Prosječni život običnog smrtnika https://blog.dnevnik.hr/prosjecnizivot-obicnogsmrtnika

subota, 16.09.2017.

Quo vadis, živote, stani malo

Ne znam kako ostali ljudi, ali moja malenkost, apsolutno, u potpunosti, bez imalo razmišljanja, mrzi promjene.
Introvert sam, imam svoje sitne rutinice koje me čine sretnom i sigurnom, i uvijek nastojim hodati jednim pravcem, sigurnim pravcem. Primjeri? Pa, drago mi je što pitate, sad ćemo i do njih.

Primjer broj 1: mobiteli i kompjuterski programi. Sitnice, znam. Ali, jednom kad se naviknem na jednu marku mobitela, nema te sile koja će me natjerati da uzmem u obzir nešto drugo. Dok su svi ljudi koje znam bili prelazili na touchscreenove, uključujući i mog oca, ja sam uporno i lojalno kupovala i čuvala Nokie na tipke, tvrdeći kako je touchscreen obično smeće. Kada sam konačno popustila pod pritiskom modernog doba i kupila novi mobitel na touchscreen, uslijedili su tjedni agonije zvane zašto pobogu. Jedva sam se priviknula, ali i to je prošlo, i jedna navika je zamijenila drugu. Sada u obzir dolazi samo Samsung, i ništa više.
Što se tiče kompjuterskih programa, reći ću samo da sam na laptopu imala prvu verziju torrenta (znam, znam, ilegalno je downloadati filmove) godinama, i uredno odbijala svako ažuriranje, dok mi prijatelj nije kliknuo na 'prihvati'. Dugo sam razmišljala treba li mi takav prijatelj. No, i to je prošlo, i sada i dalje uredno odbijam nova ažuriranja.

Primjer broj 2: odjeća. Jaaaako teško se odvajam od svoje stare odjeće, i u stanju sam godinama nositi jednu stvar, zakrpati je ako je to potrebno, i nositi čak i kad je sva boja nestala, i kad je jasno kao dan da sam tu majicu dobila u šestom osnovne za svetog Nikolu. Po ovom pitanju se lagano, lagano opuštam, i shvaćam da ipak nije u redu da u svojoj 26. godini nosim odjeću iz osnovne škole. No i dalje spavam u pojedinim majicama koje će vjerojatno sa mnom u grob.

Primjer broj 3: putovanja. Jednom kada putujem sa određenim vlakom ili busom, ostala vremena ne postoje. Moram biti u Rijeci u podne? Ići ću ja na vlak u 4 ujutro, što je sigurno je sigurno, popit ću jedno dvadeset kava dok ne obavim što moram.

Primjer broj 4: posao i stambeno pitanje. Gdje se jednom nastanim, u stanju sam biti tamo do kraja života. Nemam potrebe za promjenom okoline niti najmanje, pusti me da pustim korijenje i to je to.
U vezi posla najviše volim igrati na sigurno. Stvorena sam da budem šljaker, i da pratim tuđe 'zapovijedi'. Dakle, da imam odgovornosti u normalnim granicama, taman toliko da mogu sama raditi, a opet ne previše da se dogode ogromne greške. I uvijek se vraćam na ista mjesta, gdje znam rutinu i poslovne zadatke (zato sam i bila 4 sezone na istome mjestu).

A sada, nakon primjera, pogađate, idemo na sadašnje stanje stvari. Dakle, ja, koja sam tehnički gledano, Sheldon stvarnoga života, okružena sam promjenama zadnjih godinu dana. I to bitnim promjenama.
Sada živim u Rijeci, prije toga sam 6 godina živjela u Lovranu. Još uvijek Rijeka nije grad na koji sam se naviknula, premda će uskoro biti godinu dana kako tamo živim.
U 12. mjesecu sam počela raditi na jednom mjestu gdje su mi svi uvjeti bili idealni, i baš kad sam počela puštati korijenje, rekla sama sebi kako je gotovo sa sezonama, i počela stvarati još jednu rutinicu, dobila sam prijedlog od šefa da mu budem voditelj pizzerie na moru ovo ljeto. Panika. Ja voditelj? Pa ja sam još balavica, ne mogu ja to. Onda se prisjetim kako ipak imam 26 godina. Opet panika. Pa to je velika odgovornost, tu se mogu ogromne greške dogoditi. Što ću, kako ću, ajme majko.
Naposljetku se javio onaj najtiši glasić u glavi, zdrav razum ga ljudi zovu, i rekao mi da je možda ipak vrijeme za neke korake, a ne tapkanje u mjestu. Proklet bio, glasiću. Pristala sam
Ljeto je prošlo vez incidenata, barem ne onih prouzrokovanih od strane mene. Sretna kao malo dijete što ću na godišnji pa natrag na staro radno mjesto puno drage mi rutine, odbrojavala sam dane. Evo opet mog šefa. Nova ponuda. Navodno sam super odradila, i nudi mi se da budem ponovno voditelj, ovaj put ozbiljnijeg objekta, gdje ne bih čak ni konobarila, već bila punokrvni voditelj (ako takvi uopće postoje). Plaća veća, odgovornost veća, bla bla bla.
'Uzmi su vremena za razmisliti', kaže on meni. Panika. Hiperventiliram. Ne znam što da radim. Rekli bi astrolozi da je to zato što sam vaga, pa se ne mogu odlučiti. Možda i u tome ima istine.

I sada sam opet u par poziciji, što napraviti. Svim silama se želim vratiti na stari posao, gdje ne sanjam narudžbe robe, pokvarene frižidere i prodajne predstavnike, gdje dođem, odradim i odem. A opet mi se javlja onaj glasić kako je ovo opet korak naprijed, i veća plaća. I prilika za bolji život. Ali i prilika za čir na želucu. Pored svega, i vozački čeka iza ugla, da potrošim novce i na to nužno zlo kojega se užasavam. Pa onda treba i auto neki nabaviti. Majko moja, kako ću ja to sve, previše je to promjena.

Sve u svemu, drago mi je jedino da mogu birati. Dok neki nemaju uopće prilike za posao, ja imam izbor, na čemu sam zahvalna, pošto sam i sama prošla doba kada sam bila nezaposlena i gledala hoću li danas jesti ili pušiti, što mi je bitnije. Ako ništa drugo, posao imam bilo ovako, ili onako. Ali ipak, panika.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Blog sam otvorila iz jednostavnog razloga da podijelim svoje skromne misli sa ostatkom svijeta u nadi da će se pronaći pokoji istomišljenik. Dakle, ništa drugo do mojeg pogleda i perspektive na svakodnevni tok života.

The way I see it, every life is a pile of good things and bad things. The good things don't always soften the bad things, but vice-versa, the bad things don't necessarily spoil the good things and make them unimportant.

The universe is big. It’s vast and complicated and ridiculous. And sometimes, very rarely, impossible things just happen and we call them miracles.