"MOJE ISPRIČANE PRIČE"

24.08.2017.



Tako nosi naslov knjiga koju sam jutros primio iz Frankfurta, a kojoj je autorica naša BIBY koju manje više svi dobro poznajemo kao jednu od najcjenjenijih autorica portala

https://www.magicus.info/

... ali je autorica pravim imenom htjela ostati nepoznata široj javosti, jer je istina da javnost može biti veliki balast koji značajno opterećuje naše aktivnosti pa je bila stajališta kako bi ona najradije neprimjećeno prošla kroz život. Međutim, to nije svagda moguće i nije svagda moguće proći neprimjećen, jer uvijek postoji netko tko pita za nas.

Pokušat ću to ilustrirati jednim događajem od prije više od sedam decenija: u hrvatsko prigorje koncem rata pristigle su i partizanske jedinice pa su se neke grupe vojske pojavile i pri Kuležima kod hiže Mate Krajine. U kući je bila Matina žena sa petoro djece, a onda joj je jedan vojnik rekao: „Hajde, dođi sa nama, da budeš kuharica pod grm“, a ona je stala na kućni prag pa se stala šakama lupati u prsa vikajući: „Slušajte vi, ako vi mene ubijete ipak će biti onih koji će pitati za mene!!!“ Onda su je ostavili na miru, a Mato mi kasnije priča: „Da su oni nju ubili, ja bih iz Bosne doveo dvadeset najboljih koljača pa bih pobio čitavo selo“.

Dakle, što je poanta ove priče? Pa poatna je, da nije svagda moguće proći neprimjećeno kroz život, da svagda postoji netko tko pita za nas. Tako sam se ja godinama pitao tko je BIBY čiji MANIFEST https://www.magicus.info/ poznaje gotovo svih devet tisuća njegovih članova i ovaj je Bibyin tekst istaknut na posebnom mjestu na portalu https://www.magicus.info/. To je unekoliko manifest lijepog ponašanja na ovom portalu, unekoliko bonton https://www.magicus.info/ za razliku na primjer od takvih manifesta kakav je onaj Bretonov koji ima velike ambicije dati čitavu jednu filozofiju jednog umjetničkog pokreta, takoreći jednu novu estetiku za umjetnički i likovni pravac sredine dvadesetih godina prošlog stoljeća.

Tu su filozofiju kod nas slijedili pjesnici beogradske škole nadrealista među kojima je bio i general Koča Popović, dakle, baš onaj komandant čije su jedinice pristigle i u Prigorje pri Kuležima pa su Matinu ženu odveli skoro za kuharicu pod grm.

Doista je istina, da između Bretonova manifesta i „Priloga fenomenologiji iracionalnoga“ Koče Popovića postoji mala razlika, jer i jednu i drugu estetiku ne može razumjeti normalna pamet, nego bi nam eventualno trebao neki delfski ronilac koji bi mogao proniknuti u tu šaradu od filozofije. Sasvim drugačiji je manifest https://www.magicus.info/
koji nam govori zapravo o jednostavnosti literarnog izraza koji nema velike pretenzije, a koji nema ambicije biti velika filozofija niti estetika, nego koji ima namjeru istaknuti običnost realističke literature i imanenciju i transcedenciju ljubavnog doživljaja koji čini čitavu bit naše ljudske egzistencijalne drame i naše drame opstanka u čitavom kozmičkom poretku.

Drugim riječima, da je u malim stvarima i običnim ljudskim doživljajima sveukupna sastavima božanskog umijeća stvaranja za razliku kako već velim od pretenciozne literature nekolicine uobraženih filozofa koji su mislili, da su svojim filozofskim nebulozama dohvatili samoga Boga za bradu.

I Biby piše:
„Osim njene učinkovitosti i usklađenosti sa čovjekom i prirodom, glavna i osnovna odlika Zdrave Pameti jest jednostavost.'' (str.14)

To je čista suprotnost od visokoparnog bulažnjenja o filozofiji kakvo bulažnjenje nalazimo u takvoj literaturi kakva je ona literatura Kangrge ili Popovića i Biby razlikuje glupu jednostavnost koja nastaje iz nemara, nezainteresiranosti ili predrasuda pa onda naivnu jednostavnost koja nastaje iz intuicije i konačno jednostavnost mudrosti koja se kristalizira iz promatranja, refleksije i intuicije.

Za razliku od filozofske uobraženosti koja umišlja da je „viša inteligencija“, iako je često riječ o raspamećenim nebulozama piljarica koja uspješno zakidaju na vagi mjereći kupus i luk. Da mi se ne bi prigovorilo kako ja sada navijam za svoju stranu i da podmećem svoja stajališta, ja bih mogao reći da je i u ovom slučaju riječ o literaturi koja se razvija neovisno od oficijelnih stajališta službene kulturne politike kao i od akademske filozofije koja je kako bi Krleža rekao naučila „lagati ex catedra“, ali kojoj ostaju nepoznanica realne literarne prilike nacije kao i čitava nova kultura izrasla na mladenačkom buntu suvremene generacije. Odatle i kritika te i takve filozofije a Biby zapisuje:

„Poštena kritika je dobra, prirodna i potrebna.“ (str.11)

Sama knjiga „Moje ispričane priče“ u tvrdom uvezu sadrži 254 stranice i tematski je podijeljena u dvije cjeline, jedna koja se odnosi takoreći na filozofiju naše autorice i druga koja se sastoji od poezije koja se sukcesivno objaljivala na portalu https://www.magicus.info/

To je, zapravo, jedan osebujan zapis o raznim običnim predmetima, o prijateljstvu, o slučajnim susretima, o ljubavi prema roditeljima, o prijateljstvu sa šefom, o strahu, o cipelama, o istini, o svom poslu na klinici, o moći, o vjeri i vjerovanju, dakle, o čitavom nizu svakodnevnih filozofskih problema koji nas tjeraju da o njima produktivno razmišljamo i na taj način refleksivno prolazimo kroz život. To je ono što je kod Biby mišljeno kao „duhovnost“:

„Duhovnost je more kojim plovim, apstraktno kao brod koji me nosi na tome putovanju, ka cilju, ka stvarnome i konkretnome, za mene, za moj duh. Mojim brodom upravlja ponekad razum ponekad srce, a katkad oboje. Ponekad se jedra sama od sebe otvore i tada je najljepše, kad um odmara, a srce je opušteno i sretno, jer osjeća da je na pravome putu i svaka obala je iluzija, a nijedna luka nije konačan cilj....''

Tako se u filozofiji LUTA kao što nam je i svo življenje zapravo LUTANJE od mila do nedraga na putu prema apsolutu i taj put i to lutanje je prilično bolno pa nije stoga za čuditi, da sama knjiga i završava pjesmom „Zašto ljubav boli“, jer je i ljubav također naspram uvriježenih predrasuda o sreći zapravo moment sveukupne životne patnje koje se u kratkotrajnim predasima oslobađamo kroz prijateljstvo, slučajne susrete, lijepe doživljaje i zgode, kroz našu ljubav prema djeci ili roditelje...

Isto tako je signifikantno, da knjiga otpočinje pričom „Najbolje se nacvrckati“ i raspravom o pijanstvu nakon što su položeni fundamenti filozofije u priči o Isusu Nazarećaninu.

I naizgled je riječ o sasvim suprotnim životnim opredjeljenjima, da nije istine kako je i ovdje došla do izražaja dalmatinska mediteranska duševna morfologija naše autorice koja je svoje rasprave otpočela isto kao što je to Platon na primjer radio u svojim Zakonima navodeći Baudelairea, da se treba opiti vinom, poezijom ili krepošću kako ne bismo postali robovi i mučenici Vremena.

Tako Platon postavlja pitanja dovodi li pijenje vina do veće žestine naslade, bolove, srdžbu i ljubav i je li istina, da vino isto tako pojačava opažanje, sjećanje, mnijenje i umsko shvaćanje i konačno dolazi do zaključka, da se čovjek i njegov karakter najbolje prepoznaju u vinu. Interesantno, zar ne?

Ali ova knjiga nije knjiga o pijanstvu i pjančevanju, ovo je knjiga izuzetne suptilnosti osjećanja i mišljenja koja donosi stajalište, da je čitava ljudska struktura življenja u svijetu struktura koja se zasniva na igri straha (str.84). Princip straha uvijek je funkcionirao od samih naših početaka, jer se ljudi boje budućnosti koje još uvijek nema i u fundamentu moći također je sadržan strah ljudi.

„A čim prozreš samu tu igru strah prestaje djelovati i nestaje u ništavilu iz kojega je i potekao.“ (str. 84)

Odatle vjera i vjerovanje koji su blagotvorni za našu dušu i koji su znanstveno dokazani:

„Onaj koji doista vjeruje taj je zadovoljniji, sretniji, smireniji...Ništa neobično. Vjera je ugodna i udobna'',

ali da bi bila istinska ona otpočinje stavom:

„Virujen da si Duša, da si Ljubav i da u te mogu virovat.“ (str.65),

a vjeruje se Istini:

„Ipak dobro je znati da je istina tiha, jednostavna, nespektakularna. I nije u prošlom vremenu, ni u budućem već jedino sada. Ona postoji i ne brine za sva izokretanja po zavaravanim umovima. Vjeruje se u poštenje. Tko poštuje sebe uči se voljeti.“ (str.23)

„Tko voli sebe osjeća u sebi svoj istinski dom i mir. Tko je miran u stanju je osjetiti i otpustiti boli bez da se izgubi u njima.'' (str.23)


Vjeruje se u život:

„Život se ne da smesti, život se ne da smesti umotvorinama“ (str.45),

nego je autentičan, slobodan, istinski, geniun, iskonski i praiskonski i odvija se u ciklusu geoloških epoha naše planete, ali i u našem svakodnevnom bitisanju u kojem se pokazuje sva naša egzistencijalna drama svakodnevnice.

I konačno Biby vjeruje sebi i iz te spoznaje o vastitom sebstvu za kojega ona kaže:

„Biby je, odnosno, ja sam mala razmažene djevojčica'' (str.30)

izvire i jedno mišljenje koje je podjednako duboko u svojoj biti kao što je i lijepo, a to je da ona nema cipele za sebe, ali se bosonoga bosa može sama nositi (str.43) i kao što se sama nosi svijetom i vremenom tako sama i gradi taj svijet:

„Gradim mostove postavljanjem bezobraznih pitanja.''

I ja doista imam osjećaj, da je Biby uspjela sagraditi jedan prelijepi most na https://www.magicus.info/ koji je premostio duboku i mutnu rijeku, ali isto tako i spojio dva različita kraja i različite kulture pa nam je na taj način ostavila jedno svjedočanstvo o ljudima ljubavi, ufanja i nade kojih još uvijek ima!


dr Zlatan Gavrilović Kovač

iz knjige "ZNANOST I POEZIJA"


http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic32.php

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.