pookapookapookapookapooka

Rušim motornom pilom neku malu palmu. Pilam bogumvilu pet cenata iznad zemlje. Grm jasmina, za koji mi je prije par mjeseci rekla da ga ne diram, kasapim dok pila skače od jedne grane na drugu. Ne zanima je na koju će stranu pasti. Gledam je okovanu neurodermatitisom ili nekom hiperkeratozom, lišajem koji je našao plodno tlo u suhim dubokim naborima njene konjakom godinama isušivane kože. Kratko je ošišana, ima gustu kosu. Da je na kemoterapiji ne bi bilo tako. A opet, tko zna, ona je jebeni etanolski stroj koji diše kroz filtere od cigareta. Prodaje namještaj, vidio sam slomljene mramorne ploče ispod prozora. Slomljene na više mjesta, namjerno. Sa pile mi spada lanac i destrukcija prestaje. Kažem kako to ne mogu popraviti, lažem, ne želim više rušiti. Ne znam je li odlučila iza sebe ostaviti pustoš, je li joj samo treba nešto malo jače od alkohola da nasrne na ono za što sam ja mislio da je u mom slučaju bilo samo infantilno privlačenje pozornosti. Ne znam je li ipak ima neke planove, je li 'trenutak lucidnosti' kojim splavari nizvodno još uvijek na onoj strani na kojoj ga ona želi, ne znam je li ruši zadnji put. Malo me je strah. Kuća joj je neuredna. Daleko urednija od moje ali za ženu od sedamdeset godina koja drma sedam decilitara žestokog alkohola dnevno i koja na neki način uvijek zna kako sam, koja uvijek stvari drži pod labavom kontrolom, od karcinoma do kornjača, nekako mi je čudan sav taj nered. Malo me je strah. Nije nikad kukala i nije mi nikad rekla što joj je točno. Pametna je i u alkoholu vješto manevrira svojim zajebano bogatim životnim iskustvom. Ako postoji ženska intuicija, ona ju je prebolila i prerasla. Ona je nešto drugo. Malo me je strah da je ne bi vidio nemoćnu u onom groznom nemoćnom smislu kojeg se uvijek prepadnem kad ga se sjetim. Ali opet, ona nije ja. Ne usuđujem se potcjenivati je.
Jednom mi je govorila što sve trebam napraviti u životu, sve one standardne stvari, sve ono iz priručnika normalnosti, sve ono što ona nije napravila. Ne sjećam se na koji sam joj način rekao kako ništa od toga nije bitno, kako je svaka priča priča za sebe i kako nema pravila. Sjećam se njenog pogleda dok me je pitala retorički da je li stvarno mislim da je tako. Strah me je da me bude strah za nju. Ne smijem nikad osjetiti ni trenutak žaljenja prema njoj. Bez obzira što na kraju svi ipak zovu mamu. To ništa ne znači.
Ako usporim gramofonsku ploču i slušam Beethovena, promijenio sam brzinu i poremetio tonalitet. Ali promijenio sam samo jedan parametar modela, brzinu okretaja, promijenio sam ga linearno, konstantno, sustav bi trebao zadržati neke značajke veličanstvenosti propisanog broja okretaja. Nije ostalo ništa. Ni ritam, ni melodija, ništa. Ne znam što je harmonija u glazbi. Znam da su pravilni odnosi duljine žica u skladu sa njihovim međusobnim suglasjem. Ritam je simetrija u vremenu. Što je melodija?
Svaka je priča tako za mene priča za sebe. Ništa se nije dogodilo dva puta. Nema pravila. 'Anything goes' – kako je govorio bivši poručnik Wehrmachta koji je zbog ranjavanja bio impotentan cijeli život, što ga nije spriječavalo da bude poznati zavodnik. Nije ga ni svakodnevni večernji Seconal tri godine za redom spriječio u rušenju metode.
'Anything goes'. Uz 'No Pasaran' uvjet. Usporeni vojnički marš zvuči kao glazba za sprovod, ubrzani zvuči kao glazbena pozadina ringišpila u luna parku. Usporeni Beethoven ne zvuči kao ništa. On je samo jedan ikad. Pravilo samo za sebe. Sloboda.
-
It's going to happen very soon. The great event which will end the horror. Which will end the sorrow. Next Tuesday, when the sun goes down, I will play the Moonlight Sonata backwards. This will reverse the effects of the world's mad plunge into suffering, for the last 200 million years. What a lovely night that would be. What a sigh of relief, as the senile robins become bright red again, and the retired nightingales, pick up their dusty tails, and assert the majesty of creation!

Leonard Cohen