|
Prije par tjedana, Z i ja smo s prijateljem i njegovom djevojkom dogovarali zajednički izlet. Ne sjećam se kuda, ionako ih imamo uvijek barem 5 u planu.  Z i ja, naravno, pokušavamo proširiti svoju "sektu", te ih nagovaramo da i oni idu stopom. A prijatelj, inače prilično boemski tip, gleda nas u čudu - ali zašto stopirati kad možemo vlakom? (a raspitivasmo se prije toga, i cijena je bila nešto oko 70 kn, dakle, nešto ne pretjerano daleko [op.a. upravo shvatih da Ozalj odgovara tom opisu])
Nakon nekog vremena smo odustali od nagovaranja. Naime, zaposlenom čovjeku koji si može to priuštiti, nije baš jasno zašto je nama (dvoje nezaposlenih studenata koji trenutno najviše vremena provode s nosom u knjizi kako bi završili svoje studije) puno dati 70, tj 140 kn za kartu.
Pa, za neke je stvari, nažalost, ipak potreban novac, pa ako i imam 70 kn, neke će mi stvari biti veći prioritet od karte za vlak. A drugo, stvar principa. HŽ je prokleto skup. Možda me ne bi toliko ljutilo da je cijena opravdana kvalitetom, ali em vlakovi nisu točni, em se na pojedinim dionicama vozi 20 na sat zbog katastrofalnog stanja infrastrukture, em, ako ne pogodite neki od novih Gredeljevih vlakova, vozit ćete se u barem 30 godina starom vagonu (ako imate sreće, renoviranom) koji će vući jednako stara lokomotiva (također renovirana).
Nažalost, stav mnogih je, ako nemaš para, nemaš što putovati.
Bogu hvala, pa ni Z ni ja nismo skloni pokoravanju masi, i nekako smo si uzeli za pravo putovati, unatoč činjenici da si ne možemo priuštiti skupe hotele i avionske karte.
Neke činjenice u vezi autostopa:
NIJE SKUP
U principu, autostop je besplatan. Vi dignete palac i čekate da vam netko stane, ponekad vam kažu da će vas povesti za neku naknadu, a na vama je želite li ili ne to prihvatiti (doduše, to je uobičajeno u Srbiji i Crnoj Gori, kod nas još nismo naišli na tu praksu). A s druge strane, ako nas netko odluči povesti, i putem stanemo na nekoj benzinskoj, uvijek ponudimo da ćemo platiti kavu/ručak/koji-god-već-bio-razlog-zaustavljanja.
BRZ JE
Putovanje autostopom u većini je slučajeva puno brže nego konvencionalnim načinima prijevoza (prije 5 godina, kada smo prvi put išli u Dubrovnik, krenuli smo iz Splita, imali dosta čekanja na stopu, i opet došli u Dubrovnik prije autobusa koji je kretao otprilike u isto vrijeme). A ponekad i jedini način da do nekog odredišta dođete, u slučaju da nemate vlastiti auto.
ZANIMLJIV JE
Poanta je da nikad ne znate tko će vam stati. No, ako slijedite nepisana pravila stopiranja (u nekom od idućih postova), stat će vam netko tko vam želi pomoći. U većini slučajeva stat će vam netko tko je u neko doba svog života stopirao (uglavnom stariji ljudi, obzirom da je taj način putovanja prije bio puno češći i prihvaćeniji nego danas), ili pak tko to radi uvijek jer voli pomoći stoperima. Vrlo rijetko se dogodi da će vam stati netko kome to nije uobičajena praksa, no, i to se ponekad događa.
Dakle, može vam stati baš bilo tko, od kamiondžije (vrlo čest slučaj), radnika na baušteli, policajca, vojnika, sveučilišnog profesora, do pilota Vlade RH (Varaždin - Zagreb, Špancirfest 2011), hrvatskog diplomata (Križišče - Zagreb 2008), ili pak brata poznatog redatelja Wernera Herzoga. :)
Većinom staju ljudi koji putuju sami, da im u razgovoru s vama put ne bude dosadan, pa imate priliku saznati hrpu zanimljivosti do kojih bi inače teško došli, čujete zabavne vjerovali-ili-ne priče,a nekad se s vozačem jednostavno kliknete i nastavite družiti i poslije.
Osim toga, ponekad, ako vaš vozač ne ide do vašeg finalnog odredišta, putem otkrijete i neki biser, poneko ljupko mjestašce za koje inače vjerojatno nikad ne biste saznali.
Naravno, postoje i neke negativne strane - stajanje pored ceste nije baš najsigurnije (no, s druge strane, sjećam se i vožnje u busu tijekom koje je vozač krivudao po cesti, svako malo prelazeći liniju i riskirajući sudar, uz korištenje mobitela i razgovor sa suvozačem), obzirom da ima svakakvih vozača koji ne poštuju nikakve linije, nogostupe ili općenito prometna pravila; ponekad treba dugo čekati; ne možete utjecati na gustoću prometa i vremenske uvjete.
(razmaženoj princezi poput mene to vrlo teško pada [op.a. komentatoru na Istanbulski post])
Toliko od mene za danas, nastavak, nadam se, uskoro.
Mašem!
P.S. Dragi i ja pokrenuli smo blog o kulturnim događanjima u Zagrebu, pa škicnite: Kultura u Zagrebu
|
