The devil inside

Ko derište sam redovito provodila ljeta kod bake i dede u Zagorju. Baka je već tada bila relativno teško pokretna, pa se držala kuće, ali deda je stalno plajzal okolo, a ja sam ko mali pesek trčala za njim i uvijek morala sve vidjeti. A pretpostavljam da je njemu bilo iznimno zabavno paziti na mene, i paziti da mi se koja od životinja ne bi previše približila. Pogotovo ne Đoni, njemački ovčar kojeg im je poklonio moj tata.

No neću sad otkrivati previše detalja, bolje da to zadržim za sebe dok ne postanem slavna po tome što sam usavršila teleportaciju, i do pisanja knjige o mom životu. Nda.


Ipak, baka je držala sva 4 ćoška te „hiže“. A posla je u kući uvijek bilo.

Klopa.

Baka je svako jutro ustajala par sati prije ostalih, da spremi doručak za sve. Mjesila je kruh, radila pogače, donosila svježe povrće s vrta. I svježe mlijeko, i to ne mislim ono iz tetrapaka ili plastične flaše, nego ono koje dobijete kad pomuzete kravu. E to.

Ručkovi su bili malo drukčiji. Prvo juhica s domaćom kašicom (iliti taranom), onda gomila mesine, krumpira, riže il čega već i hrpa povrća. A ko da to nije bilo dovoljno, nakon kaj bi svi očistili tanjure, na stol bi stavila tanjur s vrućom bučnicom. Sama je mijesila tjesto, razvlačila ga, i svaki štrukl posebno zrezala i slagala u pleh da se peče.

Ovo je loše, postajem gladna...

Večere su bile manje posebne od prva dva obroka. Pečeno meso, narezani špek i šunkica, luk, paprika, paradajzek, krastavci... I onda ti spavaj poslije tolko klope! (a fascinantno, to je bilo doba kad se niš nije primalo za mene)

Danas baš ne odlazim često u Zagorje. Uvijek nekam trčim, uvijek nekaj moram vidjeti, nekog posjetiti.
A i situacija je danas drukčija. Al i to isto nekom drugom prilikom.

Kad ste zadnji put jeli domaći kruh?

Dobro, iskreno, ni ja se ne sjećam. Ali redovito dobivam domaću štrudlu, ili juhicu s domaćim rezancima. Prilično sam razmažena kaj se hrane tiče. Jednom, još prije neg je otišla u penziju, mama nam je pripremila bučnicu s kupovnim tijestom.

„bolje da ju ne radiš, neg da ju radiš s tim tijestom“

A nije bilo tolko loše. Samo nije imalo pravi okus.



Rastužuje me što takva priprema hrane izumire. Budimo realni, nema baš puno domaćica koje znaju same napraviti tijesto za štrudlu ili kruh, rezance, ili već neki njihov derivat.
Današnji je tempo ubitačan, i gledajući sve kako jurcaju okolo, čudim se ako znaju i skuhat juhu, a da nije ona instant iz vrećice.

Prilično sam se nabrijala na to da naučim sve te perverzije. Želim jednoga dana biti u mogućnosti naučiti to svoju djecu i unuke.

Još ne znam napraviti rezance i tijesto za štrudlu. Tj, znam teoretski, ali nikad to nisam prenijela u praksu.
Ali se mogu pohvaliti da sam apsolutna majstorica u pravljenju peciva, kolača, pizze, njoka, noklica...a vjerojatno još nečega, al se nemrem sad sjetiti. (ma nije sad da sam umišljena) E da, ne moram se sramiti ni svojom interpretacijom viške pogače.

Iskreno se nadam da ste barem malo ogladnili čitajući ovo.
p.s. Danas sam majci pomagala raditi pekmez od šljiva. Božanstveno.
Majka je neki dan napravila ajvar (u mojoj odsutnosti). Prekrasan.

Pusu vam šalje vaša Lipsy!