Pingić nekoć

21.08.2017.

Radivoj Hudetz

Pingić nekoć

Stolni tenis danas i pred pedesetak, šezdesetak godina dva su podosta različita sporta - stolovi i loptice su ostali slični - danas su stolovi uglavnom plavi, tada su bili isključivo zeleni. Celuloidne loptice su danas promjera 40 mm, tada su bile 38 mm, bile su bijele a sada mogu biti i narančaste, od 2014 su od plastike. Reketi su se sasvim promijenili i ujedno su sasvim promijenili samu igru. Sve ostalo oko stolnog tenisa doživjelo je ogromne promjene - stolni tenis je postao olimpijski sport, igrača i trenera profesionalaca ima bezbroj kao i međunarodnih turnira svih kategorija. Nekoć se samo nekoliko igrača profesionalno bavilo stolnim tenisom nastupajući na raznim manje-više cirkuskim natjecanjima. Svjetski prvak Bergman nije mogao braniti svoj naslov 1951 godine jer je bio optužen za neki nedozvoljeni nastup za novce, svjetski prvak iz 1952 Japanac Satoh bio je diskvalificiran od svog saveza pod optužbom za profesionalizam! Prvi profesionalni trener u Njemačkoj bio je Vilim Harangozo koji je 1965 postao njemački savezni trener! Stolni tenis je tek od 1988 olimpijski sport. Mladi danas nemaju pojma kako je stolni tenis živio nekad. Evo nekoliko "priča iz davnine"!

"Dvorane" za stolni tenis
Član stolnoteniskog kluba Mladost iz Zagreba postao sam 1949 godine. Već sam ranije igrao stolni tenis - počeo sam kod kuće na stolu u dnevnoj sobi, uskoro smo u dvorištu zgrade u kojoj smo stanovali postavili rashodovani stol koji je otprilike odgovarao dimenzijama stolnoteniskog stola i na kojem su klinci iz cijelog susjedstva igrali "ping-pong". Kako sam pomalo naučio igrati nastupao sam za svoju školu na školskim natjecanjima. S prijateljima sam se prijavio u kajakaški klub Vihor gdje smo ljeti trenirali veslanje u kajaku na mirnim vodama a zimi smo dolazili tri puta tjedno u klub na Savi na "suhi trening". Poslije "suhog treninga" ostajali smo u klubu i igrali stolni tenis - u klubu je za divno čudo postojao pravi stolnoteniski stol. Igrali smo i doma kod školskog druga s kojim sam sjedio u klupi - kod njega je u vrtu bio stol za stolni tenis i znali smo provesti sate nabijajući lopticu. Preko puta naše škole bila je uz kancelarije Sportskog Društva Mladost i "dvorana" Stolnoteniskog kluba Mladost. Bile su to zapravo dvije sobe jednog stana između kojih je srušen zid i tako je dobivena "dvorana" u kojoj je bio smješten jedan stol za stolni tenis! Želio sam igrati stolni tenis i kada nisam išao na "suhi trening" upisao sam se u klub preko puta škole i poslije škole počeo tamo redovno odlaziti. Nije bilo nekog organiziranog treninga, ali kako sam već donekle znao igrati odmah sam uključen u prvu juniorsku ekipu kluba i poslan na ljetni trening kamp na tadašnjem "Pionirskom gradu" u Dubravi. Trening je vodio poznati stručnjak i reprezentativac Tibor Harangozo. Bilo je to prvi puta da sam došao u ruke nekog trenera - naučio me je osnovama tehnike igre, pokazao kako i što trenirati. Taj kratki rad s trenerom mi je mnogo pomogao i već za godinu dana sam postao juniorski reprezentativac Jugoslavije - danas je takav uzlet potpuno nezamisliv, mladi igrači već od prvih dana rade s trenerima, imaju organizirani trening, put do nacionalne selekcije je dug i težak.
Činjenica da sam postao juniorski reprezentativac ništa nije promijenila na uvjetima treninga - trenera nismo imali, uskoro je klub ostao i bez one "dvorane" preko puta škole. Snalazili smo se kako smo znali - igrali u prostorijama milicije, u raznim sindikalnim dvoranama a na kraju je alfa i omega kluba legendarni Lovro Ratković pronašao sasvim zapušteni podrumski prostor u centru grada, bez ikakvih higijenskih uvjeta, ali se u tom prostoru mogao postaviti jedan stol i to je postao novi "centar" stolnoteniskog kluba Mladost. Taj podrumski prostor u strogom centru u ulici kojom je prolazio tramvaj bio je za današnje pojmove nešto strašno. Pored ulaza u podrum bila su dva prozora u visini nogostupa ulice. U "dvorani" nije bilo niti vode, niti bilo kakve svlačionice, niti grijanja, svjetlo je bilo tek nešto jače od svjetla svijeće! Usprkos svega nas nekolicina juniora tamo smo provodili mnogo vremena, za nas je i takva "dvorana" bila dar s neba. Iz tog se vremena sjećam i kako sam zaradio ukor u školi - juniorska ekipa je trebala već u petak krenuti na jedan turnir, ja sam htio zatražiti dozvolu u školi da u petak izostanem s nastave ali me moj razredni drug s kojim sam igrao u juniorskoj ekipi zamolio da ne tražim ispričnicu već da se napravim bolestan - on nije mogao dobiti dozvolu za izostanak jer je već imao neopravdanih sati, kada bi ja zatražio dozvolu da idem na turnir a on također izostao iz škole bilo bi jasno da nije bio bolestan već da je i on otišao na turnir. Naravno da sam pristao i rekao da ću u ponedjeljak opravdati nedolazak u školu bolešću. Kako nam je vlak kretao tek kasnije dopodne to smo nas dvojica prije kolodvora otišli da još sat, dva prije puta malo treniramo u "dvorani". Kada je došlo vrijeme otišli smo na kolodvor, otputovali na turnir, vratili se u nedjelju kasno navečer. U ponedjeljak sam otišao razrednici da zbog bolesti ispričam svoj nedolazak u školu u petak. Razrednica mi je istog časa udijelila prodiku i ukor - ona je tramvajem prolazila pored naše "dvorane" i vidjela nas upravo kada smo u trenirkama izlazili iz dvorane i kretali na kolodvor!
Niti ta "dvorana" nije bila dugog vijeka, Lovro je našao gimnastičku dvoranu u centru grada gdje smo kratko vrijeme bili podstanari a zatim je opet u centru pronašao stari stan s dnevnom sobom dovoljno velikom da se može postaviti stol za stolni tenis.
Nekako u to vrijeme napustio sam klub i prešao u drugi zagrebački prvoligaški klub STK Slobodu. Taj klub je blizu centra grada u jednom dvorištu bio korisnik kućerka u kojem je bila veća prostorija u koju su stala dva stola, druga mala prostorija služila je kao svlačionica. To je za ono vrijeme bio veliki komfor, imati dva stola za trening na raspolaganju 24 sata na dan. Klub je nakon 2 godine rasformiran pa je cijela ekipa prešla u STK Industrogradnju - to građevno poduzeće bilo je zahvaljujući generalnom direktoru, ljubitelju stolnog tenisa, novi sponzor i za trening smo na zemljištu firme na raspolaganje dobili baraku u kojoj je bio postavljen jedan stol - u baraci nije bilo niti grijanja niti vode pa smo se po zimi dobro smrzavali na treningu. Generalni direktor Industrogradnje je nažalost otišao te je uskoro zatim prestalo sponzorstvo, klub je rasformiran, svi smo prešli u prvoligaški STK Poštar. Klub je u centru grada imao dvoranu sa 4 stola, dvorana je imala svlačionicu i tuš, to je za sve nas bio pravi luksuz. Uskoro je u toj dvorani Tibor Harangozo kao trener zagrebačkog saveza okupio grupu mladih i započeo s nama redovno raditi dva puta na dan - svi smo išli u školu ili na fakultet, svi smo poslije završili škole i fakultete a ipak smo stigli i bez novčanih naknada dva puta dnevno trenirati, završiti školovanje i steći diplome. Kada sam već završio fakultet, vratio se iz vojske neko sam vrijeme vodio trening juniorske ekipe Poštara u kojoj su između ostalih bili Dragutin Šurbek, Zlatko Čordaš, Boris Turina, Ratko Roth tadašnji dvostruki juniorski prvak države! Dvorana je bila 24 sata na raspolaganju stolnotenisačima a Šurbek i njegova klapa su tu činjenicu gotovo doslovno koristili - dešavalo se da igraju do kasno u noć, prespavaju u dvorani i ujutro nastave!
U međuvremenu je Lovro Ratković uspio pokrenuti na Savi izgradnju stolnoteniskog doma. Dvorana je bila planirana samo za stolni tenis ali stari lisac Lovro je znao da će čim dvorana bude gotova morati voditi rat s odbojkašima i drugim nekim sportovima koji će također htjeti koristiti tu dvoranu. Da bi spriječio loptačke sportove da uđu u dvoranu smislio je kao rješenje most na pola dvorane!! Most je bio postavljen tako da se ispod njega jedva moglo proći i na taj način je dvorana zapravo bila podijeljena u dvije male dvorane. Lovro je svoj plan dobro tajio i kada su drugi otkrili što je Lovro uradio bilo je već kasno - Lovro je svima objasnio da je most potreban zbog toga da bi s njega roditelji mogli promatrati svoju djecu za vrijeme treninga i pri tome ne smetati trenažnom procesu! Naum da se tako spriječi loptačkim sportovima ulaz u dvoranu je uspio, ali drugi dio tako podijeljene dvorane uskoro zatim su zauzeli džudaši, tako da je za stolni tenis ostala samo polovina prvobitne velike stolnoteniske dvorane! Za vrijeme Univerzijade na dvoranu je nadograđen kat koji je cijeli iskorišten za smještaj stolnoteniske dvorane, u prizemlju su u cijelom prostoru ostali džudaši. To je dugo vrijeme bila jedina "prava" stolnoteniska dvorana u Zagrebu - u dvorani Doma Sportova se jedna dvorana djelomično koristila za stolni tenis, na Vrbiku se za stolni tenis koristila dvorana oko čijeg se vlasništva i korištenja vode beskonačni sporovi te već godinama nije u funkciji. Tek nedavno savez grada Zagreba je dobio na raspolaganje dvoranu s 4 stola i STK Zagreb je također dobio svoju dvoranu sa 6 stolova, Sva obećanja da će stolni tenis kao jedan od najtrofejnijih sportova dobiti svoj stolnoteniski dom ostala su prazna obećanja.

Loptice i reketi za stolni tenis
Danas nije nikakav problem nabaviti loptice i rekete ukoliko poželite igrati stolni tenis. U vrijeme kada sam počinjao igrati stolni tenis krajem 40-tih godina pa sve do duboko u 50-te godine prošlog stoljeća loptice i reketi bili su teško dostupni rekviziti. Nova kvalitetna loptica bila je u to vrijeme prava dragocjenost. Snalazili smo se kako smo najbolje znali i umjeli. U klubu smo skupljali puknute loptice krpali ih i s njima nastavljali igrati. Krpali smo ih pomoću acetona sa svilom od koje su bili napravljeni padobrani ili smo uzimali dijelove polomljenih loptica i uz pomoć acetona radili zakrpe na lopticama. Jasno je da takve loptice nisu ravnomjerno odskakivale, no i to je bilo bolje nego ništa! S vremenom se je moglo nabaviti loptice, uglavnom je to bilo na crnom tržištu, klubovi su po "planu" dobivali poneku lopticu, što je bilo dostatno uglavnom samo za turnire. Za nas je nakon perioda krpanja loptica došlo vrijeme za nove loptice, ali bile su to loptice kvalitete koja bi danas jedva zadovoljila hobi igrače za "ping-pong" u vikendici. Najbolja ilustracija tadašnjeg stanja je nagrada koju sam dobio nakon što sam 1952 postao juniorski prvak Jugoslavije u igri parova i osvojio drugo mjesto u pojedinačnoj konkurenciji. Dan nakon turnira u svoj ured me pozvao legendarni Lovro Ratković, nekadašnji reprezentativac i nacionalni trener, alfa i omega stolnoteniskog kluba Mladost iz Zagreba u kojem sam počeo igrati stolni tenis. Čestitao mi je na uspjehu i za nagradu poklonio kutiju s tri sasvim nove Barna loptice s tri zvjezdice! Vjerovali ili ne ali ja se te nagrade i danas sjećam - ne da bi joj se smijao već zbog toga što me je ta nagrada tada silno razveselila! Bila su to ipak neka druga vremena - i tada, kada nije bilo obilja moglo se iskreno veseliti i uživati, sport je bio nepresušni izvor zadovoljstva. S vremenom se stanje poboljšavalo i već smo sredinom pedesetih godina kod mog prvog i zapravo jedinog trenera Tibora Harangoze na treninzima zagrebačke seniorske selekcije počeli na treningu igrati s mnogo loptica, jednu varijantu današnjeg neizbježnog "multi-ball" treninga. Za taj trening danas se koristi i do 100 loptica, tada smo koristili 10-15 loptica, ali bio je to ogroman napredak u odnosu na ranije! Danas nabava loptica - od loptica za hobi igrače pa sve do super selektiranih loptica za profesionalne turnire na svu sreću nije nikakav problem u stolnom tenisu, čak i za trening naprednih početnika koriste se razne varijante treninga s mnogo loptica.
Kao početnik dugo vremena sam igrao s reketom koji je s jedne strane imao pluto a s druge gumu. Uz mnogo muke i podosta novca mojih roditelja uspio sam nabaviti novi Bergman reket s kojim sam igrao nekoliko idućih godina, dok mi ga nisu ukrali. Svi su se snalazili kako su znali i mogli, nije bilo lako, mnogi su igrali sa zakrpanim gumama - gume sa zupcima s kojima se je u to vrijeme isključivo igralo u sredini bi se potrošile, zupci otpali - taj dio gume bi se izrezao i u sredinu nalijepila nepotrošena guma s ruba reketa! Nakon što se 1951 prvi puta na svjetskom prvenstvu pojavila spužvasta guma (Fritz, Austrija) i nakon što je 1952 Japanac Satoh s takvom gumom senzacionalno osvojio pojedinačno prvenstvo svijeta Žarko Dolinar je prvi kod nas počeo koristiti reket sa spužvastom gumom i odmah ostvario sjajne svjetske domete, 1954 postao svjetski prvak u igri parova i 1955 vice-prvak u pojedinačnoj konkurenciji. Reketi sa spužvastom gumom dominirali su u drugoj polovini 5O-tih godina, no kod nas baš nisu bili tako rašireni. Moj kolega iz klupske momčadi Ivan Stojić, vrlo dobar prvoligaški igrač, prvi se kod nas dosjetio da na spužvu nalijepi gumu sa zupcima i tako u "domaćoj produkciji" napravio prvi reket sa "sendvič gumom" . Svojim je izumom pravio mnoge probleme svojim protivnicima, potpuno nenaviknutim na efekte takve vrste gume. Nakon zabrane spužvaste gume 1959 godine došlo je vrijeme za "beksajd" i "soft" gume te nakon 1960 i vrijeme za topspin igru. Što se mene tiče ja sam do kraja svojeg ozbiljnog treniranja stolnog tenisa 1960 igrao s "običnom" to jest klasičnom gumom sa zupcima, nakon ukradenog Bergman reketa nabavio sam "Alex Ehrlich" reket s kojim i danas nakon 5o godina povremeno zaigram! U međuvremenu problem više nije kako nabaviti reket s kojim ćete igrati već je problem izabrati reket s kojim ćete igrati - postoji bezbroj vrsta kvalitetnih guma vrlo različitih svojstava i isto tako bezbroj različitih drva. Danas se za ozbiljan natjecateljski stolni tenis više uopće ne kupuju gotovi reketi - na bekhend se obično stavlja jedna vrsta gume, na forhend druga i uz to se bira drvo i eto bezbroj mogućih varijanti od kojih treba izabrati individualno najbolju. Nekoć je bilo teško nabaviti a danas izabrati reket!

Igra i gledaoci
Početkom pedesetih godina prošlog stoljeća još nije bilo niti reketa sa spužvom kao oblogom a pogotovo ne takozvanih „sandwich“ reketa, to jest obloga s gumom i spužvastom podlogom. Gume sa zupcima s kojima se tada igralo dozvoljavale su samo igru koja je u odnosu na današnju igru izgledala kao usporeni film. Pored toga i rotacije koje su se mogle davati loptici s klasičnim gumama sa zupcima bile su daleko manje nego rotacije koje su moguće s današnjim „beksajd“ gumama, tako da u to vrijeme nije bilo moguće izvesti danas osnovni napadački udarac topspin (napadački udarac s mnogo rotacije) a kontra-udarci i blok-udarci bili su također gotovo nepoznati. U to vrijeme postojalo je drugačije takozvano „pravilo vremena“ – vrijeme igre za jedan set bilo je ograničeno na 20 minuta, nakon isteka vremena set je dobio igrač koji je u tom trenutku vodio ili se igrao pobjednički poen. Igre „na vrijeme“ i nisu bile tako rijetke kada bi se susrela dva vrsna defanzivca. Takvi mečevi djelovali su na gledaoce kao sredstvo za uspavljivanje. Ja nisam bio klasični defanzivac, težio sam napadu, ali sam ipak odigrao više mečeva na vrijeme, kada nisam mogao probiti defanzivca. Takav način igre sigurno nije bio zanimljiv za gledaoce a za igrače je to bilo manje zahtjevno fizički, više zahtjevno za koncentraciju.
Što se gledaoca i praćenja sporta tiče tada su posebno mladi daleko više pratili sport. Mnogo više vremena se provodilo vani, ganjale se razne lopte, trčalo, skakalo, nije bilo kompjutera niti mobitela, vrlo malo televizije. Sportske novine i časopisi, sportske rubrike u dnevnim listovima pisale su daleko više o svim sportovima za razliku od danas kada je to svedeno na manju mjeru, uglavnom na nogomet te još nekoliko „važnih sportova“. Možete li zamisliti da je 1955 stolnotenisač Dr. Žarko Dolinar u tadašnjoj državi Jugoslaviji proglašen za sportaša desetljeća, a stolni tenis tada nije bio niti olimpijski sport? Naširoko se pisalo o stolnoteniskim mečevima i događajima, danas je osvajanje europskog stolnoteniskog prvenstva u igri muških parova dobilo dva, tri retka u dnevnoj štampi a europskog prvaka u parovima Gaćinu gotovo nitko ne zna.
Gledalaca je na sportskim priredbama bilo daleko više nego danas, ne samo u nogometu već i u svim ostalim sportovima. Naravno da je tome doprinosila činjenica da u pedesetim godinama praktički nije postojala televizija s prijenosima sportskih događaja a ponuda ostalih vidova zabave bila je znatno manja.

Kako se putovalo
Od kada sam počeo igrati pa sve do kraja pedesetih godina na natjecanja se uz rijetke iznimke putovalo vlakom. Nemojte misliti da je putovanje vlakom u ono vrijeme i danas usporedivo. Na domaćim relacijama putovali smo stisnuti u gužvama, često po nas desetak u kupeima predviđenim za osmero. Rezervacija za sjedišta ili nije bilo ili ih nitko nije poštivao pa se trebalo na vrijeme izboriti za mjesta - kada je turnir kasno završio i nismo stigli dovoljno rano na vlak znali smo odstajati u hodniku vagona putovanje od Beograda do Zagreba ili na nekoj drugoj relaciji. Kad god smo uspjeli pronaći neko mjesto, vrijeme smo tratili preferansom ili ako je bilo prilike spavanjem.
Na tim putovanjima bilo je svakakvih doživljaja. Nekoliko njih bilo je vezano uz putovanja na Ohrid. U ono vrijeme svake je godine bilo ili turnira ili priprema na Ohridskom jezeru a put od Zagreba do Ohrida bio je sve samo ne komforan - no bili smo mladi i sve se nekako lakše podnosilo, nismo znali za bolje pa nam je i ono bilo dobro! Do Ohrida smo putovali u raznim varijantama - najčešće vlakom od Zagreba do Skopja pa onda autobusom do Ohrida, jednom smo išli i uskotračnom željeznicom od Skopja do Ohrida. Vlakom od Zagreba do Skoplja bilo je beskonačno dugo drmusanje u "Orient expressu" koji je bio sve samo ne "express", bez iznimke uvijek pretrpan. Razdaljina od Skopja do Ohrida je nekih 180 kilometara ali putovalo se gotovo kao u doba kočija, po 7-8 i više sati! Autobus je "jurio" prašnjavim makadamskim cestama, djelovao je kao usisavač prašine s ceste, stajao gotovo kod svake seoske kuće na putu. Jednom smo grdno pogriješili i krenuli iz Skopja za Ohrid uskotračnom željeznicom, koja je tamo postojala još iz nekih davnih vremena. Vlak je vozio beskrajno sporo - u sjećanju mi je ostala slika kada se vlak počeo serpentinama polako penjati na jedno brdo - na naše čuđenje dobar dio domaćih putnika je izašao iz vlaka i prečicom krenuo pješke uzbrdo. Nakon nekog vremena vlak je dogmizao do vrha brda gdje nas je dočekala grupa putnika koja se je prečicom popela na vrh i tamo se u krčmi krijepila raznim pićima!! Jednom smo nakon nekih priprema na Ohridu odlučili krenuti autobusom preko Kosova i Crne Gore na Jadran. Putovali smo dva dana, mijenjali autobuse, vozili se cestama koje tek najveći optimisti mogu proglasiti cestama, prolazili kroz mjesta u kojima je nekih 100 godina ranije stalo vrijeme. S vremenom uvedena je i avionska linija iz Zagreba za Skopje pa dalje za Ohrid! Stolni tenis niti onda kao niti danas nije bio sport s mnogo novaca pa smo tako koliko se sjećam svega jednom letjeli avionom za Skopje i dalje za Ohrid - na moje iznenađenje pista na aerodromu u Ohridu bila je travnata, ali JAT je tada letio dvomotornim propeler avionima Douglas DC 3 koji su za razliku od današnjih mlažnjaka mogli slijetati i na takvim pistama. U sjećanje mi se urezalo putovanje s priprema juniorske reprezentacije Jugoslavije koje sam vodio na Ohridu u ljeto 1963 godine. Krenuo sam s Ohrida popodne 25.7. preko Skoplja za Saarbruecken, gdje su me čekali u sportskom centru kao trenera u Međunarodnoj stolnoteniskoj školi TIBHAR. Do Saarbrueckena sam putovao preko 30 sati, domaćini su se jako zabrinuli zbog mene - nakon što sam krenuo vlakom iz Skopja razoran potres je srušio tri četvrtine Skopja, bilo je preko tisuću mrtvih i mnogo ranjenih. O potresu nisam imao pojma jer sam cijelo vrijeme bio u vlaku a moji domaćini nisu znali da li sam uspio krenuti prije potresa ili sam zapeo u Skopju, možda čak zatrpan pod ruševinama - mobitela i sličnih čuda moderne tehnike nije bilo, sa mnom nisu mogli uspostaviti kontakt, laknulo im je tek kada sam se pojavio u Saarbrückenu!
U sedamdesetim godinama sam dva puta išao svojim autom za Ohrid - od Zagreba do Ohrida je preko 1.000 km a u ono vrijeme je postojala samo "Autocesta Bratstva i jedinstva" od Zagreba do Beograda i dalje do Niša - to nije bila prava autocesta s 4 trake već samo cesta s 2 trake na kojoj su razni kamikaze bezobzirno pretjecali kamione i autobuse - bila je to prometnica s bezbroj crnih točaka na kojima su se dešavale teške prometne nesreće. Nije bilo lako od Zagreb do Ohrida a isto i obrnuto stići za jedan dan, ali nekako sam uspijevao to izdržati - dva puta sam vozio od Zagreba za Ohrid, dva puta natrag ali sam drugi puta iz sasvim bizarnog razloga skoro ostao bez glave! Bilo je vruće ljeto, vraćao sam se s Ohrida. U to vrijeme u automobilima kod nas nisu postojale klime pa sam imao otvoren prozor, vozio u majci i kratkim hlačama. Negdje kod Niša u auto je uletjela pčela koja se je izbezumila, uletjela meni u kratke hlače i kroz gaće me ubola u testis. Naravno da sam se u tom trenutku i ja izbezumio i gotovo sam udario u kamion koji je dolazio iz suprotnog smjera. Na svu sreću nekako sam u posljednji čas ipak izbjegnuo sudar, zaustavio se kod benzinske pumpe do koje sam upravo došao i na zaprepaštenje svih počeo sa sebe bjesomučno skidati hlače i gaće!
Tibor Harangozo koji je od sredine pedesetih godina bio na radu u Njemačkoj organizirao je za naš klub (prvo Industrogradnju a zatim Poštar) nekoliko godina zaredom turneje od po nekih dvadesetak dana. Na tim turnejama igrali smo najvećim dijelom u Njemačkoj ali i Luksemburgu, Belgiji, Nizozemskoj, Francuskoj. Nastupalo se uglavnom svaki dan u nekom drugom mjestu, putovalo se isključivo vlakom. Igrali smo s raznim klubovima, gradskim i pokrajinskim selekcijama pa čak i s nacionalnim reprezentacijama. Te turneje su u to vrijeme za nas bile super zanimljivi ujedno i vrlo korisni doživljaji. Kao prvo u ono vrijeme se vrlo teško moglo doći do pasoša, naših izlaznih i stranih ulaznih viza, uopće doći u priliku putovati svijetom i uz to zaraditi neke novce - Tibor je naime za svaki naš nastup ugovarao određeni iznos novca koje je organizator morao platiti našem vođi puta - od tog novca svoju je proviziju dobio Tibor, nešto je ostalo klubu a nešto smo i mi igrači mogli podijeliti između sebe. Nakon dvadesetak dana svakome je ostalo nešto novaca od kojih smo mogli ponešto kupiti - tako sam nakon jedne turneje kupio u Muenchenu rabljeni motorkotač DKW 250 koji sam poslije za vrijeme cijelog studija u Zagrebu vozio. Na tim turnejama smo najčešće igrali u manjim mjestima u kojima su lokalne dvorane uvijek bile prepune gledalaca. Lokalni sponzori redovno su preuzimali na sebe troškove našeg smještaja pa smo znali biti raspoređeni u dva, tri razna prenoćišta ili biti gosti u privatnim kućama. Nakon mečeva smo završavali u nekoj mjesnoj gostionici s domaćinima na večeri i veselici - za nas je to bilo vrlo naporno jer smo igrali gotovo svaki dan, svaki dan putovali u drugo mjesto, svaki dan su ljubazni domaćini željeli s nama dočekati jutro! Pilo se uglavnom pivo na koje mi baš i nismo bili naviknuti. Tome smo uskoro doskočili tako da smo sa sobom nosili šljivovicu, tada u Njemačkoj relativno rijetko piće. Nudili smo domaćinima šljivovicu, nastojali ih nagovoriti da prema njihovom običaju - pili su uz pivo i njihov "korn" ( vrstu rakije) - umjesto korna piju šljivovicu. Iz iskustva smo znali da je pivo sa šljivovicom ubitačna kombinacija pa smo uglavnom nakon nekoliko rundi koje su ispijali domaćini ali ne i mi mogli krenuti svojim "robovlasnicima". Kako smo redovno imali nekoliko domaćina to smo naše domaćine jednostavno nazivali "robovlasnicima" i ujutro se međusobno raspitivali kako smo se proveli kod svog domaćina "robovlasnika"!

Bilo je na tim turnejama svakakvih doživljaja. Jednom je kao vođa puta s nama krenuo predstavnik kluba koji osim hrvatskog nije znao niti jedan jezik. Bio je veseo čovjek, "zafrkant". Svaku večer trebalo je pred susret nakon što nas je pozdravio domaćin odgovoriti pa je naš vođa na hrvatskom zahvaljivao domaćinu a ja sam morao prevoditi njegov govor. Nakon nekoliko večeri vođi je to dojadilo pa je započeo govor govoreći meni neka ovim ljudima kažem štogod hoću, njemu se ne drži govor pa je umjesto govora nama govorio o sutrašnjem programu i na kraju meni rekao - a sada izrecitiraj domaćinima neki od mojih prijašnjih pozdravnih govora!


Pripreme
Danas se u stolnom tenisu posebne pripreme organiziraju za klubove i razne selekcije od gradskih, pokrajinskih, nacionalnih pa sve do kontinentalnih. Vrlo su popularni i otvoreni trening kampovi na koje se može svatko prijaviti, bilo kao pojedinac ili u nekoj grupi, bez obzira na uzrast i kvalitetu, treba samo uplatiti određeni iznos.
U pedesetim godinama prošlog stoljeća pripreme stolnotenisača bile su rijetka pojava. Imao sam sreću da sam dva puta išao ljeti u Istru na organizirane trening kampove republičke selekcije, kampova državne selekcije nije niti bilo Tamo smo u kampu jednom bili s boksačkom selekcijom Jugoslavije a drugi puta s nogometašima Partizana, što su bili posebni doživljaji - iskreno smo bili zadivljeni njihovim sportskim umijećem ali razočarani sirovošću boksača i bahatošću nogometaša. Trener zagrebačkih selekcija postao je u to vrijeme naš međunarodno visoko cijenjeni trener Tibor Harangozo. On je kao savjetnik pomagao u radu ambicioznom Stolnoteniskom klubu Opatija u kojem su stasali tadašnji mladi reprezentativci Saša Hamerlic, Jurica Barlović i Dušan Osmanagić, kasnije i sam svjetski poznati trener. Kako je većina tadašnjih igrača provodila ljeto uglavnom bez stolnog tenisa Tibor je nas nekoliko Zagrepčana povezao sa STK Opatijom i dogovorili smo da ćemo provesti dobar dio ljeta u Opatiji i svaki dan trenirati. Klub je pored dvorane u centru Opatije imao i veliku sobu koju smo koristili kao spavaonicu. Na taj način smo mi studenti iz Zagreba, u kroničnoj besparici, dobili priliku za male novce gotovo cijelo ljeto trenirati i provesti u Opatiji. Za boravak nismo trebali ništa platiti a za hranu smo se snalazili najjeftinije kako smo znali. Sjećam se da smo jedno ljeto nas nekolicina koji smo dijelili sobu svi bili gotovo bez novca pa smo dogovorili da će svako jutro jedan od nas ići na tržnicu te za novac iz zajedničke kase koji smo planirali potrošiti taj dan nabaviti hranu za cijeli dan za sve nas. Bila je prava umjetnost s iznosom predviđenim za taj dan nabaviti dovoljno hrane za sve nas, trebalo je dobro birati i još bolje se cjenjkati. Dani su prolazili uvijek isto - ujutro trening, zatim kupanje, pod večer opet trening i zatim izlazak na terasu s muzikom i plesom. Bili smo se sprijateljili s konobarima pa smo od njih na stol dobivali boce vina ili soka, ali boce su bile napunjene vodom - novac za platiti piće navečer nismo imali a stol nije smio stajati prazan! Iz tog vremena sjećam se i zgode kada sam na kupanju upoznao zgodnu Talijanku i lakomisleno je pozvao na večer na ples. Bilo je jasno da taj izlazak ne može proći na taj način da konobar servira vodu umjesto soka ili vina pa je na sastanku cijele grupe solidarno odlučeno da ja trebam piti vodu koju će mi servirati naš konobar a djevojka će dobiti pravi sok ili neko drugo piće. Novac za taj izlazak će biti namiren od sutrašnjeg iznosa za prehranu a ja sam dobio ozbiljno upozorenje "pred isključenje" zbog neodgovornog ponašanja! Isto tako se iz tog vremena sjećam da smo jednog ljeta u sobi u klubu na pripremama bili samo moj klupski kolega s kojim sam kasnije postao prvak Jugoslavije u parovima i ja. Soba je bila neposredno uz hotel u kojem je bio i bar. Svake noći točno u ponoć u baru bi zasvirali trič-trač polku, što je bio znak da nastup počinje striptiz plesačica. Ako smo već bili u sobi požurili bi preko puta u bar da vidimo ples - u ono vrijeme striptiz bio je prava rijetkost i senzacija. Poslije smo bili nekoliko puta i na pripremama u Sloveniji, u Ravne na Koroškem, što nam je svima ostalo u lijepom sjećanju.

Posebna priča u mom životu bili su trening kampovi Međunarodne stolnoteniske škole Tibor Harangozo. Od kraja pedesetih, cijele šestdesete, sedamdesete do duboko u osamdesete bio sam redovno angažiran prvo kao sparing partner-trener, zatim kao trener i poslije kao šef-trener u "Međunarodnoj stolnoteniskoj školi Tibor Harangozo". Bila je to sjajna ideja Tibora Harangoze koji se prvi dosjetio osnovati takvu školu - okupio je dobre sparing partnere i kasnije vrhunske trenere te u sportskom centru u Saarbrückenu ponudio organizirane trening kampove za sve koji su željeli kvalitetno trenirati, to naravno i platiti. Bila je to i prva škola u kojoj se sistematski radilo na usvajanju tehnika igre, radilo vježbe s jednom varijantom "many balls" treninga, za to vrijeme revolucionarnim načinom rada. Sve do kraja šestdesetih na takve su kampove dolazili i reprezentativci brojnih zemalja, bilo je to vrijeme kada njihovi savezi još nisu nudili pripreme za svoje vrhunske igrače. S vremenom se to mijenjalo, sve je više bilo igrača srednje kategorije pa čak i početnika koji su željeli nešto naučiti a sve manje vrhunskih igrača koji su već dobivali adekvatne pripreme od svojih saveza i klubova. Godine takve prakse pomogle su mi shvatiti da je osnovni zadatak trenera pomoći igraču ostvariti maksimum u okviru individualnih mogućnosti i - ako se ne radi o početniku - u okviru već stečenih tehničkih znanja. Kruto preslikavanje "idealnih" tehnika, taktika, načina treninga na svoje učenike, bez uzimanja u obzir njihovih individualnih karakteristika u velikoj većini slučajeva je sasvim kontraproduktivno. S vremenom je Tibharova Međunarodna stolnoteniska škola okupila veliki broj vrhunskih trenera poput Charlesa Roescha, Tomija Terečika, Maria Amižića, Eve Jeler i mnogih drugih, raširila se po cijeloj Europi. Danas postoji veliki broj organizatora takvih kampova koji zapravo kopiraju i dalje razvijaju ideju vrlo uspješne škole Tibora Harangoze s kraja pedesetih godina dvadesetog stoljeća. U tri desetljeća koliko sam kao sparing partner, trener i šef trener proveo u školi bilo je mnogo raznoraznih događaja koji su mi ostali u sjećanju. Prvih godina škola je radila isključivo u sportskom centru u Saarbrückenu. Radio sam zajedno s dva svoja bliska prijatelja Bergom i Schreinerom koji su mnogo kasnije izgradili svjetski poznate stolnoteniske firme. U sportskoj školi vladao je vrlo strogi režim, kućni red se morao bespogovorno poštivati a to je značilo da svi moraju u 22 sata biti u sobama i gasiti svjetla. Bili smo još mladi i nakon cjelodnevnog rada željeli smo malo opuštanja. Problem smo rješavali tako da smo se nakon što su se svjetla pogasila šuljali iz svojih soba i kroz ogradu bježali van "u život". Prava strka je nastala kada su neki učesnici u kampu otkrili našu taktiku i poveli se za našim primjerom. Došlo je do skandala kada je jedan klupski funkcionar koji je na trening doveo članove svog kluba, među njima i svoju 16-godišnju kćerku, otkrio da je ona zajedno s nekim momcima poslije gašenja svjetla "krenula u život". Tako smo i mi bili otkriveni pa smo morali prekinuti s našom praksom. Na svu sreću TIBHAR škola je napustila sportski centar, kampovi su se počeli održavati u raznim zemljama, raznim mjestima, stanovalo se najčešće u hotelima i ovakve stege više uglavnom nije bilo. Sve do danas profil igrača koji dolaze na TIBHAR kampove je vrlo šarolik. Od seniorskih, juniorskih, kadetskih reprezentativaca svojih zemalja, preko mladih početnika, veterana koji se žele bolje pripremiti kako bi ujesen pobijedili svoje ljute protivnike i ostalih, svi dolaze sa željom da u kampu igrački napreduju. Kako se učešće u kampu plaća svi očekuju da će im se pojedinačno pružiti maksimalna pažnja, da će im kamp biti lično od koristi, u protivnom više neće imati interesa dolaziti na kamp i to sigurno neće biti pozitivna propaganda za školu. Prošao sam u školi sito i rešeto, naučio razmišljati u kategoriji - kako pomoći igraču da postane bolji i to mu bez velike filozofije razumljivo objasniti. U tom radu imao sam naravno i uspjeha i neuspjeha no kako je škola uz mene tri desetljeća uspijevala dobro funkcionirati, čak i onda kada sam bio šef-trener, za pretpostaviti je da je bilo više uspjeha nego neuspjeha. Od svih raznolikih učesnika tih kampova u sjećanju mi je između mnogih posebno ostala u sjećanju epizoda s jednog kampa na jezeru Chiemsee u Bavarskoj. Prvi dan su se po ustaljenom sistemu okupljali polaznici kampa, prijavljivali i navečer je bio uvodni trening, zapravo upoznavanje s učesnicima i njihovo raspoređivanje u trening grupe prema njihovoj jakosti. Kod mene se prijavila jedna starija gospođa (kasnije sam ustanovio da je imala 82 godine!) koja je došla s djevojkom od kakvih 16-17 godina. Kako su bile zajedno prijavljene za dvokrevetnu sobu pretpostavio sam da je to baka došla s unukom da je zaštiti od iskušenja kojima bi unuka mogla van stolnoteniskog treninga biti izložena! Zamolio sam zbog toga djevojku da dođe navečer na uvodni trening a "baki" rekao da slobodno dođe pogledati trening ili može ići prošetati. "Baka" je uvrijeđeno rekla da su njih dvije igračice iz istog kluba i da je ona došla naučiti forhend topspin jer tog udarca nije bilo dok je ona bila mlada a sada joj to nedostaje na veteranskim turnirima! Idućih desetak dana "baka" je uporno savladavala tehniku forhend topspina, neprekidno je od mene tražila dodatna objašnjenja, individualni rad s njom, dodatne treninge! Bio sam se uplašio da "baka" to fizički neće izdržati, zabrinuo se čak da joj se nešto zbog prevelikih napora ne desi, ali usprkos svih upozorenja bila je nepokolebljiva u svojoj ambiciji. Nakon dvotjednog treninga ona je zaista uz silnu volju nešto i naučila a ja sam se s njom namučio više nego s nekim reprezentativcem. Nakon pola godine na jednom kampu sam među prijavama opet ugledao njeno ime i s užasom pomislio na sve muke koje me čekaju. Gospođa se na kraju nije pojavila a igrači iz njenog kluba su mi rekli da ju je dva dana prije kampa pregazio auto. Bilo mi je iskreno žao zbog nje ali ne i zbog njenog forhend topspina.

Kad već nisam kao igrač imao prilike biti na većem broju raznih priprema, jer toga tada gotovo nije bilo, onda sam to kao trener to nadoknadio. U šezdesetim godinama vodio sam pripreme bavarskih selekcija, vodio pripreme juniorske reprezentacije Njemačke i pomagao Vilimu Harangozi u vođenju priprema Njemačke seniorske selekcije. Pripreme selekcija Bavarske održavale su se isključivo u Bavarskom sportskom centru u Grünwaldu pored Münchena. To je za ono vrijeme bio vrlo moderan i odlično opremljen sportski centar u kojem su se pripremali sportaši iz mnogo sportova. Svakako najzanimljiviji su bili redovni dolasci nogometaša FC Bayerna koji su tamo obavezno dolazili u karantenu pred domaće utakmice te na poneke pripreme. Moj drug iz djetinjstva koji je već kao mladić otišao u Njemačku prijateljevao je s nogometašima FC Bayerna a posebno s trenerom Zlatkom Čajkovskim, kasnije i s njegovim nasljednikom Brankom Zebecom. Tako sam i ja imao prilike povremeno se družiti s tom super popularnom družinom, promatrati njihove treninge. "Čik" Zlatko Čajkovski je među navijačima imao status božanstva ali ja baš nisam bio posebno oduševljen njegovim treninzima koji mi zapravo nisu izgledali kao trening ozbiljnih profesionalaca. No "Čik" je očito imao sjajan nos za otkrivanje talenata i sjajan osjećaj za komponiranje ekipe - sjećam se njegovih riječi kada je govorio da on nije ovdje da igrače uči igrati već da ih ukomponira u igru ekipe. Iako je dugo živio u Njemačkoj nikada nije naučio dobro govoriti taj jezik, vremena i padeži ostali su za njega strani pojam. Prilikom jednog televizijskog intervjua u kojem je natucao tim svojim "njemačkim" jezikom novinar koji je vodio intervju ga je na kraju upitao kako to da nakon tolikih godina u Njemačkoj nije bolje savladao jezik. Čik je kao iz topa odgovorio na "njemačkom" nešto što bi na hrvatskom bilo otprilike "ja ovdje ne došla učiti vas jezik, ja došla učiti vas nogomet!" Nakon Čika na kormilo FC Bayerna došao je Branko Zebec. U odnosu na ranije treninzi su se sasvim promijenili, bio je to pravi profesionalni pogon uz strogog šefa za razliku od ranijeg "prijatelja" Čika. Zamjerka velikom Zebecu je svakako to da je navečer poslije treninga znao sasvim dobro zabrazditi s čašicom u ruci. Zadnji puta sam ga slučajno vidio nakon mnogo godina na šanku hotela u Muenchenu u takvom stanju da su ga na kraju doslovce odnijeli u njegovu sobu.

Kao Bavarski trener postao sam i pomoćnik prvog njemačkog profesionalnog nacionalnog trenera Vilima Harangoze. Zajedno s njim vodio sam pripreme njemačkih selekcija u sportskom centru u Frankfurtu. Za mene to nisu bile nimalo laki dani - u ono vrijeme treneri nisu imali pojedinačne sobe, spavalo se dvokrevetnim sobama. Vilim je bio prava noćna ptica, prije jedan ili dva u noći nije ga se moglo natjerati u krevet a onda se naravno nije mogao rano ustati. Kako je u 7 ujutro na programu bio jutarnji futing koji je trebalo obaviti prije doručka onda je Vilim mene kao mlađeg jednostavno zadužio time da ga ja vodim, on je ostajao u krevetu. Pored toga veliki problem za mene je bila Vilimova zimogroznost - stalno mu je bilo hladno pa je uvijek do maksimuma otvorio ventile grijanja i zatvorio prozore. Znao sam se noću probuditi u znoju lica svoga pa otvoriti prozor da dođe malo svježeg zraka. Vilim je to nepogrešivo brzo osjetio i uskoro bi prozor bio opet zatvoren! Ako Vilim nije u sportskom centru našao žrtvu s kojom bi sjedio i pričao do 1 ili 2 u noći onda bi došao u našu sobu, sjeo na moj krevet i pričao sa mnom. Jednostavno mi nije dao zaspati, bili su to mali noćni razgovori nakon kojih sam ujutro izgledao kao da su me propustili kroz kakav žrvanj. Vilim je mjesečno jednom ili dva puta dolazio u Muenchen da bi jednu ili dvije večeri proveo u stolnoteniskoj dvorani u kojoj su se na kontrolni trening okupljali kandidati za reprezentaciju iz Bavarske. Vilim bi se najavio kod mene, zamolio da mu rezerviram hotel i došao na večernji trening. U ono vrijeme treniralo se samo navečer - svi su ili radili ili studirali, od stolnog tenisa se nije moglo živjeti. Vilim bi zajedno sa mnom odradio trening a zatim se oko njega okupljala klapa naših "gastarbajtera" koji bi jedva dočekali priliku da se s njim provesele i probdiju noć. Vilim bi se, kako su mi govorili u hotelu, obično vraćao u hotel pred jutro i zatim spavao bez doručka i ručka sve do vremena kada bi ja dolazio po njega u hotel. Nakon što je bio u Njemačkoj već godinu dana išao je kući na dopust. Zamolio me da od jednog mog znanca koji je imao auto servis i prodavaonicu rabljenih vozila za njega kupim što veći i reprezentativniji auto s kojim će krenuti kući na dopust. Za Vilima smo izabrali vrlo povoljni Opel Kapiten, veliki auto koji je bio pravljen po uzoru na američke cestovne krstarice. Dočekao sam Vilima na kolodvoru, odveo ga u servis, svi papiri su već bili pripremljeni i Vilim je nakon kraćeg zadržavanja mogao krenuti kući. Ispratio sam ga i sam krenuo u svoj stan u Muenchenu. Nakon nekog vremena zazvonio je telefon i vrlo ljuti Vilim mi je rekao da stoji na odmorištu dvadesetak kilometara od Münchena i ne može pokrenuti auto, neka smjesta dođem sa svojim znancem, mehaničarom koji mu je prodao auto. Kada sam nazvao mehaničara odmah je pitao da li je Vilim natočio benzin kada je krenuo?! Ispalo je da nije pa je nakon nadolijevanja benzina Vilim konačno krenuo kući i uživao u zadivljenim pogledima svojih sugrađana.

Stolnoteniske nagrade
Stolni tenis nikada nije bio sport koji bi prednjačio u dijeljenju novaca i nagrada. Danas vodeći stolnotenisači zarađuju ozbiljne novce, premda to i dalje u usporedbi s nogometom ili tenisom izgleda kao kikiriki. Nije tome davno kada je stolni tenis uz sasvim rijetke iznimke bio zaista amaterski sport. Moglo se kao vrhunski igrač u Jugoslaviji dobiti od centralnog sportskog tijela čak i stipendiju za studij ali je tu stipendiju trebalo opravdavati dokazom o položenim ispitima (ne mislim da je to bio loš propis, čak naprotiv!). U svijetu su u pedesetim godinama prošlog stoljeća neki vrhunski igrači poput svjetskog prvaka Bergmana već zarađivali kao profesionalci, ali nisu zarađivali na službenim ITTF turnirima već su nastupali igrajući ekshibicije po varijeteima, cirkusima i sl. Treba zabilježiti da je tada još mladi Milan Štencl, kasnije poznati svjetski trener a u to vrijeme jedan od najboljih hrvatskih igrača, nastupao u osmeročlanoj profesionalnoj trupi igrajući ekshibicije diljem Europe.

U vrijeme kada sam počeo igrati na turnirima je bio običaj da prvoplasirani dobiju pokale, medalje ili priznanja tako da sam s vremenom sakupio solidnu kolekciju pokala i medalja. Prva "materijalna" nagrada bila je kutija Barna loptica koju sam 1952 dobio od klupskog šefa Ratkovića kao nagradu za osvojeno prvenstvo Jugoslavije u kategoriji juniori parovi i drugo mjesto u kategoriji juniori pojedinačno. Iduća nagrada koja mi se također duboko urezala u sjećanje bila je nagrada za prvo mjesto na saveznom turniru u Kranju. U klubu nije bilo novaca, alfa i omega kluba Ratković jedva je nekako namaknuo novce za vlak i rekao nam da od kuće trebamo ponijeti hrane za tri dana jer nema novaca nego za vlak i spavanje u jednom školskom internatu. Na kraju smo bili daleko najuspješniji klub a ja sam osvojio prvo mjesto u pojedinačnom dijelu seniorskog turnira. Po završetku turnira imali smo još dosta vremena do odlaska vlaka za Zagreb a bili smo ozbiljno gladni. Naš vođa Ratković bio je vrlo zadovoljan s ishodom turnira i pozvao nas je za nagradu u neku gostionicu proslaviti uspjehe. Sjeli smo za stol i Ratković je za sve nas naručio krumpir juhe koje smo u slast pojeli i čekali na nastavak. Lovro Ratković je zaista naručio iduću rundu, ali bila je to ponovno krumpir juha - za više nije bilo novaca, ali je u tom trenutku bilo vrednije od bilo kakvog pokala!
Kao veliku nagradu doživljavali smo u pedesetim godinama putovanja na turnire i mečeve - bilo je divno upoznati razne krajeve zemlje a još uzbudljivije putovati u inozemstvo u vrijeme kada je to bio privilegij rijetkih. Kakvi su običaji vladali još i potkraj šestdesetih godina neka posluži i primjer mog igranja u Njemačkoj u Bundesligi. Danas su igrači u stolnoteniskoj Bundesligi sve od reda profesionalci koji ovisno o svojoj kvaliteti zarađuju ozbiljne novce. Krajem šestdesetih već sam odavna prestao aktivno igrati i trenirati, bio sam trener. Na molbu kluba firme u kojoj sam radio odigrao sam jednu sezonu i pomogao ekipi da se kvalificira u Bundesligu a zatim sam na nagovor počeo igrati Bundesligu. Upravo u to vrijeme odlučio sam vratiti se iz Njemačke kući, nakon nekoliko kola oprostio se između ostalog i u klubu - tada se u Bundesligi igralo bez ikakvih ugovora, nije bilo nikakvih plaćanja igračima! Kada sam se vratio kući u Zagreb nakon desetak dana dobio sam pismo od svog tada već bivšeg kluba - zahvalili su mi na igranju za klub i zamolili me da vratim tri klupska dresa koja na odlasku nisam vratio klupskom ekonomu!! Takva je tada bila Bundesliga!

Niti našim velikanima Šurbeku i Stipančiću u to vrijeme nije bilo bolje. Sjećam se da mi je Dragutin Šurbek rekao da je negdje polovinom šezdesetih kao nagradu za osvojeno pojedinačno prvenstvo Jugoslavije dobio dva hvata drva za ogrjev! Iako su već onda Šurbek i Stipančić bili "manekeni" svjetski poznate stolnoteniske firme u ono vrijeme nije bilo riječi o plaćanju igrača. Često sam čuo Šurbeka kako od svog sponzora traži gume i ostale rekvizite, novaca po ugovoru tada nije bilo. Neki su "Drageca" čak i zadirkivali nazivajući ga "gospodin haben sie.." jer je on svoja traženja guma, papuča i ostalog uvijek započinjao s "imate li… t.j. na njemačkom haben sie???) Danas vrhunski igrači zarađuju po ugovorima od te iste stolnoteniske firme koja ih oprema ozbiljne novce a niti im ne pada na pamet da bi tražili neku opremu jer toga uzmu kolikogod požele. Tako su se vremena i u stolnom tenisu promijenila.

Oznake: stolni tenis

Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se