sven adam ewin

Višnja voli da je se gleda,
Ali dok skida svoje lišće,
Zbog donjeg rublja boje meda,
Grane još uvijek stidno stišće.

No vrijeme ide. Rublje pada.
I njeno tijelo već je golo.
Ja pitam, višnjo, što ćeš sada?
Zar gola bit ćeš vrijeme cijelo?

Jer ti si jedna fina dama,
Pa zar da dripci što tu stoje,
Drijenak i jasen, da bez srama,
Na tebi pare oči svoje?

A ona kaže da to voli:
I oni će se skinut goli.

žena sam
ulaziš u hram moga tijela
sjedaš u ložu s poklonjenom ulaznicom

dok drhtim od uzbuđenja
izvest ću za te
specijal
od kojega ćeš zazviždati

ali svrneš li pogled na drugu ma i u sjećanju
znaj da je ulaznica zaštićena vodenim znakom
vidljivim tek prema osvetničkom pogledu iz mojih očiju
nakon čega ću te izbaciti iz lože
kao šugavog psa

hoćeš li se usuditi obaviti tu delikatnu provjeru
hoćeš li riskirati ostatak predstave
ti bijedni krivotvorče novčanica u mojoj maloj zemlji ljubavi?

Trnoružice, spavaš gola;
U ritmu sna ti dišu sise;
Zatočenice slatkog bola,
Snivaj. O, snivaj. Ne budi se.

Laka ti rumen zari lice;
Davnih godina zaspala si;
Podižeš svilne trepavice;
Ljubavni sjaj ti oko krasi.

Ah, svijet je ovaj vrlo grubi;
Ne diži vjeđe! Misli na se;
Dragi ne može da te ljubi
I tebe više ne sjeća se.

Nego, mila, idi na reset.
Jer tvom je dragom devedeset.

preko godine sto puta pomislim
idem majci na grob
sam
u tišini
da s njom porazgovaram
da je pitam kako si mama
ali ne odem

odem tek na dušni dan
da svijet ne kaže o svenu
ovo-ono

dođem na grob
poljubim majčinu sliku
položim cvjetni aranžman
s puno krizantema
upalim lampion
stojim
i doista mi dođe da joj kažem nešto nježno

ali ja sam obrazovan čovjek
znam da mi ne može uzvratiti
mrtvi ne govore pa zato ništa i ne kažem
odlazim šutke
poguren
sam

pa naglo zastanem
jesam li čuo: zbogom sine?

Kad on korakne, ja ga poznam na milje;
U džepu pjesma. Na duplu vuče fugu.
Gospode, pa zar postoje očne špilje,
Da u očima skriju toliku tugu?

Poput poplave misao mu je meka;
Mjesto trenutnog bljeska - on hladno žari.
Ne hita, nego pušta druge… I čeka.
Bujica uvijek digne prizemne stvari.

Pije probrana vina. S aromom kiše.
Od dvije mrtve ptice on bira manju.
Pitam: može li manje donijeti više?
On sklapa vjeđe u tihom opiranju.

Dok piše, on je u svakoj svojoj priči.
Napiše pjesmu… pa opet sebi sliči.

na kolodvoru u malom mjestu
čovjek čeka autobus za nigdje

on nema vrijeme dolaska
on bude prazan bude pun
kako kada
kako nikada

čovjek je zbunjen
prilazi ljudima kojih nema
koji se šeću amo-tamo
i svaki čas istežu vratove prema okuki
odakle nikada nije došao autobus

recite ljudi
pita ih zbunjeni čovjek
čekate li i vi autobus koji neće doći
koji nikada nije došao?

oni kažu mi čekamo mi ne čekamo
i zatim ruke premjeste sprijeda
isprepletu prste
i šeću unatrag
zatim popiju neofen forte zbog bolova u vratu

čovjek priđe blagajniku kojeg nema
na šalteru koji ne postoji
pita može li kupiti kartu za autobus
koji vozi za nigdje?

čovjek na šalteru kojeg nema
izvadi kuhano jaje luk i parizer
pa prije nego je čovjek prišao šalteru kojeg nema
promrmlja: ovdje ne možeš ni gablati od idiota

idiot se zahvali
sa zebnjom pogleda na kolodvorski sat bez kazaljki
i zaključi da je vrijeme na knap

bratija se razišla
stolice u neredu
zgužvan tepih
proliveno vino po stoljnjaku
u pepeljarama plućno groblje
soc od kave s oštrim ubodima opušaka
prevrnuta stolica ženske čarape crveni ruž pod stolom

otvaram prozor
isuse kakav odvratan mjesec

odjednom mi se diže želučana kiselina
neću
stići
do wc-a
nema šanse

ako još jednom pogledam
na mjesec koji mi se krevelji kao jack nicholson

Gledam je tužnu, golu, bosu;
Vjetar… Kiša… Odlaze ptice.
Ona raspliće dugu kosu,
I pjeva drevne tužbalice.

Ne zna za radost. Ni za šalu.
Rastuži se kad viknem jače.
Ne shvaća čak ni nježnost malu,
Kažem: volim te… Ona plače.

U braku mi smo. Tuga i ja.
Jednog dana ubit ću Tugu.
Što će mi tužna emocija?
Dovest ću sebi ženu drugu.

No koliko ću pored druge,
Moći živjet bez svoje Tuge?

Na starom krevetu ležim i od straha se znojim.
Sablasno mukanje čujem. Je li to san il' java?
Otvorim klimava vrata: u mom dvorištu stoji
Sedam gladnih godina. I sedam mršavih krava.

„Obori su ti prazni. Jalovo ti je polje.
Mršav si kao i mi. I sirotinja teška.
(Susjedi tvoji, veliš, stoje daleko bolje?)
Ne zamjeri nam, stari. Ovo je bila greška!“

Pa zbogom, kažu. I odu…. I prođe vrijeme kraće;
I miris pečenog mesa privuče moju pažnju;
Pa zar sam mogao znati (zbog mojih riječi) da će
Svih mojih sedam susjeda - završiti na ražnju?

Sad ležim na dnu pakla. Na mukama sam gadnim.
A sve zbog toga što sam – htio pomoći gladnim.

Ja sam sjebani intelektualac,
Koji obožava staru liriku.
Za tvoju liriku valja bit znalac,
Stoga te molim da primiš ispriku.

Tvoja mi pjesma ne da mira,
Neprobojna je kao stijena.
Bojim se da ne eksplodira
Tolikim smislom nabijena.

Htjedoh pjesmi razbiti šifru
No tvoja pjesma nema mane.
Varirao sam stoput cifru.
Nema šanse. Ni s jedne strane.

I zato pred njom klečim smjerno
I divim joj se neizmjerno.