"Carpe Diem"

Po ne znam koji puta, ni sam ne znam kako započeti ovaj post. Kao što ste svi mogli vidjeti, na blogu sam pisao sve rijeđe, što sam uvjek pripisivao nedostatku vremena i inspiracije, ali danas sam odlučio napisati ovaj post i to sa određenim razlogom i ciljem. Post je trebao biti objavljen jučer, ali sam neke stvari jednostavno morao prespavati jer ni sam nisam znao kako čitateljima prenijeti određenu poruku, koju ni sam ne znam, a nadam se da ću je putem, dok pišem i smišljam tekst, shvatiti...

Ovaj post je posvećen jednom od mojih vjernih čitatelja, Elisu Jegliću, kojeg smo jučer, dana 06.08.2008., samo dva dana prije njegovog 17. rođendana, ispratili na vječni počinak. Osjećam dug prema njemu i njegovoj obitelji da barem jedan post, bude upravo posvećen njemu i njegovima, jednoj obitelji, koju smatram i svojom. Na ovo me je potakla izjava Roberta, njegovog oca, u trenutku kada sam na sprovodu došao do njega, zagrlio ga i kada smo se oboje slomili u istome trenutku. Rekao je: "Obožavao je čitati tvoj blog...", a kasnije sa saznao da je uz njega čitala i cjela obitelj i da je sav sretan zvao cjelu obitelj pred ekran svaki puta kada bi otvorio blog i vidio da sam napisao nešto novo, upravo zato mislim da je ovo najbolji način da mu poželim sretnam put na drugi svijet.
Elisa sam na žalost dosta rijetko viđao, ali uvjek kada sam ga vidio, bio je vedar i veseo. Poznajem ga gotovo od dana kada se rodio... Sjećam se kada sam jednom prilikom otišao roniti prazne "jakovljeve kapice" (školjke), a on je čekao na rivi i preuzimao "ulov", od svega toga se sjećam samo da smo oboje tjedan dana "patili" od opeklina žarnjaka morskih vlasulja... Nije bilo ugodno, a kada se samo sjetim da je on nadrapao više od mene... Kažu da je imao karakter svoga oca, mogli ste ga provocirati, zafrkavati i gaziti, a on bi to trpio do neke granice, ali kada je "kap prelila čašu", BJEŽI SINE GLAVOM BEZ OBZIRA!!! Bio je odličan ribolovac, svirao je gitaru, kao ja, samo mi je žao što ga nikada nisam imao prilike čuti, a uz sve to, bio je vrsta blogera koju poštujem, jedan od onih koji su blog brisali kada su odlučili prekinuti sa radom svog bloga, a ne ostavili ga praznog da samo zauzima mjesto na domeni. (Aktivniji čitatelji znaju da sam u nekoliko navrata pokretao "peticije" za brisanje neaktivnih blogova, koje nikada nisu urodile plodom...), upravo zato, nisam uspio naći niti jedan njegov blog, koje sam nekada i ja posjećivao, da ostavim link. Mare, njegova mama, jednom prilikom mi je rekla da me simpatizira, što mi je bilo jako drago za čuti...
Kada bih samo pronašao riječi kojima bi njegovoj obitelji i prijateljima koji su ga jučer došli ispratiti olakšao bol, ali na žalost, ovoga puta ću teško ikome ukrasti smješak na tužnome licu.
S obzirom na broj mladih koji su ga došli ispratiti, samo vam mogu reći da je živio život, da je bio voljen i da će zauvjek živjeti među nama. Iako nije ovdje tijelom, živi u našim sjećanjima.

Iz novina sam odabrao jednu osmrtnicu, koju kada sam vidio, nisam mogao ne objaviti. To je pjesma njegove djevojke:



Kao što sam na početku rekao, ovaj post bi nas trebao nečemu poučiti i zato vas molim da još jednom pročitate naslov bloga: "Carpe Diem". Iskoristite dan, jer nikada neznate kada je posljednji. Ako imate nekome nešto za reći, nemojte to odgađati, možda nema sljedećeg puta. Sve što biste htijeli napraviti ili pokloniti voljenoj osobi, učinite to danas, jer sutra možda neće biti ovdje i zapamtite da je lakše oprostiti nego moliti oprost...


Za kraj, Ovaj post je možda i zadnji. Obustavljam rad ovog bloga na neodređeno vrijeme. Vjerujem da ću se jednog dana vratiti i opet izazivati smijeh na licima čitatelja, ali kada, to vam neznam reći.
Svi me uvijek možete kontaktirati na mail rakija18@net.hr i samo se nadam da me nećete tako lako zaboraviti.

Doviđenja ili Zbogom? Neka to vrijeme kaže.

Vaš Ivan aka "Rakija"

ALA HOMO ČA POPIT!!!!!!