Stigoh u ponedjeljak domu svome u Gorski kotar. I donesoh loše vrijeme sa sobom. Lijepo je doći doma, na maminu kuhinju, u svoju staru sobu, u svoj topli krevet, staviti odjeću u ormar bez vlage. No nema previše toga čime si mogu zaokupiti misli. Možda učenjem za završne ispite? Ma ne. Zato promatram. Slušam. Slušam svoje roditelje što pričaju, promatram svoju majku što sve radi.
Nekako mi se čini da se mojoj obitelji zaredao niz nesretnih događaja, i sve je palo mojoj majci na pleća. Živimo na selu. I premda nismo tipični seljaci, posla uvijek ima. Imam starijeg brata koji se sa ženom i jednogodišnjim sinom prije nekoliko mjeseci preselio u gradić do nas, ja sam većinu vremena u svom primorskom gradiću, i otac i majka ostadoše sami. Ne bi to bilo toliko loše da život nije odlučio krenuti trnovitijim putem.
Otac mi je već 4 godine invalid. Bio je nepokretan, podigao se na noge ali više ikad neće biti kao prije. Dovoljan je jedan krivi pokret i može sve otići u nepovrat, stoga fizički rad ne dolazi u obzir.
Brat mi je fizički radnik na pilani, mlad čovjek od 30 godina. Prije dva-tri mjeseca dogodila se nesreća na poslu, ruka mu uletje u stroj. Ruka kojom piše, ruka kojom radi, ruka kojom drži sina. Spašavali su mu prst kako su znali, i prst je srastao krivo. Ostali prsti u jednom smjeru, ovaj u drugom, stoga fizički rad ne dolazi u obzir.
Ja sam operirala stopalo. Premda svaki dan vidim mikroskopski napredak, još uvijek mi treba 5 minuta da prijeđem iz dnevnog boravka u kuhinju, i svaki nepromišljeni korak tjera suze na oči.
Spade sve na moju majku.
Srce mi se slama dok je gledam. Iako su žene iz moje obitelji naviknule raditi ''muške'' poslove, ovo je previše. Na dan kad sam došla kući majka me pozdravila, otišla u njivu do navečer, i sat vremena nakon toga išla raditi noćnu smjenu. Cijepaj drva, kopaj krumpir, kosi travu, skuhaj ručak. Previše je to za jednu ženu. A ja kao prokleti trut sjedim bespomoćno i gledam. Promatram.
Šlag na tortu nam je došao jutros. Javlja bratova žena da su imali sudar. Jedan deda od 60 godina se zabio u njih, točno u vrata gdje je moj mali nećak bio u sjedalici. Srećom, nikome ništa osim autu, a naš mali smješko se nije prestrašio. Pa se pitam: koliko još teških trenutaka mora proći dok ne siđemo sa te trnovite staze? Kada će se magla podignuti da ugledamo toplo sunce? Tko li toliko testira od kakvog kamena smo sazdani da ne puknemo? Bog, karma, sudbina? Da ne ulazim previše u filozofske sfere, kad-tad se magla mora podignuti, zdravlje će se popraviti, a majci ćemo olakšati. Do tada, glavni cilj mi je nju nasmijavati. A nadam se i ostale. :)
Post je objavljen 01.06.2016. u 17:03 sati.