvojio 1968 pojedinačno prvenstvo Europe igrajući još s beksajd gumom stare generacije, gumom koja je u usporedbi s gumama Sriver generacije bila kao zaprežna kola u usporedbi s modernim autom. Šurbek je u tom finalu igrao protiv Mađara Borszey-a, defanzivnog igrača koji je koristio novootkrivenu antispin gumu, koja je obrambenom igraču olakšavala vraćanje topspina.
Nekoliko godina kasnije, 1971 kada su se nakon višegodišnje izolacije na scenu vratili Kinezi, s takvom je antispin gumom solidan francuski defanzivac Weber načinio pravi pokolj među Kinezima koji u tom trenutku nisu imali pojma kako igrati protiv takve gume! Antispin guma je relativno brzo nestala iz vrhunskog stolnog tenisa jer su njene mogućnosti za aktivniju igru bile gotovo nikakve. Vratila se na scenu tek u jednom kraćem intermecu kada je u kombinaciji s istobojnom beksajd gumom postala opasno oružje – obje gume bile su iste boje, igrač je okretao reket i protivnik je vrlo teško mogao na vrijeme otkriti s kojom je stranom reketa igrač kod servisa ili u igri udario loptu - zbog vrlo različitih karakteristika beksajda i antispina ako se na vrijeme nije vidjelo s kojom je gumom lopta udarena to je imalo za posljedicu mnogo direktnih grešaka u vraćanju. Najpoznatiji igrač s takvom kombinacijom guma bio je Kinez Cai Zhenhua, dvostruki svjetski viceprvak - imao je na reketu dvije crne gume, jednu beksajd i drugu antispin. Naročito neugodan bio je servis jer je on kod servisa istovremeno jako udarao nogom u pod tako da protivnik nije mogao niti po zvuku ustanoviti da li je Cai udario lopticu beksajdom ili antispinom. To je bila nova opasnost koja se nadvila nad stolnim tenisom - takav stolni tenis nije usrećivao niti igrače, posebno ne one koji su morali igrati protiv takvih protivnika a za gledaoce je to bila katastrofa. Zbog toga je početkom osamdesetih na kongresu ITTF-a (1983) usvojeno pravilo da reket mora biti dvobojan - s jedne strane crvena, s druge strane crna guma. To je eliminiralo velike prednosti igre s kombinacijom antispin - beksdajd kod servisa jer se više nije moglo "varati" protivnika okretanjem reketa - odmah se vidjelo s kojom gumom je loptica udarena pa je izostao efekt iznenađenja, glavni na koji se s takvom kombinacijom guma računalo. Na kongresu ITTF 1983 na kojem je zbog antispina usvojeno pravilo o dvobojnim reketima došlo je i do pomalo smiješne situacije - u želji da se smanji efekt servisa s kombinacijom antipsin - beksajd predloženo je da se zabrani glasno udaranje nogom o pod - na taj je način prikrivano da li je s jednobojnim reketom loptica udarena antispinom ili beksajdom. Kako je uvođenjem dvobojnog reketa takva prednost anulirana kongresu je promaklo da je u paketu prijedloga prihvaćen i prijedlog da se zabrani udaranje nogom o pod. Tek nakon usvajanja "probudili " su se nizozemski delegati i uzbuđeno zatražili ponovno glasanje i brisanje tog prijedloga uz obrazloženje da će njihova najbolja igračica, tadašnja prvakinja Europe Vriesekop biti onemogućena u svojoj igri jer forhend napad igra tako da pri tom udara nogom glasno u pod. Tek u tom trenutku svim je delegatima postalo jasno da su usvojili nemogući prijedlog promjene pravila pri čemu bi suci mogli kazniti svaki glasniji doskok igrača u igri te je ponovnim glasanjem zapravo već izglasani prijedlog skinut s dnevnog reda!

Jedna od priča u to vrijeme bila je i priča o reketu Sarkisa Sarkhojana, ruskog stolnoteniskog virtuoza, kasnije uglednog trenera. Sarkis je imao odličan forhend topspin i sjajan bekhend udarac, koji je međutim bio još znatno neugodniji zbog činjenice da je on na bekhendu godinama imao staru gumu koju nije mijenjao. Njegova stara guma na bekhendu praktički je poprimila karakteristike antispina i dok je uvijek nova guma na forhendu davala lopti jaku rotaciju i veliku brzinu, lopte su s bekhend strane dolazile znatno sporije i s mnogo manje rotacije što je za protivnike bio priličan problem.

Na svjetskom prvenstvu u Calcutti 1985 Europljani su se prvi puta sreli s gumom s dugim zupcima, ili kako smo je popularno nazvali s "travom", zbog toga što su ti dugi zupci u kontaktu s loptom lelujali poput trave na vjetru. Bio sam trener ženske reprezentacije Jugoslavije, u našoj ekipi je bila super talentirana Eržebet Palatinuš koja je bila u sjajnoj formi i probila se u četvrtfinale pojedinačnog natjecanja. Tamo je naišla na nepoznatu kinesku penholderašicu Ke Hsin Ai. Vjerovali smo da Eržebet ima šansu protiv nje ali meč je bio gotov za tren oka - bilo je glatkih 3:0 za Kineskinju, Eržebet gotovo nije uspjela vratiti loptu na stol. Tek smo tada shvatili da je riječ o sasvim novoj gumi protiv koje u tom trenutku nismo uopće znali kako igrati! Slično smo već vidjeli u ekipnom dijelu natjecanja u kojem je u kineskoj ekipi nastupio nepoznati defanzivac Lu Yun Sheng kojeg smo zbog sitnog rasta i skakutanja oko stola nazvali "Skakavac". On je uz pomoć "trave" pobijedio velikog Dragutina Šurbeka, specijalistu za igru protiv defanzive i u izjednačenom meču izgubio od drugog velikana za igru protiv obrane Antuna Stipančića. U tom trenutku zaista nitko u Europi nije znao kako treba igrati protiv "trave", taj je materijal bio potpuna nepoznanica. Šurbek je gledao meč Palatinuš - Ke Hsin Ai i čudio se na naizgled obične greške koje je Palatinuš serijski radila. Na njegovu nesreću poslije je igrao u mješovitim parovima protiv Ke Hsin Ai te je bio jednako nemoćan protiv te tada nepoznate gume kao i njegova partnerica! U sezoni nakon Calcutte Kinezi su u Europu poslali novog defanzivca (Wang H.) koji je na prvim europskim nastupima glatko porazio cijelu europsku elitu. Kako su europske perjanice gubile gotovo sve setove ispod 10 poena, tako smo za svakog novog igrača koji je pao kao takva žrtva kineskog majstora govorili da je postao član kluba "šnajdera" (kada je netko osvojio u setu manje od deset poena govorili smo da je "šnajder" – tada su se setovi igrali do 21 poen!). Dugi zupci ostali su i dalje prisutni u stolnom tenisu, ali danas već u osnovno školovanje igrača spada i školovanje igre protiv gume s dugim zupcima, to više nije nikakav nepoznati bauk.

Drva za rekete bila su i ostala posebna priča i zbog raznih oblika i zbog raznih sastava furnira vrhunskih drva. Pred više od pola stoljeća mega popularno je bilo južnoameričko okume drvo, sporo drvo s odličnom kontrolom. Zatim su postepeno dolazila sve brža drva koja su kulminirala jednoslojnim japanskim hinoki drvom - to je jednoslojno drvo od srca hinokija, drvo lagano ali teško za kontrolu i super brzo. Sjećam se da je i naš šampion Zoran Primorac, a prije toga neko vrijeme i Dragutin Šurbek, igrao s tim hinokijem. Kako je to bilo vrlo lomljivo drvo bilo je svaki čas problema pa su za popravak tih i sličnih drva u Zagrebu i Beogradu postojala dva majstora, fanatika stolnog tenisa, koji su igračima "krpali" sva oštećena drva.

Sjećam se da je Primorčev hinoki reket bio bezbroj puta "krpan" a kada je konačno "ispustio dušu" Primorac je od mene zatražio novi jednoslojni hinoki. Ustanovilo se da njegov mnogo godina stari, odležani hinoki ima dosta drugačije karakteristike od "friškog" hinokija i da mu to više ne odgovara, naučio se na drugačije karakteristike odležanog drva! Taj slučaj je potaknuo firmu TIBHAR da napravi jubilarnu seriju drva za rekete koja je zatim nekoliko godina odležala u skladištu da bi prilikom jednog jubileja bila puštena u prodaju – nešto kao fino, staro, odležano vino!!

Neko vrijeme su mnogi europski igrači bili opsjednuti teškim kineskim drvima. Kineski penholderaši, koji su tada samo na jednoj strani imali gumu, imali su relativno teška drva, znatno teža od europskih ili od laganog hinokija. Mnogi Europljani kupovali su u Kini njihove gotove rekete, skidali s njih gume i lijepili svoje - kada su takva drva imala gumu s obje strane tada je reket postajao zaista vrlo težak pa se ta moda među vrhunskim igračima nije dugo zadržala.

Danas proizvođači drva kombiniraju furnire različitih drva s različitim karakteristikama pa o tim "koktelima" furnira čitamo u reklamama detaljno o njihovim nenadmašnim svojstvima. Pored raznih furnira bilo je naravno eksperimenata i sa svakakvim oblicima reketa, mnogobrojni patenti skupljaju prašinu u patentnim uredima! Pokušavalo se s raznim asimetričnim formama ploče reketa, pokušavalo se s raznim "anatomskim" drškama, pokušavalo se s drškama koje nisu bile produžetak lista reketa već su bile postavljene poprijeko lista reketa što je trebalo omogućiti maksimalnu okretnost zgloba šake.

Najozbiljniji pokušaj temeljen na znanstvenim istraživanja bio je pokušaj njemačkog znanstvenog radnika i hobi trenera Dr. Joachima Kuhna. On je rekao da je malo vjerojatno da je od prvog dana pronađen idealan oblik stolnoteniskog reketa i svakako mora postojati prostor za napredak. Uz pomoć studenata na svom fakultetu proveo je razna istraživanja i na kraju nedvojbeno utvrdio da je idealan oblik za stolnoteniski reket oblik koji je ličio na violinu. Utvrđene su točne proporcije po kojima je trebalo izrađivati drva i pokazalo se da je drvo u tom obliku imalo bolju kontrolu i veću brzinu od istog drva u klasičnom obliku reketa. Poznati francuski šampion Eloi, kanadski prvak Pradebaan, neki jugoslavenski reprezentativci igrali su dulje vremena s takvim drvima ali je tradicija na kraju prevladala, taj "čudni" oblik reketa nije opstao. Jedan od razloga bio je i to što su se igrači žalili da je na takvom obliku drva teško mijenjati gume?!

Eksperimenti s raznim oblicima drva za rekete i danas se nastavljaju. Usprkos svim reklamama i uvjeravanjima klasični oblik reketa i dalje je apsolutno dominantan, kod penholdera dominira kineski penholder, japanski je rjeđi.

Kada danas govorimo o stolnom tenisu onda smo svjesni činjenice da je takozvano "prelijepljavanje" guma odnosno "speed gluing" bila samo jedna epizoda u razvoju stolnog tenisa, epizoda koja je zabranom tog načina "dopinga" reketa završila. "Speed gluing" otkrio je sasvim slučajno stolnoteniski as Mađar Tibor Klampar pa je to vrlo brzo postala raširena praksa u cijelom stolnoteniskom svijetu. Vrhunski igrači razvijali su svaki svoj posebni ritual lijepljenja guma, postizali tako u igri veće rotacije i veće brzine udarca, ali danas je svako "tuniranje" reketa striktno zabranjeno. Danas na tržištu postoji bezbroj vrsta kvalitetnih guma i drva pa svatko može naći varijantu koja mu najbolje odgovara.

Već u pedesetim godinama prošlog stoljeća vrlo popularni bili su show nastupi svjetskog prvaka Bergmana u varijeteima, cirkusima, nastupao je i sa svojom osmeročlanom trupom na mnogim pozornicama u svijetu. Kasnije je nadasve popularan bio show Francuza Secretina i Purkharta, zatim Čeha Orlowskog i Panskog, Kineza Xinhua i Guoa i drugih. Svi su oni pored svojih reketa za šou koristili i sasvim male ili ogromne rekete, rekete raznih oblika. Danas se pored toga igraju „hard bat“ turniri s reketima s klasičnom gumom bez spužve, igraju se i svjetska prvenstva u „pingpongu“ s reketima koji obavezno imaju oblogu od brusnog papira!








<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se