ODJEDNOM SAM VIDJELA

Budim se… K vragu, koliko je to na satu?
Isuse, sedam! Prekasno!... No možda, ipak?
Silazim. Letim. Na trinaestom sam katu.
Tramvajska stanica... A tramvaj pun kao šipak.

Minute idu. Semafor. Jedan, pa drugi.
Pa peti. Sedmi… Milimo brzinom puža.
Isuse, kako su jutros zastoji dugi.
Izvadim lipstick. Na usne nanesem ruža.

Vraćam ga… Odjednom vidim, prsti mi žuti.
Ne žuti. Crni. Pa to su orasi, bože!
Na mojim prstima još uvijek otisnuti
Tragovi djetinjstva. A može li to?... Može!

No kako objasnit borama što mi prijete,
Da sam pod namazom šminke još uvijek dijete.