Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

nedjelja, 29.01.2006.

Tajlandski shake IV – Na brodu


Krenuli smo prema jugu, otocima, moru, osvježenju, odmoru. Takav je bio plan, tjedan dana odmora a onda dalje. Sjećam se da smo nevoljko išli, opterećeni poslom koji nas je čekao, tajfunom koji je poharao jug Tajlanda i prevrnuo plaže naglavačke, vjerojatno smo i predosjećali nevolje koje će uslijediti zahvaljujući napravljenim propustima usred obećanog Raja. Bilo je zaista loše vrijeme u cijeloj zemlji, brodovi nisu ni plovili prema većini otoka, ali, a to mi se činilo kao dobar znak, posljednja destinacija do koje su išli bio je Koh Phangan. Znali smo da tamo želimo, na otok koji nije bio označen na svjetskim turističkim mapama, ali je zato među mladom zapadnom populacijom slovio za jedno od središta azijske klupske scene.

Isplovili smo iz luke u nevelikom brodu, vrijeme je bilo tmurno, more se teško lomilo. Svega se tridesetak ljudi ukrcalo s nama, uglavnom smo šutke promatrali kako napuštamo zaljev klizeći po zamućenom moru u kojem se pijesak, u posljednjih nekoliko dana, dobro digao sa dna. Debla su plutala na površini, otkinuta zajedno sa granjem, teški oblaci se nadvili nad pučinom. Pred kraj nas je u brodu ostalo jedva desetak, svi smo išli na Koh Phangan. Atmosfera je olakšala, putnici su počeli međusobno razgovarati, shvatila sam da smo dečko i ja među rijetkima koji tamo idu prvi put. Na brodu mi je prišao jedan Austrijanac, crnih očiju i masne kose, u zrelim tridesetim, sav ušminkan na tajlandsko otočki način, kaže Bečlija, ima na Koh Phanganu restoran. Nije mi se svidio, bio je prenapet u nastupu i dosta prizeman u razmišljanju. A onda je počeo povezivati to što smo iz Hrvatske, koja je u ratu, na glas je govorio o vrijednosti naše prosječne plaće i koliko za nas košta putovanje tako daleko od kuće, pogotovo odmor na Tajlandskom otočju, a onda me bez pardona pitao kako smo mi uopće dospjeli do ovdje i zaključio da moramo biti bogati. Rekla sam da smo dobili nasljedstvo, okrenula se i otišla dalje.

Dojam je uskoro popravila mlada Engleskinja toplih, svijetlih očiju, njenoj opuštenosti mi nismo bili ravni. Promatrala nas je nasmijanoga lica, nenametljivo, vidjelo se smo novi. Priča je krenula sama od sebe, ona svake zime provede mjesec dana na otoku, došla je prije par tjedana iz Japana gdje je radila da popuni putni budžet. Imala je godina koliko i mi, zrelo, smireno lice i koju boru previše za svoje godine. Rekla je da joj se javimo, njen je bungalov na plaži, provest će nas malo kroz društvo. Zapamtili smo par imena popularnijih lokala, ostalo zaboravili, uskoro se iskrcali na taman otok opasan pijeskom.

Uzeli smo bungalov na brijegu tako da smo imali pred sobom mali zaljev u kojem se nalazilo središte naselja uz duboku pješčanu plažu. Da, to je bilo to, mjesto o kojem je brujalo pol Europe i sva trevel populacija jugoistočne Azije.

11:46 Komentari 28 Isprintaj #

subota, 28.01.2006.

Blog-slabost


Nisam u nekoj formi za pisanje, moj sretan stan se pretvara u noćnu moru, neću o tome niti misliti...

Izluđuje me dizajn na vlastitom blogu, njegovo nepostojanje.. svašta smo dogovorili prijatelj i ja, sadržaj, ideju, koje će fotografije ići, ali za sada ništa od toga, on je bio bolestan do prije par dana, a sad ima gomilu zaostataka, i tako ja čekam... stan, dizajn, čekam posao... valjda neka međufaza. A usred toga se prikrala faza-međufaza bivših dečkiju. Prvo jedan došao, pa se drugi javio. Nekaj ih svrbi, možda seksualni sentiment, ako tako nešto postoji, kao prisjećanje na erotsku radost koja ti se s nekim dogodila...

Osjećam slabost kad dođem na svoj blog, ubija me u pojam, morska bolest s crvenim petokrakama..

petak, 20.01.2006.

Tajlandski shake III - Svilene niti


Što smo se više približavali kraju puta šuma je bila sve rjeđa, posječena. U jednom trenutku smo sasvim izašli iz šume i ušli u polje visoko izraslih eukaliptusa. Oduzet od prašume taj je pravilni raster zasađenih biljaka djelovao kao usječen u njeno tkivo. Upravo je prošlo podne, sunce je bilo žestoko, a ja sam se nemalo iznenadila promjenom temperature. Strahovita vrela vlaga na svega nekoliko metara od blage prozračne klime u šumi, kako je to moguće, pitala sam se. Glavni svećenik, koji je pomalo nalikovao sretnom Budi, okrugao, svijetle ćele, nasmijanih očiju, rekao bi čovjek bonvivan, ovdje je održao manje ekološko predavanje, namijenjeno prije svega meni i mom dragom. Zbunjeni zbog prizora krenuli smo dalje, ponovno prema šumi. Zadnju večer ulogorili smo se na njenom samom rubu, seljani su spremali gozbu od hrane koja je ostala, osobito su htjeli ugoditi nama, Europljanima s čudnim velikim nosevima. Od svih jela ja sam poželjela, na opće iznenađenje - rižu s kikirikijem, najjednostavniju večeru koju su mogli ponuditi. Bože kako sam mrzila to jelo kada smo prvo večer stigli u logor! A sada sam samo htjela nazad, vratiti se u šumu, na početak tog iscrpljujćeg putovanja. Nisam bila vesela. Već sam navikla na prirodu, jednostavnost i ta topla lica, znala sam da će mi nedostajati.

Uspješni mi, od one večeri, nije više prilazio. Skretali smo poglede kada bi se slučajno sreli, sklanjali se jedan od drugoga. Ne, nije se ništa dogodilo, previše ljudi, obaveza, komplikacija.

Kada smo stigli do samostana nismo se dugo zadržavali. Proveli smo tamo jednu noć, nisu nam dozvoljavali da odemo odmah jer se drugi dan nešto slavilo, ne znam ni sama što. Naš prevodilac i nije bio baš neki prevodilac, tako da su nam mnoge stvari promicale. Te smo večeri, zajedno sa seljanima, pripremali hranu za sutrašnju proslavu. Mjesec je bio dupkom pun, nekako sam zamišljala da svo to slavlje ima veze s njim. Makla sam se na trenutak u polje kukuruza i gledala ga. Aureola koja ga je okruživala činila je ogromnu kružnicu preko pola neba, fenomen koji sam pripisivala južnoj zemljinoj hemisferi. Ovdje mi se mjesečeva svjetlost nije činila tako lijepa. Nisu mi više odgovarala polja, ni široki horizonti, htjela sam nazad u utrobu.

Ujutro smo dragi i ja odšetali do ruba šume, valjda smo se htjeli oprostiti s njom. I naprosto smo krenuli. Nedostajalo nam je hodanje u tom tihom, živom svijetu. Nakon nekoliko stotina metara vratili smo se, ionako nije imalo smisla, morali smo nazad kad tad.

* * * *

Vođa nas je seljana ukrcao u svoj Toyota Pick-up i odvezao u rodno selo gdje je živio sa svojom obitelji. Morali smo napuniti baterije za kameru, a on je inzistirao da to obavimo u njegovoj kući. Vodio nas je svuda po selu, pokazivao, a želio je i nama pokazati što više. Kod jednih smo njegovih prijatelja jeli usoljenu žutu lubenicu, zapravo, grozota tog okusa je bila jača od moje pristojnosti i ja sam je ispljunula, pred svima. Jebiga. Ispričala sam se. Još nas je vodio kod drugih prijatelja, gdje smo opet morali nešto probati, pa onda kroz cijelo selo do lokalnog kafića gdje smo se sa svima pozdravljali i upoznavali.
Uživala sam u tom tamnom crveno-smeđem okruženju, smirivalo me je. Kuće visoko iznad tla, bosonogo hodanje po drvenim podovima boje plodne zemlje, ručak serviran na niskom stolu s njegovom obitelji. Vođina žena je vidjela da se on previše trudi oko mene, ali se i dalje blagonaklono osmjehivala i htjela svima ugoditi. Možda je vidjela da se i on meni sviđao, ne znam.

Poslije ručka nas je odveo do kuće u kojoj su ukućani u dvorištu kuhali svilu. Odnosno, kuhali su dudove svilce i odvajali od njih svilene niti. Rekao je da apsolutno moramo probati svilca, da je to prava delicija, nije ga pljuvanje lubenice po tuđem dvorištu uopće zabrinjavalo, računao je da će ovaj eksperiment bolje proći. Nije bilo baš jednostavno uzeti ljušturu skuhanoga kukca u ruku, slomiti je i staviti njegovu unutrašnjost u usta. Sjećam se tog trenutka svijanja predrasuda u sebi, gotovo se čuo zvuk njihova pucanja. Kao da mi je zujalo u ušima, znala sam da ovu priliku za otvaranje novih vrata ne smijem propustiti, dakle, trebalo je to učiniti bez odgađanja da ne bi došlo do odustajanja. Zatvorila sam oči i stavila ga na jezik, pokušavala misliti kako je kukac sasvim bijel, kao i njegova unutrašnjost... Kad tamo, zaista delicija, svilac je bio okusa gotovo sličnog jastogu, samo gnjecave strukture, možda malo šmrkljaste. Jedan je bio dovoljan, drugog sam odbila. Bio je to dobar osjećaj, nemali poduhvat sam privela uspješno kraju, uz borbu u kojoj je volja pobijedila.

Kasnije navečer, vidjela sam da se naš domaćin teško odvaja od nas. Nakon događaja s masažom sve mi se više i otvorenije približavao. Znala sam po njegovim otvorenim pogledima koje mi je upućivao bez ustezanja da se potpuno zanio. Veoma je cijenio mog dragog, ali to je bilo jače od njega. Malo sam se bojala da je ta zanesenost stajala iza poziva da kod njega u kući napunimo baterije i prespavamo. Bojala sam se i zbog sebe, osjećala sam da me omamljuje sve više njegov pjev. Za razliku od mog dečka bio je odrastao muškarac, nježnog lica i čvrstog pogleda. Tim me je pogledom znao u trenutku zapaliti, usijati, posramiti, oteti me od dečka, popeti mi se uz kičmu i pustiti da odem.

Nisam mogla spavati, bila sam nemirna. Ustala sam iz kreveta i krenula na noćno pišanje, ili je to bila bezglava šetnja kojoj je trebalo dati razlog. Iznenada se on stvorio iza mene. Toalet je bio na tlu, izvan uzdignute kuće, udaljen dovoljno da nitko ne čuje što se događa. Prišao mi je s leđa i stavio ruke na mene. Spustio je glavu na moj vrat i polako udisao moj miris dodirujući licem kožu. U trenutku sam se prepala, opustila, prepustila i otela.
Sve izgubi svoju draž kada stvari nisu posložene kako treba. Željela sam ostati nasamo s njim, ali ne ovako.

10:36 Komentari 28 Isprintaj #

nedjelja, 15.01.2006.

Tajlandski shake II - Kroz prašumu


U skupini od dvadesetak budističkih redovnika i isto toliko seljana koji su ih pratili, hodali smo iz dana u dan kroz kišne šume na sjeveru. Bile su to višednevne ophodnje, redovnici su uz pomoć seljana čuvali šumu od nezakonite sječe. Ja sam bila sa svoji dragim i u društvu prevodioca koji nas je pratio cijelim putem. U popodnevnim satima bi stali, napravili logor, oprali se u nekakvom izvoru vode često nalik na baru, a onda bi krenuli s pripremama za večeru. Još sam uvijek bila poprilično ljuta jer nas grupa nije čekala prema dogovoru, u jednom smo danu morali prehodati put koji su oni prešli u tri, a ja sam dan prije otrovala želudac, sva žuta i iscrpljena od povraćanja, sasvim izgladnjela, prehodala sam taj dan po gustoj šumi nekoliko desetaka kilometara. Vodiči su nas vodili u brzom tempu, nisu nam dali da se odmaramo, jer, zabrinuto su govorili, ako do večeri ne stignemo do glavnog logora mogli bi imati problema. Pred kraj sam hodala već u suzama, nisam mogla više nositi ruksak na leđima, jedva sam se vukla. U trenutku sam krivo procijenila dubinu jednog potoka koji smo trebali prijeći i samouvjereno zakoračila u svojim dubokim gore-tex cipelama u vodu do koljena. Ostatak puta sam provela u potpuno mokrim cipelama za koje uskoro nisam znala jesu li tople i mokre od znoja koji se cijedio niz mene ili od vode koja je u njima šljapkala. Bila sam očajna. Već je padao mrak kada smo pronašli grupu. Po sretnim licima vodiča shvatila sam koliko su se bojali noći izvan logora, a ja sam se samo srušila uz vatru na kojoj su žene pripremale suhu rižu s kikirikijem za večeru. Za sve to sam krivila glavnog svećenika koji je odredio njihov polazak prije dogovorenog vremena. Jedva sam ga otišla pozdraviti. Njega sam se klonila prvih nekoliko dana, kao i ostalog dijela svećenstva, jasno pokazujući svoju mladenačku ljutnju. Vrijeme sam provodila u društvu seljana.

Uvjeti su u šumi bili prilično teški, pogotovo za djevojku koja nije u životu puno izbivala iz grada. Jedne sam se noći probudila iz dubokog sna, u trenu sam budno otvorila oči. Na svega metar ili dva iznad moje glave šuškala je životinja. Znala sam da nije malena, a znala sam i da joj nije promaklo naše prisustvo tu na tlu u dubokome mraku. Oblio me hladan znoj, tijelo je počelo trnuti, hrabreći samu sebe čekala sam da se zvijer počne udaljavati. A ona je polako dolazila sve bliže i zaustavila se na možda korak od nas. Jednu vrlo dugu minutu stajala je iznad naših glava, a onda je polako, zastajkujući otišla dalje. Ujutro su seljani za doručkom govorili o divljoj svinji koja se sasvim približila logoru pokazujući rukama u pravcu gdje smo mi spavali. Da sam te noći znala da je divlja svinja iznad moje glave mislim da bih odahnula, moja mašta je bila bujnija od toga.

Nisam bila zadovoljna situacijom. Slabo smo se hranili, puno hodali, u skupini od gotovo pedesetak ljudi i uz čopor pasa, stalno u vlažnoj odjeći koja se nije htjela osušiti, logorišta duboko u šumi, kupanje u barama.
A onda je stigla nagrada za moja trpljenja. Jednog smo popodneva došli do očaravajućeg mjesta. Tu se sunce probijalo kroz visoke krošnje bacajući svjetlost u snopovima, prizor kakav nismo, zbog gustoće šume, vidjeli već danima. Bio je tu i mali proplanak, zapravo uzvisina koja je izgledala kao plato zaogrnut stablima. Na njega su se redovnici odmah smjestili živo se pripremajući za večernju molitvu. Čak je i voda u kojoj smo se prali bila pravo bistro jezerce. Stajala sam u njemu gola, a tragovi sunca na mom tijelu čistili su moju dušu, pretvarali to pranje u ritualnu božansku kupku. Svi su bili nekako vedri i veseli, opušteni, rasterećeni, vjerojatno i zato jer se naš put bližio kraju. Redovnici u svojim blistavo žutim odorama uskoro su zauzeli mjesta za molitvu, svijeće su oko njih već gorjele iako je još bio dan, posebno ozareni gledali su glavnog svećenika koji ih je vodio. Sve je blistalo, od lica seljana do duša svećenika, od treperave visoke trave oko jezerca do lišća krošanja koja su na mjestima odsijavala svijet iznad oblaka. To je bio trenutak ushita kojeg se i danas rado sjećam.

Polako se spustio mrak, više nisam odlazila do redovnika, vjerojatno su dugo u noć meditirali, moj dragi je bio s njima snimajući tu velebnu scenu. Ja sam sa seljanima sjedila uz vatru koja je te večeri bila nekako bujnija, sjajnija, nosila je sa sobom priče. Prevodilac je bio s mojim dečkom za slučaj da mu ustreba, a ja sam sjedila uz toplu vatru slušajući mekane glasove kako govore na tajlandskom. Nešto su mi pričali, ja ih nisam razumjela, slušala sam samo nasmijanog lica slatku melodiju koju su glasovima pjevušili. Vrijeme je prolazilo, vatra je sve slabije pucketala, a kada se vesela skupina počela rasipati po svojim dijelovima logorišta nekoliko najhrabrijih muškaraca je ostalo sa mnom. Dva mladića negdje mojeg godišta i vođa seljana koji je pokazivao sve veću naklonost prema meni. Bio je zgodan Tajlanđanin u svojim kasnim tridesetima, moćan na svoj način. Te me je večeri gledao bez ustezanja otvoreno pokazujući da će učiniti sve što treba. Znala sam da mi je htio ugoditi kada je ponudio da me mladići izmasiraju. Objašnjavao je na lošem engleskom da će mi to goditi nakon naporna dana, da uostalom moram probati tajlandsku masažu koja je toliko poznata. Pa tu je u pravu, pomislila sam, i nevoljko ipak pristala osjećajući na tijelu težinu muških hormona koji su se počeli pušiti.

Od dvojice mladih Tajlanđana koji su mi prišli jednog sam gledala već danima. Bio je visok, lijep, razvijena gipka tijela, svjestan svoje snage i privlačnosti i očigledno uspješan kod žena. Rukama su me položili na zemlju, potrbuške. Vatra je gorjela, a ja sam gledala u visoku travu koja nas je zaklanjala od pogleda i prepustila se. Drugi mladić koji je laganim pritiskom masirao moja leđa ubrzo je odustao, ostao je samo tiho sjediti, možda zbog straha, dok mi je gospodin Uspješni nastavio masirati bedra i polako se kretati prema leđima. Počeo je vrtjeti moje tijelo, duboko ulaziti u njega, rukom nježno tražiti točke koje je trebalo pokrenuti. Zatvorila sam oči, u trenutku sam osjećala kao da nas samo Mjesec gleda, ali, nažalost, to nije bilo tako. Trgnula sam se iz slatkog sna, shvatila da se moram pribrati, i da prekinem tu priču okrenula se na leđa uvjerena da ću tako završiti masažu. No, moj miljenik to nije htio razumjeti, nastavio je rukama prelaziti preko moga tijela, spustio se do čvrsto stisnutih nogu i sjeo ispred mene. Polako je spremio svoju tamnu sjajnu kosu iza uha i gledajući me bez prestanka u oči počeo širiti moja svinuta koljena. Ja sam ih skupljala a on ih je i dalje pokušavao razdvojiti. Pogledala sam zbunjeno starijeg Tajlanđana, njemu sam valjda dodijelila ulogu glasa razuma. On je samo klimnuo glavom i rekao da je sve u redu, da pustim dečka, opijenih me očiju uvjeravao da mladić zna što radi. Hm.

Ne znam zašto, valjda zbog pristojnosti ili ljepote svih prisutnih, lagano sam otvorila koljena i pustila njegove ruke unutra, među moja bedra. Dugim, nepokolebljivim pokretom krenuo je prema mom međunožju otvarajući pogledom moje uznemireno tijelo. Protrnula sam, razmišljala kada će stati, hoće li uopće. Došao je do moje najdraže, zatvarajući je sa svih strana pritisnuo je moje prepone, polako otpustio, i počeo se vraćati prema koljenima neprimjetno šireći još više moje noge. Pokušavala sam to spriječiti, ali on nije dopuštao. Krenuo je ponovno od koljena prema gore obuhvaćajući rukama moja stegna, a onda je došao do nje i zadržao se tamo duže, puno duže nego što je trebao. Gledao me nježno i otvoreno, govorio mi nasmijanim očima da je već duboko u meni. Da nije bilo tog pogleda, možda bi uspjela uvjeriti samu sebe da je sve to samo tajlandska masaža, ali maseri nikad ne gledaju u oči, barem ne tako, bez ijednog treptaja. Znala sam ako to ne prekinem odmah da ću vrlo brzo prasnuti kao zrela lubenica i rasuti se svuda po njemu.
Uskoro je došao moj dragi i jedan pogled mu je bio dovoljan. Znao je da je došao prerano ili možda prekasno. Otišli smo bez riječi na spavanje.

15:41 Komentari 23 Isprintaj #

nedjelja, 08.01.2006.

Tajlandski shake I - Na Bankoškom aerodromu


Kada smo sletili na Tajland i prošetali se aerodromom mislila sam da su svi moji problemi riješeni. Dočekala me reklama Heinekena, podsjetnik da dom ipak postoji, odjednom se Europa učinila blizu, nijedan pano, nijedna poruka ne bi ostavila tako dubok dojam na mene kao ta reklama. Govorila je da sam ovdje dobrodošla, da ću popiti barem jedno piće čije ću ime znati, a okus i izgled prepoznati. Govorila je da moja mila Europa ipak postoji, u što sam počela sumnjati nakon mjeseci provedenih po pustopoljama divlje zemlje iz koje sam upravo stigla. Osjetila sam na tren već zaboravljenu sigurnost, kulturološki obojenu zeleno-hladnom reklamom za poznato pivo koje sam voljela.

A onda smo izašli kroz vrata u ciče podne, sa savršeno isklimatiziranog Bankoškog aerodroma krenuli smo prema autobusu koji nas je trebao odvesti na naše odredište, zapravo do drugog prijevoza koji nas je trebao odvesti do trećeg prijevoza. Tako to na Tajladnu izgleda ako ste malo ambiciozniji putnik, nijedan prijevoz vas ne doveze izravno gdje ste krenuli, tek lančanom reakcijom dospijevate na odredište. O klimi u toj zemlji neću posebno govoriti, samo toliko da sam sa zabrinutošću promatrala očaj zapadnjaka koji su došli iz zime u ovo podneblje u kojem sam ja jednostavno svenula po izlasku iz aerodroma. Već sam mjesecima bila na visokim ljetnim temperaturama, ali na tajlandsku vruću vlagu nisam bila spremna. Činilo mi se da sam kao cvijet na ubrzanoj snimci uvenula u svega nekoliko sekundi, zaista mi nije bilo jasno kako su moji europski sunarodnjaci to preživljavali bez srčanih udara. Vjerojatno su ih nabrzinu ubacivali u isklimatizirane limuzine ili luksuzne prijevoze i odmah prebacivali u jednako tako isklimatizirane i luksuzne hotele. Moj dragi i ja smo došli obaviti neki postao tamo, naš put nije vodio prema hotelima i brzom turizmu, on i ja smo krenuli prema kišnim šumama na sjeveru.

Tajland je inače zemlja koja se ne služi latiničnim pismom, a ni arapskim brojevima ako se dobro sjećam, tako da je svaka uputa koju ste zapisali na engleskom zapravo beskorisna, jer imena ulica ili gradova nećete uspjeti pročitati na licu mjesta, a iznimno mali broj Tajlanđana govori engleski i teško da ćete pronaći nekoga tko će vaše upute znati pročitati. Čak i kada se ponosno, kao navodni znalci engleskog, upute u razgovor s vama, nećete ih puno razumjeti jer je njihov izgovor nemoguć, a i rječnik kojim raspolažu vrlo skučen. Zaista ne znam kako nam je pošlo za rukom da s aerodroma krenemo u pravom smjeru i putujemo više od mjesec dana po toj hibridnoj zemlji. Vjerojatno je Mensa inteligencija mog dragog imala neke veze s tim, on je nekim čudom povezivao meni sasvim neshvatljive znakove, upute i situacije. Ali, kada je trebalo ne jesti meso, to recimo nije shvaćao, tako da je uskoro završio s taifoidom ili, u slobodnom prijevodu, trbušnim tifusom. No, o tome možda kasnije. Tajland me dočekao mnogim izazovima, njegov tifus bio je samo jedan od njih.

A sada ću preskočiti sva sranja i pikanterije koje su se izdogađale, i preletjeti do egzotičnih plaža i kokosovog frapea koji sam tamanila tamo svaki dan. Ustvari, mogla bih prije ispričati zašto mislim da je Tajland zemlja seks-turizma, bez obzira na negativne konotacije na koje se ta kovanica odnosi.

Zaista vrlo lijep narod. Odnosno, oni lijepi primjerci su toliko erotično lijepi, da čak ja, koja volim robusnije tipove muškaraca, nisam uspjela odoljeti njihovoj eteričnoj prozračnosti. Nježnost kojom su obasjana njihova lica vas topi i obuzima, ili bolje oduzima, paučinasta mreža kojom vas love, a da je i ne pletu, slađa je od samog sna. Uskoro sam čula sebe kako govorim dečku da je situacija kritična i da ga molim da okrene glavu ako to bude potrebno, jer tako nešto nisam u životu vidjela. Naprosto nisam mogla, a ni htjela, sebi uskraćivati nešto tako zanosno i delikatno kao što su Tajlanđani. On me zbunjeno pogledao, ipak pomilovao po glavi, i rekao da shvaća.

Nastavak slijedi...

18:55 Komentari 15 Isprintaj #

subota, 07.01.2006.

Hit Counter

A ja se onako luzerski usrala... Na nagovor jedne prijateljice i uz pomoć druge, na moj blog nastanio se, prije dan, dva, hit counter! Eto mi čuda golemoga, ljudi otvaraju ovo moje blogče i čitaju valjda, što bi drugo radili, nemam nikakvih slika za vidjeti, muzike za slušati, čak mi i dizajn bloga živo sranje, ni ja ga ne mogu više gledati a di će drugi. Ne znam ni kako se link proširio dalje niti zašto bi netko pratio to što ovdje izvodim. Uhvati me tako minus faza, pa nesigurnost, pa milju pitanja, gdje kuda i kako, ali ovo sa hit counterom je frka realna. Tako sam jednom naišla na svoje tekstove u jednoj instituciji vrlo ozbiljnih ljudi koji su ih izrazivali i pospremali. E pa to je bila scena koju sam morala odmah zaboraviti, jer više se tipkovnice ne bih primila ikad nikad!
Ja sam zamišljala da to jedno manje blog-društvance čita, onako intimno društvo s kojima razmjenjujem komentare, a sad sam se prenerazila i oduzela, oduzeo mi se dar pisanja, morat ću se izšaramti da dođem sebi!

Baš mi hit counter i nije trebao u ovako osjetljivom času premišljanja oko svega mogućega, uključujući i smijer kojim će ovaj blog otputovati, bespućima ili uskim rukavcima. Ja sam ipak kukavica. Eto, priznajem. Sebe sam oduvijek vidjela kao hrabru osobu, a ispala sam čiken. Osjećaj neke odgovornosti prema čitateljstvu me trenutno smrzo, smlavio, smrvio. Kako bi Zeko rekao, blog te mazo, Pupa, trgni se dušo i kreni dalje!

06:02 Komentari 16 Isprintaj #

nedjelja, 01.01.2006.

O blogu i pidžami

Mislim da je ova godina počela dobro. Uspjela sam je dočekati u pidžami, mojoj merry x-mas crvenoj pidžami, sa slikom anđeleka na sobu, a slika svijetleća, da se uplašiš u mraku. Koliko god zvučalo jednostavno, nije to lako izvesti. Prijatelji i obitelj nemaju baš puno razumijevanje za takav samotan doček, svi se na to uzjogune, žele te prigrliti, uvjeriti da to iz ovog ili onog razloga nije dobro. Ove se godine nisam dala nasamariti, i mogu se pohvaliti gotovo čarobnom novogodišnjom noći.

Osim što sam Novu dočekala u pidžami, razmišljam o svom blogu, kuda s njim dalje. Sada ću imati nešto više vremena pa bi mogla blog odvesti u pravom dnevičkom smjeru gotovo svakodnevnog bilježenja misli i događaja, samo ne znam koga bi to moglo zanimati, osim mene, a blog ionako postoji zbog nas samih pa je onda to u redu, ali opet... čemu objavljivati nešto što samo mene zanima?!
Možda bi ga mogla odvesti u tematskom smjeru, ali ne postoji tema koja me u tolikoj mjeri zanima da bi samo o njoj pisala, dakle, morao bi to biti preplet raznih tema koje mi se provlače kroz život, što bi onda opet bio dnevnik sa suženim tematskim pristupom, a to moj blog na neki način već jeste. Pitanje je samo kojih tema da se uhvatim i da to onda čvrsto guram. Čak razmišljam i o promjeni nicka. Srećom novi dizajn bloga još nije gotov tako da su i u tom smislu stvari otvorene.

Razmišljam također o slikovnom materijalu, dalo bi se tu malo poraditi, ali opet, zahtjeva trud i preciznost, vrijeme i rad. Treba to imati smisla, treba to sve uspjeti povezati u cjelinu. Da, picajzla sam po rođenju, i ako budem previše razmišljala mogle bi se stvari otegnuti, kao i moje uređenje stana, ne daj Bože do proljeća!

16:49 Komentari 29 Isprintaj #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se