Na jednom mjestu u Kritici praktičnog uma ili u Osnovama metafizike čudoređa, ne znam točno, Kant drži da je izraz dobre volje kroz dobro djelo od strane čovjeka koji nije baš sućutne naravi, nije druželjubiv i uz to je još opterećen svojim problemima, vrijedi više (da ga treba cijeniti više) od istog takvog djela nekog čovjeka koji je spontan po prirodi i treba mu manje napora da bi se upustio i uspješno realizirao nešto dobro. Otprilike, ja sam anksiozno depresivan pojedinac koji nema baš vesele životne perspektive ali ću, preko kurca, ipak napraviti nešto dobro prema svojim bližnjima ili neću prešutati nepravdu koja im se nanosi. Napravit ću to vidno bezvoljno, zbog dužnosti, neću uživati u tome i neću se ponositi time. Ali ću to ipak napraviti. Oni koji budu objekt moje pomoći možda će se osjećati neugodno ali ko im jebe mater, boli me kurac za njihovo emocionalno stanje, ja sam napravio ono što sam morao jer mi je to moja savijest nalagala, bez obzira što ne vidim neku svijetlu perspektivu ni u svojoj ni u njihovoj budućnosti. Ja sam to napravio jer zbog nekog razloga ne mogu previdjeti izazov stavljen pred sebe i zanemariti ga jer je psihički, fizički ili materijalno zahtijevan. Nasuprot meni, netko uživa u dobrim djelima, daruje ih uz osmjeh, vjeruje u ono što radi na nekakav radostan način koji prenosi i na one kojima pomaže, tako da oni nemaju osjećaj da je njemu to bilo teško ili da mu je to nekakva neugodnost u životu, dapače. Takav pojedinac lako prelazi barijere u komunikaciji i svoju moralnu dužnost ne smatra nekim opterećenjem već mu dobra djela daju nagradu u radosti što ih je spreman i sposoban provesti.
Ja se slažem sa Kantom. Osoba koja ostaje dobra iako nema nikakvog poticaja da bude takva puno je pouzdanija u dosljednosti u poštovanju moralnog principa od nekoga tko nije stavljen pred test ulaganja velikog napora u nešto od čega neće imati nikakve povratne koristi. Cijenim takve ljude i vidim ih svuda oko sebe iako ih nitko ne stavlja u prvi plan, nisu medijski prijemčljivi (ne znam je li se ova riječ piše ovako i znači li ono što mislim, ali mi prvi put dobro zvuči). Ovi drugi, veseli dobročinitelji, uvijek su prepoznati, javno priznati, omiljeni i nameću se kao moralni uzori.
Kant je u pravu, ovi tihi čuvaju ljudsko dostojanstvo kroz teška vremena i podmeću leđa uvijek kad to treba.
Ali Kant nije u pravu kad je riječ o djeci. Znam da odnos prema djeci, bilo od strane odgajatelja, bilo od strane drugih ljudi, nužno zahtijeva emocionalnu pozadinu koja sugerira ljubav, prijateljstvo, sigurnost i veselje. Znam da bi Kant to i smatrao moralnom dužnošću, tu toplinu prema onima koji još nisu sposobni razdvojiti dobro od dobročudnog. I rekao bi da netko tko nije sposoban biti nježno brižan prema djetetu ne bi ni trebao sebi dopustiti da postane roditelj.
Sada slijedi jedna užasno okrutna teorija, hipoteza, model koji uznemiruje svojom okrutnošću do boli. Samo je pretpostavka, ali ima svoje opravdanje u svojoj nedokazivosti. Riječ je o dijabetesu tipa 1.
Dijabetes tipa 1, juvenalni diabetes, pojava je da imunološki sustav djeteta uništi vlastite stanice gušteraće koje proizvode inzulin tako da onemogućuje metabolizam glukoze i ubija svoj vlastiti organizam. Dijabetes tipa 1 je poznat tisućljećima, on se ponavlja kroz povijest u više manje određenom postotku. Nekih 5 – 10 posto svih dijabetičara u SAD su tip 1, postotak poprilično varira, ali je prisutan u svim ljudskim zajednicama. Uzrok tipa 1 je idiopatski, što je izraz kad se za nešto ne može utvrditi uzrok (ja mislim). Genetski faktor se ne može dokazati osim uz prisutnost nekog ‘trigera’ iz okoline, bilo da je to virus, kemikalija (kravlje mlijeko) ili neko proživljeno emocionalno-stresno stanje.
Činjenica je da dijabetes tipa 1 ustajava u svojoj pojavnosti kroz poznatu ljudsku povijest i da se ne može pripisti slučaju. To znači da nemogućnost razlikovanja genetskog od okolinskog faktora u njegovom nastanku ni u kojem slučaju ne znači da genetski faktor ne postoji. On sigurno postoji. U konačnici, sve što se ponavlja u nepromijenjenom obliku genetski je zadano.
Sad se postavlja pitanje zašto bi jedna tako devastirajuća genetska informacija, nasljeđena nesposobnost da se preživi rano djetinjstvo, uopće postojala u genskom bazenu neke vrste. Dijabetičari tipa 1 su prije 1922 i otkrića da inzulin iz goveđe gušteraće može regulirati razinu glukoze u krvi osobe koja je metabolički onesposobljena da to radi sama, umirali u ranoj mladosti. Umirali su puno prije svoje reproduktivne faze i eventualne sposobnosti da sami prenesu svoju fatalnu genetsku informaciju dalje. Zašto jedna takva opcija nije davno u prošlosti izbrisana neumoljivim zakonima selekcije, koji kažnjavaju i daleko manje neprilagođenosti okolino od potpune nemogućnosti pretvaranja glukoze u energiju, jednog tako ekstremno devastirajućeg metaboličkog poremećaja.
Ako je gen, a ne pojedinac, nositelj selekcije postavlja se pitanje kakve bi koristi geni srodni onima kod nositelja genetske dispozicije da razvije dijabetes tipa 1 imali od jednog takvog genetskog potencijala. Čemu bi u preživljavanju genetski srodne skupine ljudi služilo dijete koje u određenom trenutku prestaje biti sposobno za normalan metabolizam glukoze i vrlo brzo umire zbog toga. Zašto se čuva takva genetska dispozicija kad je njena posljedica smrt njenog nositelja. Zašto bi ljudskoj zajednici, genetski srodnoj, odgovarala smrt jednog svog člana, djeteta koje još nije sposobno za samostalno preživljavanje?
Hipoteza je užasno okrutna. Sebični gen je užasno okrutan.
Zamislimo da se ljudska zajednica nađe u okolnostima koje su toliko teške da preživljavanje svih njenih članova nije moguće ili ako jest, nosi preveliki rizik za opstanak te zajednice. U takvim okolnostima zajednica je prekobrojna i mora se smanjiti brojčano da bi preživjela. Teret su nemoćni, stari i mladi. Stare se lako može žrtvovati, to čak može biti i njihova svjesna odluka. Bolest koja bi pratila takve teške okolnosti bi i sama ubijala one slabije, a to su u prvom redu stari. Ali djeca, kao nužan uvijet za produljenje vrste ne mogu biti svijesno žrtvovana iako su u tim teškim okolnostima teret. Ne samo zbog biološkog opstanka, koji se logički sam nameće, već i zbog emocionalne vezanosti i urođene brige za potomstvo koje je zajedničko svim sisavcima, a kod ljudi je ta vezanost jača jer su nužne mnoge godine da bi se mladunče čovjeka osposobilo za preživljavanje. Kod ljudi se ta urođena vezanost manifestira kao ljubav roditelja prema svom djetetu, kao međuljudski odnos koji ne priznaje nikakvu silu iznad sebe, kao potpuna, beskompromisna i neupitna predanost.
Moral i druge kulturne izmišljotine ne mogu se ni primaknuti silini požrtvovnosti koju majka osjeća prema svom djetetu. To je vezanost koja ne dopušta da njen nositelj, roditelj, u određenim okolnostima, svijesno žrtvuje svoje dijete zbog općeg boljitka. Takva žrtva unosi potpuni nered u emocionalne odnose zajednice, ona ne može biti opcija. Govorim o ljudskim skupinama koje su stotinjak tisuća godina lutale svijetom, a da nisu osjećale potrebu da sagrade veliku zgradu (koja zbog veličine nužno mora biti široke baze i uskog vrha, dakle piramidalnog oblika) i da svako jutro na vrhu te piramide žrtvuju nekoga ne bi li zemlja nastavila svoju rotaciju i sunce ponovo izašlo. Govorim o ‘primitivnim’, lovačko-sakuplačkim zajednicama, vjerojatno matrijarhalno organiziranih, što opciju svjesnog žrtvovanja djeteta čini još bolnijom. Ali selekcija ne oprašta, a sebični gen, pravi nositelj selekcije, nije opterećen sentimentalnim glupostima. On će prihvatiti i zadržati scenarij evolucijske strategije koji će ga uspiješno prenositi na nove generacije ili ga, jednostavno, neće biti.
Evolucijska strategija je ovakva. Genski bazen srodne ljudske zajednice ima u sebi informaciju koju nosi određen, stalan, postotak njegovih transportera, ljudi, koja te ljude stavlja u situaciju da na određeni signal iz okoline njihov imunološki sustav uništi njihove stanice u gušteraći nužne za metabolizam glukoze i tako ubije svoje nositelje. Takav signal bi bio nedostatak pažnje, izostanak brige, promjena u emocionalnom odnosu sa roditeljima koji postaju manje brižni, manje prisutni, manje spremni na pomoć, manje sućutni. U okolnostima kad je opstanak zajednice u opasnosti, kad postaje sve teže brinuti se o svom potomstvu, smanjivanje brige i požrtvovnosti roditelja je normalna posljedica. Nesvjesna ili svjesna omiljenost ili neomiljenost pojedinih potomaka tada jače dolazi do izražaja i tada sebični gen okrutno radi ono što majka ne može otvoreno napraviti, on ubija potomka koji je teret tako što tu smanjenu brigu prevodi u ‘triger’ metaboličke katastrofe. Majka i cijela ljudska zajednica emocionalno puno lakše podnosi naglo pretjerano mokrenje i slatki okus urina svog dijeteta, koje vrlo brzo umire, nego što bi podnijelo svjesno, dogovorno žrtvovanje jednog od svojih mladih članova zbog preživljavanja svih drugih. Konflikt majka-zajednica se izbjegava, povezanost zajednice baziranu na solidarnosti ostaje nedirnuta, preživljavanje je olakšano žrtvom koju je na sebe preuzeo ‘slatki’ nesretni slučaj, drugim riječima onaj ‘sebični’ gen.
Ova je evolucijska strategija opravdana i efikasna. Ona objašnjava postojanost pojavnosti dijabetesa tipa 1 kroz tisućljeća poznate povijesti, sve do danas.
Moral, koji je u potpunosti jasan, onima siromašnima ili ne, duhom takvu jednu pojavu ne može probaviti. John Rawls, koji opravdanost moralnih principa koji zahtijevaju jednakost ljudi i u pravima i u mogućnostima, metaforički prikazuje kroz situaciju ‘vela neznanja’. Kad čovjek ne bi mogao birati svoje mjesto u nekom hipotetičkom društvenom uređenju, kad bi pod ‘velom neznanja’ mogao birati u kakvom bi društvu trebao živjeti, bi li izabrao društvo sa okrutnom podijelom na potlačene i povlaštene, te tako riskirao da ga zapadne uloga nekoga okrutno potlačeneg. Ili bi izabrao društvo zasnovano na solidarnosti, u kojem je puno manji rizik da ga zadesi neumoljivo okrutna sudbina ljudskog potrošnog materijala.
Takvo gledanje na svijet donosi sav užas u svojoj interpretaciji genetske osnove dijabetesa tipa 1, okrutne stvarnosti u kojoj su neki od nas predisponirani da na društvenu nepravdu reagiraju tako da sami sebi rasture metabolizam šečera. I koji bi stupanj nebrige, izostanka nježnosti ili ljubavi bio dovoljan da bude ‘triger’ takvoj reakciji? Je li možda dovoljan samo jedan film strave i užasa u krivom trenutku ili je potrebno dugo i dosljedno zanemarivanje potrebe za emocionalnom prisutnošću, ljubavi, koju ima svako dijete? Gdje je granica kada sebični gen smatra da je potrebno da reagira i ubije dijete?
Mi nismo više lovačko-sakupljačka skupina, naš svijet nije okolina za koju smo biološki (genetski) prilagođeni milijunima godina evolucije. Naši standardi za brigu i povezanost ne odgovaraju onima koje zahtijevaju naši geni. Mi se ne poznamo dovoljno da bi sav kapacitet naših sposobnosti za komunikaciju bio u potpunosti iskorišten. Moderni čovjek živi u svijetu stranaca koji dolaze i odlaze, bez puno vezivanja i upoznavanja. Moderni čovjek živi u svijetu u kojem je moguće da godima planirani i mukotrpno zarađeni novac za smještaj svog potomka u skupi, elitni, vrtić, rezultira samo kroz aktiviranje triger-sebičnog gena zbog blesavog veselja uz koje će roditelji ostviti svoje dijete u tako sposobnim rukama, a dijete će to veselje interpretirati kao nebrigu i njihovo voljno napuštanje.
Kant nije imao djece, nije zabilježeno da je bio u ikakvoj emocionalno-seksualnoj vezi uopće. Uzdržavao je svoju rodbinu (bio je sedmo dijete sedlarskog obrtnika), ali ih nije nikad posjećivao niti je održavao stalni konakt sa njima. Bio je čudan čovjek. Sigurno je vrlo rano primjetio da mala djeca brzo, redovito i vrlo efikasno prepoznavaju svaku izvještaćenost, glumu ili oslanjanje na rituale društvenih konvencija kojom se prikriva izostanak spontane emocionalne sklonosti. Mala djeca vide kroz maske koje moderni čovjek navlaći ne bi li izbjegao neugodnosti zbog nepoznavanja svojih bližnjih. Mala djeca gledaju očima pravih ljudi, onih pred kojima je izazov upoznavanja samog sebe kroz upoznavanje drugih. I jebe im se za kategorički imperativ.
Sudbina dijabetičara tipa 1 je nepravedna. I kad je jednom doživljena, jedina alternativa destruktivnom samosažaljenju je radikalni optimizam.
Primjer nekoga tko je nevoljno dao sve zbog principa koje nije mogao pogaziti, a da ga vlastita savjest ne samelje, nekoga tko je ispunio dužnost koju je pred njega stavljao izbor volje da bude dobra iako ga je to odvelo u smrt, netko takav briše odbačenost koju mora osjećati ljudsko biće kojemu je oduzeto pravo na život.
Kad je Ivan Karamazov odjebao boga koji je spreman žrtvovati malo dijete, koje još nije stiglo ni pojmiti što je to grijeh, u ‘Buni’ u ‘Braći Karamazovim’, u priči u kojoj neki polusenilni vlastelin natjera lovačke pse na jadno dijete koje je kamenom ozlijedilo jednog od tih vrijednih pseta, kada Ivan Karamazov priznaje, ali ne prihvaća takvog boga i polako kreće prema ludilu jer je možda samo sugestijama ubio svog oca, samo svojim prezirom prema njemu i sasvim jasno deklariranim neprihvaćanjem ljudske solidarnosti kao nečega samorazumljivog, taj je nesretni Karamazov bio donekle u pravu. Reakcija njegovog brata Aljoše, jednog od onih ljudi koji spontano šire dobrotu, anđeoski nevinog, bila je ispravna – ‘Streljati!’
Kad je Ivan Karamazov odjebao boga jer ovaj žrtvuje one najnevinije, tada još nije bilo poznato što je uzrok dijabetesa tipa 1. Kad su Banting i MacLeod dobili Nobelovu nagradu za izoliranje inzulina iz goveđih gušteraća i uspiješno korištenja tog inzulina za kontrolu razine glukoze u krvi kod čovjeka, njih su dvojica podijelili sav novac od nagrade sa cijelim svojim timom. Nisu ni pokušali patentirati izum i komercijalno ga iskoristiti, dopustili da se slobodno koristi što je omogućilo brzu primjenu i razvoj inzulinske terapije.
Danas, kad dvije trećine troškova farmakološke industrije ide na marketing i u tom omjeru sudjeluje i u cijeni onih novootkrivenih, ekstremno skupih lijekova, čija se cijena opravdava ogromnim ulaganjima u istraživanja... i meni se vrti u glavi ‘Strijeljati!’
Jer mi je puno lakše podnijeti užasnu evolucijsku strategiju sebičnog gena nego sebičnu tržišnu strategiju mojih bližnjih koji su njenim izborom postali ne samo lešinari, nego i kanibali.
I, još jedna misao, kad bi se našao savršen lijek za neku bolest... ne bi li to zauvijek zatvorilo mogućnosti daljnjeg iskorištavanja te bolesti od strane farmakološke industrije, ne bi li to ubilo jedno dotad zahvalno tržište?
Post je objavljen 16.11.2006. u 23:36 sati.