qaya

Priče iz šume Katičine (a moš i iz davnine)
(upozorenje: ovo će naljutiti svakog ko ne shvaća katičinu samokritiku)

Svi se nešto raspisali o pročitanim i čitanim knjigama, citira se naveliko, čak se i sjeća koje godine je što pročitano pa se Katica prisilila da i ona napravi inventuru svog književnog razvoja.
Na žalost nisam bila zlostavljano ni zanemareno dijete i nisu me zatvarali da klečim na kuruzi u dobro opremljenim bibliotečnim sobama, pa da me onako uhvati dosada a dosada čuda radi pa se neko omaškom i uhvati knjige, a i toalet papir smo imali u roza listićima ili ak je baš bio kraj mjeseca onda od nekog sivog papira (nisam sigurna da je već onda postojalo recikliranje al da, baš takve boje), a ne od starih novina.
Uglavnom sam sa ostalim primitivnim divljacima nabijala loptu, igrala se skrivača, graničara, rasturala koturaljke, puštala zrak iz guma tuđih bicikla, pljuvala dalje od mnogih dječaka i pentrala se na sve što je imalo imalu visinu. Nikad nisam bila osamljena al sad vidim koji je to bio hendikep.
Khm, sad ću pocrveniti ali što je tu je, moram priznati da sam čitati naučila tek u školi, dakle kasno. Kao što se vidi nisam baš davala nadu da će od mene nešt biti. Stripovi (blek stena, čiko, zagor i kompanija), Politikin zabavnik na čirilici i Modra lasta se vjerujem ne računa pod književnost.
No pošto svemir zna kaj radi, dodijelio mi je starijeg brata i uvijek starije društvo i pošto sam ja uvijek htjela biti pametna ko oni, kad je njima krenula lektira, uhvatila se i ja tih čudnih svezaka. Tak da sam Anu Karenjinu pročitala sa 9, Millerov ''Sexus'' (u to doba brat je čitao sve što u sebi sadrži riječ sex), a da, da ne zaboravim ''Rimljanku''(nije bila u lektiri al je bila pod bratovim jastukom, sa 11 a Krležu mada nisam razmela mili q... sa 13 godina. Kaj sam čitala u parnim godinama ne znam, al znam da sam negdje u to doba otkrila tetin podrum prepun ljubavnih romana. Uglavnom sve sam pročitala prerano i znam da mi je bilo teško i dosadno, al neš ti težine...ak može moj brat mogu i ja. Samo je kombinacija ozbiljne književnosti i petparačkih ljubavnih romana mogla stvoriti Katicu. Dakle osobu sa velikim očekivanjima i visokim kriterijima, duboko uvjerenu da sve mora imati hepiend. I zato sad moja nenačitana prijateljica, bez ikakvih očekivanja, okolo voda zgodne komade a mene zapadnu intelektualci, teška srca za pokazat...al se sretno zaljubim u njih.
No da se vratim knjigama. Moje upijanje knjiga počelo je u srednjoj školi. Sjećam se da sam čitala po jednu knjigu dnevno, jer od kad čitam znam da ne čitam slova već vizualno raspoznajem riječi. Važno je naglasit da knjige upijam. I to je doista tako. Satkana sam od njihovih mudrosti. Sve te duše, ma kakve da su bile, zle ili dobre ostavile su trag u meni, bolje reći našla sam se u svima njima. Na žalost, poput vas ja ne pamtim ni naslove ni imena. Rijetko mogu citirati nekog. Čak nisam ni kritična pa mi se dogodi da ''svašta'' čitam. Ali ja znam da su one u meni.
No, ak smo iskreni, ja uopće ne pamtim imena, ni svojih profesora, ni svojih suškolaca, ali pamtim sve njihove likove i ono što su mi dali.
A knjige? Mislim da je jedina prava istina da su mi one dale šablone ljudske mudrosti koje sam kasnije, svaki put lagano iznenađena prepoznavanjem, sretala u svom životu. I da su mi te iste mudrosti ponavljali ljudi koji su do njih došli životnom školom a ne maštom. Što bi se reklo: ništa na ovom svijetu nije moguće reći a da to netko prije nas nije već osjetio i rekao. A to nalazim kao zgodan izgovor za vlastitu nesposobnost upamćivanja imena.
Tako.
I zato nemojte biti iznenađeni kad vas ne slijedim citiranjem već samo popratim nekim svojim komentarom koji ponekad i ispadne baš onako lijep i mudar. Al nisam to ja. To su sve one knjige koje sam pročitala a da im ni naslov ne znam.
Toliko o različitosti koja ima isti korijen...čitanje.
Ahhh, a tak sam lijepo krenula pisati o svojoj prvoj masaži...
Katicu mi baš kaj god smete...

PS Qaya se strašno ljuti na Katicu..puno više voli kad se ova pravi važna neg kad priznaje svoje mane...

Pa onda ajde jedan Qayin citat za kraj:

''Vikat ću dok budem imao daha: nikakvih fotografija, nikakvih pisanih podataka. Moja je želja da kao privatno lice budem isključen, ispražnjen iz povijesti, da u njoj ne ostavim traga, ničeg osim pisanih djela. Kamo sreće da sam imao pameti da – poput renesansnih pisaca – uopće ne potpišem svoja djela. Moj je cilj, i svi su moji napori usmjereni tom cilju, da suma i povijest mog života bude sadržana u rečenici koja će ujedno biti i moje posmrtno slovo: sačinio je knjige i umro.''
Te riječi napisao je veliki pisac William Faulkner