Što smo se više približavali kraju puta šuma je bila sve rjeđa, posječena. U jednom trenutku smo sasvim izašli iz šume i ušli u polje visoko izraslih eukaliptusa. Oduzet od prašume taj je pravilni raster zasađenih biljaka djelovao kao usječen u njeno tkivo. Upravo je prošlo podne, sunce je bilo žestoko, a ja sam se nemalo iznenadila promjenom temperature. Strahovita vrela vlaga na svega nekoliko metara od blage prozračne klime u šumi, kako je to moguće, pitala sam se. Glavni svećenik, koji je pomalo nalikovao sretnom Budi, okrugao, svijetle ćele, nasmijanih očiju, rekao bi čovjek bonvivan, ovdje je održao manje ekološko predavanje, namijenjeno prije svega meni i mom dragom. Zbunjeni zbog prizora krenuli smo dalje, ponovno prema šumi. Zadnju večer ulogorili smo se na njenom samom rubu, seljani su spremali gozbu od hrane koja je ostala, osobito su htjeli ugoditi nama, Europljanima s čudnim velikim nosevima. Od svih jela ja sam poželjela, na opće iznenađenje - rižu s kikirikijem, najjednostavniju večeru koju su mogli ponuditi. Bože kako sam mrzila to jelo kada smo prvo večer stigli u logor! A sada sam samo htjela nazad, vratiti se u šumu, na početak tog iscrpljujćeg putovanja. Nisam bila vesela. Već sam navikla na prirodu, jednostavnost i ta topla lica, znala sam da će mi nedostajati.
Uspješni mi, od one večeri, nije više prilazio. Skretali smo poglede kada bi se slučajno sreli, sklanjali se jedan od drugoga. Ne, nije se ništa dogodilo, previše ljudi, obaveza, komplikacija.
Kada smo stigli do samostana nismo se dugo zadržavali. Proveli smo tamo jednu noć, nisu nam dozvoljavali da odemo odmah jer se drugi dan nešto slavilo, ne znam ni sama što. Naš prevodilac i nije bio baš neki prevodilac, tako da su nam mnoge stvari promicale. Te smo večeri, zajedno sa seljanima, pripremali hranu za sutrašnju proslavu. Mjesec je bio dupkom pun, nekako sam zamišljala da svo to slavlje ima veze s njim. Makla sam se na trenutak u polje kukuruza i gledala ga. Aureola koja ga je okruživala činila je ogromnu kružnicu preko pola neba, fenomen koji sam pripisivala južnoj zemljinoj hemisferi. Ovdje mi se mjesečeva svjetlost nije činila tako lijepa. Nisu mi više odgovarala polja, ni široki horizonti, htjela sam nazad u utrobu.
Ujutro smo dragi i ja odšetali do ruba šume, valjda smo se htjeli oprostiti s njom. I naprosto smo krenuli. Nedostajalo nam je hodanje u tom tihom, živom svijetu. Nakon nekoliko stotina metara vratili smo se, ionako nije imalo smisla, morali smo nazad kad tad.
* * * *
Vođa nas je seljana ukrcao u svoj Toyota Pick-up i odvezao u rodno selo gdje je živio sa svojom obitelji. Morali smo napuniti baterije za kameru, a on je inzistirao da to obavimo u njegovoj kući. Vodio nas je svuda po selu, pokazivao, a želio je i nama pokazati što više. Kod jednih smo njegovih prijatelja jeli usoljenu žutu lubenicu, zapravo, grozota tog okusa je bila jača od moje pristojnosti i ja sam je ispljunula, pred svima. Jebiga. Ispričala sam se. Još nas je vodio kod drugih prijatelja, gdje smo opet morali nešto probati, pa onda kroz cijelo selo do lokalnog kafića gdje smo se sa svima pozdravljali i upoznavali.
Uživala sam u tom tamnom crveno-smeđem okruženju, smirivalo me je. Kuće visoko iznad tla, bosonogo hodanje po drvenim podovima boje plodne zemlje, ručak serviran na niskom stolu s njegovom obitelji. Vođina žena je vidjela da se on previše trudi oko mene, ali se i dalje blagonaklono osmjehivala i htjela svima ugoditi. Možda je vidjela da se i on meni sviđao, ne znam.
Poslije ručka nas je odveo do kuće u kojoj su ukućani u dvorištu kuhali svilu. Odnosno, kuhali su dudove svilce i odvajali od njih svilene niti. Rekao je da apsolutno moramo probati svilca, da je to prava delicija, nije ga pljuvanje lubenice po tuđem dvorištu uopće zabrinjavalo, računao je da će ovaj eksperiment bolje proći. Nije bilo baš jednostavno uzeti ljušturu skuhanoga kukca u ruku, slomiti je i staviti njegovu unutrašnjost u usta. Sjećam se tog trenutka svijanja predrasuda u sebi, gotovo se čuo zvuk njihova pucanja. Kao da mi je zujalo u ušima, znala sam da ovu priliku za otvaranje novih vrata ne smijem propustiti, dakle, trebalo je to učiniti bez odgađanja da ne bi došlo do odustajanja. Zatvorila sam oči i stavila ga na jezik, pokušavala misliti kako je kukac sasvim bijel, kao i njegova unutrašnjost... Kad tamo, zaista delicija, svilac je bio okusa gotovo sličnog jastogu, samo gnjecave strukture, možda malo šmrkljaste. Jedan je bio dovoljan, drugog sam odbila. Bio je to dobar osjećaj, nemali poduhvat sam privela uspješno kraju, uz borbu u kojoj je volja pobijedila.
Kasnije navečer, vidjela sam da se naš domaćin teško odvaja od nas. Nakon događaja s masažom sve mi se više i otvorenije približavao. Znala sam po njegovim otvorenim pogledima koje mi je upućivao bez ustezanja da se potpuno zanio. Veoma je cijenio mog dragog, ali to je bilo jače od njega. Malo sam se bojala da je ta zanesenost stajala iza poziva da kod njega u kući napunimo baterije i prespavamo. Bojala sam se i zbog sebe, osjećala sam da me omamljuje sve više njegov pjev. Za razliku od mog dečka bio je odrastao muškarac, nježnog lica i čvrstog pogleda. Tim me je pogledom znao u trenutku zapaliti, usijati, posramiti, oteti me od dečka, popeti mi se uz kičmu i pustiti da odem.
Nisam mogla spavati, bila sam nemirna. Ustala sam iz kreveta i krenula na noćno pišanje, ili je to bila bezglava šetnja kojoj je trebalo dati razlog. Iznenada se on stvorio iza mene. Toalet je bio na tlu, izvan uzdignute kuće, udaljen dovoljno da nitko ne čuje što se događa. Prišao mi je s leđa i stavio ruke na mene. Spustio je glavu na moj vrat i polako udisao moj miris dodirujući licem kožu. U trenutku sam se prepala, opustila, prepustila i otela.
Sve izgubi svoju draž kada stvari nisu posložene kako treba. Željela sam ostati nasamo s njim, ali ne ovako.
Post je objavljen 20.01.2006. u 10:36 sati.