SMRT JESENJINA

Pored zrcala prođem... To nisam ja!
(Preko psihe još jedan brzi prelet):
Gdje su mi oči? Iz duplja što to sja?
To nisam ja. To moj je goli skelet.

Pipam ruku. Pipam lijevu sa desnom.
On trga šaku. Napinje mi roge.
Dirnem čelo... On, gledajuć me bijesno,
Skine glavu - i stavi među noge.

Zamahnem stolcem, stojeći po strani:
Spreman u oštru srču sasut staklo,
On pruži ruku prema meni: stani!
U glavi tvojoj nešto se je smaklo!

Ti ne znaš tko sam, a htio bi znati.
Ja sam onaj što voli parafrazu;
U zrcalu, što dugo već te prati,
Ja sam ti Crni čovjek u prolazu.

Ti vraški lijep si, a ja volim šalu:
Ta crna njuška u staklu što bljeska,
Slika je tvoja u originalu,
A ti si njena samrtna groteska.

Pa zbogom, rekoh, on nježno dobaci:
Ah, do svidanja... do svidanja, druže!
Ali ja vidjeh: u krvavoj šaci,
Crni je čovjek već držao… uže.

Ne, nisam znao, nisi znao ni ti,
Iz zrcala se začulo opijelo.
Ne, nisam znao da će kasno biti,
U oku mom već ljuljalo se tijelo.
.

Sergej Aleksandrovič Jesenjin
(Konstatinovo, 3. listopada 1895. - Lenjingrad, 28. prosinca 1925.), ruski pjesnik.