nedjelja, 06.05.2018.

IZ NOVE KNJIGE "KOZMOLOGIJA I FILOZOFIJA"


§23


Klasična mehanika obično se uzima kao paradigma determinističke teorije, a mnoge suvremene rasprave o determinizmu mnogo duguju mehanici za njene distinkcije i njenu terminologiju. Uopćeno moežmo reći, da je mehanika skup jednadžbi koje izražavaju zavisnost izvjesnih osobina objekata od drugih fizičkih svojstava i koje izražavaju uzročne odnose zato što tvrde funkcionalnu zavisnost promjene u jedinici vremena jedne veličine od drugih veličina.

Tako se obično pretpostavlja da je odlika deterimističke teorije upotreba takvih defincija kao što su one u mehanici, a novine u fizici koje uvode različite opise stanja drugačije od kanoničkog opisa stanja u mehanici materijalnih točaka obično se poimaju kao znak sloma determinističke fizike. Tako se danas inače poimaju nove teorije elektromagnetskog polja, statističke mehanike, teorije relativnosti i kvantne teorije. Ovu je dilemu iznio Heisenberg kada je u sklopu svojih refleksija o modernoj fizici i prirodnim znanostima stavio u pitanje njenu toliko hvaljenu egzaktnost. On tvrdi, da u atomskoj fizici stanovitu pomoć pruža pretpostavka, da se u svim malim područjima prostor-vrijeme, veličine elementarnih čestica, prostor i vrijeme na osobit način gube, naime, tako da se u kratkom vremenu ne mogu čak točno definirati ni pojmovi ‘prije ili kasnije’.

Tako se moderno opisivanje prirode razlikuje od klasičnog u tri karakteristična momenta: na mjesto kvalitativnih iskaza ono stavlja kvalitativne, različite fenomene ono svodi na isti moment i po tome što odustaje od pitanja ‘zašto’. Navodeći sve poznate činjenice o tome kako u subatomskim istraživanjima nije moguće iz samog događaja isključiti promatrača, Heisenberg zaključuje da klasična fizika ima svoju granicu baš na onom mjestu gdje se više ne može zanemariti utjecaj opažanja na događaje. No, proimjene prirodo-znanstvenih temelja na koje ju je prisilila priroda u atomskim pojavama ostavila je klasičnu fiziku nedirnutom, ali je ona također pokazala da prirodoznannstveni sistemi kao na primjer klasična mehanika ili drugi dijelovi klasične fizike uvijek moraju biti u sebi nezaključeni da bi bili ispravni.

Ovi momenti suvremene fizike pokrenuli su široku diskusiju o prirodi kvantnomehaničkog jezika kao indeterminističkog Sistema koji se u značajnoj mjeri razlikuje od onog klasičnog. Ta diskusija pokrenula je vjerovanje, da je fizika ustanovila potpuno slučajan karakter subatomskih procesa tako da je ono i danas predmet mnogih nerješivih rasprava. Ta je rasprava potekla već od Humeovog razmišljanja o prirodi kauzalnih odnosa među stavrima kao i njegovom teorijom navike i to su njegovo gledište preuzeli razni empiricistički pravci.

Razvoj suvremene fizike podvrgnuo je ovaj princip kauzaliteta izvjesnoj kritici i to je prisutno već kod Boltzmanna i W. Gibbsa koji su u termodinamici odbacili strogu termodinamičku ireverzibilnost te stali baratiti pojmovima statističke vjerojatnosti koja je uvedena kao mjera u kojem smjeru teku procesi i taj je put onda išao prema Heisenbergu i njegovoj relaciji neodređenosti gdje je odbačena stroga klasična shema stare mehanike.



ISBN kod NSK RH 978-953-354-110-5

http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic44.php


10:38 | Komentari (1) | Print | ^ |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.