Prosječni život običnog smrtnika https://blog.dnevnik.hr/prosjecnizivot-obicnogsmrtnika

ponedjeljak, 09.04.2018.

Ima li netko stariji ovdje?

26 godina. Mlada sam. Rečeno mi je da se ponašam jako zrelo za svoje godine, što god to značilo. Valjda drugi pripadnici moje generacije žive pod mostovima i laju na zvijezde, ne znam. Voditelj sam restorana, polažem vozački, plaćam stanarinu i sve račune skupa sa cimericom. Sve bi to bilo lijepo da nemam sindrom Benjamina Buttona, što sam starija, ljudi su sve više šokirani koliko godina imam.

Dok sam bila u srednjoj školi i na faksu tete na kioscima me gotovo pa nikad nisu pitale za godine i osobnu, sada je sve češći slučaj da me pitaju, i gledaju me u šoku kada ima kažem stvarnu brojku, nakon čega slijedi uobičajeni govor kako će mi to biti super kad budem još starija. Da, da, znam, hvala, jedva čekam biti stara da isprobam tu teoriju.

Nije lako biti ni voditelj kada izgledaš kao da si završila prvi srednje sa vrlo dobrim uspjehom. Mada nekad ima silver lining, kako bi rekli amerikanci. Stigla nam tako porezna inspekcija jednu subotnju večer u najvećoj gužvi i zaustavi moju kolegicu u poslu. Pokazuju značke stručnije od FBI-a, i kolegica ni pet ni šest pokaže na mene i kaže da se meni obrate. Ja prilazim, oni u šoku, značke padaju, djeca vrište. Mislili su da se šalimo sa njima, ali ne. Cijelo vrijeme dok je inspekcija trajala oni su dolazili sebi i čudili se kako li samo mladoliko izgledam. Srećom, jedan od inspektora ima afinitet prema mladim djevojčicama pa je sve brzo završilo i mogli smo se vratiti svom poslu. Naravno da sam dobila poziv na kavu od gospodina 'volim mlado meso'. Naravno da sam odbila.

Na temelju svojeg balavog izgleda mogla bih se izvući iz raznih situacija, samo da sam pametnija. Zvoni tako jedan dan netko na vrata. Cimerica na poslu, ja otvaram vrata u svojem kućnom izdanju, bez grudnjaka, u kričavo zelenoj majici, šarenim ljubičastim tajicama, čupavim čarapama, kroksicama i palmicom na vrh glave. Sa druge strane vrata inkasator hrt-a.
- Dobar dan.
- Dobar dan, izvolite.
- Ubiremo pretplatu za hrt. (Par sekundi tišine i zurenje) Ima li netko stariji kod kuće?
- Nema, mama i tata su na poslu. Doviđenja.
Bilo bi lijepo da sam stvarno rekla ovo zadnje. Umjesto toga, povrijeđeni ego je proradio i rekoh kako sam ja najstarija u stanu. Za nagradu sam dobila neplaćene račune za unatrag tri mjeseca. Odlično.

Nedugo nakon toga, imala sam sastanak sa zavodom za javno zdravsto, u vezi uzimanja briseva i potrebne papirologije. Dogovorili smo sastanak telefonski, na taj dan sam se potrudila sto ozbiljnije izgledati, sako, čizmice, bb krema. Stižem na sastanak, i prva rečenica?
- Pa mi smo očekivali staru strogu voditeljicu, kad evo dijeteta. (Razdragani smijeh)
Ego na podu plače.

Sve do jedna osoba koja je pogrešno protumačila moje godine mi je rekla kako ću uživati kad budem imala 40, a ostatak svijeta će misliti da imam 20. No ja imam teoriju za svoj izgled. Dajem ruku u vatru kako će ovaj izgled trajati do neke 35. godine, nakon toga ću se samo jedno jutro probuditi kao smežurana grožđica. Obavijestit ću vas kad dođem do te godine što se dogodilo.

Oznake: mladost

subota, 16.09.2017.

Quo vadis, živote, stani malo

Ne znam kako ostali ljudi, ali moja malenkost, apsolutno, u potpunosti, bez imalo razmišljanja, mrzi promjene.
Introvert sam, imam svoje sitne rutinice koje me čine sretnom i sigurnom, i uvijek nastojim hodati jednim pravcem, sigurnim pravcem. Primjeri? Pa, drago mi je što pitate, sad ćemo i do njih.

Primjer broj 1: mobiteli i kompjuterski programi. Sitnice, znam. Ali, jednom kad se naviknem na jednu marku mobitela, nema te sile koja će me natjerati da uzmem u obzir nešto drugo. Dok su svi ljudi koje znam bili prelazili na touchscreenove, uključujući i mog oca, ja sam uporno i lojalno kupovala i čuvala Nokie na tipke, tvrdeći kako je touchscreen obično smeće. Kada sam konačno popustila pod pritiskom modernog doba i kupila novi mobitel na touchscreen, uslijedili su tjedni agonije zvane zašto pobogu. Jedva sam se priviknula, ali i to je prošlo, i jedna navika je zamijenila drugu. Sada u obzir dolazi samo Samsung, i ništa više.
Što se tiče kompjuterskih programa, reći ću samo da sam na laptopu imala prvu verziju torrenta (znam, znam, ilegalno je downloadati filmove) godinama, i uredno odbijala svako ažuriranje, dok mi prijatelj nije kliknuo na 'prihvati'. Dugo sam razmišljala treba li mi takav prijatelj. No, i to je prošlo, i sada i dalje uredno odbijam nova ažuriranja.

Primjer broj 2: odjeća. Jaaaako teško se odvajam od svoje stare odjeće, i u stanju sam godinama nositi jednu stvar, zakrpati je ako je to potrebno, i nositi čak i kad je sva boja nestala, i kad je jasno kao dan da sam tu majicu dobila u šestom osnovne za svetog Nikolu. Po ovom pitanju se lagano, lagano opuštam, i shvaćam da ipak nije u redu da u svojoj 26. godini nosim odjeću iz osnovne škole. No i dalje spavam u pojedinim majicama koje će vjerojatno sa mnom u grob.

Primjer broj 3: putovanja. Jednom kada putujem sa određenim vlakom ili busom, ostala vremena ne postoje. Moram biti u Rijeci u podne? Ići ću ja na vlak u 4 ujutro, što je sigurno je sigurno, popit ću jedno dvadeset kava dok ne obavim što moram.

Primjer broj 4: posao i stambeno pitanje. Gdje se jednom nastanim, u stanju sam biti tamo do kraja života. Nemam potrebe za promjenom okoline niti najmanje, pusti me da pustim korijenje i to je to.
U vezi posla najviše volim igrati na sigurno. Stvorena sam da budem šljaker, i da pratim tuđe 'zapovijedi'. Dakle, da imam odgovornosti u normalnim granicama, taman toliko da mogu sama raditi, a opet ne previše da se dogode ogromne greške. I uvijek se vraćam na ista mjesta, gdje znam rutinu i poslovne zadatke (zato sam i bila 4 sezone na istome mjestu).

A sada, nakon primjera, pogađate, idemo na sadašnje stanje stvari. Dakle, ja, koja sam tehnički gledano, Sheldon stvarnoga života, okružena sam promjenama zadnjih godinu dana. I to bitnim promjenama.
Sada živim u Rijeci, prije toga sam 6 godina živjela u Lovranu. Još uvijek Rijeka nije grad na koji sam se naviknula, premda će uskoro biti godinu dana kako tamo živim.
U 12. mjesecu sam počela raditi na jednom mjestu gdje su mi svi uvjeti bili idealni, i baš kad sam počela puštati korijenje, rekla sama sebi kako je gotovo sa sezonama, i počela stvarati još jednu rutinicu, dobila sam prijedlog od šefa da mu budem voditelj pizzerie na moru ovo ljeto. Panika. Ja voditelj? Pa ja sam još balavica, ne mogu ja to. Onda se prisjetim kako ipak imam 26 godina. Opet panika. Pa to je velika odgovornost, tu se mogu ogromne greške dogoditi. Što ću, kako ću, ajme majko.
Naposljetku se javio onaj najtiši glasić u glavi, zdrav razum ga ljudi zovu, i rekao mi da je možda ipak vrijeme za neke korake, a ne tapkanje u mjestu. Proklet bio, glasiću. Pristala sam
Ljeto je prošlo vez incidenata, barem ne onih prouzrokovanih od strane mene. Sretna kao malo dijete što ću na godišnji pa natrag na staro radno mjesto puno drage mi rutine, odbrojavala sam dane. Evo opet mog šefa. Nova ponuda. Navodno sam super odradila, i nudi mi se da budem ponovno voditelj, ovaj put ozbiljnijeg objekta, gdje ne bih čak ni konobarila, već bila punokrvni voditelj (ako takvi uopće postoje). Plaća veća, odgovornost veća, bla bla bla.
'Uzmi su vremena za razmisliti', kaže on meni. Panika. Hiperventiliram. Ne znam što da radim. Rekli bi astrolozi da je to zato što sam vaga, pa se ne mogu odlučiti. Možda i u tome ima istine.

I sada sam opet u par poziciji, što napraviti. Svim silama se želim vratiti na stari posao, gdje ne sanjam narudžbe robe, pokvarene frižidere i prodajne predstavnike, gdje dođem, odradim i odem. A opet mi se javlja onaj glasić kako je ovo opet korak naprijed, i veća plaća. I prilika za bolji život. Ali i prilika za čir na želucu. Pored svega, i vozački čeka iza ugla, da potrošim novce i na to nužno zlo kojega se užasavam. Pa onda treba i auto neki nabaviti. Majko moja, kako ću ja to sve, previše je to promjena.

Sve u svemu, drago mi je jedino da mogu birati. Dok neki nemaju uopće prilike za posao, ja imam izbor, na čemu sam zahvalna, pošto sam i sama prošla doba kada sam bila nezaposlena i gledala hoću li danas jesti ili pušiti, što mi je bitnije. Ako ništa drugo, posao imam bilo ovako, ili onako. Ali ipak, panika.

subota, 29.07.2017.

O feminizmu ilitiga zašto pobogu?

Koliko puta dnevno se čuje riječ feminizam? Novine, televizija, društvene mreže, web portali, radio, ploče, kasete, cd-i, usb stickovi... samo iskače feminizam, zenska potlačenost, zenska nadmoć. Žene moje drage, znate li vi uopće što je potlačenost, što je feminizam? Kako je feminizam uopće krenuo? I koliko ste zastranile od izvornog pojma?

Žena sam. I prezirem moderni feminizam. Dopustite za početak jednu kratku crticu iz vlastitog života.

Odrasla sam sa bratom i dva bratića. Bila sam najmlađe dijete i jedino žensko dijete dugo vremena. Nekoliko godina nakon mene na svijet je došao još jedan bratić. Dakle njih četvorica i ja. Odrasla sam na selu, gdje je oduvijek bila jasna raspodjela spolova, i gdje je sve više-manje bivalo tradicionalno. Odrastajući tako nebrojeno sam puta čula rečenice "zato što si žensko", i "zato jer je on muško".
-Zašto se ja ne smijem popeti na jabuku?
-Zato što si žensko.
-Zašto on može ići tamo sam a ja ne?
-Zato što je on muško.
Naravno, pojavljivao se prkos. S obzirom da sam odrastala među muškom populacijom, vrijeđala sam se na te rečenice, jer sam smatrala da sam im ravnopravna, i da sam sposobna za sve za što su i oni sposobni. Osim pišanja stojećki.
Moji roditelji su bili drugačijeg mišljenja, i zabrane su se nastavile. Tada to nisam shvaćala, ali to je vjerojatno bilo doba kada sam odlučila dokazati svijetu i samoj sebi da nisam slabašna ženskica koja će tražiti pomoć. Kroz pubertet sam prošla prgavo, u smislu da sam davala do znanja ako ćeš čačkati mečku, mečka će napasti. Danas se smijem kad pomislim kako sam smiješno izgledala, kao pekinezer kad se razljuti.

Prvo dokazivanje je stiglo kad je stigao i prvi posao, sa 17 godina. Pomoćna radnica u kuhinji. U nijednom trenutku nisam zatražila pomoć dok sam teglila kante pune smeća, lonce u koje stanem ja cijela i vreće pune kupusa. Misao vodilja mi je bila čemu služim ako ću za sve tražiti pomoć. Takav stav se nastavio sve ostale godine sa svim ostalim poslovima. Na žalost mojih nogu i leđa. Na radost svih mojih šefova. I uvijek je bila prisutna ta prokleta misao vodilja: "ako moj muški kolega nosi bačvu od 50 litara, zašto ne bi i ja? Isto smo plaćeni, onda valjda i isti posao moramo obavljati".
I onda su došle moderne feministice, sa galamom o ravnopravnosti, dapače nadmoći žena, o zapošljavanju više žena, ali gle čuda, samo na finim, uredskim i politički protkanim poslovima.

Počela se zahtijevati jednosmjerno orijentirana ravnopravnost, gdje su odjednom muškarci postali neprijatelj broj jedan, ništkoristi i utezi koji koče modernu ženu da zablista u punom sjaju. Da prostite, veću hrpu sranja dugo nisam čula.
Žene su se nekada borile za pravo glasa i pravo rada općenito, i što smo na kraju svega dobili od toga? Dobili smo današnje moderne nezavisne žene, koje pod opaskom "ravnopravnosti" nameću svoju volju i paradiraju pod stavom "žene su bolje od muškaraca".

Ono što je također zanimljivo kako te iste moderne nezavisne žene ustuknu čim osjete mali dašak surove strane ravnopravnosti, i odjednom se ploča okrene na dobru staru "ali ja sam žensko, za mene vrijede drugačija pravila". Licemjerje u punom sjaju. To bi dakle značilo da ja tebe mogu šamarati koliko želim, ali ako mi ti vratiš, to je nasilje nad ženama. To bi značilo da ćeš ti meni plaćati sve večere, ali ako zatražiš da ja platim, ti si snob i škrtica. To bi značilo da ćemo oboje konobariti i imati istu plaću ali ja neću ponesti nijednu gajbu jer sam žena. Halo svijete!

Da se razumijemo, ovo nije oda muškarcima, niti stajanje u njihovu obranu. Ovo je jednostavno izbacivanje frustracija jedne "moderne" žene koju nijedom, ali niti jednom u njezinih 26 godina života muškarac nije gledao svisoka niti ju je omalovažavao. A zašto? Jer sam radila sve što su i oni radili. Jer nijednom nisam za nekog lošeg pomislila da je muška svinja, već da je loša osoba. Jer sam se trudila biti ravnopravna u punom smislu riječi, nekad je išlo, nekad nije, ali sam se trudila, i još uvijek se trudim.
Ne znam na kakve to muškarce žene nailaze, ali ja sam zadnji put čula "ne možeš zato jer si žensko" dok sam bila mala, što će reći da mi nijedan muškarac u mojem odraslom životu nije rekao da sam ja samo žensko i da nešto ne mogu zbog svojeg spola. Naravno, još uvijek ne mogu piškiti stojećki i zbog toga ću ima vječno biti zavidna.

Ima li neka pouka u ovom mom nabacivanju misli? Ne znam, ovo je zbilja sam jedan frustrirani tekst. Dame, želite poštovanje? Želite ravnopravnost? Uzmite trimer u ruke pa pokosite dvorište. Uzmite lopatu u ruke pa očistite snijeg ispred ulaza. Gledajte što majstor radi pa ćete idući put znati same popraviti cijev koja curi. Ali to nije ravnopravnost koju želite, zar ne? To je rezervirano samo za nas budale. Toliko od mene.

srijeda, 22.03.2017.

Guess who's back?

Toliko dugo nisam pisala da sam se jedva prisjetila vlastite lozinke. A zašto? Eto, život se upleo, tako reći. Od potrage za poslom, životom u novoj okolini, brojanja svake kune pa do konačnog pronalaska iole dobrog posla i pokoje kune viška, dosta toga se zbilo. Tu sam sad gdje jesam, i valjalo bi malo podijeliti iskustvo.

Posao koji trenutno imam je ponovno konobarenje, ali mogu sa sigurnošću reći najbolje do sada. Kafić u sklopu dječje igraonice, gdje nema pijanaca i barskih tuča, plaća redovita i za moje standarde aman-taman, kolegice simpatične i susretljive i šef koji ne viče (još uvijek se navikavam na to) i koji je svjestan mojeg iskustva i poštuje to. Kao i na svakom poslu, pojave se tu i tamo ljudi koji te izbace iz takta, ljudi koji imaju čudne prohtjeve i ljudi koji imaju ti-si-moj-sluga kompleks, ali ne u tolikoj količini na koju sam prethodno navikla. Više ne odlazim sa grčem u želucu na posao to je ono što mi je najbitnije.

Nekako se naslućuje dolazak jednog ALI, no to je čisto jedna anegdotica koja se dogodila u proteklih tjedan dana koja mi je, recimo, simpatična.

Često nam dolazi jedan postariji čovjek koji je rođen da bude mrgud i da mrzi cijeli svijet oko sebe. Mislim da svi znamo jednu takvu osobu koja voli pljuvati po današnjem svijetu, politici, sunčanom danu, kišnom danu, mačićima i psićima i svemu ostalom što im zapne za oko, jer se, gle čuda, sve kosi sa njihovim mišljenjem. To bi bio okvirni opis ovog ''gospodina''.
U početku su mi kolegice rekle kako ''gospodin'' voli kad mu se mi konobarice kesimo na svaku njegovu riječ i kad smo ekstra ljubazne pa on na svoju kavu od 8 kuna doda jednu kunu manče. Programirana da se smješkam ljubazno kretenima, smatrala sam da to uopće nije problem. No, svaki put kada bi ''gospodin'' naišao, nalazila sam samu sebe kako se sve teže smješkam. ''Gospodin'' je uvijek dolazio sa nekom žalbom:
-8 kuna kava??!! Kakve su to cijene, kakve su to guposti, politika, država, bla bla bla (ali dolazi on i dalje na skupu kavu)
-kakva je to buka, ne može čovjek ni misliti koliko je glasno, ovdje vam je užasno i odvratno (u dječjoj si igraonici, naravno da djeca viču i da je glasna muzika, ali ti i dalje sjediš i žališ se)
-zašto ja ne plaćam kavu za djelatnike koja je jeftinija, kad sam već stalno tu (možda zato što nisi djelatnik!!!!)
Sve bi se to dalo prožvakati da ''gospodin'' nema osebujan vokabular kad se sprema platiti kavu, pri čemu omalovažava i vrijeđa moje kolegice i mene:
-Za koliko biste pristale?
-8 kuna vam je kava.
- Za toliko bi pristale? Dobro je znati.
Drugom prilikom:
-Mogu li ja platiti?
-8 kuna vam je kava.
-Žena prima novac? Zanimljivo, zanimljivo.

Iziritirana takvim insinuacijama, počela sam ga prezirati iz dna duše, i dok su se moje kolegice nastavile smješkati ''gospodinu'', ja sam po prvi put otkad radim ovaj posao prestala sa osmijehom, i počela čekati dan kad ću puknuti i otjerati ga na vlastitu odgovornost.

Jednog dana, dok sam bila sama u smjeni, dolazi ''gospodin'' i naručuje kavu, a ja mu je donosim. Sjedi neko vrijeme, istražuje tko zna šta na mobitelu, i kad je došlo vrijeme da plati, uviđa da nema novca kod sebe. Ja strpljivo stojim kraj njega i čekam dok on kopa po novčaniku i džepovima i ne pronalazi ni kune. Izvlači osobnu iz novčanika:
-drži to dok ne odem po novce.
Sa kamenim licem odgovaram:
-ne treba, vjerujem da ćete se vratiti i platiti.
Odlazim za šank, i on prilazi i pruža mi kartu za gradski bus:
-primate li ovo? ovo vrijedi više od kave.
Mrtva-hladna odgovaram:
-žao mi je, ne primamo karte za bus umjesto novca.
''Gospodin'' odlazi i kaže da će donesti novce.

Došao je platiti kad je već kolegica došla a ja bila u skladištu, tako da se uspio njoj požaliti kako nisam htjela uzeti kartu i kako mu je žao što umjesto mene nisu bile ona ili druga kolegica jer je uvjeren kako bi ga one pustile. Naravno da ne bi.

Od toga je prošlo nekoliko dana i jedan dan opet dolazi na kavu ''gospodin'', i ovaj put ga poslužuje moja druga kolegica. Kada se vratila u šank, počela mi je pričati kako se žali na mene, kako sam ja krivo shvatila, da on nije mislio sa kartom platiti već samo ostaviti kao osiguranje da će se vratiti. Moš' si misliti. Na kraju svega je izjavio kako više neće dolaziti u moju smjenu, dolazit će samo kad su kolegice tamo. Ajme ne, kakvu mi je samo štetu učinio hahaha. Misli ''gospodin'' da me ražalostio, ne znam kako ću živjeti sa tom spoznajom.

Ostalim gostima se i dalje smješkam, čak i onima pomalo bezobraznim, ali shvatila sam jednu stvar, to jest, shvatila sam je odavno, ali počet ću je sada primjenjivati: gost nije uvijek u pravu! Gost nema pravo insinuirati da se prodajem za 8 kuna, nema me pravo vrijeđati i očekivati da ću se smješkati dok mi on kao psetu baca jednu kunu. Nema apsolutno nikakvo pravo.
Koje pravo ima gost? Ima pravo požaliti se ako sam bez ikakvog razloga bezobrazna, ima pravo požaliti se ako napravim lošu kavu, ako zaboravim narudžbu i ako namjerno ignoriram njihov stol. Sve ostalo je čista ljudska zloba.

subota, 29.10.2016.

Od sezone do sezone

Pokušavajući se prisjetiti zanimljivih događaja koji su se zbili ovog ljeta, po glavi mi se vrti ne samo ova sezona, već i sve koje su joj prethodile. 4 ljeta već radim na istom mjestu kao konobarica, i više-manje je uvijek ista radna ekipa, tu i tamo netko novi pristigne. Isto tako je i sa gostima. Većinom pristižu novi gosti svakog dana, iz raznih zemalja, ali imamo i popriličan broj stalnih gostiju, koji nam se svake godine vraćaju, na našu radost, i na našu žalost.

Jedni od stalnih gostiju su podosta stariji ljudi iz Slovenije, muž i žena. Sitni, smežurani i usporeni. Simpatični starčeki, pomislio bi čovjek. E, pa krivo. Svaki dan kada nailaze, nama pada mrak na oči, i držimo fige dok gledamo u koji rajon će sjesti, pa da se možemo smijati kolegi čiji je rajon. A zašto? Zbog njihove narudžbe. Nikad ne jedu, samo piju kavu. Pa to je u redu, ništa lakše, zar ne? E pa opet krivo. Dočekaju vas sa osmijehom, žena pogotovo, i ona uvijek naručuje za oboje:
''može dva cappuccina, sa jaaako malo kave, puuno pjene, i dvije velike šalice samo pjene sa strane''. Ljudi koji rade ovaj posao shvatit će zašto je to toliko frustrirajuće, kada dobijete narudžbu za pjena party, a ostatak terase vam je također pun i imate još stotinu narudžbi za napraviti. Hektolitri mlijeka koje zakuhate za njihove pjenice nisu upotrebljivi idućih par sati ili su za baciti, a vi sa grande osmijehom morate svaki dan posluživati starčeke, za koje ste uvjereni da su smežurani upravo zbog tolikog konzumiranja pjenice tokom života.

Drugi pak primjer stalnih gostiju mi je zanimljiv zbog narudžbi, za koje se ne mogu odlučiti jesu li komične ili zabrinjavajuće. Obitelj Čeha, ili Rusa, do danas nisam sigurna. Kada su prvi puta došli kod nas, tata, mama, kćer, sin, i valjda baka, djelovali su nam malo neobično. Svi redom, osim sina su pili alkohol (sin ima oko 7 godina, tako da je to dobra stvar). Tata je pio pivo, mama, baka i kćer mojito. To možda i ne bi bilo toliko čudno da kćer nema 11 ili 12 godina. U početku smo mislili da su možda uvjereni kako mojito nema alkohola, ali ne, znali su oni jako dobro. Dosta dugo su bili na ljetovanju, i svaki dan su im narudžbe bile više-manje iste, jedino se kćer prebacila na pivo, nekad obično, a nekad radler (možda je pila radler kad joj nije bilo do šikanja). A roditelji ništa, kao da je to normalno.
Ove godine su ponovno došli, i gle čuda, kćer ne pije alkohol, a od bake ni traga ni glasa. Tko zna što se dogodilo, možda su bile skupa na odvikavanju pa je to baki bilo previše stresa.

Još ću samo jedan primjer stalnog gosta navesti, i dosta za danas. Ove godine smo ga prozvali blesavi August. Možda malo bezobrazno sa naše strane ali taj čovjek nas je znao toliko ili nasmijati ili naživcirati, da mu je suđen taj naziv bio. Primjera radi, sjedne sa obitelji u kolegin rajon, naruči fantu, i nakon nekog vremena zove kolegu i kaže:
''baš vam je dobra ova fanta bila, može još jedna''.
I kako se ne nasmijati na to, što mu uopće odgovoriti? ''Hvala, potrudio sam se da sa ljubavlju otvorim bočicu pa da bude fina fanta''?
Pa vam tokom najveće gužve dođe na šank sa pitanjem: ''koje je ono tamo bilje, da li je ljekovito? može li se jesti? A jeste ga vi tamo posadili?''.

Da ne dužim previše ovaj post, jer ima još mnogo osebujnih likova koji nam dolaze svake godine, potrudit ću se ovih dana još koje opisati, koji su se istaknuli svojim dobrim i lošim kvalitetama, zbog kojih sam ili cijeli dan bila dobre volje, ili sam tukla prazne gajbe kad već ne smijem njih.

petak, 28.10.2016.

Izgledaš mi kao lutkica iz Trsta

Poduže razdoblje nepisanja je iza mene. Nadala sam se da ću imati vremena tokom sezone zapisivati sve komične i frustrirajuće situacije, no ipak se pokazalo, kao i uvijek, da sezona ostavlja malo do nimalo slobodnog vremena, osim za spavanje, posao, i pokoja veselica sa kolegama u nastojanju opuštanja živaca. No eto me sada tu, i iako je bilo i više nego dovoljno situacija vrijednog spomena ovo ljeto, ipak bih se sada osvrnula na nedavne događaje koji su me ostavili bez riječi.

Odlučila sam nakon sezone da neću sjediti doma u Gorskom kotaru i proučavati kako mi se smanjuje brojka na računu, već da ću seliti u Rijeku i potražiti neki poslić dok pišem svoj famozni diplomski rad. Sa rođakinjom koja je već duže vrijeme tamo sam sredila stan, i postadosmo cimerice. Kada sam stigla, krenula je moja potraga za poslom. Već drugi dan mog života u Rijeci sam išla na razgovor u jedan caffe bar/noćni bar, oglas je napominjao da traže konobaricu za isključivo jutarnju smjenu. Odlično, baš nešto za mene. Razgovor je protekao dobro, dva dana nakon toga, u petak, je i prvi probni rad prošao dobro, pokazala sam da dobro radim svoj posao. Tada me potencijalni gazda pitao da li bi mi bio problem odraditi subotu od 9 ujutro do 9 navečer, taj dan bi mi odmah bio isplaćen i to bi bila svojevrsna potvrda da dobivam posao. Budala kakva jesam, pristala sam.

U subotu ujutro pristigla sam pola sata prije radnog vremena, nazvala čovjeka za kojega su rekli da zovem kako bi mi otključao i ušla čekati kolegu koji će taj dan biti sa mnom. Nakon 10 minuta postalo je očito da je kolega zaspao, pa sam odlučila na svoju ruku postaviti i pripremiti sve za rad. Mogu reći da sam u tom trenutku bila ponosna na samu sebe. Kolega je dotrčao nakon početka radnog vremena, mlad dečko od 18 godina, simpatičan, te mi usput počeo pričati o gazdi i o poslu tamo. Nimalo lijepe priče, moram dodati.
Nakon nekog vremena stigli su gazda i njegova cura koja također radi tamo. On ima 45 godina, ona ima 28. Veza puna ljubavi, sigurna sam.
Sve je bilo u najboljem redu, dok me gazda nije zvao da stanem ispred njega.
''Mala, dođi malo ovamo! Stani tu i okreni se.''
Malo čudan zahtjev ali okrenem se oko svoje osi. Ovdje još napominjem kako sam isključivo za rad tamo kupila crne majice svoje normalne veličine koje su pratile oblik mojeg tijela.
''Morat ćeš prestati nositi te šlampave tri broja veće majice. Trebat će ti uža majica.''
Ostajem u čudu, ali nasmijem se, sigurno se šali. Nailazi njegova cura koja je bila na zahodu, ja joj kroz smijeh govorim što mi je on rekao, računajući na neku žensku solidarnost, na što ona odgovara: ''pa može to još uže''. Sada se više ne smijem.
Nakon par sekundi ponovno kreću pitanja:
''Da li stalno nosiš kosu u repu?''
''Pa ne uvijek, ali došla sam na posao, konobarice trebaju imati podignutu kosu.''
''Ajde spusti kosu da te vidim.''
Sve više mi je neugodno. Molim da ne spuštam sada kosu jer mi je zalizana i zalakirana, kako nijedna dlaka ne bi upala nekome u kavu.
''Ajde, ajde. Da te vidim.''
Bez izbora, spuštam kosu i želim propasti u zemlju. Sada me i ona i on gledaju i smješkaju se.
''Nema više repića na poslu. Ima da dolaziš spuštene kose.''
''U redu.''
''Jesi razmišljala da nosiš leće možda?''
''Ne, ideja da guram nešto u oči mi nije baš privlačna.''
''Mhm.''
Tu su me konačno pustili na miru, nakon što su mi na indirektan način rekli da nisam dovoljno lijepa i da sam šlampava. Samopouzdanje mi je bilo na razini kišne gliste.
''Mala, jel' bi ti bio problem kad bi te zamolio da koji put odradiš popodnevnu smjenu?''
''A može, samo da nije noćna smjena.''
''Zašto, što ti smeta kod noćne smjene?''
''Poslije 2 ujutro mi se mozak gasi i ne znam više raditi svoj posao.''
''Mhm.''
Kada su konačno otišli ostala sam u ''blagom'' šoku, a kolega mi je samo nastavio pričati sve 'divote' koje mogu očekivati kada počnem za ozbiljno raditi.

Ne moram ni pričati da je tokom cijele smjene konstantno bilo posla, i da su nas u jednom trenutku napali neki stranci, njih 15-ak, koji su se po cijeloj terasi razmiljeli i dozivali svaki put kada bi izašla na terasu. No i to je prošlo.
Jedva sam dočekala tih 9 sati navečer, bila sam slomljena fizički i nestabilna psihički. Do tada je došla polagano ta noćna smjena, cure toliko našminkane da ih rođena majka ne bi prepoznala. Također je stigla i cura od gazde koja je iz mog novčanika uzela 600 kuna i rekla da si to zapišem. U redu.
Otečenih nogu sam sjela i krenula brojati promet. Pet puta sam brojala, i svaki put je brojka bila ista. 200 kuna manjka. Baš divno. Dolazim do nje, govorim joj to i kažem da ću u ponedjeljak donesti 200 kuna jer ih sada nemam. Ona mi govori da ne moram donositi ništa.
''Eto, ti si svoj probni rad odradila, haha. Počinješ u ponedjeljak ujutro, dođi u 6.30.''
Brzo sam se spremila, pozdravila se i krenula prema autobusnoj stanici. 12 sati besplatnog rada. Kada sam stigla do stana, suze su već tekle. Uplakana sam zaspala, ujutro se probudila i poslala poruku da neću doći u ponedjeljak raditi, lagavši da sam dobila bolju ponudu. Srećom, nije bilo nikakvog odgovora.

Eto, tako mi je započeo život u Rijeci. Ipak, čini mi se da se stvari okreću na bolje. U srijedu me čeka još jedan probni rad, bliže Opatiji nego Rijeci, i čini mi se da su ljudi tamo normalniji, i da cijene radnika prema njegovim radnim sposobnostima, a ne po izbačenim sisama, koje, usput budi rečeno, ja nemam. Pa sada ostaje da vidimo kako će moj život dalje teći.

Oznake: I'm a barbie girl

ponedjeljak, 20.06.2016.

Čudni ljudi čudnog imena

Oduvijek sam bila putnik. Nemojte me krivo shvatiti, pod tim ne podrazumijevam da putujem iz gušta i da putujem u udaljene gradove i zemlje, ili da sam avanturist. Ne. Oduvijek sam putovala zbog školovanja, počevši još od osnovne škole. Dolazim iz malog mjestašca koje ima samo područnu školu, dakle, prva četiri razreda. Stoga, kada sam krenula u peti razred u gradić do, krenula su putovanja busom. Ranojutarnja putovanja. Voljela sam ta kratka putovanja, bus je bio prepun djece i prepun dogodovština.

Zatim je krenula srednja škola u drugi grad, i sa drugim prijevoznim sredstvom, vlakom. Ta putovanja sam još više obožavala, vožnja vlakom mi je oduvijek bila draža. No, tu su se nalazili, osim mojih školskih kolega, i pomalo čudni ljudi, pripiti, ćudljivi i bez osjećaja kada razgovarati, a kada ne. Odgojena u duhu poštovanja starijih, nekako bi uvijek zapalo mene da slušam njihove pričice i sućutno kimam glavom. No tada nije bilo previše takvih slučajeva, možda jednom godišnje.

Gotova srednja škola, kreće se na faks. Ponovno drugi grad, ovaj put kombinacije busom i vlakom. Tada sam otkrila da volim putovati sama, u vlaku pročitati knjigu i zadrjemuckati, u busu slušati glazbu spavati i gledati kroz prozor, bez ikakvog razgovora, samo ja i moje misli. I tu kreće moje prokletstvo. Gotovo svako moje putovanje je obilježio čudni suputnik, većinom starije životne dobi. U vlaku bi se samo ušuljali u moj prazni kupe i započeli sa pričom. Pa sam tako jednom dedi čitala njegove nalaze (koji nimalo nisu dobri), slušala kako snaha postupa sa njim i što mu sve radi; jednu baku sam slušala kako joj sin ima 40 godina i kako ga planira oženiti (to baš i neće ići bez njegovog pristanka). Najčudniji susret u vlaku je bio sa jednim čovjekom koji je prodavao knjige o meditaciji. Nisam bila zainteresirana, pa je produžio dalje. Brzo se vratio i počeo daviti, pričati kako piše pjesme o Severini, kako poznaje cijeli njen lik i djelo. Da ga se riješim, kupila sam njegovu pjesmu o Severini za 5 kuna koja mi i dan-danas stoji u dubini neke ladice. Šteta je baciti, možda bude nešto vrijedila jednog dana kada nam Severina postane vrhovni vođa. Nakon kupovine počeo je pričati u ustašama, partizanima i četnicima dok nije naišao kondukter i potjerao ga iz mog kupea.
Što se busa tiče, kraj mene uvijek sjednu ljudi koji su zaboravili kako sapun izgleda, i ljudi koji ne znaju što znači osobni prostor.

To me dovodi do nedavnih događaja. Prošli tjedan sam imala dva ispita za riješiti, nakon kojih sam krenula natrag doma. Karta za bus je kupljena, bus je, naravno, krcat. Pored mene sjeda čovjek pedesetih godina i šamara mi nos alkoholnom kiselinom. Okreće se prema meni i pita: ''Vi do Zagreba?'' -Hvala Bogu ne, mislim si ja. -Ne, ja ranije izlazim.
Poučena iskustvom, vadim slušalice iz torbe. Sat vremena vožnje je ispred mene, loše sam volje i umorna, nemam snage za slušanje tuđih životnih priča. Konačno krećemo i čujem kroz slušalice kako čovjek nešto nabraja i pomalo me čak i strah, imam neki čudan osjećaj. Stisnem se što bliže prozoru i gledam van, izbjegavam kontakt očima. U međuvremenu, čovjek je zaspao, vidim kako mu glava klima u zavojima, i molim se da ne naiđe neki veći zavoj da se ne sruši na mene. Negdje na pola puta trgne se iz sna, podiže lijevu ruku. Proteže se, mislim ja. Kad odjednom, hop! Spušta ruku meni u krilo. Prestravila sam se, mičem mu ruku, guram ga, ništa ne govorim ali mu pogledom spominjem svu bližu i dalju rodbinu. Krene on: ''Ajme, oprostite, oprostite mi, žao mi je''. Opet ništa ne govorim, i stišćem se još bliže prozoru, umalo sam rupu u prozoru napravila. Ostatak puta je kunjao i pričao na mobitel, ali mene srećom više nije dirao. Prije moje stanice, kada sam skinula slušalice, je iskoristio priliku da se još malo pojada na put koji njega čeka i to uspio povezati sa kriminalcima u vladi, te se još jednom ispričao dok sam se ustajala sa sjedala. I nakon svega toga mene majka pita zašto sam loše volje.

Jer si me ''krivo'' odgojila majko. Jer si me učila da se starije mora slušati i da ih se mora poštovati, i ja budala zbog toga šutim. Divim se svom tijelu i želucu kako već tri čira nisu nastala od svega što bi htjela reći, a progutam. Divim se, i pitam se do kada će moja šutnja trajati

Oznake: poštovanje

subota, 11.06.2016.

Polupuna ili poluprazna čaša?

Koliko vas je zagrizlo za mamac u obliku Konzum akcije? Ja sam jedna od žrtava. Pala sam na naljepnice za čaše. Dečko i ja tu i tamo, kad imam koju kunu više, kupimo bocu vina i guštiramo dan-dva. Ali pošto stalno živimo po unajmljenim stanovima, i to na kraće relacije, nikad nemamo fine čaše iz kojih je posebni gušt pijuckati vino i praviti se snobovima. Stoga smo odlučili skupljati naljepnice za vrhunske čaše kada je krenula akcija. No, s obzirom da smo oboje kao crkveni miševi, naljepnice su sporo pristizale. Stoga sam aktivirala prijatelje i obitelj da pomognu. Uskoro su i osobe koje nisam zamolila za pomoć skupljale naljepnice i pripomagale. Bila sam sretna kao malo dijete kada bih dobila novu naljepnicu. I malo po malo, skupilo se svih 120 komada. Trebalo je još samo 20 kuna i čaše su naše. Pogađate, nismo imali ni tih 20 kuna. Tako su, kada je došlo vrijeme za selidbu, naljepnice otputovale sa mnom doma i čekale moju naknadu sa biroa.

Jučer smo se majka i ja spremile za odlazak u grad. Zamislite, išle smo u shopping u Lidl. Sve više i više odjeće u mom ormaru potječe iz Lidla i nimalo mi nije žao, kvaliteta je odlična, cijene su niske. Tako je pala odluka za shopping, i naravno, obilaženje ostalih velikih trgovina, Konzum, Plodine i ostala bagra. Usput sam pokupila i svoje nove fine čaše, koje danas cijeli dan gleduckam, držim u ruci i premještam kutiju sa jednog kraja kuće na drugi. Uglavnom, dijete je dobilo novu igračku. Eh, sad, sama sebi namećem iduće pitanje: da li sam toliko nježno dijete da me sitnice u životu raduju, poput finih novih čaša, ili se toliko malo toga događa u mom životu da me čaše za vino toliko raduju? A ni vina nemam da pijem iz njih. Mislim da je ovo potonje u pitanju, obzirom da nemam ništa ni pametnije za pisati osim o čašama. :)

Za danas dosta, melankoličan je dan, a moje čaše me zovu da ih još malo gledam.

Oznake: nije čaša kriva što je čaša

utorak, 07.06.2016.

Zurit ću još malo u sivi pod..

Rano ustajanje jutros. Kreću lagano pripreme za sezonu i treba ići sanitarnu produžiti. Ustala sam se sa ukočenim nožnim palcem, i shvatila da idućih sat vremena kretanje neće biti lako, dok se ne razgibam. Ali, što se mora, nije teško (tko god je izmislio ovu uzrečicu, zaslužuje šamar).

Majka mi je bila šofer i pratitelj, i stigosmo na odredište, treba samo još posjetiti bankomat. Hodamo tako nas dvije, to jest, ona hoda, ja kljakava pokušavam. Ovih dana jedina obuća u koju sam uspjela stati jesu mamine ljubičaste kroksice, i naravno da nisam htjela biti viđena u javnosti takva, stoga sam uspjela navući na stopala svoje anatomske japanke. I eto zla! Neravan teren, ja šepava, zapnem za ne znam ni ja što - udarim u palac. Naravno da sam vidjela sve zvijezde na nebu u 8 ujutro, počela sam blago i hiperventilirati sa natruhom suza u očima, kad prolazi jedna starija ''gospođa'' sa primjedbom: ''e dijete, tako si i prst mogla nabiti''. Dok sam joj se smješkala, sam nečastivi je unutar mene bacao svaku moguću kletvu na nju, na sanitarnu, na sunce što sja na nebu i na cijeli današnji dan. No hajdemo dalje.

Novac je podignut, odvukla sam se do ordinacije pola sata ranije i prva sam na redu. Odlično. Mogu ranije otići doma i ne promaljati nos iz kuće ostatak dana. Stigla doktorica, ja ulazim u ordinaciju sretna jer je sad čekaonica puna a ja prva. Predajem svoj trofejčić za analizu, kaže žena 312,00 kn, a ja imam 400. A ona nema sitno. Odi razmijeni, kaže ona meni, pa se vrati na liječnički. Nema problema, mislim si ja, čas posla. Razmijenim novac, vratim se u čekaonicu i kulturno sjednem pa ću uskočiti kad netko izađe iz ordinacije, neće mi ljudi zamjeriti, vidjeli su me i čuli kad sam izlazila prvi put. Kako da ne. Ukratko stigla sam prva na red, završila sam zadnja, pošto je uslijedilo kolektivno uskakanje preko reda. Ovaj ima samo nešto predati, onaj ima samo potvrditi, ovoj završava marenda, mora natrag na posao, ona jednostavno ne da prije sebe ulazak. A dobro, šutim ja, nečastivi iznutra vrišti. Konačno dolazim i ja do ''pregleda''. Uvijek mi je taj pregled za sanitarnu bio fascinantan. Platim 300,00 kuna da pokažem svoje nokte i na pitanje jesam li bolesna odgovorim sa ne. Dobro uložen novac. 'Ajde, u tu cijenu spada i govance u bočici, ali vrijedi li zbilja toliko? Ne razumijem se u medicinu, ali nekako mi se čini da bi mogli malo smanjiti tarifu. Ili makar imati za kusur vratiti, da ne moram dva puta u jednom danu brojati pločice u čekaonici.

srijeda, 01.06.2016.

Nazire li se kroz maglu sunce?

Stigoh u ponedjeljak domu svome u Gorski kotar. I donesoh loše vrijeme sa sobom. Lijepo je doći doma, na maminu kuhinju, u svoju staru sobu, u svoj topli krevet, staviti odjeću u ormar bez vlage. No nema previše toga čime si mogu zaokupiti misli. Možda učenjem za završne ispite? Ma ne. Zato promatram. Slušam. Slušam svoje roditelje što pričaju, promatram svoju majku što sve radi.

Nekako mi se čini da se mojoj obitelji zaredao niz nesretnih događaja, i sve je palo mojoj majci na pleća. Živimo na selu. I premda nismo tipični seljaci, posla uvijek ima. Imam starijeg brata koji se sa ženom i jednogodišnjim sinom prije nekoliko mjeseci preselio u gradić do nas, ja sam većinu vremena u svom primorskom gradiću, i otac i majka ostadoše sami. Ne bi to bilo toliko loše da život nije odlučio krenuti trnovitijim putem.

Otac mi je već 4 godine invalid. Bio je nepokretan, podigao se na noge ali više ikad neće biti kao prije. Dovoljan je jedan krivi pokret i može sve otići u nepovrat, stoga fizički rad ne dolazi u obzir.
Brat mi je fizički radnik na pilani, mlad čovjek od 30 godina. Prije dva-tri mjeseca dogodila se nesreća na poslu, ruka mu uletje u stroj. Ruka kojom piše, ruka kojom radi, ruka kojom drži sina. Spašavali su mu prst kako su znali, i prst je srastao krivo. Ostali prsti u jednom smjeru, ovaj u drugom, stoga fizički rad ne dolazi u obzir.
Ja sam operirala stopalo. Premda svaki dan vidim mikroskopski napredak, još uvijek mi treba 5 minuta da prijeđem iz dnevnog boravka u kuhinju, i svaki nepromišljeni korak tjera suze na oči.
Spade sve na moju majku.

Srce mi se slama dok je gledam. Iako su žene iz moje obitelji naviknule raditi ''muške'' poslove, ovo je previše. Na dan kad sam došla kući majka me pozdravila, otišla u njivu do navečer, i sat vremena nakon toga išla raditi noćnu smjenu. Cijepaj drva, kopaj krumpir, kosi travu, skuhaj ručak. Previše je to za jednu ženu. A ja kao prokleti trut sjedim bespomoćno i gledam. Promatram.

Šlag na tortu nam je došao jutros. Javlja bratova žena da su imali sudar. Jedan deda od 60 godina se zabio u njih, točno u vrata gdje je moj mali nećak bio u sjedalici. Srećom, nikome ništa osim autu, a naš mali smješko se nije prestrašio. Pa se pitam: koliko još teških trenutaka mora proći dok ne siđemo sa te trnovite staze? Kada će se magla podignuti da ugledamo toplo sunce? Tko li toliko testira od kakvog kamena smo sazdani da ne puknemo? Bog, karma, sudbina? Da ne ulazim previše u filozofske sfere, kad-tad se magla mora podignuti, zdravlje će se popraviti, a majci ćemo olakšati. Do tada, glavni cilj mi je nju nasmijavati. A nadam se i ostale. :)

<	travanj, 2018
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30

Travanj 2018 (1)
Rujan 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Ožujak 2017 (1)
Listopad 2016 (2)
Lipanj 2016 (4)
Svibanj 2016 (6)
Travanj 2016 (7)
Ožujak 2016 (12)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Blog sam otvorila iz jednostavnog razloga da podijelim svoje skromne misli sa ostatkom svijeta u nadi da će se pronaći pokoji istomišljenik. Dakle, ništa drugo do mojeg pogleda i perspektive na svakodnevni tok života.

The way I see it, every life is a pile of good things and bad things. The good things don't always soften the bad things, but vice-versa, the bad things don't necessarily spoil the good things and make them unimportant.

The universe is big. It’s vast and complicated and ridiculous. And sometimes, very rarely, impossible things just happen and we call them miracles.