qaya

23.09.2009., srijeda

Rasplinuta u mislima, u zadnji je čas primijetila da mora skrenuti. Brzo baci cigaretu kroz prozor, naglo zakoči, oštro okrenuvši volan i cvileći gumama, više zbog dodira mekih guma sa prevrućim asfaltom nego opasnosti same situacije, uđe u svoju ulici nagnavši susjede da priđu ogradi i bolje promotre događaj. Mada nije sigurno da su to učinili radi cviljenja guma, što ih je moglo navesti na pomisao o neto izbjegnutoj opasnosti. Možda je, ipak, špalir radoznalih pogleda izazvala muzika koja je treštala iz auta.
''..moj je život igra bez granica...'' i onda još malo glasnije ''...kad zbrojim poraze ništa ne ostane...''
Dvije rečenice, samo dvije. A kako se uspješno njima može opisati cijeli jedan život.
''...treba misliti pozitivno...ono o pozitivnoj nuli...'' pređe rukavom preko nosa, nikad nema maramice, nabije šiltericu na crvene oči i izađe iz auta.
''jebavaspatak radoznali...'' procijedi sebi u bradu, veselo mašući prema radoznalim očima.
''Di gori suseda...?''
Došla joj je na pamet dječja pjesmica: ''...vatrogasci 'ojte sim, meni zriti ide dim...'' al se u posljednji čas obuzda.
'' Ma imam neke goste na večeri pa se žurim da počnem kuhati...''
Rekao je da će doći do šest. Prije toga rekao je da je voli, da je zrak bez nje prerijedak, da bez nje nema mirisa, boje ni okusa i da on zna, osjeća da si pripadaju, ko zglobna čašica i glava natkoljenice. Sam spomenula da je ortoped? Da funkcioniraju samo ako su u zglobu...A ne odvojeni.
Ona je njemu rekla da ga ne voli. Da joj je površina postala neravna, i zglob boli kod hodanja.
Nek boli, rekao je tihim glasom, samo nek je od tebe.
''Jako se veselim što ću te vidjeti...'' nadao se, čulo se u glasu, isti odgovor al dobio je šutnju. Iskrenost?
''Donosim ti mindule..znam, voliš ih...baš se ko dijete veselim našem susretu...''
Slijedila je šutnja a onda se ona prisjeti, svog iskustva od nekad davno, ''riječi bole al šutnja ubija'', i pristojno prozbori:
''Drago mi je što ću te vidjeti...''


Mazala je kremom svoje tijelo gledajući se u ogledalo. Tisuću mana nabrojio bi njen pogled. A njegov ni jednu. Obožavao je čak i te nesretne mrlje po njenom tijelu, nalazeći u njima razne oblike, praveći se da je njeno tijelo karta sa znakovima do skrivenog blaga.
Isuse, kako ju je volio. A ona njega ne. Više. Ili nikad? Opet je preplavi osjećaj krivnje. I prisjeti se jedne rečenice, davno pročitane. Razumne i mudre. ''Ako ne možeš imati ono što voliš, voli ono što imaš.'' Kako nepošteno. A osim toga nikad nije bila mudra.
Pogledala se u oči.
''Večeras ćeš biti draga, duhovita, nježna. Cinizam o ljubavi zaboravi. Zajedničku budućnost i opet otkloni. Zajedničke trenutke obećaj u dalekoj budućnosti i nadaj se da će vrijeme učiniti svoje. Smiješi se, nemoj šutjeti...'' nabrajala je pravila.
Obukla je crvenu haljinu, koju je dobila za poklon od njega, osjećajući se, sad, kao poklon za njega. I opet se događa nešto već viđeno. Da svojim tijelom plaća nečiju ljubav. Zvuči baš onak, kurvinski, zar ne? No, pročitajte još jednom tu rečenicu i promislite...
Ona do tijela, ni svog, ni tuđeg nije mnogo držala. To je samo ljuštura. Koja može zadovoljit. Ali usrećit, e braco, za to je potreban dah...Pa kad njegovom toplinom polako prođeš po njegovoj koži, izdišući sebe, sve što osjećaš a riječi su neprimjerene, pa zastaneš, onako, malčice, samo da se osjeti hladnoća, opomena tek, da će bez tog daha biti teško, nemoguće upotrijebit riječ ''sreća'', pa opet udahneš, ugriješ vanjski svijet za onog kog voliš i opet ga tiho i nježno pustiš po njegovoj koži, jedva ga dodirujući usnama, osjećajući blagi dodir naježenih dlaćica...e braco to više nisu tijela, to su predmeti ljubavi...
Dakle, tijelo služi, ponekad, samo zato da se prividno usreći netko drugi. Bez daha. I ako ti to ''plati'' ljubavlju svojom da li je to prostitucija? Ili sažaljenje? Ne, ima bezbolnija riječ,- samilost...
''Molim te, samo da još jednom osjetim podatnost, mekoću tvoje kože...samo jednom...''-rekao je tužnim glasom.
Prisjećati ga na riječ ponos, zar ga to ne bi još više povrijedilo? Bila je u zamci. Pa što je košta učinit mu po volji? Ako on misli da je to ono što treba, što je dobro za njega... No ako je dobro činiti dobro zašto se ona ne osjeća dobro? Osim toga i ona je jednom davno tražila isto..ali ne želi sad misliti o tome...to je davno svršeno vrijeme.
Večera je bila kao mnoge prije ove, puna pametnih tema, skoro pa su našli izlaz iz recesije, priča o njenoj-njegovoj djeci, zajedničkim prijateljima. Bio je pažljiv a ona pristojna. Nakon par čaša vina čak joj se učini...al čekaj malo...i ispriča mu vic o Muju i Hasi...I dok je on tražio ''pametnu'' poruku vica ona se smijala. Svom očekivanju. Krivo joj se učinilo, znala je. Rijetko su se smijali istim stvarima.
Znojna tijela ležali su na krevetu. On joj se primakne i ona ga uze u svoj zagrljaj, tako utješan, sa njegovom glavom na svojim prsima. Ljubio ju je, nikad tako strasno, grubo, nježno, očajno, dokazujući joj dodirima da je on ono što treba u životu...
Bila je tiho. Zadovoljena. Prazna.
I on je bio tiho, bolno osjećajući tišinu koja je u njem odjekivala strašnom presudom. Skupio se i ona osjeti..Prvo je to bila samo jedna kap što je polako klizila postrance, po njenoj koži.
''O bože, daj da je to kaplja znoja...'' molila se usrdno, tražeći u sebi riječi za prekid šutnje. A kap se pretvori u rijeku...
Riječi? Kakve riječi?
Koja bi bila jača i jezgrovitija od ovog o čem on sad razmišlja? O tome kako ni u jednom trenutku vođenja ljubavi, kako je on želio razmišljat o njihovoj igri, ali baš u ni u jednom trenutku nije osjetio vrelinu njenog daha po svom tijelu...

K r a j

Katica je ridala. U posljednje je vrijeme, na godišnjem, samo čitala ljubavne romane. Tražila je, kao i uvijek, i posvuda, ljubav...
'' Koza..kako samo može... on je toliko voli... Kako može? A on je tako dobar...''
Qaya je žalno pogleda. Osjećala je krivnju. Strašnu, strašnu krivnju.
''Draga...'' uzme je za ruku ''...ponekad je lakše objasniti zbog čega voliš gada nego zbog čega ne voliš neko drago, pošteno biće...''
Ljubav ionako nije razumska kategorija. Što reče jedna pjesma: ...oduvijek je razum bio nepoznati srcu...
I obratno, zar ne?





PS pišem novu knjigu
- 15:54 - Komentari (16) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< rujan, 2009 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30        

Kolovoz 2014 (1)
Prosinac 2013 (1)
Rujan 2013 (1)
Travanj 2013 (1)
Veljača 2013 (1)
Prosinac 2012 (2)
Listopad 2012 (1)
Rujan 2012 (1)
Kolovoz 2012 (4)
Lipanj 2012 (1)
Travanj 2012 (2)
Veljača 2012 (1)
Siječanj 2012 (1)
Prosinac 2011 (1)
Listopad 2011 (1)
Rujan 2011 (1)
Kolovoz 2011 (1)
Lipanj 2011 (1)
Svibanj 2011 (1)
Travanj 2011 (3)
Ožujak 2011 (1)
Siječanj 2011 (4)
Prosinac 2010 (2)
Studeni 2010 (4)
Rujan 2010 (2)
Kolovoz 2010 (1)
Lipanj 2010 (2)
Svibanj 2010 (2)
Ožujak 2010 (3)
Veljača 2010 (3)
Siječanj 2010 (2)
Prosinac 2009 (4)
Studeni 2009 (9)
Listopad 2009 (4)
Rujan 2009 (1)
Kolovoz 2009 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Linkovi