Return of ALTEREGO

srijeda, 29.07.2009.

Ekskluzivno: Bruce Springsteen u Udinama!

Stadion Friuli, Udine - 23.7.
The big Boss - Bruce Springsteen / The E-Street Band

Uf, jel je zaista prošlo 29 godina a da nijednom nisam vidjela Brucea Springsteena na koncertu? Ne mogu vjerovati da mi do sada to nije nijednom uspjelo, ili nije bio blizu, ili je bio rat, ili sam bila dekintirana, ili je (kao i uvijek) bio škrt s brojem koncerata u Europi pa nisam mogla uzeti slobodan dan, ili sam se durila na njega (faza 1987-1995) radi nekih njegovih poteza koji je mogao nepokolebati samo njegove najfanatičnije fanove, ne i mene...
29 godina je prošlo od kada sam čula “Hungry heart” – i to je bilo to.

I konačno, Udine. Dan D. Mogla sam ranije otići u Beč, sada mi je žao što nisam otišla na oba, jer je post factum koncert bio duži i koliko izvještaji kažu publika je bila luđa, no ja sam sebi skontala da ću prije od tri koncerta u Italiji dobiti photo pass nego na jednom u Austriji – i dobro sam to skontala.
Možete zamisliti tu duplu sreću. Istinabog, uvjeti fotkanja nisu uopće bili neki (30 m iza pozornice i fan pita), no fotkati Springsteena nije baš mačji kašalj.

Od svih brojnih dogovaranja tko s kim i kako otići, na kraju sam mrtvo hladno sama sjela u auto i odvezla se u Udine, ništa me više nije moglo zaustaviti, niti fakin vrućina niti dugi put.
Bilo mi je samo važno da se uparkiram pred ulaz po mogućnosti kako bi nakon službenog fotkanja mogla ostaviti opremu i u tren oka biti nazad – dakle najmanji “damage” – izgubljene dvije stvari možda.

Zato sam skoro zaradila sunčanicu :-), ali i odslušala tonsku probu na koju su guslali “Raise your hand” kao da je izvode prvi puta, a na kraju je to ispao instrumental usred koncerta na kojem je Bruce šetao oko publike i sakupljao kartončeke, omotnice, transparente, lutke - ukratko poklone fanova i želje i pozdrave... tako je dobio i lutkicu „bebu Brucea“ s natpisom „Born in the U.S.A:“ što je značilo da bez te pjesme neće ići, pa bila je prva na bisu. Ne znaš jel Bruce zabavlja publiku ili ona njega - ali je zabavno u svakom slučaju.

Vojska fanova se već satima ranije pržila na suncu, ali kada je koncert počeo nešto malo iza 21 h, iznenadilo me da stadion ipak nije bio puncat i rasprodan, bilo je barem još 20% mjesta, što je vrlo netipično za Italiju, rekoše mi – Bruce i Italija se jako vole, talijanski fanovi su navodno najžešći, a koncerti u Rimu i Torinu su bili za infarkt. Bogme se „žabari“ nisu u Udinama toliko iskazali, ali to su vam usporedbe kakve ne možete niti zamisliti. I onako malo hladnjikava publika u Udinama je bila izvrsna i nestrpljiva. Kad smo fotografi ušli u photo pit, to je značilo da ćemo se morati dignuti na stepenice ograde, što je značilo fanovima iza nas zaklanjanje vidika i kada su to shvatili, počeli su nas gađati vodom. Meni je bilo pakleno vruće pa mi je svaka kap vode bila dobrodošla, i nakon što sam glasno uzviknula „Grazie tanto“, odmah sam im postala simpatičnija, naročito jednom securityu koji je bio uz nas.

Krenulo je pakleno sa jako extended verzijom „Sherry darling“, a ni iduća „Badlands“ nije bila kraća – Bruce, ljubim te u oba oka, rijetko nam u prve tri stvari fotografi u prve tri stvari imaju toliko vremena fotkati.




Na trećoj, za koju nisam znala hoće li je ili ne uopće izvesti „Hungry heart“, mi je moj teški fotić skoro ispao iz ruke od uzbuđenja. Desilo mi se isto kao na Muse i The Cultu 2007. kad su među prve tri bile po jedna „moja“ i onda sam zaboravila da moram fotkati. :-))
Nakon što su ludi Talijani iz mene shvatili da pjevam žešće od njih i da nisam papparrazzo, nego fan kao i oni, posve su me prestali gađati vodom.





I ne ovo nije Patti Schialfa, nego njen klon Soozie, koja je isto s E-Street Bandom od 1985. čini mi se, ali tolko liči na nju da mi se čini da ju je Patti tamo stavila samo da Brucea podsjeća nja nju i kada je nema. Malo sam zloćko...

Na marš van sam propustila, iako dobro čula „Outlaw Pete“, „Darlington cunty“ i „Something in the night“, jer je Talijanima, smotani kakvi jesu, trebalo sto godina da poštudiraju kako da nas izvedu van.
Uletila sam brzinom munje nazad i to ravno na tribine, na kojima mi je bilo malo premlakonjava atomosfera, ne sluša se u takvoj atmosferi „Johnny 99“ (bila bi mi draža „Nebraska“ ali hajde) tako da sam se spustila na travu u nadi da ću imati bolji štimung kad krene „Cover me“ i, daj Bože, „Drove all night“.


Na moju žalost, nije svirao niti jednu niti drugu, nego je premijerno izveo čak tri stvari: fenomenalno standard “Summertime Blues”, nezamjetljivu “Be true” i drugi peak večeri “Streets of fire”.



Njegova nevjerojatna energija s skoro 60 kuki na leđima i animiranje publike je kulminirala kada je nekom malom klincu uvalio mikrofon da s njim pjeva refren na “Waitin' on a Sunny Day”, koji je malac sramežljivo ali zdušno otpjevao. Šta nisam bila njegova mama??


Vrlo dojmljiva je bila izvedba i "American Skin (41 Shots)", koja je bila možda najdublji moment večeri.
Kraj je došao bez još jedne moje “The River”, al s “Lonesome Day”, “The Rising”, i “Born to Run”. Dvije-tri pjesme kraće od ostalih koncerata, kud se to desi baš meni?

Čekanje na bis je trajalo kratko, jer bi se valjda stadion urušio da smo ga morali dugo dozivati. Trojka s meni najposebnijeg albuma, “Born in the U.S.A.”, “Bobby Jean” i “Dancing in the Dark” me vratila u mjesto i vrijeme života koje sam mogla gotovo omirisati, teško razdoblje kada me doslovce Springsteenova muzika izvukla. A to se ne zaboravlja.
Na "Bobby Jean" je cijeli bend ušao u publiku, kao ono Hladno Pivo na Jarunu lani - dečki jeste li kada gledali Springsteenov koncert?



Na „Dancing In The Dark“ je prema tradiciji povukao jednu curu na stejdž da pleše s njime. Ne znam je li to bilo spontano ili nije, cura mi je frapantno ličila na Courtney Cox koja je s njim plesala u spotu. Znam samo da bi ja umrla da sam bila gore na pozornici.


Kraj je bio i tužan i veličanstven, ruke u zraku i „šušte“ – s paklenom na kubik “Twist and Shout/La Bamba” i šteta da u nju nije ukomponirao još i “Do you love me” jer to bi bio potres i kataklizma na stadionu.
(“Šuštanje” je interna fora njega i publike, rekoše mi. Za one koji ne znaju što je to, a i ne mogu jer sam ja taj izraz izmislila - otvoriš oba dlana, raširiš prste i mičeš dlanovima lijevo desno „šuštiš“ ).


Primjećujete da nisam uopće spominjala scenu i pozornicu – nemam što - posve obična pozornica, apsolutno ništa posebno. I apsolutno ti ništa više i ne treba.

Dok smo čekali početak koncerta, popričala sam s fotografom Talijanom u photo pitu i on mi je rekao da ga živo zanima kako ću nakon ovog doživiti U2 koncert u Zagrebu.
On mi je tvrdio da mi neće biti tako dobar, jer ono što U2 sada radi je scena i show naušrb muzike i svirke, a kod Brucea toga nema.
Sve je savršeno izvedeno i nije ništa. Taman je razlika tolika – da je to savršen koncert sa zerom ili dvije razlike. U Udinama s dvije zere, jer me zakinuo za 3 "moje” stvari i za 3 po broju ukupnih.

Idem sad malo “šuštati” uz mp3.

utorak, 14.07.2009.

Mario Novak - ubojica??

Nikako ne mogu doći k sebi ova dva dana.

Mario Novak je kolega fotograf i čovjek koji je prekjučer stajao nebrojeno puta uz mene i fotkao. Čak smo izmjenili i nekoliko rečenica i šala, makar se uopće nismo poznavali niti družili.

Čim je jučer objavljeno da se radi o terencu s američkim oznakama, odmah sam posumnjala tko bi to mogao biti, a kada je objavljeno ime nije bilo sumnje jel to taj Mario Novak. Čovjek je radio izvrsne fotke panorama i krajolika. To naravno baš nema veze s onim što je učinio.

Baš mi je teško. Cijeli se dan zbrkano osjećam. Imaš respekt prema radu oba čovjeka.

Što je Novaku pobogu bilo u glavi tu večer? Zadnje što sam ga vidjela je kad smo fotkali Santanu i popilično bih sigurna mogla reći da taj čovjek nije imao baš alkohola u sebi, ako uopće išta. Fotografi moraju imati mirnu ruku.
Ako se uspio ubiti od alkohola za sat i pol koliko je još vremena bilo do sata kada se desila nesreća, onda je majstor.
Ja se nadam da je bio mrtav pijan, jer mi se čini težim za prihvatiti da je bio mrtav trijezan.

S druge strane koliko sam kasnije saznala, Glavan je bio bliže ovom prvom. Istina će ionako ubrzo izaći na vidjelo, ali ne bih se iznenadila da se ispostavi da je netko glavinjao po mračnoj cesti bez nogostupa (gdje se nesreća dogodila), a netko drugi nije pazio na cestu, mislio da je pogodio veću životinju (kada jednom prođeš ne zaustavljajući se u retrovizoru na mračnoj cesti nema šanse da vidiš što si pogodio) i nastavio dalje nadajući se da nije bilo ništa važno.
Ako sam u pravu Ford kojeg je imao Novak je otprilke snage i metala jačine manjeg kamiona jer se za američko tržište rade duplo jači auti od onih ovdje, provjereno - ja sam to isprobala s istim modelom u Australiji jer se za ta dva tržišta rade uglavnom isti auti.
Kad takav terenac lupi kengura od skoro dva metra, to je otprilike to.

Koja hipotetska konstrukcija zar ne? S tim da bizoni i kenguri ne skakuću i jure varaždinskim cestama poslije Radar festivala...

Još sam jučer ujutro u prošlom postu rekla da je idiot onaj koji je pregazio Glavana i pobjegao. I jest.
I ubio ga je na taj način. I to je točno.
Ali, mi još uvijek ne znamo pod kojim se okolnostima to zbilo i iako je neoprostivi čin 2 - bježanje, točnije ne zaustavljanje na mjestu sudara, čin br. 1 nije baš posve jasan.

Ali je isto tako neoprostivo da pojedini mediji cijelu priču objašnjavaju kao "...ubio ga terencem pa pobjegao..." što upućuje da je ovo bilo ubojstvo s predumišljajem. Mislim da je svima jasno da se radi o nesreći a ne planiranom ubojstvu.

Meni je odvratno da ovako jeftino neki novinari piskaraju, a urednici stavljaju bombastične naslove o slučaju pogibije novinara koji je bio sve samo ne takav površan novinar.

ponedjeljak, 13.07.2009.

Radar festival - pogibija Darka Glavana

Radar festival, Varaždin, 12.7.

Malo sam se žacnula nakon što sam jutros pročitala vijest da je sinoćnji krasan ugođaj Radar festivala u Varaždinu ostao gorka okusa: najglupljim je načinom jedna velika hrvatska ličnost izgubila život.
Darko Glavan poginuo je pod kotačima jednog (da li pijanog?) idiota koji je naletio na njega, usmrtio ga i kukavički pobjegao. Da ja toga/tu ulovim ne bi se dobro proveo. Bolje da ga ulovi policija, i to što prije.
Pisat će se o Darku Glavanu ovih dana, uvjerena sam da će mu sprovod biti jako brojan, no ono što taj čovjek zavređuje je naš ispraćaj u mislima, a ne šušurom. Sjećam se prvih godina mog novinarstva - Darko je već stvorio ugled vrhunskim znanjem o (tada prvenstveno) glazbi i sjećam se kako sam s divljenjem mislila “E, sa su nam svi novinari ovakvi”. Detalja i anegdota bih mogla pobrojati tijekom godina, a zauvijek će mi ostati žao što ga nisam nikad i osobno upoznala iako smo se stalno motali tu negdje. I sinoć smo se mimoišli u Varaždinu, djelovao je zadovoljno... kako je život opak. No, zadnje što će mi se urezati u pamćenje su njegove kratke, sadržajne, ukratko efektne i smislene riječi koje je izgovorio na otvorenju izložbe slikarice Ade Nobilo prije otprilike mjesec dana.
Neka te prate najbolje glazbene note, Darko. RIP.

I kako sad pisati o Radaru na te emocije i raspoloženje koje je ličilo na čilanje uz karipske plaže i koktele uz latino zvuke Santane - kada to više tako ne miriše jutro poslije?

Kao i obično organizatori festivala svak drvi po svome i uopće ne kontaju da ne moš imat tri (4 čak!) festivala u maloj Hrvatskoj unutar dva tri tjedna. Pa onda nijedan nema dovoljno posjećenosti.
Halo organizatori, ste vi čuli za recesiju? Ljudi nemaju para, dajete im da si malo rastegnu te troškove.

U kontekstu s tim je na Radaru bilo upola manje ljudi nego lani jer je igralište srezano na neke čudnovate trećine uzduž pa trećinu poprijeko, a trava zelena s druge strane da se je ni Severina ne bi posramila. I pusta i prazna, samo smo mi fotografi stalno tamo hodočastili do photo pita, tako da smo se pitali jel to ispaša spremna za neko lokalno stado ili su/smo neki drugi te ovce?


Publika raznih godina, prednjačila starija publika koja rijetko ide na koncerte pa je zaboravila da se mora malo i navijati, pjevati i pljeskati na koncertima. Oni su se svi toliko opustili da valjda misle da će neko drugi (prek Student Servisa?) to raditi za njih. Hvala Bogu pa je još uvijek bilo publike koja zna pljeskati.

Line-up je bio OK, uz Voodoo Lizardse (koji su otvorili festival, ali sam ja zakasnila), Salomona Burkea, Erica Burdona & Animals i Carlosa Santanu. Malo manje uz dosadne Zorana Predina & Lačnog Franca (zato kaj ih non stop slušamo u Hrvatskoj - više nego Gibonnija i Severine zajedno, pa dajte dosta više.) i Joea Jacksona, kojeg je slušalo otužnih soma ljudi.

I onda konačno krenulo dobro i kak spada. Eric Burdon je sakupio neku miljontu postavu Animalsa (prva se raspala kada sam se ja rodila, onda si možete zamisliti kakvi su metuzalemi) i dao poprilično živahan i angažiran nastup. Dakle, starci još mrdaju! Nisam baš nešto jako upoznata s diskografijom Animalsa, osim da pouzdano znam da nisam sinoć čula "Don't let me misunderstood" na koju sam se klizala u Domu sportova jedno tri godine zaredom, jedno pet godina nakon što je pjesma bila hit u svijetu. Toliko o tome kako smo bili glazbeno updejt u Jugi.
Ali kažu mi sad da je Eric pjesmu ipak izveo dakle to sam propustila nakon što smo fotografi morali van nakon fotkanja. Kuku-lele.
Zato smo čuli “House of the rising sun” i to je bio jako lijepi retro moment.






I onda je nastala jako duuuuuuuugačka pauza jer sa Salomonom Burkeom nema šale. On teži brat bratu oko 240 kila i treba tog iznimnog pjevača doslovce dostaviti na pozornicu, na kojoj je bio ogromno prijestolje gdje je naravno proveo sav svoj nastup.


Brojna pratnja muzičara, plesačica i instrumentalistica (kad je vojska fotografa ušla u photo pit skoro smo se potukli tko će ih prije poslikat) - scena je izgledala vau. Izvrsno je Burke, ležerno i sugestivno dirigirao svojim nastupom iz prijestolja, kao pravi pravcati kralj. Uz to je ponio i hrpu crvenih ruža koju je kasnije podijelio publici.
Jako me oduševila Salomonove verzije pjesme “A change is gonna come”, iako je bila interpretacijski manje pjevna pa nisam mogla adekvatno pjevati uz nju kako sam se ja najprije zalaufala. Pa onda medley soul standarda s “Lucille” - to isto nisam do sada nikad čula na koncertima. Predobro. I još mi se čovjek nasmijao, samo to nisam ulovila jer sam se i ja njemu nasmijala nazad.






Carlos Santana je naš stari znanac, taj čovjek ima toliko albuma i stvari da štogod izveo je jednako dobro, odnosno nije, nešto je i dosadno ali svirački recimo. Sva sreća pa nije puno zapilio po solažama, na dva dijela i ne predugo. Nakon “Sambe pa ti” i “Black magic woman” je koncert okrenuo u skroz odličnom smjeru.
I mnogo komunicirao s publikom: pozvao je hrpu klinaca na pozornicu iz publike kojima su prefenomenalni vokali Andy Vargas i Tony Lindsay dali šuškalice-instrumente, pa će klinci moć jednog dana reć: “Svirao sam s Carlosom Santanom, a kim si ti? Lokalnim svadbarski bendom?”.








Santana je bio predobar, što naravno ionako svi pod normalno očekujemo, ali da mu bend bude vrhunac vrhunca to je već rijetko da band nije samo "prateći band".





I tako mogu sada nabrajati ...“Oye como va” na koji se općenarodno plesalo i pjevalo..... i tako je završio Radar festival koji nepravedno neće biti upamćen po svirci, nego po jednoj suludoj pogibiji.

nedjelja, 12.07.2009.

Koncerti: Što nas sve čeka do kraja godine?

Još je friška vijest da su Depeche Mode konačno dali novi datum koncerta, 14. 2. 2010. - samo da nam Dave Gaham bude živ i zdrav, da se opet ne razboli.

Očekuju nas hrpe koncerata, a sve u Zagrebu: također friška news je da nam u goste dolazi jedan od TOP 3 naj boy bendova svih vremena (druga dva su Jacksons 5 i Take That) Backstreet Boys, 27.11. a nova i ne još sasvim potvrđena vijest je će nas posjetiti i Diana Krall, planetarno popularna jazz pjevačica i pijanistica, navodno 13.11.


Očito će cijela godina biti koncertna torta s puno šlaga i čokolade jer ćemo u studenom gledati još i genijalni Massive Attack, te ne zaboravite legendu Toma Jonesa u Beogradu.


Prošli mjesec je definitivno potvrđen i specijalitet na meniju: The Cult, jedan jedini i neponovljivi - 30.9. Zagreb pada u nesvijest!


Uz njih još tri isto vrlo zanimljiva koncerta: The Offspring će valjda ovaj put i održati koncert 5.9., uvijek dobrodošli i dragi Eros Ramazzotti je 24.10., a 6.10. će nam se u novom svjetlu predstaviti Tarja Turunen, ex-pjevačica Nightwisha koja je prije tjedan dana imala uspješan koncert u Budimpešti i ovo će biti posebna zanimljivost za sve fanove i šire.


Malo sam nelogično skočila na kraj godine, a pred nama je dugo, toplo i bogato ljeto i pregršt koncerata na obali (termine chekirajte u kalendaru): Viva La Pola s odličnim line-upom, Ljeto na Trsatskoj Gradini s vrhunskim domaćim izvođačima, otok Pag i Papaya club s jakim gostovanjima (da samo nabrojimo DJ Tiesto i Barbaru Tucker), i posebno ljetnu turneju Majki i Vlatka Stefanovskog & Miroslava Tadića.

Ali ni to nije sve! Uz set kvalitetnih noževa koje ćete kupiti u TOP SHOP-u, možete se brusiti na Madonnu u Deželi, 20.8. i DA DA, nemojte biti cmizdre i „iz inata ne idem“ na U2 i Snow Patrol (+The Hours) 9. i 10.8. u Maksimiru što već toliko ponavljam da sam sama sebi dosadna.


Ali prije svega put pod noge u Udine (ako ne vjerujete Udine su bliže nego Beč!!) i 23.7. dakle uskoro na koncert Brucea Springsteena jer to vrijedi svake lipe i kapi znoja koju ćete proliti vozeći se u klimatiziranom autu dok vani piči 32 stupnja ili lijeva kišurina.



Slijedeća rekapitulacija slijedi za koji mjesec.

četvrtak, 09.07.2009.

Rokaj Fest 2009 - UPDEJT

3.-5.7. Jarun Zagreb

DAN PRVI

Koliko god line-up festivala bio atraktivan, nema šanse da se ja tri dana pojavim od ranog popodneva, nemam pojma zašto. Uvijek si obećavam da su se naslikati rano i ispreslušati sve one "nove", "neafrimirane" i "nepoznate" bendove no eto - to sam ja. Da imam godišnji odmor možda i bi, ovak - aha.

Karamelo Santo
I tako ja krenula u prvi dan Rokaja s argentinskim bendom Karamelo Santo, miksanih stilova jako slično Manu Chao, i iako naravno to Manu Chau bolje radi, Karameli ne samo da nisu bili blijeda kopija nego su imali jako angažiran, iskren i zabavan nastup, tako da su bili živahna točka prvog dana. Ima mjesta i za njih na sceni. Ima.




Hladno Pivo
Grozno je kada za nastup Hladnog Piva morate reći da je bio "ma da da jak nastup, drže publiku, ali brate dosta više". To je ono što sam napisala na kraju s ukupnim dojmom festivala, previše je bilo domaćih bendova koje možeš pogledati (i gledamo ih) u svakom malo boljem grmu i onda mi dojade do boli. Drugo je ako si neki tamo fan ko ja Majki, recimo. Ali to nije realno.
Ne znam što bih rekla za HP? Maniristički nastup, vrlo profi i sve to ali već viđeno sto puta. Još da nije Mile iskopirao Bona s prvog koncerta U2 iz Barcelone (alo Mile si i ti bio tamo?), pa usred pjesme, kada je bend krenuo svak svojim putem sviruckati, prekinuo stvar i rekao bendu: "ajmo ponovit nije dobro". E dečki iz HP-a, zaboravljate da je ovo doba Interneta i da smo tu foru već prokljuvili prije negoli ste se odlučili na nju jer smo je valjda već svi znali minut nakon što je koncert U2 u Barceloni završio. Ajmo malo biti orginalni, nemojmo sad spavat na lovorikama.




Psihomodo Pop
Šta ja znam, meni se novi Psihići čine super i CD i nastup mi je bio odličan, dok drugi gunđaju na njih i da su nevažni, da je njihovo vrijeme prošlo i bla bla bla... Mislim prošlo je vrijeme Gopčevih fora i keljenja, ali to je on morao znati da neće dovijeka svima bit zanimljiv. Navikao je publiku na kreveljenje i kad se ga publika zasitila, sad što god da drugo radili (recimo sad pije vodu) i koliko god dobar album imali to ljudima više nije jako interesanto. Tako mi se barem čini. Nemam recept za Psihomodo Pop kako da vrate staru slavu, možda da se udruže s Zlatkom Sucem pa isfuraju novi đir? Meni su bili odlični jer ja ionako nisam pušila Gopčeve fore prije, pa su mi sad taman.
Al da ne bi bilo sve crno i atmosfera na festivalu je uz ovaj nastup i kasniji nastup Majki bila preodlična.




Majke
Kako gore rekoh ja sam ljubitelj Majki, jedino nisam ljubitelj Bareta kad se ubije od cuge i droge pa počne mumljati na stejdžu i padati s nogu (osim što ga kužim kad se preserava i glumi). Kad je fit (a bolje mu je da tako nastavi) onda je do jaja i on i nastup i sve skupa. Na Rokaju su bili takvi i nastup im je bio jako dugačak. To što sam se ja glupson dala nagovoriti od kolega Capana s www.muzika.hr da ga vozim da lovi bus i otišla ranije, to je moj problem. Nit sam ja odslušala Majke do kraja nit je on ulovio bus! Na moju drugu glupost i žalost ostala sam bez mjesta na memory kartici za fotkanje pa ovime nemam slike s nastupa nego Capanu za kaznu jednu preuzimam čisto radi vaše ilustracije.



DAN DRUGI
Let 3
Ovog sam puta natrčala da moram ja odslušati i odgledati Let 3, nikome nisam ovo mogla uvaliti. Ja ne znam koja je "kemija i karizma" oko tog benda i zašto su oni tako popularni, meni je to misterija čovječanstva. Možda jer su drugačiji i jer valjaju pizdarije i šokiraju s nepriličnostima (jel to deja vu Gopca od tamo nekih ranih godina?), ali ako je "kurci, pičke, jebanje, govno i slično" legitimno kulturološko izražavanje u domaćoj muzici onda sam je prefino odgojena pička i takve stvari ne kapiram. I onda kad čujem nekog kritičara da se oni tako "umjetnički izražavaju" (komentar na ono prdenje čepova kod Stankovića) - ne, to je jebeno sranje od komentara a ne umjetničko izražavanje. Dakle ja se sutra poserem nasred Trga bana Jelačića i onda zovem medije i kažem im da se ja tako umjetnički izražavam da pokažem recimo revolt na novu vladu i eto mene umjetnika! U biti ja to i ne moram činiti - u ovom sam tekstu toliko kulturnih riječi izgovorila da sam već samim time poslala umjetnik. I to nije sve! Da bar muzika koju Let 3 ima vrijedi tak epohalno. Osim sretno posloženih nekoliko stvari, koje jesu odlične priznajem, generalno je to kvazi etno-folk-rock-punk-pop-narodnjak-estrada-metal-zajebancija muzika. Jebote muzičkog pravca!




Hard Time
Hm, ovdje moram oprezno, Pishta je jedan od organizatora festivala i općenito koncerata :-) - jedna je kolegica tu činjenicu mrtvo hladno zanemarila i popljuvala na mrtvo ime Hard Time. Očito joj Pishta ide na živce, ali ne samo njoj koliko čujem, ali to je Pishta malo sam kriv jer se cijeli bend markira kao Pishta a ne kao kvartet, što on ipak jeste. Činjenica je da je tu konflikt interesa i da tog imamo pregršt u politici i da nam se od toga bljuje, pa stoga mislim da je Pishta učinio loš potez guravši svoj bend na festival gdje je on organizator. Ako ga i nije gurao, nitko to neće vjerovati. Jer bend vrijedi i šteta ga je publika počela pomalo nedoživljavati. Možda bi bilo bolje da Pishta malo pusti dečke s lanca da i oni malo imaju PR mjesta u medijima i javnosti kako bi bend dobio pravi legitimitet. Mislim, publika je dobro reagirala, ali je bila malobrojnija. Mene bi brinuo upravo taj podatak.




Primal Scream
Ovo je bilo jako lijepo za vidjeti i čuti nakon što ih slušamo sto godina. To je strašno dobar bend, na stranu to što su i sami sebi problematični. Malo su mi digli tlak kada su napravili namjerno lošu rasvjetu na prvim stvarima (dok ih se fotkalo) - ma molim te, baš je jako bitno što oni s 50-tak godina ne izgledaju onak kak su izgledali dok su imali 20? Kome je to bitno ako imaju dobre nastupe? Jako profi nastuo, jako uigrano, jedino je bilo vidljivo su malo bili zbunjeni kako da stare stvari izvedu, one radi kojih su ih i prozvali cool bendom, dal da to bude rock raspašoj ili kuliranje ili što. Iskreno manje sam ja to primjetila, više sam čula takve komentare uokolo. Meni su bili preodlični jer sam ih slušala prvi puta.




DAN TREĆI

Treći je dan Rokaj festa ispao kataklizmičan, em' je poduži pljusak namočio travu toliko da smo se sklizali, a bilo je i veseljaka/ica koji su brčkali i valjali se po barama vode, publika je bila na parove razbroj, a i ono sitno što se okupilo je bilo pokislo u raspoloženju i navijanju....

Dosta je nedostajalo pratećeg sadržaja, što ide na račun recesije naravno, no ono što ja zamjeram Rokaju ove godine je da je preveliki udio imala domaća scena koju ionako previše slušamo tijekom godine. Nemam nikakve volje ići na Rokaj slušati Hladno Pivo ili Majke, kad ih mogu čuti iza svakog grma. Već i iz paštete iskaču ko Jadranka Kosor.


Već spomenuta kiša je poprilično poremetila satnicu tako da Tranzistor i Kinoklub nisu ni nastupili, a ako jesu onda su ih slušali samo tehničari i redari. Neki Fon Biškić & Narodno Blago nikako neće postati naše narodno blago, a Popaye su bili....iskreno priznajem meni nedovoljno interesantno da odem to poslušati, što ne znači nužno da su loš bend, samo se jako deru i repaju.

I onda eto The Charlatans su meni bili sjajno iskustvo. Slabo sam se u detaljima susretala s njima u prošlosti, naravno znala hrpu njihovih stvari, ali uglavnom na način „Tko to pjeva? Aha, The Charlatans“, stoga me toliko više veselio njihov nastup. S druge strane, nevjerojatnih je što većina a naročito Tim Burgges, pjevač, izgledaju podosta mlado. Iako im je peak karijere bio sredinom 90-tih i iako posljednjih godina nisu više pod svjetlima reflektora, zvučali su koncertno žešće i rockerskije nego što im stvari zaista i jesu, drugim riječima pokazali su da su veoma fit i posve svježi za nove, naročito koncertne, pobjede.
Zadnju sam trećinu njihovog nastupa provela na klupi s boka glavnom terenu i da su i od tamo zvučali super, ne dozvoljavajući mi da mi nešto drugo privuče pažnju.
„This is the End“ ima doseg massive songa i tako je publika i odreagirala – full cool vrlo dinamičan nastup.





No pravi dinamit nam je stigao u obliku The BellRaysa. Ovi Kalifonijci s tamnoputom tempiranom bombom-pjevačicom na kormilu su fenomenalna baražna paljba soula i garage rocka, ako si tu kombinaciju možete zamisliti. Nastup The BellRaysa je doslovce kao da vozite Ferrari, ide super brzo, fenomenalno da okineš, a motor ti urla, a ti si u ekstazi što ga čuješ. Zapamtite ovaj bend, ovo je glazbeni križanac: „Tina Turner srela The Stooges (recimo) pa se rodio The BellRays“. Ako mene pitate ovo je bio jedan od top 3 nastupa Rokaj Festa.





I tako dođosmo do glavnog headlinera Rokaja – Razorlighta. Njih iz prikrajka pratim od Live 8 koncerta 2005. u organizaciji Boba Geldofa.
Interesantno je da su skoro istovremeno krenuli i The Killers i Snow Patrol, a da su ovi drugi dosegli daleko više. Više nego ikad mi se Razorlight čini kao bend koji ima blago seljački rečeno, propovjedajuću mjuzu, koja mmi daleko više „leži“ na radiju, CD playeru ili malom klubu. Razorlight se jako potrudio i oko pozornice i oko samog nastupa, iako su falšali na nekoliko pjesama, najuočljivije na „In the morning“, što publiku, odreda mlađu i odreda curice, nije nimalo smetalo. Publika je bila mlakonjava a to zato jer su curice posvećeno i pod dojmom gledale u njih ko u bogove i valjda zaboravile jako navijati i pljeskati čak i vrištati.
Iako trenutno „hot“ u svijetu Razorlight mi se čini da nije baš opravdao ime headlinera koji je trebao zatvoriti festival, ali sad sam stvarno picajzla.

ponedjeljak, 06.07.2009.

Zagrijavanje za U2 - nove fan pit ulaznice!

Ovo very short:

Samo da između ovih silnih koncertnih recenzija i najava za Motovun ne zaboravite da je vrijeme za zagrijavanje za U2 koncert!
Nakon što su prošli utorak velebno otvorili turneju na Nou Campu u Barceloni, što možete u detalje vidjeti i pročitati na websiteu www.muzika.hr , evo i još jedna vijest vezana uz ulaznice fan pita:
"Na oduševljenje svih fanova koji nisu uspjeli doći do svojih ulaznica za RED ZONE sektor, producenti Live Nationa uvidjeli su da, nakon savršeno realiziranog koncerta u Barceloni, umjesto 600 mogu primiti 750 fanova ispod "pandži" pozornice (vidi sliku) pa su odlučili pustiti u prodaju još 150 ulaznica za to 'vruće' mjesto na koncertu. Prodaja tih dodatnih ulaznica, čija je cijena i dalje 2000 kuna, krenula je u prodaju u petak, 3.srpnja u svim poslovnicama sistema Ticketpro te putem interneta na www.ticketpro.hr".

Jest da je mnogo, ali ja sam osobno popričala s ljudima koji su bili u Barceloni i opći je zaključak da će koncert vrijediti svake lipe, makar i niste posebni ljubitelj U2.

A sada... uskoro dolazi detaljan izvještaj s Rokaj festa!

srijeda, 01.07.2009.

Najava: Motovunske majice dobrote!

Danas je bila pressica Motovunskog filmskog festivala i danas je službeno predstavljen program festivala kao i svi važni detalji. Jedan od važnih detalja je da i vi možete pomoći održavanje festivala time što ćete sutra u 21 sat pohoditi kino Europa u Zagrebu na Reviji pobjednika kratkih filmova iz programa Motovun Online i donijeti sa sobom kao ulaznicu jednu od svojih majici koju ne trebate, a ona će ući u fond odjeće koju će nositi službeno osoblje festivala!

Također je bitno da nam se naša šećerlema od festivala uspješno održala u ovo krizno doba iako se VIP kao partner i glavni sponzor povukao (jeste li primjetili da se VIP povukao iz svih većih događanja na kojima je bio do sada sponzor? Reko bi čovjek da im ide loše, jel, da ništa ne zarađuju na mobilnoj mreži...) i sigurno nije jedini.
Nadam se da neće stvari po pitanju raznih sponzorstava zakomplicirati i friška ostavka premijera Sanadera koji nas je tim činom lijepo usosio s, uz ekonomsku, još i krizu vlasti. Ali nije ovo mjesto za živciranje o Sanaderu.

MFF će se održati, u to i nije bilo sumnje, a uz to su se direktor festivala Igor Mirković i umjetnički direktor Rajko Grlić pozabavili i recesijskim temama, no ne nauštrb filmova:
Nova porcija nezavisnih filmskih ostvarenja našoj će publici biti dostupna od 27. do 31. srpnja na prekrasnom motovunskom brdu u srcu Istre. Ja tamo pohodavam nekoliko godina zaredom i prije će se Sanader vratiti nazad na vlast nego se ja odreći MFF-a .
Ili drugim riječima - Motovun je sklop filmova, druženja, glazbe i tulumarenja. Ne znam što vam više treba kao pozivnica da dođete.
Možda program koji je opet test za one najizdržljivije – 65 projekcija u pet dana, kombinacija filmova koji su već postigli veliki uspjeh na najuglednijim festivalima svijeta, kao i oni za koje su rijetki čuli, a organizator se morao dobro potruditi da ih se nađe. A tome treba pribrojiti pet koncerata, dvije izložbe i čitav niz pratećih događanja koji povezuju publiku i festivalske goste - najavio je Igor Mirković.

Ovogodišnja festivalska zemlja partner je Finska. U finsku ćemo kinematografiju zaviriti uz Novi finski film, program u sklopu kojeg će biti prikazano pet ponajboljih dugometražnih igranih filmova u posljednjih pet godina, kao i retrospektivu suvremenog finskog dokumentarca u selekciji vrsnog finskog dokumentarista Arta Halonena.
Predstavljeni će biti i umjetnici Finske – i u filmskom i u glazbenom programu nastojalo se ovoga puta izbjeći ona zvučna imena, prvo da se pokaže da u toj zemlji postoji čitavo obilje zanimljivih ljudi i projekata, a drugo da su vremena teška i siromašna, pa će se izvući nekoliko stvari iz naftalina: dva kinotečna ciklusa ispunjena antologijskim naslovima: svakoga jutra dan će započinjati filmovima o pohlepi i siromaštvu, a dan će se zaključivati negdje pred sljedeće jutro, kasnonoćnim projekcijama partizanskih akcijskih filmova. JUHU!

Nije nevažno i ovo spomenuti: The Observer, čuveni britanski tjednik, sestrinska novina dnevnika The Guardian, u svojem je nedavnom izdanju preporučio nekoliko najzanimljivijih europskih destinacija ove ljetne sezone. Pored kulturnih manifestacija u Španjolskoj, Francuskoj, Turskoj i Italiji, na top listu uvrstio je i Motovun Film Festival! Autori naglašavaju neuobičajenu lokaciju festivala, u prekrasnom gradiću Motovunu na vrhu brda na Istarskom polutoku. Ističe se i bogat filmski program projiciran na velikim kino platnima na otvorenom te ovogodišnji poseban program koji uključuje uratke festivalske zemlje partnera, Finske. Ovo nije prvi puta da britanski časopis preporučuje Motovun Film Festival. U siječnju 2007. The Guardian je festival odabrao među najpoželjnija turistička odredišta u 2007. godini.

I na kraju ako još niste iz posta shvatili - da, možete očekivati moje dnevno fototekstualno ekskluzivno javljanje iz Motovuna s osvrtom na prošli dan za vrijeme festivala. Na ovom blogu dakako!