pookapookapookapookapooka

Rušim motornom pilom neku malu palmu. Pilam bogumvilu pet cenata iznad zemlje. Grm jasmina, za koji mi je prije par mjeseci rekla da ga ne diram, kasapim dok pila skače od jedne grane na drugu. Ne zanima je na koju će stranu pasti. Gledam je okovanu neurodermatitisom ili nekom hiperkeratozom, lišajem koji je našao plodno tlo u suhim dubokim naborima njene konjakom godinama isušivane kože. Kratko je ošišana, ima gustu kosu. Da je na kemoterapiji ne bi bilo tako. A opet, tko zna, ona je jebeni etanolski stroj koji diše kroz filtere od cigareta. Prodaje namještaj, vidio sam slomljene mramorne ploče ispod prozora. Slomljene na više mjesta, namjerno. Sa pile mi spada lanac i destrukcija prestaje. Kažem kako to ne mogu popraviti, lažem, ne želim više rušiti. Ne znam je li odlučila iza sebe ostaviti pustoš, je li joj samo treba nešto malo jače od alkohola da nasrne na ono za što sam ja mislio da je u mom slučaju bilo samo infantilno privlačenje pozornosti. Ne znam je li ipak ima neke planove, je li 'trenutak lucidnosti' kojim splavari nizvodno još uvijek na onoj strani na kojoj ga ona želi, ne znam je li ruši zadnji put. Malo me je strah. Kuća joj je neuredna. Daleko urednija od moje ali za ženu od sedamdeset godina koja drma sedam decilitara žestokog alkohola dnevno i koja na neki način uvijek zna kako sam, koja uvijek stvari drži pod labavom kontrolom, od karcinoma do kornjača, nekako mi je čudan sav taj nered. Malo me je strah. Nije nikad kukala i nije mi nikad rekla što joj je točno. Pametna je i u alkoholu vješto manevrira svojim zajebano bogatim životnim iskustvom. Ako postoji ženska intuicija, ona ju je prebolila i prerasla. Ona je nešto drugo. Malo me je strah da je ne bi vidio nemoćnu u onom groznom nemoćnom smislu kojeg se uvijek prepadnem kad ga se sjetim. Ali opet, ona nije ja. Ne usuđujem se potcjenivati je.
Jednom mi je govorila što sve trebam napraviti u životu, sve one standardne stvari, sve ono iz priručnika normalnosti, sve ono što ona nije napravila. Ne sjećam se na koji sam joj način rekao kako ništa od toga nije bitno, kako je svaka priča priča za sebe i kako nema pravila. Sjećam se njenog pogleda dok me je pitala retorički da je li stvarno mislim da je tako. Strah me je da me bude strah za nju. Ne smijem nikad osjetiti ni trenutak žaljenja prema njoj. Bez obzira što na kraju svi ipak zovu mamu. To ništa ne znači.
Ako usporim gramofonsku ploču i slušam Beethovena, promijenio sam brzinu i poremetio tonalitet. Ali promijenio sam samo jedan parametar modela, brzinu okretaja, promijenio sam ga linearno, konstantno, sustav bi trebao zadržati neke značajke veličanstvenosti propisanog broja okretaja. Nije ostalo ništa. Ni ritam, ni melodija, ništa. Ne znam što je harmonija u glazbi. Znam da su pravilni odnosi duljine žica u skladu sa njihovim međusobnim suglasjem. Ritam je simetrija u vremenu. Što je melodija?
Svaka je priča tako za mene priča za sebe. Ništa se nije dogodilo dva puta. Nema pravila. 'Anything goes' – kako je govorio bivši poručnik Wehrmachta koji je zbog ranjavanja bio impotentan cijeli život, što ga nije spriječavalo da bude poznati zavodnik. Nije ga ni svakodnevni večernji Seconal tri godine za redom spriječio u rušenju metode.
'Anything goes'. Uz 'No Pasaran' uvjet. Usporeni vojnički marš zvuči kao glazba za sprovod, ubrzani zvuči kao glazbena pozadina ringišpila u luna parku. Usporeni Beethoven ne zvuči kao ništa. On je samo jedan ikad. Pravilo samo za sebe. Sloboda.
-
It's going to happen very soon. The great event which will end the horror. Which will end the sorrow. Next Tuesday, when the sun goes down, I will play the Moonlight Sonata backwards. This will reverse the effects of the world's mad plunge into suffering, for the last 200 million years. What a lovely night that would be. What a sigh of relief, as the senile robins become bright red again, and the retired nightingales, pick up their dusty tails, and assert the majesty of creation!

Leonard Cohen

TNT ili trinitrotoluen je žuti kristalični prah, neugodnog mirisa i nastranih kemijskih svojstava. Olovni azid i živin fulminat su još nastranije naravi, za razliku od trotila (TNT) kojeg treba junački opeći da bi zaurlao dubokim i kratkim basom, ove treba samo krivo pogledati pa da vrisnu. Takvi kemijski spojevi ne mogu biti produkt prirodnih kemijskih procesa jer su iznimno nestabilni, imaju sklonost da detoniraju.
Olovni azid je primarni eksploziv, osjetljiv na udar, toplinu, svjetlost, a sve to zbog mnoštva kovalentnih veza, trostrukih i dvostrukih, koje pucaju kao kristalna paučina i oslobađaju energiju koja onda može bez problema natjerati i trotil da zaurla.
Razlika između vojnih i privrednih eksploziva je u njihovoj snazi koja se mjeri brzinom detonacije. Tako trotil ima brzinu detonacije od oko šest i pol kilometara u sekundi, heksogen (RDX) oko sedam, a oktogen (HGX) malo više od osam tisuća metara u sekundi. Ima još i pentrit i tetril i mnoštvo drugih sličnih spojeva koji nemaju nikakvu drugu namjenu nego da ubijaju ljude.
Privredni eksplozivi sa svojom sporom brzinom detonacije stvaraju sporiji udarni val (shock wave), koji brzo prelazi iz tog, za eksplozive specifičnog, prijenosa energije putem specifičnog oblika vala u obične, tektonske valove koji se šire od mjesta eksplozije i mijenjaju stabilnu strukturu medija kroz koji prolaze. I onda u rudniku otpadne sto tisuća kubika nekog kamena iz kojeg će izvaditi sto grama urana. Ili se ti valovi šire kroz vodu i lome kosti ribama jer se voda ne može stlačiti pa energiju tih sporih privrednih eksploziva efikasno i poslušno prenosi koliko se od nje zatraži. Zato ne valja loviti ribu vojnim eksplozivom. On samo rukne, pretvori dio vode u paru, udarni val mu je brz i kratak i tako jak da će većinu svoje snage usmjeriti prema površini i izbaciti crni gejzir, a da ne prenese tu svoju silnu snagu na koncentrične valove koji bi ribi mrvili kosti i gnječili organe i na više desetaka metara, kako to rade vitezit i ostala sredstva za proizvodnju u privrednim granama koje se bave rušenjem.
Udarni val kod vojnih eksploziva je val samo po imenu, to je brza kemijska reakcija oksidacije spojeva koja stvara toliku temperaturu i tlak da je sama sebi pokretač i pri susretu sa stabilnom tvari ovoj ne daje ni milisekundu vremena da se pripremi za temeljitu kemijsku promjenu. Udarni val je najbrži dok se giba kroz eksploziv, kad eksploziva nestane on tlakom i temperaturom nastavlja raznositi okolnu, inače stabilnu tvar, i mehanički i kemijski. Tako heksogen u 'zvončiću' juri svojih 7100 kilometara u sekundi i kad ga nestane sva se ta sila prenosi na fragmentiranu metalnu košuljicu i razbija je na tisuće malih, nepravilnih komadića koji velikom brzinom kreću radijalno od mjesta detonacije sve dalje i dalje, ne bi li naletili na neko biće od 75% vode, bez ikakvih problema penetrirali u njegovo tkivo i nastavili se gibati tim gušćim medijem, gurajući ispred sebe veliku količinu te vode i izlazeći kroz puno veću rupu od one na koju su ušli.
To je jedina svrha vojnih, brizantnih, 'high' eksploziva. Smrt, bol, užas, krv, kirurške noćne more i slavne stranice udžbeničkih interpretacija povijesti.
Srećom postoje ljudi koji takve naprave onesposobljavaju kad im je tako naređeno. U ovom slučaju riječ je o specijalnoj policiji.
Svi su vojni eksplozivi otrovni i više-manje kancerogeni. Ona podatna plastika iz MRUD-a ili iz kašikare je pomiješani heksogen, pentrit, tetril, motorno ulje i parafinski vosak, onako podatno flegmatizirana, dok je mijesite u ruci i mislite kako ste jako zajebana faca, polako vas truje kroz kožu. Onaj razvikani C-4 eksploziv samo je jedna takva oslabljena, flegmatizirana kompozicija heksogena ili RDX-a i nikako ne može srušiti neboder količinom koja stane u kutiju od cigareta. Ali zato može da otruje sve do jednog statistu u nekom od tih filmova gdje se detonacije jakih eksploziva prikazuju kao vatrene kugle iz kojih iskaću junak i junakinja i pet sekundi nakon udara o tvrdo tlo konačno se prepuštaju od prvog svog susreta potiskivanoj strasti i ljube se dok u pozadini vatrena gljiva igra ulogu akcijsko-romantičnog kamina. Stvarnost je drugačija, traje dvije tri sekunde, ima puno crnog dima, sve je sivo, ljudima ne pada na pamet da se ljube jer imaju raznoraznih tvrdih predmeta pozabijanih po tijelima i ništa ne čuju. A zrak koji udišu je otrovan.
Detonacija je jedan od oblika kemijskog raspada nestabilnih molekula eksploziva, deflagracija je drugi oblik, još uvijek eksplozija ali puno sporija od detonacije, gorenje je treći, raspad na suncu četvrti i tako dalje i tako dalje.
Najlakši način uništavanja eksploziva koji predstavlja opasnost za građane i imovinu jest izgaranje vojnih eksploziva. TNT, heksogen, pentrit, svi plastični eksplozivi, svi oni u dodiru sa otvorenim plamenom ne detoniraju već se zapaljuju i tako se raspadaju bez puno buke, polako oksidirajući i pretvaraju se u gusti crni dim. I to je to. Tresla se brda, rodio se miš.
Nađete u moru avionsku bombu od 250 kila TNT-a, skinete joj detonatore (ili ne, nije baš potrebno), uzmete veliku kutnu brusilicu i prepilite je na pola (ne baš na 20 000 okretaja) i zapalite onaj žuti trotil iz njene utrobe. Tako tih 250 kila trotila gori na plaži na koju ste vi tu bombu dovukli, predivnu pješčanu plažu, plitku i upravo idealnu za jedan tako zahtjevan zadatak. Najljepšu plažu južnog Jadrana. I kad mještani dođu pitati je li to možda požar jer dim suklja, gust je i crn, težak je i grozno smrdi, vi, specijalni policajac koji je iz pizde materine dovukao tu avionsku bombu na tu vašu predivnu plažu, samo mirno kažete da je sve u redu i kako uskoro više neće biti nikakve opasnosti. Zadovoljni mještani mirno pođu doma, zahvalni što žive u organiziranom društvu, društvu solidarnosti u kojem postoje čak i takvi pojedinci koji će riskirati vlastiti život, sve da vi budete sigurni.
Kad brizantni (vojni) eksploziv detonira, produkti te rapidne i silovite kemijske reakcije su otrovni i relativno malobrojni.
Kad brizantni (vojni) eksploziv izgara na otvorenom prostoru, taj je kemijski proces sasvim druge prirode, traje naizmjerno dulje, a produkti takvog izgaranja su daleko, ekstremno daleko, toksičniji i mnogobrojniji od onih koji nastanu pri detonaciji.
TNT koji gori pretvara se u desetke i desetke visoko toksičnih, kancerogenih, mutagenih, teratogenih spojeva koji ulaze u prehrambeni lanac (dioksini) ili djeluju jako brzo (cijanovodik), koji slegnu zajedno sa dimom ili su prisutni u pepelu koji ostane iza sagorijevanja.
Kad zapalite 250 kila TNT-a na pješčanoj plaži i kad on izgori, vi još i razvućete pepeo koji je ostao po cijeloj plaži, vi ste onda sjebali i tu plažu i sve ono što živi na njoj, u njoj i oko nje, a sjebali ste i sve one koji će se tu kupati jer je sad iznimno toksičan materijal zauvijek pomiješan sa pijeskom. Sjebali ste i povjerenje ljudi koje bi trebali štititi, sjebali ste ugled svoje struke, a ako pravna država funkcionira, sjebali ste i onoga tko vam je odredio takvu operativnu proceduru ili vam je samo odobrio.
Sjebali ste se, jer u SOP-u, Standardnim Operativnim Procedurama, ne piše da se paljenje tolike količine eksploziva izvodi na javnoj plaži, kao što je Šunj na otoku Lopudu, nego se sredstvo ili prenese u Rudine, na za to predviđeno mjesto, gdje su već uništene tone i tone eksploziva i gdje više nikad neće trava izrasti pa tamo bombu DETONIRATE ili je u najgorem slučaju, ako ima deset detonatora i ne smije se micati, DETONIRATE na licu mjesta. I onda bude puno buke ni za što.
Ovako je bez imalo buke ispalo veliko crno sranje, opet ni za što.
Osim možda ako ne odustanu od daljnjeg uništavanja jer navodno imaju još dvije takve bombe. Odnosno ako Jutarnji list kojemu je ovo javljeno ne odlući da je nesretni slučaj u kojemu je neko nesretno dijete palo sa trećeg kata ili patetična, pasivno agresivna (uh, kako desničarski, ne može desnije – ravno iz agresije u ulogu žrtve) prenemaganje B. Glavaša važnije od ekološkog incidenta napravljenog od strane najosposobljenijih pripadnika izvršne vlasti.

Desanka je jela kuvane pileće glave kad je na vrata banuo Branimir Glavaš. Desanka ga je očekivala pa je dala znak familiji skrivenoj po kući da iz zasjede zapjeva : ‘Otvor ženo kapiju, man se očenaša… satrah TAM-om Branimir Glavaša!’ Dotični je uzvratio tako što je otišao i ušao u neku malu prostoriju iz koje više nikad neće izaći. Desanka je imala smisla za dobro i loše pa je familiju učila da to pjeva još od vremena prije nego što je I osmislila način kako da cijelu familiju namami na jedno mjesto, a da se ovi međusobno ne grizu ili nedolično zaskaču. Njen muž je bio nagao čovjek pa bi odlazio bez upozorenja i po stotinjak puta tijekom dana, a da nikad nije ni spomenuo da je uopće došao. Samo bi se pojavio i rekao nešto kao: ‘Ne boj se, Desanka, bit će opet New Deal… već se dijeli municija preko socijalnog…’ pa bi otišao, nikad ne okrećući leđa. Djeca su to znala pa bi ga ponekad udarila kundakom u zatiljak dok bi natraške izlazio iz kuće i kladila se u krpelje koliko će im ovaj put ocu biti potrebno da se osvijesti. A i Desankin muž je bio šaljivđija pa bi tu i tamo ostao ležati ispred vrata i po desetak dana dok bi komšiluk preskakao preko njega i dolazio dati Desanki saučešće jer su joj djeca opet zatukla muža na kućnom pragu i to s leđa dok je ovaj, jadan, pokušavao unijeti tračak nade u fatalistički Desankin stav o naravi kapitala za koji je mislio da je tjera na stalno podrigivanje iako su svi, ali baš svi drugi u komšiluku znali da je baš obratno, da je Desankin reakcionarni ideološki stav prouzrokovan podrigivanjem, a ne obratno. Znala je to i Desanka ali nije mogla odoljeti kuvanim pilećim glavama jer joj je tako zapisano. Kad bi joj muž već počeo tako jako zaudarati jer mu se nije dalo praviti skroz mrtav nego samo kobajagi pa je izbacivao izmet na licu mjesta jer je imao teoriju da ko zna je li čovjek kad umre nastavi srati ili ono govno u njemu naraste toliko da ono njega posere iznutra prema van, što dovodi do istog stanja usranosti te da nepostojanje metodologije koja bi diferencirala referentnog subjekta kao uzrok koji posere posljedicu da bi netko mogao sa potpunom sigurnošću tvrditi da je on živ i zdrav čovjek, a ne veliko govno koje je izlućilo mrtvog njega jer su ga djeca kundakom mučki umlatila na kućnom pragu. Tada bi komšiluk koji je stalno navraćao zbog saučešća znao prekriti Desankinog muža zemljom da manje zaudara. Ovaj bi tada odma počeo proklinjati iz groba jer da su ga ni kriva ni dužna u grob stjerali, a da nije ni znao kud ide jer su ga u grob stjerali iz zasjede, s leđa, pa se samo strmoglavio, a da nije ni vidio ko ga ubi ali da će doći sudnji dan pa da će on ustati iz groba i pridaviti koga god nađe da mu ženi daje saučešće jer nema većeg dokaza da je neko saučesnik nego kad ovaj to sam priznaje dok daje saučešće. A sa saučesnicima se oduvijek znalo kako treba, pridavi ih se i gotovo. A djecu ne treba tamaniti jer čovjek nije pravi domaćin ako nema domaćih neprijatelja i što su mu domaći neprijatelji gori to je on bolji domaćin i treba više saučesnika da ga jednom zauvijek stjera u grob, a ne ovako da svaki put nakon dvaes i nešto dana on vaskrsne i obznani kako je Iran nagovorio neke tamo menađere hedge fondove da počnu prodavati naglo i to po cijenama nižim od tržišnih svoje portfelje što će izazvati strmoglavi stampedo ko ono kad je bio crni petak jer na tržištu nije bilo ostalo para ni za jedan metak. Komšiluk bi onda dolazio da se izvinjuje zbog saučešća koje je davalo badava jer je zlotvor opet vaskrso i treba čekat unuke pa da ga oni zajedno sa djecom jednom zauvijek zatuku kako treba. A Desanka zna o čemu se radi, djeca ko djeca, kad su ga bila iskundačila prva tri puta bio je pop došo jer bi ga komšiluk uvrebo dok bi na izvoru pio vodu ili bi ga hajkom stjero do Desankine kuće pa bi ga se onda dohvatila njena djece jer njima nema ništa slađe od popa rastezat od jutra do mraka. A i Desankin je muž tada vaskrsavo odma kad bi popa dotjeralo jer nije mogo podnijeti nikakvu superinfrastruktura koja bi poput plijesni izrasla na zdravim proizvodnim odnosima u kojima se naočigled cijelog svijeta brutalno tamanila radna snaga i sve je bilo svima jasno sve dok ne bi ta infrastruktura počela govoriti o očekivanoj dobiti koju će radna snaga ostvariti na drugom svijetu ako se sada odvaži i uloži sve što ima svoju što efikasniju i jeftiniju potrošnju.
Pop je već odavno izgubio razum od silnog stresa proživljenog tijekom službe božje u kraju tako nezahvalnom za vokalnu komunikaciju da je prenošenje radosne vijesti bilo moguće jedino tako da im otruje bunare i prikaže to kao gnjev božji zbog njihovih grijeha. Ali, avaj, Desankin se komšiluk od pamtivjeka pokušava međusobno potrovati ne bi li onda mogao davati komšijama saučuešće kako i priliči pravim vjernicima i redovitim saučesnicima u tuđoj nesreći tako da su svi već odavno postali imuni pa su od popovog otrova samo bili mahniti jedan dan, pjena im je udarila na usta i naguravali su se po fudbalskom igralištu sve dok im nije ljekar dao rakije da ih vrati pameti pa da počnu jedni drugima davati saučešće jer umalo da nisu svi pomrli, teška ih je nesreća zadesila, a popa niđe ni da primiriše, a nekmoli da i on bude saučesnik u tome kako i priliči čovjeku koji se obavezao da će zajedno sa svojim stadom i iz otrovanog bunara piti ako treba, a ne da pobjegne čim narodu malo udari pjena na usta. I tako je počela hajka na popa svake nedelje ili kad bi neko umro zaupravo ili ko bajagi. A Desankina djeca su bila stalno u hajki na popa jer je Desankin muž slovio za velikog komunistu i tako je odgojio i djecu. Desanka je sve to stoički promatrala i podrigivala jer se kuvane pileće glave ne mogu jesti a da ih se ne isisava dok ih se premeće po ustima i normalno je da se čovjek tada naguta malo i zraka pa da podriguje. Nije volila da joj se daje saučešće pa se samo pravila da podriguje u znak da je i ona saučesnik u svom tom saučešću.

ukrali mi desanku a ja je piso u blog editoru. ima bit jer sam glavasa spomenuo,a on ce uginuti uskoro pa editor ga voli ili nesto tako. a mozda je i nadjem, ako ne ide nova Desanka. sa jos vise Branimira

Na jednom mjestu u Kritici praktičnog uma ili u Osnovama metafizike čudoređa, ne znam točno, Kant drži da je izraz dobre volje kroz dobro djelo od strane čovjeka koji nije baš sućutne naravi, nije druželjubiv i uz to je još opterećen svojim problemima, vrijedi više (da ga treba cijeniti više) od istog takvog djela nekog čovjeka koji je spontan po prirodi i treba mu manje napora da bi se upustio i uspješno realizirao nešto dobro. Otprilike, ja sam anksiozno depresivan pojedinac koji nema baš vesele životne perspektive ali ću, preko kurca, ipak napraviti nešto dobro prema svojim bližnjima ili neću prešutati nepravdu koja im se nanosi. Napravit ću to vidno bezvoljno, zbog dužnosti, neću uživati u tome i neću se ponositi time. Ali ću to ipak napraviti. Oni koji budu objekt moje pomoći možda će se osjećati neugodno ali ko im jebe mater, boli me kurac za njihovo emocionalno stanje, ja sam napravio ono što sam morao jer mi je to moja savijest nalagala, bez obzira što ne vidim neku svijetlu perspektivu ni u svojoj ni u njihovoj budućnosti. Ja sam to napravio jer zbog nekog razloga ne mogu previdjeti izazov stavljen pred sebe i zanemariti ga jer je psihički, fizički ili materijalno zahtijevan. Nasuprot meni, netko uživa u dobrim djelima, daruje ih uz osmjeh, vjeruje u ono što radi na nekakav radostan način koji prenosi i na one kojima pomaže, tako da oni nemaju osjećaj da je njemu to bilo teško ili da mu je to nekakva neugodnost u životu, dapače. Takav pojedinac lako prelazi barijere u komunikaciji i svoju moralnu dužnost ne smatra nekim opterećenjem već mu dobra djela daju nagradu u radosti što ih je spreman i sposoban provesti.
Ja se slažem sa Kantom. Osoba koja ostaje dobra iako nema nikakvog poticaja da bude takva puno je pouzdanija u dosljednosti u poštovanju moralnog principa od nekoga tko nije stavljen pred test ulaganja velikog napora u nešto od čega neće imati nikakve povratne koristi. Cijenim takve ljude i vidim ih svuda oko sebe iako ih nitko ne stavlja u prvi plan, nisu medijski prijemčljivi (ne znam je li se ova riječ piše ovako i znači li ono što mislim, ali mi prvi put dobro zvuči). Ovi drugi, veseli dobročinitelji, uvijek su prepoznati, javno priznati, omiljeni i nameću se kao moralni uzori.
Kant je u pravu, ovi tihi čuvaju ljudsko dostojanstvo kroz teška vremena i podmeću leđa uvijek kad to treba.
Ali Kant nije u pravu kad je riječ o djeci. Znam da odnos prema djeci, bilo od strane odgajatelja, bilo od strane drugih ljudi, nužno zahtijeva emocionalnu pozadinu koja sugerira ljubav, prijateljstvo, sigurnost i veselje. Znam da bi Kant to i smatrao moralnom dužnošću, tu toplinu prema onima koji još nisu sposobni razdvojiti dobro od dobročudnog. I rekao bi da netko tko nije sposoban biti nježno brižan prema djetetu ne bi ni trebao sebi dopustiti da postane roditelj.
Sada slijedi jedna užasno okrutna teorija, hipoteza, model koji uznemiruje svojom okrutnošću do boli. Samo je pretpostavka, ali ima svoje opravdanje u svojoj nedokazivosti. Riječ je o dijabetesu tipa 1.
Dijabetes tipa 1, juvenalni diabetes, pojava je da imunološki sustav djeteta uništi vlastite stanice gušteraće koje proizvode inzulin tako da onemogućuje metabolizam glukoze i ubija svoj vlastiti organizam. Dijabetes tipa 1 je poznat tisućljećima, on se ponavlja kroz povijest u više manje određenom postotku. Nekih 5 – 10 posto svih dijabetičara u SAD su tip 1, postotak poprilično varira, ali je prisutan u svim ljudskim zajednicama. Uzrok tipa 1 je idiopatski, što je izraz kad se za nešto ne može utvrditi uzrok (ja mislim). Genetski faktor se ne može dokazati osim uz prisutnost nekog ‘trigera’ iz okoline, bilo da je to virus, kemikalija (kravlje mlijeko) ili neko proživljeno emocionalno-stresno stanje.
Činjenica je da dijabetes tipa 1 ustajava u svojoj pojavnosti kroz poznatu ljudsku povijest i da se ne može pripisti slučaju. To znači da nemogućnost razlikovanja genetskog od okolinskog faktora u njegovom nastanku ni u kojem slučaju ne znači da genetski faktor ne postoji. On sigurno postoji. U konačnici, sve što se ponavlja u nepromijenjenom obliku genetski je zadano.
Sad se postavlja pitanje zašto bi jedna tako devastirajuća genetska informacija, nasljeđena nesposobnost da se preživi rano djetinjstvo, uopće postojala u genskom bazenu neke vrste. Dijabetičari tipa 1 su prije 1922 i otkrića da inzulin iz goveđe gušteraće može regulirati razinu glukoze u krvi osobe koja je metabolički onesposobljena da to radi sama, umirali u ranoj mladosti. Umirali su puno prije svoje reproduktivne faze i eventualne sposobnosti da sami prenesu svoju fatalnu genetsku informaciju dalje. Zašto jedna takva opcija nije davno u prošlosti izbrisana neumoljivim zakonima selekcije, koji kažnjavaju i daleko manje neprilagođenosti okolino od potpune nemogućnosti pretvaranja glukoze u energiju, jednog tako ekstremno devastirajućeg metaboličkog poremećaja.
Ako je gen, a ne pojedinac, nositelj selekcije postavlja se pitanje kakve bi koristi geni srodni onima kod nositelja genetske dispozicije da razvije dijabetes tipa 1 imali od jednog takvog genetskog potencijala. Čemu bi u preživljavanju genetski srodne skupine ljudi služilo dijete koje u određenom trenutku prestaje biti sposobno za normalan metabolizam glukoze i vrlo brzo umire zbog toga. Zašto se čuva takva genetska dispozicija kad je njena posljedica smrt njenog nositelja. Zašto bi ljudskoj zajednici, genetski srodnoj, odgovarala smrt jednog svog člana, djeteta koje još nije sposobno za samostalno preživljavanje?
Hipoteza je užasno okrutna. Sebični gen je užasno okrutan.
Zamislimo da se ljudska zajednica nađe u okolnostima koje su toliko teške da preživljavanje svih njenih članova nije moguće ili ako jest, nosi preveliki rizik za opstanak te zajednice. U takvim okolnostima zajednica je prekobrojna i mora se smanjiti brojčano da bi preživjela. Teret su nemoćni, stari i mladi. Stare se lako može žrtvovati, to čak može biti i njihova svjesna odluka. Bolest koja bi pratila takve teške okolnosti bi i sama ubijala one slabije, a to su u prvom redu stari. Ali djeca, kao nužan uvijet za produljenje vrste ne mogu biti svijesno žrtvovana iako su u tim teškim okolnostima teret. Ne samo zbog biološkog opstanka, koji se logički sam nameće, već i zbog emocionalne vezanosti i urođene brige za potomstvo koje je zajedničko svim sisavcima, a kod ljudi je ta vezanost jača jer su nužne mnoge godine da bi se mladunče čovjeka osposobilo za preživljavanje. Kod ljudi se ta urođena vezanost manifestira kao ljubav roditelja prema svom djetetu, kao međuljudski odnos koji ne priznaje nikakvu silu iznad sebe, kao potpuna, beskompromisna i neupitna predanost.
Moral i druge kulturne izmišljotine ne mogu se ni primaknuti silini požrtvovnosti koju majka osjeća prema svom djetetu. To je vezanost koja ne dopušta da njen nositelj, roditelj, u određenim okolnostima, svijesno žrtvuje svoje dijete zbog općeg boljitka. Takva žrtva unosi potpuni nered u emocionalne odnose zajednice, ona ne može biti opcija. Govorim o ljudskim skupinama koje su stotinjak tisuća godina lutale svijetom, a da nisu osjećale potrebu da sagrade veliku zgradu (koja zbog veličine nužno mora biti široke baze i uskog vrha, dakle piramidalnog oblika) i da svako jutro na vrhu te piramide žrtvuju nekoga ne bi li zemlja nastavila svoju rotaciju i sunce ponovo izašlo. Govorim o ‘primitivnim’, lovačko-sakuplačkim zajednicama, vjerojatno matrijarhalno organiziranih, što opciju svjesnog žrtvovanja djeteta čini još bolnijom. Ali selekcija ne oprašta, a sebični gen, pravi nositelj selekcije, nije opterećen sentimentalnim glupostima. On će prihvatiti i zadržati scenarij evolucijske strategije koji će ga uspiješno prenositi na nove generacije ili ga, jednostavno, neće biti.
Evolucijska strategija je ovakva. Genski bazen srodne ljudske zajednice ima u sebi informaciju koju nosi određen, stalan, postotak njegovih transportera, ljudi, koja te ljude stavlja u situaciju da na određeni signal iz okoline njihov imunološki sustav uništi njihove stanice u gušteraći nužne za metabolizam glukoze i tako ubije svoje nositelje. Takav signal bi bio nedostatak pažnje, izostanak brige, promjena u emocionalnom odnosu sa roditeljima koji postaju manje brižni, manje prisutni, manje spremni na pomoć, manje sućutni. U okolnostima kad je opstanak zajednice u opasnosti, kad postaje sve teže brinuti se o svom potomstvu, smanjivanje brige i požrtvovnosti roditelja je normalna posljedica. Nesvjesna ili svjesna omiljenost ili neomiljenost pojedinih potomaka tada jače dolazi do izražaja i tada sebični gen okrutno radi ono što majka ne može otvoreno napraviti, on ubija potomka koji je teret tako što tu smanjenu brigu prevodi u ‘triger’ metaboličke katastrofe. Majka i cijela ljudska zajednica emocionalno puno lakše podnosi naglo pretjerano mokrenje i slatki okus urina svog dijeteta, koje vrlo brzo umire, nego što bi podnijelo svjesno, dogovorno žrtvovanje jednog od svojih mladih članova zbog preživljavanja svih drugih. Konflikt majka-zajednica se izbjegava, povezanost zajednice baziranu na solidarnosti ostaje nedirnuta, preživljavanje je olakšano žrtvom koju je na sebe preuzeo ‘slatki’ nesretni slučaj, drugim riječima onaj ‘sebični’ gen.
Ova je evolucijska strategija opravdana i efikasna. Ona objašnjava postojanost pojavnosti dijabetesa tipa 1 kroz tisućljeća poznate povijesti, sve do danas.
Moral, koji je u potpunosti jasan, onima siromašnima ili ne, duhom takvu jednu pojavu ne može probaviti. John Rawls, koji opravdanost moralnih principa koji zahtijevaju jednakost ljudi i u pravima i u mogućnostima, metaforički prikazuje kroz situaciju ‘vela neznanja’. Kad čovjek ne bi mogao birati svoje mjesto u nekom hipotetičkom društvenom uređenju, kad bi pod ‘velom neznanja’ mogao birati u kakvom bi društvu trebao živjeti, bi li izabrao društvo sa okrutnom podijelom na potlačene i povlaštene, te tako riskirao da ga zapadne uloga nekoga okrutno potlačeneg. Ili bi izabrao društvo zasnovano na solidarnosti, u kojem je puno manji rizik da ga zadesi neumoljivo okrutna sudbina ljudskog potrošnog materijala.
Takvo gledanje na svijet donosi sav užas u svojoj interpretaciji genetske osnove dijabetesa tipa 1, okrutne stvarnosti u kojoj su neki od nas predisponirani da na društvenu nepravdu reagiraju tako da sami sebi rasture metabolizam šečera. I koji bi stupanj nebrige, izostanka nježnosti ili ljubavi bio dovoljan da bude ‘triger’ takvoj reakciji? Je li možda dovoljan samo jedan film strave i užasa u krivom trenutku ili je potrebno dugo i dosljedno zanemarivanje potrebe za emocionalnom prisutnošću, ljubavi, koju ima svako dijete? Gdje je granica kada sebični gen smatra da je potrebno da reagira i ubije dijete?
Mi nismo više lovačko-sakupljačka skupina, naš svijet nije okolina za koju smo biološki (genetski) prilagođeni milijunima godina evolucije. Naši standardi za brigu i povezanost ne odgovaraju onima koje zahtijevaju naši geni. Mi se ne poznamo dovoljno da bi sav kapacitet naših sposobnosti za komunikaciju bio u potpunosti iskorišten. Moderni čovjek živi u svijetu stranaca koji dolaze i odlaze, bez puno vezivanja i upoznavanja. Moderni čovjek živi u svijetu u kojem je moguće da godima planirani i mukotrpno zarađeni novac za smještaj svog potomka u skupi, elitni, vrtić, rezultira samo kroz aktiviranje triger-sebičnog gena zbog blesavog veselja uz koje će roditelji ostviti svoje dijete u tako sposobnim rukama, a dijete će to veselje interpretirati kao nebrigu i njihovo voljno napuštanje.
Kant nije imao djece, nije zabilježeno da je bio u ikakvoj emocionalno-seksualnoj vezi uopće. Uzdržavao je svoju rodbinu (bio je sedmo dijete sedlarskog obrtnika), ali ih nije nikad posjećivao niti je održavao stalni konakt sa njima. Bio je čudan čovjek. Sigurno je vrlo rano primjetio da mala djeca brzo, redovito i vrlo efikasno prepoznavaju svaku izvještaćenost, glumu ili oslanjanje na rituale društvenih konvencija kojom se prikriva izostanak spontane emocionalne sklonosti. Mala djeca vide kroz maske koje moderni čovjek navlaći ne bi li izbjegao neugodnosti zbog nepoznavanja svojih bližnjih. Mala djeca gledaju očima pravih ljudi, onih pred kojima je izazov upoznavanja samog sebe kroz upoznavanje drugih. I jebe im se za kategorički imperativ.
Sudbina dijabetičara tipa 1 je nepravedna. I kad je jednom doživljena, jedina alternativa destruktivnom samosažaljenju je radikalni optimizam.
Primjer nekoga tko je nevoljno dao sve zbog principa koje nije mogao pogaziti, a da ga vlastita savjest ne samelje, nekoga tko je ispunio dužnost koju je pred njega stavljao izbor volje da bude dobra iako ga je to odvelo u smrt, netko takav briše odbačenost koju mora osjećati ljudsko biće kojemu je oduzeto pravo na život.
Kad je Ivan Karamazov odjebao boga koji je spreman žrtvovati malo dijete, koje još nije stiglo ni pojmiti što je to grijeh, u ‘Buni’ u ‘Braći Karamazovim’, u priči u kojoj neki polusenilni vlastelin natjera lovačke pse na jadno dijete koje je kamenom ozlijedilo jednog od tih vrijednih pseta, kada Ivan Karamazov priznaje, ali ne prihvaća takvog boga i polako kreće prema ludilu jer je možda samo sugestijama ubio svog oca, samo svojim prezirom prema njemu i sasvim jasno deklariranim neprihvaćanjem ljudske solidarnosti kao nečega samorazumljivog, taj je nesretni Karamazov bio donekle u pravu. Reakcija njegovog brata Aljoše, jednog od onih ljudi koji spontano šire dobrotu, anđeoski nevinog, bila je ispravna – ‘Streljati!’
Kad je Ivan Karamazov odjebao boga jer ovaj žrtvuje one najnevinije, tada još nije bilo poznato što je uzrok dijabetesa tipa 1. Kad su Banting i MacLeod dobili Nobelovu nagradu za izoliranje inzulina iz goveđih gušteraća i uspiješno korištenja tog inzulina za kontrolu razine glukoze u krvi kod čovjeka, njih su dvojica podijelili sav novac od nagrade sa cijelim svojim timom. Nisu ni pokušali patentirati izum i komercijalno ga iskoristiti, dopustili da se slobodno koristi što je omogućilo brzu primjenu i razvoj inzulinske terapije.
Danas, kad dvije trećine troškova farmakološke industrije ide na marketing i u tom omjeru sudjeluje i u cijeni onih novootkrivenih, ekstremno skupih lijekova, čija se cijena opravdava ogromnim ulaganjima u istraživanja... i meni se vrti u glavi ‘Strijeljati!’
Jer mi je puno lakše podnijeti užasnu evolucijsku strategiju sebičnog gena nego sebičnu tržišnu strategiju mojih bližnjih koji su njenim izborom postali ne samo lešinari, nego i kanibali.
I, još jedna misao, kad bi se našao savršen lijek za neku bolest... ne bi li to zauvijek zatvorilo mogućnosti daljnjeg iskorištavanja te bolesti od strane farmakološke industrije, ne bi li to ubilo jedno dotad zahvalno tržište?

Ova spekulacija pretendira da objasni cijelu ljudsku stvarnost kroz njen kolektivni vremenski pojavni oblik koji se krije iza pojma ''povijest'', a da ipak sebe kroz tu eksplikaciju ne stavi u položaj 'alfe i omege'. Nastavlja se izravno na moju HISTORY ACCORDING TO POOKA, volume l i izraz je moje potrebe da svijet uspostavim kroz uznemirujuće modele jer modeli inače nemaju svrhu da uznemiruju već da smiruju. Modeli su konstrukti razuma kojima se on štiti od provalije beskonačne stvarnosti sa kojom je jadan suočen, svrha modela redovito je pružanje sigurnosti ili konstruiranje opasnosti, koja opet zahtijeva model koji pruža virtualno ugroženu sigurnost. Uznemirujući modeli izuzetno su nepopularni, pojedinca ostavljaju usred stvarnosti koju sam treba intepretirati.
Ovaj moj sveobuhvatni model, ova verzija 'objektivne' stvarnosti, ovo modeliranje demodeliranja... ovo je samo spekulacija, smiješna u svojim krajnjim konsekvencama i bez ikakvih prava da se poziva na bilo kakvu egzaktnost, metoda nije dosljedna, dokazi su izabrani prema potrebama modela... ovo je zajebancija tipa 'release Roderick' i ne uznemiruje kroz anksioznost već kroz optimizam koji je postao nekako jalov i demode svijetonazor, a ovaj ga moj model radikalno zahtijeva.
Po definiciji siromašnih mora biti puno više nego bogatih. Kako se onda događa da na slobodnim izborima tako često pobijeđuju oni koji otvoreno zagovaraju ciljeve koji su više nego očigledno štetni za tu većinu siromašnih, tu većinu koja je baš tim slobodnim izborima dala vlast ljudima koji su im prethodno rekli, na nedvosmislen način, da će ih jebati uzduž i poprijeko.
Samo zbog jednog uznemirujućeg modela, koji se, ponovno i ponovno, verificira službeno verificiranom poviješću, modela koji od ogromne većine stvara manjinu, naglašavajući njenu nemoć da izabere između dobra i zla, jer uvijek ta ogromna većina najebe bez obzira na sve.
Ogromna većina je u stalnom strahu da ne bude manjina i u svom nastojanju da se prikloni većini trči u zagrljaj sigurnosti one manjine koja im se zaklinje da će najebati netko drugi, a ne ta ogromna većina progonjena kompleksom kvantitativne manje vrijednosti.
Jer manjine nekako uvijek prve najebu, kao uvod u opće sjebavanje. Nitko ne želi biti manjina, biti u manjini je socijalni ekvivalent biološkoj nesposobnosti za preživljavanje.
Ogromnu većinu je strah od virtualne manjine, tog tako djelotvornog instrumenta svakog sustava ljudske nejednakosti. Manjinu se zasluženo progoni jer je opasna. Opasno je postati manjina jer ju se opravdano progoni. Hajka je stalno u tijeku, treba glasno lajati... šutnja izaziva sumnju.
Postoji jedna manjina koju se danas radikalno, efikasno i svakodnevno progoni, zatvara i okrutno muči do smrti. Ta manjina nema iste kriterije pri uspostavljanju modela stvarnosti kojima razum probavlja 'stvarno stvarnu' stvarnost, tako da njihovi modeli, iako nisu neka velika smetnja pri uspostavljanju sigurnosnih modela konvencionalne društvene stvarnosti, uznemiruju do te mjere svojom različitošću da ih treba izbaciti iz postojanja i smjestiti u pakao. Da sve to ne bi opet djelovalo uznemirujuće kao model ponašanja prema drugačijima, kao nesolidarnost, ili, ne daj bože, diskriminacija, sav taj užas nemilosrdnog progona do smrti naziva se liječenjem, pomaganjem svojim oboljelim bližnjima da ozdrave, humano djelo i sućut.
Riječ je o ljudima koji imaju bitno različite doživljaje i interpretacije onoga što oni doživljavaju kao svoj život od onih uobičajenih. Svaki od njih ima svoj život, samo za svoj život skrojen svijet za življenje, samo za takav svijet upotrebljiva pravila i sadržaj na koji bi se ta, uvjetno rečeno, pravila trebala odnositi, sadržaj različit do neusporedivosti. Oni su različiti. Oni su, u očima sjeverno-američkih Indijanaca, sveti ljudi.
U očima prosvijećenog i humanog europskog civilizacijskog stanja kolektivne svijesti o imperativu društvene solidarnosti, oni su bolesni na najzajebaniji način, oni su ludi.
Oni smetaju jer uznemiruju, ukazuju na krhku sigurnost konvencije, na kompliciranu dosljednost kritike koja jedino svoje opravdanje nalazi samo u vjeri da babilonska kula koja visi sa neba neće zbog navike pasti na zemlju, oni nepristojno urlaju o stvarima koje na konvencionalne ljude vrebaju iz nevidljivog, oni nisu sposobni svoje modele podrediti i zato su različiti, što je prema svim konvencijama istoznačno sa bolesni.
Kakvog smisla ima ljude koji žive u svojim svijetovima, svi do jednog različiti u osebujnosti i intenzitetu doživljaja tih samo svojih svijetova, u ime humanosti, pod alibijem brige o njihovom zdravlju, prvo izopćiti, društveno izolirati, nekim oblikom hajke opkoliti i bez imalo argumentacije uhvatiti i zatočiti u neki fizički izoliran, zatvoreni prostor. Kakvog ima smisla sve te žrtve svih tih hajki strpati zajedno u isti jedan fizički izolirani, zatvoreni prostor. Sve te različitosti, nespojive sa konvencijom u istoj onoj mjeri u kojoj su nespojive i međusobno, sabiti tjelesno u prostor neizdržljivo skučen za bilo koga tko se može nazvati ljudskim bićem.
Okrutno zatvoriti i mirne savijesti mučiti do smrti druge ljude, sve u ime konvencionalnog modela humanosti koja ne trpi nikakve smetnje dok humanizira one do nehumanosti različite, u ime modela u kojem se humanost definira sličnošću, a ne različitošću. Nipošto različitošću.
Liječenje? Ne. 30 % svih psihotičnih pacijenata ne reagira na nikakvu terapiju. Ostale se liječi tako da im se neurolepticima (fenotijazini, koje su otkrili slučajno dok su testirali njihovu upotrebljivost u simptomatskom liječenju kašlja; nitko nije prestao kašljati, ali je ludi dio testiranog uzorka prestao pričati) blokiraju dopaminski receptori (D2) u mozgu, što je ciljani učinak takve medikacije, prekine im se motivacijski poriv i svaka nagrada koja proizlazi iz motivacije kao osnovne životne sile. Sporedni učinak je da im se prekinu i neke druge neurotransmiterske veze, serotoninska, acetil-kolinska, noradrenalinska pa im treba davati i protu-terapiju jer se od samih neuroleptika počnu grčiti, gube svijest o sebi i vanjskom svijetu, ukratko – sjebe ih se totalno. Takva se medikacije ne može nazvati smirivanjem, što sugerira alternativni izraz za neuroleptike, 'veliki trankvilizatori', kao nešto samo kvantitativno jače od apaurina i takvih pomagala koje svi mi koristimo tu i tamo. Takva medikacija je brutalno gašenje najvažnijih veza u mozga i održavanjem njegovog rada na razinama koje su unutar pravno-humanih standarda, a to znači puls, disanje, izostanak vrištanja zbog užasa u kojem se štičenik nalazi i eventualno prepoznavanje sve rijeđih i rijeđih posjeta rodbine i prijatelja. E, ti pravno-humani standardi pri zbrinjavanju bolesnih uključuju i njihovu pravnu neubrojivost, dakle zakonsku imobilizaciju u tom stanju mentalne imobiliziranosti.
'Haldol i Moditen su sprave za mučenje' – rekao bi, iz svog vlastitog, prebogatog mukom, iskustva Šeh, čovjek koji mi je jednom pokazao skulpturu Krista na križu, Krista kojemu je glava skrivena iza gornjeg 'INRI' kraka križa, Krista koji tamo iza izgleda kao Munckov užas, usta rastvorenih od urlika patnje, usta koja su tako razjapljena progutala cijelo lice tog razapetog Šehovo Krista. To raspelo se zove ''Infinitiv'', tako ga je Šeh nazvao... Šeh koji je lud, dakle bolestan, nekompatibilan socijalni škart... Šeh koji je prljavo veličanje patnje kao žrtve Onoga koji je patio zbog nas prikazao savršeno vjerno, kao 'Infinitiv', beskonačnost boli koju nekima nanose oni koji bi im trebali bol i patnju što više smanjiti i na kraju je dokinuti. Šeh zna tko je Krist iako je musliman, Šeh zna kako prolaze oni koji se usude oskvrnuti dogmu uobičajenog i pokušaju nešto novo.
'Ful si nervozan, a ne možeš ništa' – rekao bi iz svog iskustva, zalutalog pri bijegu od pravde, Kiso. 'Iznutra si lud, a ne možeš to nikako ni iskazati ni opisati, potpuno nemoćan.' Kiso čak nije ni 'lud', u Americi bi mu bili davali Ritalin čim bi bio počeo pokazivati znakove hiperaktivnosti i nesposobnosti dugotrajne pozornosti (ADD, Atention Deficit Disorder), takav 'ritalinski' Kiso možda ne bi bio prva vijest na svim informativnim emisijama toga dana, uz maniristički vokabular spektakla: 'Danas su ulice Dubrovnika izgledale kao ulice Los Angelesa...' Da je Kiso napravio nered taj dan, tu nema dileme. Ali meni je bila čast sa jednom takvom osobom progrmiti godine mladosti i cijenim ga više svih akademika Hrvatske zajedno... jer je bio ono što je bio... jebeni luđak koji nikad nije imao vremena da bude zao ili pokvaren, a uvijek je prepoznavao i cijenio iskrenost drugih.
Indijanski sveti ljudi, koji inače na slobodi imaju manju sklonost nasilju od konvencionalnih, 'normalnih', ljudi, umjesto da su slobodni da doživljavaju svoj svijet različito, uz ono poštovanje koje transcendira sve različitosti, i redovito, ali zajebano redovito, biva prepoznato od svih različtosti, jer moral i dobrota nisu normativi neke jebene konvencije, ti sveti, ludi ljudi su sabijeni u užas nepomirljivih razlika koje se ne trpe jer nemaju ni mjesta, ni vremena, ni sadržaja da odžive sve svoje različitosti , sabijeni su u surovu patnju ludnica i blagoslovljeni spremnošću bližnjih da im pomognu.
Kakvog smisla ima da ljudi koji su izabrali liječnički poziv, specijalizirali psihijatriju u nadi da će razumijeti čovjekov duh dok pomažu tom istom čovjeku, završe na kraju svog radnog vijeka polu ludi, što zbog nemoći, što zbog užasa oko njih, što zbog lijekova koje i sami uzimaju, što zbog beznađa svijeta koji spremno zaboravi svaku neugodnost koja ga uznemiruje. Kakvog smisla ima psihijatrijski odjel u bolnici ili neka prava ludnica, tipa kroničnog odejela, Vrapče. Nikakvog. U mom modelu stvarnosti. U konvencionalnom modelu, to su sanitarni čvorovi društvene higijene, septičke jame čmarom proživljene savjesti, šinteraj živodera sigurnosti. To su koncentracioni logori u koje je strpana ona manjina... kojoj, hvala bogu, mi ostali nikako ne pripadamo.
Dakle, ovo je jedna manjina koja se nije sposobna podrediti ritualu, kao osnovnom izrazu konvencionalnog odnosa među ljudima. Ovo je jedna od mnogih manjina koje su nužne da bi takav ritual bio efikasan kao nešto što ljude povezuje ritualnim pravilima, pravilima odvojenim od pravila iz prirodne stvarnosti, pravilima koja se verificiraju svaki put kad zgaze nekoga tko ih nije svjestan ili ih ne želi prihvatiti kao svoja.
A to je uvijek manjina, progonjena manjina. Ritual treba takvu manjinu jer bi bez nje izgubio svoju moć, jer moć je sposobnost da se drugom čovjeku nanese patnja, ritual bez manjine koja mu se ne pokorava i zato zaslužuje kaznu je jalov.
Baš kao što i desna politička opcija nužno treba neprijatelja da bi interese manjine prikazale kao interese većine, uz jedinu argumentaciju da su ti interesi ugroženi od strane tog neprijatelja, te virtualne manjine koja prijeti interesima sad već i virtualne većine.
Dakle, u ovoj spekulaciji polazi se od hipoteze kojom se bez dosljedne metodološke argumentacije kroz empirijske, iskustvene činjenice – dakle dokaze, pretpostavlja da su jednom davno u prošlosti ljudska plemena predvođena Vračevima, uz pomoć Ratnika i u korist Vladara pokorila i silovanjima progutala miroljubiva plemena koja su do tada, nekih stotinjak tisuća godina, bila organizirana matrijarhalno, bez svog teritorija, bez svoje povijesti i bez nekih iracionalnih kohezionih faktora, bez modela svijeta oko sebe koji bi pružali osjećaj lažne sigurnosti i usmjeravali prema pasivnoj poslušnosti.
Prvi takav iracionalni model stvarnosti je bila interpretacija onih pojava koje su izvan ljudskog utjecaja i ponekad se upletu u ljudski život. Na primjer, zašto je na prepunom stadionu, za vrijeme koncerta, grom udario baš u Jane Doe i u nikoga više. Zašto?
Nakon slijeganja ramenima svakodnevnog ljudskog iskustva, na to ljepljivo 'Zašto?' odgovor potpuno beskompromisno i samouvjereno pruža – mit. Mit je prvi model u koji je zalutao ljudski neokorteks, evolucijom doveden do sposobnosti postavljanja pitanja na koja iskustvo ne daje odgovor, kao uzgrednog proizvoda sposobnosti upoznavanja svijeta kroz sposobnost postavljanja pitanja uopće i modeliranja stvarnosti kroz kauzalne odnose.
U mojoj prvoj spekulaciji (VUT) polazi se od pretpostavke da su prvi Vračevi bili homoseksualci, da je mit pojeo svoju dijecu i u homoseksualcima pronašao idealnu žrtvu, da je ljudski genetski bazen inherentno homoseksualan i da je cijela naša civilizacija ustanovljena kao jedna velika homoseksualna modna kreacija.
Ova spekulacija nije homofobična, najveći homofobi se u njoj prokazuju kao prikriveni homoseksualci ili kao agresivne radilice tih homoseksualaca, uvijek spremne da ugrizu.
Prema ovoj spekulaciji ja (ili bilo tko drugi) imam određenu, popriličnu šansu da moj sin bude homoseksualac jer je moja genetska informacija latentno homoseksualna. Ja sam mogao biti homoseksualac, a zbog multikauzalnosti u genetskoj determinaciji, zbog dinamike u kojoj život jedino postoji, zbog hormonske i ostale tjelesne infrastrukture koju geni različitih vrsta dijele kao nešto zajedničko, a koju je svaka vrsta kroz evoluciju upotrijebila na samo sebi svojstven način, zbog nepredvidljivosti koju, kao čarobni plašt, nosi genetska uvjetovanost u svom tom uzročno-posljedičnoj prožimanju kroz vrijeme i nikad istoj korelaciji sa zadanostima tjelesnih mehanizama kojima upravlja, zbog svega toga ja možda jednog dana i postanem homoseksualac.
Ova spekulacija je uznemirujuća. Zar sam naslov, 'Velika Unifikaciona Teorija' ne uznemiruje do te mjere da se pitate... koji je to kurac da pretendira na, ni više ni manje, nego – Veliku... i to ne na bilo što, nego na – Unifikaciju. I još sve to uz izraz akademske ozbiljnosti jer – Teorija... to je najozbiljniji teoretski izraz krajnje ozbiljnosti.
Ja volim zbunjivati. I trebam druge da me zbunjuju. Naravno, sve to uz ono dužno poštovanje koje transcendira sve različitosti i ujedinjuje ih silom zbunjivanja koja, u blagim dozama, uvijek miriše na dobronamjerni izazov, na zagonetku, na nešto novo, novi razlog, novi motiv, novi val onog jebenog dopamina u sinaptičkim pukotinama, ono ČUDO još nemodelirane stvarnosti i zadovoljstvo najkompliciranije stvari poznate ljudima, njihovog mozga, dok stvara... dok radi ono zbog čega ima sto milijardi neurona zarađenih kroz evoluciju, koristeći ih namjenski, gonjene užitkom dopaminske zainteresiranosti od strane onog drugog ČUDA u toj igri čuda, čuda ljudske osobe.
Kako i zašto je matrijarhat (navodno!) uništen, piše u onoj prvoj grandioznoj, spekulaciji. O tome kako se preventivno sakati sve što imalo sliči na povratak matrijarhalnog iz latentnog u realizirano i kako je mitsko društvo uspijelo održati tisućljetnu kontrolu nad dušama kojima je strah od mita isto toliko mrzak kao i nesigurnost koju ostavlja nevjerovanje u njegovu neupitnost, o dijalektici čistog mitskog uma, biti će riječ u ovoj drugoj spekulaciji, prikazu instrumentarija mitološke povijesti i strategijama pomoću kojih je mit danas suvereni vladar kolektivnog ljudskog duha, kojeg je prethodno stvorio da bi imao čime vladati.
William Blake je kao četvrti stupanj ljudske involviranosti u čudo života postavio stanje 'vizije'. Vizija je ne samo kreiranje svijeta oko sebe već i potpuno subjektivni doživljaj svoje neodvojive povezanosti u antisustav različitosti koji je svet u svom neponovljivom jedinstvu koji razumom ne može biti spoznat. Vizija je stanje eks-staze, stanje odvojenosti od konvencionalnog, prosvijetljenog, umnog i realnog. Vizija je projekcija koja projicira miris svemira. Vizija je permanentno remek-djelo ljudske sposobnosti stvaranja stvarnosti. Vizija je trans. Vizija je neokorteks u svojoj punoj, instaliranoj, snazi, neopterećen ničim osim vještinom kojom samog sebe drži u stanju permanentne zbunjenosti praćene svom raspoloživom snagom motivacije pred izazovom čuda samog sebe.
Takva vizija je apsolutno nespojiva sa ritualom, kao što nisu ni krila divlje ptice spojiva samo sa sitnim fragmentom njima dostupnog beskraja neba, fragmentom kaveza.
Prve spiljske slike koje su ljudi stvorili, slike koje prikazuju stvarnost podređenu ljudskim pravilima, prikazuju životinje i teksturne uzorke koji se nalaze na raznim dijelovima tih slika, na prikazanim životinjama, ali i na prostoru oko njih. Riječ je o europskim spiljskim crtežima-slikama iz kamenog doba. Skoro identične slike, stare samo nekoliko stotina godina, nalaze se u Africi. Plemena čiji su ih preci vjerojatno napravili, često prakticiraju induciranje stanja transa ritmom koji se ponavlja kroz varijacije na isti uzorak. Tako se postavlja hipoteza da su prve ljudske 'umjetničke' kreacije nastale kao pokušaj da se zabilježi ili drugima prikaže ono proživljeno u stanju transa, vizija koju je doživio samo taj pojedinac.
Čovjek u transu doživljava stvarnost koja više nije uvjetovana osjetilnim podacima iz okoline već je sinteza ljudskog uma, kreacija neovisna o prirodi. Sjećanje na jedno takvo proživljeno iskustvo mora biti uznemirujuće jer je puno dojmljivije od sna i može biti proizvoljno ponovljeno. Ako je trans izazvan nekom psihoaktivnom supstancom, uz ritam i ples, sloboda stvaranja stvarnosti kroz trans postaje nešto dostupno svakome, u svakom trenutku. Uznemirenje uzmiče pred ponavljanim pokušajima i uspjesima ovladavanja sadržajem koji se kreira tijekom transa, taj sadržaj postaje mentalnim plesom koji ostavlja motivacijsku inerciju iza sebe. Crtanje proživljenog u stanju transa je dvodimenzionalni prikaz nečega što svoj referent nema u vanjskom svijetu, to je crtež vizije.
U Turskoj su u 19. stoljeću nekom seljaku pokazali jasnu sliku konja. On, Musliman koji zbog zabrane prikazivanja živih bića na slikama nije nikad u životu vidjeo niti jednu sliku, nije mogao prepoznati da je na slici konj jer konj iz njegove uobičajene svakodnevice nema nikakve veze sa malim šarenim platnom. Njegov konj je stvaran - velik, jak, u pokretu, ima tri dimenzije, glasa se i može ga se nanjušiti. Slika konja, njegov model (uz uvjet euklidskog 'ceteris paribus') nije ga ni na koji način podsjećala na konja. Taj čovjek svijet nije upoznao uz pomoć slika i u njima ga zato nije mogao ni prepoznati.
Trans kao stanje svijesti odvojenosti od receptivno-osjetilnog i zamjena tog prirodnog tijeka spoznaje uvođenjem spoznajnog sadržaja kreiranog interno nužno može biti samo potpuno subjektivno stanje svijesti i pojedinac koji se nalazi u transu nema nikakvih aktivnih interakcija sa drugim pojedincima. Svaki pojedinac u transu ima svoju kreaciju stvarnosti i svaki pojedinac doživljava iskustvo transa kao svoju intenzivnu mentalnu aktivnost kroz stvaranje samo svoje stvarnosti. Kolektivni trans je sigurno moguć, ali kolektivni sadržaj kreirane stvarnosti kroz trans ne može postojati. Kolektivni trans je lakši za pristup i on ukida uznemirenost izazvanu nesvakidašnjim iskustvom pretvarajući ga u nešto zajedničko. Nakon transa pojedinci razmijenjuju vizije, možda tako što ih pokušavaju prenijeti na neki medij koji je zahvalan za projekciju, baš kao i njihova svijest u stanju transa. Možda je tako došlo do prvih crteža, do prvih apstrakcija, do prvih jasnih razloga zbog kojih je društvo različitih pojedinaca sa jednakim pravima postalo i ostalo prvim i jedinim idealom ljudske vrste, idealom dobrog.
Danas trans baš i nije omiljeni način socijalizacije i stvaranja grupnog identiteta. Ritual to obavlja puno efikasnije i lakše. Ritual je brutalno učinkovit zbog pasivnosti koju zahtijeva od sudionika i zbog osjećaja sigurnosti koju pojedinac doživljava kao osobnu nemoć koju je kroz ritual poklonio onoj mitskoj neupitnoj 'istini' zbog čijeg se nametanja ritual i izvodi. Kreativna impotentnost sakrivena je iza neprozirnog vela neupitne istine, dogme koja, umjesto osjećaja mentalne aktivnosti nakon iskustva transa, donosi osjećaj umora mentalne pasivnosti. Mentalno imobiliziran i pasivan pojedinac nema alternativu, on bježi u sigurnost koju pruža društvo konvencija, izgrađenih na neupitnosti dogmi, on je zbog izostanka aktivne interakcije sa drugim i drugačijim pojedincima osuđen na poznavanje samo uloge koju je stekao rođenjem u dogmama determiniranom društvu i strahuje od gubitka te uloge, strahuje od odbacivanja kojim dogma i mit redovito dokazuju svoju opstojnost, strahuju od okrutne kazne kojom dogma i mit dokazuju svoju neupitnost... strahuju da ih moć sile kojoj su se podali ne izabere da budu najviši izraz njenog očitovanja, strahuju da ne postanu žrtve, da ne postanu dio one manjine u nemilosti.
Trans se u nekom kritički reanimiranom obliku vraća (ili možda nikad nije ni nestao) na Istoku. Budistička meditacija i razni oblici mentalnih aktivnosti koje za cilj imaju približavanje 'višem stanju svijesti' u hinduizmu, puno su bliže transu nego ritualu. Nirvana, kao stanje potpunog gubljenja osobnosti i oslobađanje od okova prividne stvarnosti sigurno je reakcija na jalovu vladavinu rituala koji je život pretvorio u svoj odraz i raspršio društvo jednakih u različitostima, čak i kao uopće zamislivo stanje. Buddha je kritičar, ne pada na koljena pred šarenilom rituala već mu pokušava pobjeći, zatvarajući se, kroz čišćenje sebe od utjecaja privida, u ograničeno područje osobnog nepostojanja. Kritičan bez kompromisa odustaje od prosvijećenosti uopće i zadovoljava se samim odsustvom patnje. Trans koji ne može biti doživljen među sebi jednakima, uz svo bogatsvo njihovih različitosti, ne može biti kreativan, ne može postati iskustvom koje se dijeli sa drugima, koji dijele svoja, opet različita, iskustva. Trans koji je zbog zadanosti društvene nejednakosti dostupan samo rijetkima, samo jednom sloju koji u podjeli rada nema vremenski zahtjevno mjesto, sloju koji nije ritualom i mitom anesteziran do potpune pokornosti, samo višim kastama koje ubiru plodove podjele rada dok su oni pokoreni tom podjelom pretvoreni u puke odraze svojih uloga u strogo kontroliranom ritualu proizvodnje. Ta povlaštena kasta ne može u transu zanemariti svoju odvojenost od ostalih ljudi, njihove kreacije ne mogu biti samo njihove jer su oni već kontaminirani svojim grupnim identitetom. Taj se grupni identitet pokušava opravdati kompliciranim mitološkim sustavima iz kojih se izvlači metafizički pogled na život kao niz reinkarnacija koje završavaju postizanjem apsolutne svijesti o prirodi tog metafizičkog sustava koji vrlo efikasno onemogućuje nižim kastama kvantni skok u karmičkom napretku, a njihovo rođenjem uvjetovano podređeno mjesto opravdava se stupnjem prosvijećenosti postignute u prošlom životu. Niže kaste su osuđene na svoju sudbinu, ritual i mit ih drže u pokornosti. Više kaste prakticiraju trans koji za svoj sadržaj ima metafizički pogled na svijet i ograničen je njim. Trans povlaštenih nikad nije potpuno individualan baš zbog nepostojanja ideje o jednakosti različitosti, trans povlaštenih je zarobljen u ispunjavanju svog cilja, postizanja stanja prosvijećenosti koje je definirano njihovim metafizičkim pogledom na svijet. Taj metafizički sustav leži na dogmatskim temeljima i dogmom je i ograničen. Takav trans ima dobar učinak na povlaštene, donosi im mentalni mir i sigurnost, vjeru u nepromjenjivost društvenog sustava i stabilnost koja može trajati tisućama godina. Dok ne dođu neki Englezi i donesu sa sobom ritual kriketa koji je toliko stupidan da zbunjuje svojom zaraznošću.
Na Zapadu je trans u potpunosti izbrisan. Ritual suvereno vlada tijekom cijele zabilježene povijesti, njegovu vladavinu ne ometa gotovo ništa. Rijetki ostaci paganskih običaja grupnih seksualnih susreta u šumama, uz ples i alkohol, polako se brišu zbog stroge kontrole i surovih kazni. Ritual je prvo nagrizla židovska Riječ, zabranjujući konkretiziranje sadržaja mita o najvišem biću i savezom sa tim bićem kad ono obznanjuje Zakon koji nema pravo kršiti ni sam zakonodavac. Zakon, kao nametnuto pravilo koje ipak prerasta svog donositelja, kad ne ostavlja ni njemu mogućnost da ga krši, nagriza mitsku stvarnost jer uvodi ono poštovanje koje transcendira sve različitosti pa i onu između boga i čovjeka. Abraham se 'Onome Koji Jest' obraća sa 'ti', kad ukazuje na kršenje Zakona vezano za navodni genocid u Sodomi i Gomori, naglašavajući tako njihovu jednakost pred tim Zakonom, pred Riječi.
Taj prostor oslobođen za racionalnu kitiku rituala iskorištava najveći kritičar i buntovnik i Zapada i cijelog svijeta. Umjesto nametnutih pravila Zakona on donosi principe po kojima se može živjeti ono poštovanje koje transcendira sve i redovito je prepoznato, a pojavni izraz tog poštovanja, jednakost koja bi usljedila u Kraljevstvu nebeskom, u društvu koje nije organizirano prema nekim naslijeđenim pravilima, običajima ili ritualima već je beskompromisno u ukidanju svih lažnih neupitnosti i to prema principima po kojima ovaj svijet nije nešto ljudima zadano već ga ti ljudi sami zadaju, uspostavljaju, kreiraju. Kad dođe Kraljevstvo nebesko, jednakost i mir, trans će se pojaviti spontano i unijeti spontanost slobode u njenom najširem, sadržajno kreativnom, smislu u međuljudske odnose, razblažujući tako umjetno nametnutu privlačnost iskušenja i dekonstruirajući pojam grijeha kao nečeg što bi moglo postojati izvan savijesti pojedinca. Prvo kritika, a onda ljiljani poljski.
Čovjek koji je tako jasno formulirao svoj kritički svjetonazor, koji je bio nepokolebljiv do smrti u svojoj pobuni, čovjek koji imao viziju o svoj slavi tih ljiljanima poljskim koji su dostupni svima, siromašnima duhom ili ne, danas je za mnoge samo još jedan zlatni ukras šarene ritualne povorke. Sve ono protiv čega se do smrti bunio danas se radi u njegovo ime.
Ritual je danas vitalniji nego ikada, oslobodio se dogmatskih okova i pretvorio u trendove, u stilove, u modu.
Mit je virulentan i mutira u medijima koji su mu stvorili uvjete da se odvoji od konkretnog i krene u kopulaciju sa drugim takvim, praznim mitovima stvarajući odnose između praznina koji imaju moć da se pukim ponavljanjem nametnu kao neupitna istina. Ritual je sveprisutan. Ritual je kontaminirao sve zamislivo. Ritual je autonoman, bez balasta sadržaja luta samo sa jednim ciljem – odnosom sa drugim ritualom koji mora biti odnos negiranja, podržan ne svojom uvjerljivošću već uvjerenjem svojih pokorenih pasivnih pojedinaca da nema ništa vrijedno vjerovanja, čak ni totem, fetiš, zlatno tele ili nagrada u zagrobnom životu. Pasivnost je potpuna, kreativnost je iscrpljena izborom modnog trenda, vizija ne postoji. Ritual u svojoj savršenoj pojavi čistog manirizma trivijalan je. Svaka aktivnost unutar ritualno zadane stvarnosti, trivijalna je. Stvarnost koju danas imamo na raspolaganju nije čak ni onaj prvi stupanj svijesnosti, kad stvarnost koju čovjek prima iz prirode, čovjek i uzima kao konačnu, 'stvarno stvarnu' stvarnost, kako je William Blake zamišljao prvi od četiri stupnja u spoznajnim sposobnostima čovjeka. Drugi bi bio nametanje ljudskih pravila sadržaju danom iz prirode (Kant), treći je kreacija, stvaranje novog , stvaranje samo ljudskog sadržaja unutar samo ljudskih pravila, četvrti je vizija povezanosti sa svim različitim na neponovljivo različite načine, kad sve postaje 'sveto' osim same svetosti.
Stvarnost koju danas imamo na raspolaganju primamo i prihvaćamo bespogovorno, bez obzira što ona više nije pasivna recepcija osjetilne percepcije svijeta oko nas već je pasivna recepcija već zadanih i gotovih medijskih mutanata-križanaca, osjetilnih dojmova koji u sebi već sadrže zadan odnos prema kojem se ravnamo i donosimo odluke. Razum je poražen. NEZNANJE JE MOĆ.
Stvarnost je istovremeni odraz tisuća i tisuća rituala koji kopuliraju i razmnožavaju se bez kontrole Vračeva, Ratnika i Vladara. Vlast se gubi u konvulzijama spremnosti na pokornost onih kojima bi prisilom trebalo vladati. Moć je nemoćna u svojoj svemoći, a patnja je reklama za luksuz. Čizma zauvijek gazi ljudsko lice koje se ne prestaje smiješiti.
SLOBODA JE ROPSTVO.
Najritualniji od najritualnijih, religije i vojske, oduvijek šareni, oduvijek spremni na paradu, oduvijek okrutni u dokazivanju neupitnosti svojih mitova svima koji bi se mogli upitati čemu dokazivanje neupitnog, Vrač i Ratnik, polako nestaju. Vrač je prokockao uvjerljivost onoga što je izdao, maskirajući principe u relikvije i pretvarajući pobunu gladnu svetosti života u patnju žrtve u čijem se znaku pobjeđuje. Ratnik se utapa u poplavi ratova i najezdi amaterskih vojski koje ratuju na svim frontama, od onih koje gutaju vrtoglave procesorske brzine i nezamislive količine memorije do onih na kojima ratuju ljudi stravično okrutni, ali bez ikakvih zlih namjera, ljudi koji ne mogu prepoznati mir jer ga nisu nikad ni doživjeli, ljudi koji nikad nisu vidjeli motiku ali su u svojoj petoj godini ubili iz Kalašnjikova. RAT JE MIR.
Zamislite stotinjak tisuća godina dok je Homo Sapiens, biološki jednako razvijen kao današnji ljudi, slobodno lutao prostranstvima svijeta u kojem je bio na vrhu hranidbenog lanca jer je mogao predvidjeti nešto, jer je mogao napraviti mentalnu projekciju tog nečega i razmotriti opcije koje mu stoje na raspolaganju, Homo Sapiens koji je imao na tisuće najrazličitijih vještina, od biranja jestivih bobica, preko preticanja koje je potrebno da bi se strijelom ili kopljem pogodila pokretna meta, do višegodišnjeg osposobljavanja za preživljavanje svog mladunčeta koje nema ni duge očnjake, ni oštre kandže, ni oklop, ni krzno, ni brzinu, ni snagu... ništa od svih tih proizvoda raznih evolucijskih strategija. Danas ostavite dijete u vrtiću i idete raditi. Sigurni ste da je dijete sigurno, sigurni ste da ste vi sigurno, sigurni ste da vam glad i bolest nisu tolika prijetnja koliko je to, recimo, prometna nesreća. Zamislite da nemate ni traga od suvremene rutine pružanja usluge sigurnosti u zamjenu za vrijeme vašeg postojanja kao živih, vrijeme koje je sad i nikad više, zamislite da ste u nemilosrdno efikasnom selekcijskom žrvnju evolucije i vaša jedina mogućnost da vam hijene ne ugrabe dijete dok vas grizu za noge jest potpuno povjerenje u svoje bližnje, u solidarnost koja je iskrena jer je tako najučinkovitija, na toleranciju različitosti jer se na njima zasniva diverzifikacija uloga, granaju se mogućnosti, međusobno se nadopunjavate.
Ima jedan među vama koji vidi velikog, nevidljivog zeca i stalno priča sa njim. Nema neke velike koristi od tog pojedinca, on nije baš u skladu sa svijetom koji ga okružuje. Ali zec je njegov prijatelj i samo on ga vidi. To je dobro, bilo bi zajebano da se taj zec vrzma među vama, a da ga nitko ne vidi. A i razgovori koje taj pojedinac stalno vodi sa svojim zecom rijetko kad budu dosadni, svaki put imaju neku drugu temu, svaki put se i svi vi zamislite nad nekim stvarima do kojih njihove polemike dovedu. Jer oni su slobodni i mogu zamisliti i ono nezamislivo. A nezamislivo potiče na razmišljanje. Pa vremenom postane i zamislivo. I ostvarivo. I možda i korisno.
Dobro je što je zec sa vama, niti jedna druga vrsta na planetu nema u svom arsenalu evolucijskih stečevina nevidljivog zeca od dva metra, uvijek spremnog za 'And now for something completely different' pristup problemima i redovito zajebano dopaminski motiviranog i iznadprosječno inteligentnog. Jer to je čovjek kojeg se danas etiketira sa šizofrenijom, u svom slobodnom stanju. Nesputan i uvijek spreman za trans, trans u koji se i vi upuštate jer tada i vi ponekad vidite tog velikog bijelog zeca kako pleše među vama. A to je prizor koji se ne zaboravlja baš lako. To je kao kad bi u 'Big Brother' uletio čopor kengura sa dignutim kurčevima i pojebo sve redom, od sudionika do zaštitara pa onda policiju, prvo običnu, pa interventnu pa onda specijalnu. Kad bi vojska krenula u ispunjavanje svojih ustavom definiranih dužnosti, kenguri bi pojebali i njih, sve redom, bez obzira na čin i funkciju, baš kao što bi pojebali i snage NATO pakta koje bi intervenirale u takvoj jednoj kriznoj situaciji. A onda bi u nedostatku prčevine kenguri pogledali kroz kamere i ugledali vas kako se zabavljate gledajući to sveopće sjebavanje. 'Big Brother is watching you'... and he already did it to Julia.
Zar veliki bijeli zec koji pleše sa vama nije bolja opcija?
Ili kako bi to rekao Johnny Depp u 'Fear and Loathing in Las Vegas':
-Symphaty for the devil? No, thank you!