IZ NOVE KNJIGE "KOZMOLOGIJA I FILOZOFIJA"

03.05.2018.


§20


No, znanstevnici su se i dalje ponašali kao da Kant uopće nije ni postojao i kao da nikakva bitna revolucija nije njegovim filozofskim pothvatom izvršena, a ono najvažnije bilo je njegovo mišljenje i njegovi dokazi o granicama naše moći spoznavanja. U svakom slučaju, teza o čovjeku kao zakonodavcu prirode izgleda neopravdanom s obzirom na beskonačnost i vječnost kozmosa u smislu one Pascalove fundamentalne izgubljenosti čovjeka u besrajnome kozmosu te se s obzirom na kozmos sve kod čovjeka zbiva i odigrava.

Tako je ta fundamentalna nesigurnost i izgubljenost čovjeka spram cjeline kozmičkih događanja onaj njegov istinski položaj “trske koja misli’ zapravo jedno NIŠTA, beskonačna maloća u ničemu, kap vode’ spram cijele prirode u njezinome visokom i ponosnom veličanstvu, ništa spram silnosti kozmnosa i prirode, ništa spram beskonačnosti svega ili Boga.”

Tako je Monod rekao, da čovjek konačno zna kako je sam u ravnodušnom svemiru i beskrajnom carstvu prostora i vremena iz kojega je ponikao pukim slučajem. Tako su znanstvenici ostali bliski uvjerenju, da je vječno egzistentna priroda u jednom malom isječku beskrajnog vremena i na jednom vrlo malom ograničenom prostoru stvorila ljudski rod dodjeljujući mu vremenski i prostorno ograničeno bivstvovanje. Pojmiti matematički i fizikalno taj beskrajni i vječni univerzum bio bi prvi zadatak prave znanosti.



ISBN kod NSK RH 978-953-354-110-5

http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic44.php

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.