Kada neki par ostane trudan, jedno od prvih pitanja ljudi iz okoline jest ono: Kako ce VAM se zvati dijete? I koliko god se cinilo bezazleno, odgovor na to isto pitanje, izaziva svakakve reakcije. Zasto? Zato sto ljudi zaboravljaju kako su uopce postavili pitanje, tj. da se radi o NASEM djetetu.

Prije nekoliko dana pricam (citaj chatam) sa svojom prijateljicom koja je trudna. Friska je trudnica i jos ima one lijepe velike ruzicaste ocale na okama, koje sam i sama nekada nosila, jer ne zna kaj ju sve ceka, buduci joj je ovo prvo dijete. Ali to nije tema ove price... Naime, vidno uznemirena, prica mi kako je odluku, u dogovoru sa suprugom (tada jos deckom), o imenima njihove djece, donijela davno prije nego sto su ta djeca bila u planu. Sto je u tome lose? Apsolutno nista! Medjutim ima problem sa okolinom, koja ju kritizira u vezi sa izborom imena za NJEZINO dijete.

Odmah se prisjecam sebe. Ja sam, isto tako, davno donijela svoju odluku, prije nego sto sam uopce upoznala svog Mm-a. Vec tada sam znala da ce mi se kcer, ako cu je ikada imati, zvati Scania (znam da je to naziv kamiona i molim vas suzdrzite se od bilo kakvih komentara na tu temu, jer me NE zanimaju). Mm-u se ime svidje, meni se ime svidja i to bi jedino trebalo biti bitno. Dok sam bila trudna, odlucili smo, da cu ako bude djevojcica ime dati ja, a ako bude djecak, ime ce izabrati Mm. Ovaj put je Mm imao vise srece! Buduci da je htio da se dijete zove kao on i kao njegov pokojni otac, moram priznati da ni tu okolina nije bas najsretnije reagirala. Ali opet nisu bili ni blizu bezobrazni, kao kad je ime Scania bilo u pitanju. Kada sam saznala da nosim djecaka, okolina je odahnula (ma sto oni imaju odahnuti, molim vas lijepo?), jer kao barem necu kceri unistiti zivot?! Mislim da se svi ti ljudi i danas nadaju da nikada necu imati zensko dijete, sto je jako zalosno...

I sad vas ja pitam od kad selo bira ime MOM djetetu? Od kada? Od kuda ljudima pravo uopce da vrijedjaju i da se petljaju u nesto sto je samo nase?

Vracam se na svoju prijateljicu... Ne razumjem kako netko tko vam se zove prijateljem i od koga ocekujete bezuvjetnu podrsku moze u tolikoj mjeri istresirati jednu trudnicu, da ona u suzama posumnja u svoju odluku, koju je donijela jos godinama ranije... Trudnicu, koja je tako i tako hiperosjetljiva ne sve zivo i nezivo, netko ide tako pokolebati. Nikada to necu razumjeti...

Jesam li se ja ikada mijesala u izbor imena za VASU djecu? Nisam, i nikada necu! Jer kako se ne mijesam u odgoj vase djece, je je to iskljucivo vasa stvar, tako se necu mijesati ni u ovo, jer je i to... sto? Pa vasa stvar! Mozete me pitati za misljenje i ja cu vam ga iskreno reci. Ili mi se svidja ili ne svidja, ali dalje od toga necu ici. I sigurno necu sipati komentare tipa: „A kaj ti ne znas da je to kamion?“ ili „Znas moj muz je kamiondzija, pa ti je meni to presmjeno!“ I meni najdrazi: „Ti stvarno nisi normalna, unistiti ces curi zivot!“

Moj sin na kraju nije dobio tatino i djedovo ime, nego potpuno drugo. Naime tata se 3 dana prije poroda predomislio. Ni s tim imenom nismo naisli na osmjehe bas svuda. Jer smo, kao, pomodni, pa izmisljamo djetetu ime. Ali iskreno da vam kazem, nije me briga. Hoce li me biti briga kada ponovno budem trudna i ako cu jos na zalost mnogih nositi djevojcicu? Vjerujte da hoce. I budite sigurni da ce me u tom stanju svaki ruzan komentar jako zaboljeti. I budite sigurni da cu i suzu pustiti, jer to trudnice rade. Tako da prije nego sto nesto kazete, molim vas razmislite, kako bi vam bilo da to netko kaze vama.
Budimo ljudi i brinimo svoje, a ne tudje brige, jer vjerujem da ih svi imamo i previse. A kako ce se zvati susjedovo, prijateljevo ili ne znam vec cije dijete, to nije na popisu mojih briga.

8.30 je ujutro, a moj princ tocan je kao sat. Ma-ma, maaaaaa-maaaaaaa, maaaaaaaaaaaaaa-maaaaaaaaaa!- vice iz svog krevetica i gleda me preko ogradice. Sine ajde jos 5 minuta. Kod njega to ne pali, on nema snooze gumb, kao moj iphone. Ustajem, ali jos ne vidim. Na zmirecki dizem roletu jednom rukom, dok drugom uzimam cistu robicu, pelenu i kremu. Krece prva borba, pod nazivom presvlacenje i prematanje. Od kad je postao mobilan to je lakse reci nego napraviti. Uz nekoliko pokusaja bjega od strane princa, uspjevam ga presvuci iz pidjame u dnevnu odjecu i staviti mu cistu pelenu. Pokusavam ga ostaviti u kreveticu da bih se umila, oprala zube i malo upristojila, ali ne, moje usi ne podnose tu frekvenciju zvuka koji poizvodi. Poslije cu, ima vremena...

Slijedi dorucak, za njega, ne za mene, naravno, ja stignem jesti, poslije, ima vremena. Dorucak pojedemo bez pol muke, kao i svaki drugi obrok, jer je izjelica samo takva. Hmmm, da se sad probam umiti, oprati zube i ne daj Bog popisati? Ne, i drugi pokusaj iste radnje, neuspjesan.

Ok, nista, ajmo se igrati. Najsmjesnija stvar na svijetu je gurati svoju dudu mami u usta, ali nakon par neuspjelih pokusaja da mi ju stavi u usta, glasno protestira i ljuti se. Tuce me i vristi... Trazim igracku kojom cu mu skrenuti paznju sa sebe. Spas pronalazim u psicu sveznalici. Mali princ ga grli, ljubi i mazi se s njim, ravno pola minute. Naaaapad na mamu! Daje mi pusu. Puse djeteta te dobi znaju itekako boljeti, jer osim kaj vas zaslini preko cijele face na kraju vas jos i ugrize. Ali sve je to od ljubavi! Dusa mamina!

Razmisljam o jos jednom pokusaju odlaska u kupaonu, ali odustajem od istog, dok mi se kao priljepak vjesa za nogu. Shvacam da se ukakao i da je vrijeme za jos jednu borbu oko mijenjanja pelene. Borbu sam dobila, uz nesto suza. Okruzujem ga svim mogucim i nemogucim igrackama, ne bi li uhvatila 5 minuta mira. I uspjelo je, zaigrao se. Sa salicom vec hladne kave sjedam za laptop. Iako sam to napravila potpuno necujno, nekako sam aktivirala neki njegov senzor i evo ga vec mi visi na stolcu i pruza ruke da ga uzmem. Dobro, vrijeme je za pricu, danas cemo pricati, recimo, Snjeguljicu. Sjedi i slusa me ravno 5 minuta, a nakon toga pocinje kruziti oko mene, ali suti i prati, ja mislim, ali samo on zna.

12:00 vrijeme je za rucak. Sjedi u inproviziranoj sjedalici za hranjenje i pljesece rucicama. To kakvo odusevljenje predstavlja hrana, tesko je opisati rijecima. Samo jedna zlica koja je od slinog mahanja rucicama i nozicama odletjela po meni, je veliki uspjeh! Zna ih biti i nekoliko, ako nisam dovoljno brza! Brisem narancastu kasicu sa svoje bijele majice.

Mozda je sada doslo vrijeme za moj odlazak u kupaonu...Na koncu konca, trebala bi se i presvuci, ali jok. Kisa trenutno pljusti, van ne mozemo, nista, ajmo se opet necega igrati. Ja se igram, a on? On se penje na komodu na kojoj stoji tv. Maksim ne penji se! Nabaci nasladji smile na lice i nastavlja po svom. 2. put Maksim ne penji se! Pogleda me sa suzama u ocima i opet nastavlja po svom. Sad vec vicem: MAKSIM NE PENJ...popeo se! Skidam ga dolje! Tako protjece sljedecih sat vremena. Gledam na sat. Jos samo 15 minuta pa ide spavati.

13.30 vrijeme je za popodnevni odmor i za njega i za mene. Jos jednom izlazim na kraj sa promjenom pelene. Uspjesno ga uspavljujem i iz spavace sobe idem ravno u kupaonu. Krasno! 15 do 2 popodne je, a ja tek perem zube. Sjednem za laptop ne bi li konacno popila onu smrznutu kavu od jutros. Nakon 10 minuta stavljam salicu u sudoper i odmah ostajem kod istog i perem sudje. Pocinjem kuhati rucak. Doruckovala nisam, pa najbolje da nista ni ne jedem do rucka, koji je btw. u 17 sati kada Mm dodje s posla. 15.30 rucak skuhan, sudje oprano, mama umivena, jos uvijek u prljavoj majici, vec nervozno ceka kada ce se princ probuditi. Fali mi moja dusa mala.

15.45 Mama! Maaaa-maaaa! Zove me iz spavace sobe... Ajmo se jos jednom izboriti s mjenjanjem pelene. Tek se probudio pa ovaj puta to obavljamo puno lakse.

Vocna uzina protjece, kao sto vec pogadjate, bez ikakvih problema. Kisa vise ne pada, pa se spremamo i idemo pred tatu. Zabundala sam dijete, zabundala sam sebe, krecemo. U jednoj ruci dijete od cirka 12 kg, u drugoj ruci kolica od cirka 10 kg i preko ramena torba od jedno 3 kg (tko zna sto ce mu trebati vani). Mogu ja to, samo je 8 stepenica do lifta! Uspjevam sve utrpati u lift, pravac prizemlje! Opet 8 stepenica! Preznojila sam se! Jednom rukom drzim dijete, drugom rasklapam kolica i glasno odahnem kada ga smjestim u njih. Zakopcam ga, avijaticar je spreman, vrijeme je za polazak.

Maksim ne skidaj rukavice! Maksim ne mozes se sad dic! Maksim ne izuvaj cipelu! U tim i slicnim mojim sto molbama sto naredbama dolazimo pred tatu. Tata preuzima kolica! Obavljamo ducan i secemo lagano prema doma. Kad je Mm s nama nema borbe s kolicima po stepenicama do litfa, ne moram puno teglit. Juuupiiiiii! Mislim kakva je to fucking zgrada kojoj lift ne ide na svaki kat, vec na medju-katove? Kaj mi to znaci kad opet moram po stepenicama... Nebitno!

Mm i ja rucamo na smjenu. Trebam li napomentui da mi je to prvi obrok u danu? I sada slijedi pravi show, od srece sto mu je dosao tata, ne zna sto bi sa sobom. Na plafon bi se popeo... Divljanje se nastavlja do 19:00 kada je vecera.

Nakon vecere slijedi i posljednja bitka zvana kupanje! Skidanje obavljamo nabrzinu, nekad uz vise nekad uz manje dreke, sto s moje, sto s njegove strane. U kadi je. Maksim nemoj se dizat! Maksim sjedni dolje, past ces! Maksim pusti taj gel za tusiranje! Maksim sjedni dolje! Makism ... Maksim... Makism... Sva sam mokra, ali bitno da je dijete okupano, to je bio cilj. Uz malu borbu ovaj puta zajednickim snagama Mm i ja ga uspjevamo obuci. Ajde Maksim daj tati pa-pa! Uspavljivanje...

20.15 spava, a ja jedva stojim na nogama!

20.45 place, uspavljivanje No. 2

21.00 spava

22.00 place, slijedi uspavljivanje No.3

23.00 konacno tisina

E mislim da je sada doslo vrijeme da se konacno skinem iz ove uflekane majice i bacim pod tus. Legnem kraj Mm-a i znate o kome pricamo? O malom princu! On je centar naseg svijeta! Nasa ljubav, nasa sreca...

24.00 vrijeme je da legnem u krevet, jer sutra slijedi jos jedan sasvim obican dan u zivotu jedne sasvim obicne mame!

Ma hajde molim Vas? Budimo realni, jesu li doista? Ja nemam dragulje, ali i da imam... Nekako i dalje vjerujem u ljude. Iako su me puno puta iznevjerili i dalje vjerujem da postoje i oni dobri. Dokaz za to da sam u pravu su dva ljuda, odnosno dvije ljudice u mom zivotu. One su moje najbolje prijateljice. Smatrala sam da uz moja dva princa, o kojima vec pisem, uz moje roditelje, o kojima cu tek pisati i njih dvije zasluzuju svoj post na mom blogu. Nakon svega sto su prosle sa mnom, barem toliko im dugujem. Njih dvije, jedna krace, jedna duze, zauzimaju posebno mjesto u mom zivotu, u mom srcu. Ovdje ih necu imenovati, zvat cemo ih D i M, ali nadam se da ce se prepoznati... (Bar na slikama, ako vec ne u tekstu)

Moja M je moja prijateljica od malih nogu. Znate kako se kaze, znam ju od kad znam za sebe. I doista je tako, od kada pojmim sebe i svijet oko sebe, ona je bila tu. Vec nesto manje od 30ak godina. Prosla je sa mnom sito i reseto. Zajedno smo se igrale s barbikama (do 1. srednje cak, ali necu to priznati ni pod prijetnjom smrcu), zajedno smo prosle prve izlaske, prva pijanstva, prva zaljubljivanja... Zajedno smo odrasle, uozbiljile se i konacno se i skucile. Moja M bila je i moja kuma na vjencanju. Tko bi drugi mogao stajati uz mene toga dana osim osobe koja me poznaje u dusu? Osobe koja je vidjela ono najbolje od mene i ono najgore od mene, a ipak je ostala i nije pobjegla glavom bez obzira. Nadam se da ce do konca ove godine i ona uploviti u bracnu luku i zelim joj svu srecu u tom novom poglavlju njezina zivota, jer ju ona svakako zasluzuje.

Druga ljudica (ovo druga nije redni broj, one dijele isto mjesto u mom srcu), je moja D. Ona je u mom zivotu krace, tek nesto vise od dvije godine. I nije kao M dobila ovu pocasnu poziciju rodjenjem, ona se za nju morala izboriti. Morala se izboriti s etiketom Umisljene Bitch, koju sam joj prikacila prvog trenutka kada sam je vidjela. A istini za volju, nisam ni ja njoj bila bas draga. Splet okolnosti je nasa druzenja ucinio cestima, pa sam vrlo brzo shvatila da sam ju zavoljela. Ona puno laje i nema dlake na jeziku, ali nije bitch. S vremenom mi se uvukla pod kozu i jednostavno je uvijek bila tu kad ju trebas, i kad ju ne trebas. Nismo prosle zajedno puno toga, ali kroz najvaznije i najljepse trenutke mog zivota bila je uz mene. Bile smo si podrska i u teskim situacijama, kojih je nazalost i u mom i u njenom zivotu bilo. Ona tek trazi svoju sigurnu luku, a ja joj zelim da ju sto prije pronadje i bude sretna barem kao ja.

Ove dvije snazne zene su moj veliki oslonac u zivotu, njihov uspjeh je i moj uspjeh, njihova sreca je i moja sreca, a njihova tuga je i moja tuga i svaka njihova suza i mene boli. Samo one (osim Mm-a i moje mame) mogu me kritizirati, a da im to ne zamjerim. Samo one mogu mi reci da nisam u pravu kad se ljutim na Mm-a, a da im njusku ne razbijem. Jer sam uvijek u pravu!

Curke ljubim vas i znajte da mi jako nedostajete.

Da se vratim na pocetak... Ako slucajno i dalje vjerujete da su zenini najbolji prijatelji dragulji, onda su M i D moji dragulji, u ljudskom obliku.

XOXO,
Proud Momy

02.11.2013. i tocno je 5.30 sati ujutro, koferi su spakirani jos vecer ranije, karte su odavno kupljene, taksi nas ceka... Posljednji pogled na nas dom i pravac Zracna luka Pleso... Chekiramo kofere, kolica i ine dodatke za ista. Do leta je malo manje od 2 sata i vrijeme je za najskuplju kavu u gradu! Mm me voli voditi na skupa mjesta (citaj: voli me voditi na aerodrom da ga ispratim nekuda). Kava s mlijekom 16 kn, sendvic sa sunkom 30 kn. Katastrofa! Ni kava ni sendvic nisu toliko dobri, koliko ih cijene.

Nas princ i njegova mama prvi ce puta letjeti avionom, jedina razlika je to kaj ja imam 30 godina u guzici, a nas princ 7 i pol mjeseci. On nista ne kuzi, a meni se noge tresu. Mm je vec veteran, stalno put putuje, pa mu je to vec kao dobar dana. Meni je tesko pojmiti da cu kroz koji sat biti 1000 km daleko od Zagreba, od roditelja, prijatelja i to na nekoliko mjeseci...

Selimo u Düsseldorf, naime Mm ide trbuhom za kruhom, a mali princ i ja „kud svi turci tu i mali Mujo“. Mali princ prvi let do Münchena podnosi odlicno, pojeo je dorucak i odkrmio turu do slijetanja. E drugi let ne protjece bas toliko glatko, nece jesti, nece vise ni spavati. Jedino sto hoce jest cupati za kosu zivcanu njemicu koja sjedi na sjedalu ispred nas. Trebam li reci da njoj to nije nimalo smjesno ni zabavno?

Sletjeli smo... Zivi smo, zdravi smo i zajedno smo, to je najvaznije. Docekala nas je kisurina. Super! Pronaci taksi u koji stanu 2 covjeka, 1 beba sa autosjedalicom, 1 kolica, 3 kofera, 2 ruksaka i 1 beby torba, nije tako lako kao sto mislite. Ali nasli smo ga, nije njegov red, ali u ni jedan drugi ne stanemo. Vozimo se u nas novi privremeni dom... Uzbudjenje raste... Sto li ce nas docekati? Hoce li biti kao na slikama ili se netko bas grubo nasalio s nama? Ulaskom u stan pada mi kamen sa srca, sve je kako treba biti...

Od silne frke panike oko toga kako ce malac podnijeti let, kakav ce biti stan i svega ostalog ispalo je da sam dugoocekivanu voznju avionom dozivjela kao voznju autobusom. Ali bitno da smo sretno stigli na odrediste, a koliko cemo sretni biti na samom odredistu to cemo jos vidjeti. Salim se! Mi smo uvijek sretni kada smo zajedno, ma gdje god to bilo.

Stan nije kao nas dom i nikada to ne bi mogao ni biti, ali nije los i mi cemo ga uciniti svojim koliko god ce to biti moguce. Düsseldorf je divan grad i btw. modna je meka, te cu u njemu s vremenom spoznati da mi zanimanje shoppingholicarke izvrsno lezi, ali... nije Zagreb. No sto je tu je, uzmi sto ti zivot pruza, prema tome... Guten Tag Düsseldof!

Prije svega moram reci da sam oduvijek bila veliki protivnik toga da otac bude u radjaoni i ni u ludilu mi nije padalo na pamet da Mm-a vucem sa sobom tamo. Imala sam mnogo razloga za takav stav, a ovo su samo neki od njih:
Kao 1. Nisam htjela da me gleda u takvim mukama, a ne moze mi pomoci...
Kao 2. Da mu ne bi slucajno palo na pamet da ide gledati kako glavica izlazi ili takvo nesto...
Kao 3. Da mu ne bi psovala sve po spisku prilikom te agonije... I tako dalje... I tako dalje... Nisam mogla naci niti jedan dovoljno dobar razlog ZA. Dobar dio svoje trudnoce zadrzala sam to misljenje. A moram reci da ni Mm nije bas bio odusevljen tom idejom.

Medjutim kako se termin poroda blizio, a moj strah od istoga bivao sve veci i moje se misljenje pocelo mijenjati. Svi oni razlozi protiv, nekako su postajali nedovoljno dobri. I tako, netom prije poroda odlucili smo da cemo ipak i to odguliti zajedno. Zasto me ne bi gledao u mukama? Pa nek vidi kako je to! I zasto ne bismo zajedno prvi puta zagrlili naseg sina?

Na koncu konca, nema razloga da muskarca stedimo od gledanja tih muka! Pa to je i njegovo dijete! Pa sve i ako mu opsujemo nesto, jasno je da to ne mislimo. Pa BOLI NAS!

Sada, sa odredjenim odmakom od toga svega, mogu reci da mi je nezimjerno drago da je Mm bio sa mnom u tim trenutcima. Nije da znam o cemu smo tamo pricali i nemojte misliti da nije bilo trenutaka kada sam ga pozeljela izbaciti van iz boksa. Kao npr. kad je gledao u onaj ctg (za one koji ne znaju ctg je uredjaj koji prati jacinu trudova i otkucaje bebinog srca) kao da gleda nogometnu utakmicu i navijao svaki put kada bi imala, citiram: „Rekordno jak trud!“ Ali psihicka potpora i snaga je ono sto zeni u tom trenutku treba. A ima li bolje osobe da joj to pruzi od njenog odabranika? Ni cinjenica da vam ne daju piti, pa vam treba netko da vam moci usta gazom i poskrivecki ipak da par kapi vode, nije za odbaciti.

Sve ovo govorim, naravno, pod pretpostavkom da muskarac nema problema sa npr. krvlju ili nesto slicno, jer ukoliko padne u nesvijest tijekom poroda onda i nije bas neka podrska, vec samo dodatna briga. Medjutim ono sto Mm sada tvrdi, jest da bi svaki muskarac trebao prisustvovati rodjenju svoga djeteta. A ono sto ja tvdrim je, ako je mogao Mm, vjerujte mi, moze svaki. Ionako je samo sjedio pokraj mene, nije gledao izgon niti isao dragati glavicu.

Ponosna sam na njega jer je zapamtio kako se dise u trudovima i disao sa mnom, jer je izdrzao svaki puta kada sam mu skoro slomila ruku i jer mi je davao snagu i onda kada sam mislila da doista vise ne mogu. A ponosna sam i na sebe jer mu nisam nista opsovala i nisam ga izbacila van iz radjaone. Trebam li uopce reci da sam ponosna na nas oboje jer smo zajedno docekali svog princa?

Koje je ono bilo pitanje? Aha... Da li je tati mjesto u radjaoni? Moj odgovor je: DEFINITIVNO DA! I kada (i ako) odlucim ponovno nogom krociti tamo, budite sigurni da ni drugi put necu ici sama.