pookapookapookapookapooka

TNT ili trinitrotoluen je žuti kristalični prah, neugodnog mirisa i nastranih kemijskih svojstava. Olovni azid i živin fulminat su još nastranije naravi, za razliku od trotila (TNT) kojeg treba junački opeći da bi zaurlao dubokim i kratkim basom, ove treba samo krivo pogledati pa da vrisnu. Takvi kemijski spojevi ne mogu biti produkt prirodnih kemijskih procesa jer su iznimno nestabilni, imaju sklonost da detoniraju.
Olovni azid je primarni eksploziv, osjetljiv na udar, toplinu, svjetlost, a sve to zbog mnoštva kovalentnih veza, trostrukih i dvostrukih, koje pucaju kao kristalna paučina i oslobađaju energiju koja onda može bez problema natjerati i trotil da zaurla.
Razlika između vojnih i privrednih eksploziva je u njihovoj snazi koja se mjeri brzinom detonacije. Tako trotil ima brzinu detonacije od oko šest i pol kilometara u sekundi, heksogen (RDX) oko sedam, a oktogen (HGX) malo više od osam tisuća metara u sekundi. Ima još i pentrit i tetril i mnoštvo drugih sličnih spojeva koji nemaju nikakvu drugu namjenu nego da ubijaju ljude.
Privredni eksplozivi sa svojom sporom brzinom detonacije stvaraju sporiji udarni val (shock wave), koji brzo prelazi iz tog, za eksplozive specifičnog, prijenosa energije putem specifičnog oblika vala u obične, tektonske valove koji se šire od mjesta eksplozije i mijenjaju stabilnu strukturu medija kroz koji prolaze. I onda u rudniku otpadne sto tisuća kubika nekog kamena iz kojeg će izvaditi sto grama urana. Ili se ti valovi šire kroz vodu i lome kosti ribama jer se voda ne može stlačiti pa energiju tih sporih privrednih eksploziva efikasno i poslušno prenosi koliko se od nje zatraži. Zato ne valja loviti ribu vojnim eksplozivom. On samo rukne, pretvori dio vode u paru, udarni val mu je brz i kratak i tako jak da će većinu svoje snage usmjeriti prema površini i izbaciti crni gejzir, a da ne prenese tu svoju silnu snagu na koncentrične valove koji bi ribi mrvili kosti i gnječili organe i na više desetaka metara, kako to rade vitezit i ostala sredstva za proizvodnju u privrednim granama koje se bave rušenjem.
Udarni val kod vojnih eksploziva je val samo po imenu, to je brza kemijska reakcija oksidacije spojeva koja stvara toliku temperaturu i tlak da je sama sebi pokretač i pri susretu sa stabilnom tvari ovoj ne daje ni milisekundu vremena da se pripremi za temeljitu kemijsku promjenu. Udarni val je najbrži dok se giba kroz eksploziv, kad eksploziva nestane on tlakom i temperaturom nastavlja raznositi okolnu, inače stabilnu tvar, i mehanički i kemijski. Tako heksogen u 'zvončiću' juri svojih 7100 kilometara u sekundi i kad ga nestane sva se ta sila prenosi na fragmentiranu metalnu košuljicu i razbija je na tisuće malih, nepravilnih komadića koji velikom brzinom kreću radijalno od mjesta detonacije sve dalje i dalje, ne bi li naletili na neko biće od 75% vode, bez ikakvih problema penetrirali u njegovo tkivo i nastavili se gibati tim gušćim medijem, gurajući ispred sebe veliku količinu te vode i izlazeći kroz puno veću rupu od one na koju su ušli.
To je jedina svrha vojnih, brizantnih, 'high' eksploziva. Smrt, bol, užas, krv, kirurške noćne more i slavne stranice udžbeničkih interpretacija povijesti.
Srećom postoje ljudi koji takve naprave onesposobljavaju kad im je tako naređeno. U ovom slučaju riječ je o specijalnoj policiji.
Svi su vojni eksplozivi otrovni i više-manje kancerogeni. Ona podatna plastika iz MRUD-a ili iz kašikare je pomiješani heksogen, pentrit, tetril, motorno ulje i parafinski vosak, onako podatno flegmatizirana, dok je mijesite u ruci i mislite kako ste jako zajebana faca, polako vas truje kroz kožu. Onaj razvikani C-4 eksploziv samo je jedna takva oslabljena, flegmatizirana kompozicija heksogena ili RDX-a i nikako ne može srušiti neboder količinom koja stane u kutiju od cigareta. Ali zato može da otruje sve do jednog statistu u nekom od tih filmova gdje se detonacije jakih eksploziva prikazuju kao vatrene kugle iz kojih iskaću junak i junakinja i pet sekundi nakon udara o tvrdo tlo konačno se prepuštaju od prvog svog susreta potiskivanoj strasti i ljube se dok u pozadini vatrena gljiva igra ulogu akcijsko-romantičnog kamina. Stvarnost je drugačija, traje dvije tri sekunde, ima puno crnog dima, sve je sivo, ljudima ne pada na pamet da se ljube jer imaju raznoraznih tvrdih predmeta pozabijanih po tijelima i ništa ne čuju. A zrak koji udišu je otrovan.
Detonacija je jedan od oblika kemijskog raspada nestabilnih molekula eksploziva, deflagracija je drugi oblik, još uvijek eksplozija ali puno sporija od detonacije, gorenje je treći, raspad na suncu četvrti i tako dalje i tako dalje.
Najlakši način uništavanja eksploziva koji predstavlja opasnost za građane i imovinu jest izgaranje vojnih eksploziva. TNT, heksogen, pentrit, svi plastični eksplozivi, svi oni u dodiru sa otvorenim plamenom ne detoniraju već se zapaljuju i tako se raspadaju bez puno buke, polako oksidirajući i pretvaraju se u gusti crni dim. I to je to. Tresla se brda, rodio se miš.
Nađete u moru avionsku bombu od 250 kila TNT-a, skinete joj detonatore (ili ne, nije baš potrebno), uzmete veliku kutnu brusilicu i prepilite je na pola (ne baš na 20 000 okretaja) i zapalite onaj žuti trotil iz njene utrobe. Tako tih 250 kila trotila gori na plaži na koju ste vi tu bombu dovukli, predivnu pješčanu plažu, plitku i upravo idealnu za jedan tako zahtjevan zadatak. Najljepšu plažu južnog Jadrana. I kad mještani dođu pitati je li to možda požar jer dim suklja, gust je i crn, težak je i grozno smrdi, vi, specijalni policajac koji je iz pizde materine dovukao tu avionsku bombu na tu vašu predivnu plažu, samo mirno kažete da je sve u redu i kako uskoro više neće biti nikakve opasnosti. Zadovoljni mještani mirno pođu doma, zahvalni što žive u organiziranom društvu, društvu solidarnosti u kojem postoje čak i takvi pojedinci koji će riskirati vlastiti život, sve da vi budete sigurni.
Kad brizantni (vojni) eksploziv detonira, produkti te rapidne i silovite kemijske reakcije su otrovni i relativno malobrojni.
Kad brizantni (vojni) eksploziv izgara na otvorenom prostoru, taj je kemijski proces sasvim druge prirode, traje naizmjerno dulje, a produkti takvog izgaranja su daleko, ekstremno daleko, toksičniji i mnogobrojniji od onih koji nastanu pri detonaciji.
TNT koji gori pretvara se u desetke i desetke visoko toksičnih, kancerogenih, mutagenih, teratogenih spojeva koji ulaze u prehrambeni lanac (dioksini) ili djeluju jako brzo (cijanovodik), koji slegnu zajedno sa dimom ili su prisutni u pepelu koji ostane iza sagorijevanja.
Kad zapalite 250 kila TNT-a na pješčanoj plaži i kad on izgori, vi još i razvućete pepeo koji je ostao po cijeloj plaži, vi ste onda sjebali i tu plažu i sve ono što živi na njoj, u njoj i oko nje, a sjebali ste i sve one koji će se tu kupati jer je sad iznimno toksičan materijal zauvijek pomiješan sa pijeskom. Sjebali ste i povjerenje ljudi koje bi trebali štititi, sjebali ste ugled svoje struke, a ako pravna država funkcionira, sjebali ste i onoga tko vam je odredio takvu operativnu proceduru ili vam je samo odobrio.
Sjebali ste se, jer u SOP-u, Standardnim Operativnim Procedurama, ne piše da se paljenje tolike količine eksploziva izvodi na javnoj plaži, kao što je Šunj na otoku Lopudu, nego se sredstvo ili prenese u Rudine, na za to predviđeno mjesto, gdje su već uništene tone i tone eksploziva i gdje više nikad neće trava izrasti pa tamo bombu DETONIRATE ili je u najgorem slučaju, ako ima deset detonatora i ne smije se micati, DETONIRATE na licu mjesta. I onda bude puno buke ni za što.
Ovako je bez imalo buke ispalo veliko crno sranje, opet ni za što.
Osim možda ako ne odustanu od daljnjeg uništavanja jer navodno imaju još dvije takve bombe. Odnosno ako Jutarnji list kojemu je ovo javljeno ne odlući da je nesretni slučaj u kojemu je neko nesretno dijete palo sa trećeg kata ili patetična, pasivno agresivna (uh, kako desničarski, ne može desnije – ravno iz agresije u ulogu žrtve) prenemaganje B. Glavaša važnije od ekološkog incidenta napravljenog od strane najosposobljenijih pripadnika izvršne vlasti.