22

srijeda

svibanj

2013

Novo, novo, novo...

Zagreb me (opet) oduševio. Znala sam to i privremeno odlazeći. Čari provincije nisu me baš takle. Dobro, osim jednog ili dva provincijalca.
Stan nije baš kakav bi poželjela niti u jednom pogledu, ali privremen je i tuđi, naći ću već što doista dobro u dogledno vrijeme, pa me ne smeta.
Ekipa na poslu tako-tako, svakako, ali nisam ništa osim prilike očekivala, pa me ne razočaravaju. Profesoru su očigledno najbolji dani već prošli, ali svejedno je još živuća enciklopedija i trebati će mi nekoliko svjetlosnih godina da mu se približim. Kolikogod je usporeniji nego sam zamišljala, zaprepastio me što sve o meni i mom radu zna. Osim toga je savršeni Gospodin, slika i prilika kako zamišljam ponašanje idealnog muškarca. Beskrajno blag i sasvim nepokolebljiv istovremeno, pa rijetkima i rijetko uopće pada na pamet protusloviti. Ne samo zbog toga što je šef!
Peta sam generacija nazočnih specijalizanata, pa valjda stoga malo pretprana "fizičkim" poslom, hrpama medikamenata koji me puno manje zanimaju i ostalim tehnikalijama.
Najstariji kolega odlazi do kraja godine i sasvim je nezanimljiv, a tako izgleda i on gleda na nas ostale. Nitko se ne bavi lovom, a to je jedina tema koja ga doista zanima. Biti će korektan psihijatar do kraja karijere u jednoj slavonskoj bolnici, a to i sam smatra dovoljnim dometom i adekvatnim angažmanom za plaću.
Slijedeća je kolegica kojoj, mislim, također ne bi loše došao koji stručni razgovor i bar pola izvjesne tablete svaki dan. Nervozna, nezadovoljna, otrovna prema sestrama i još nižem osoblju, pa i rodbini pacijenata. Malo prestara za ulogu naučnika, pa stalno nešto pokušava ne bi li ispala što važnija. Nisam naravno još sigurna s koliko zapravo pokrića, ali svima ide na živce. Uključujući šefa! Jedno je sigurno, nećemo postati prijateljice. Pogotovo nakon što je na jutarnjem sastanku zajedljivo primjetila da bih trebala razmisliti koliko su gola koljena baš adekvatna za ovu ustanovu! Njezina sigurno nisu....
Plavi zagrebački dečko iz visokog društva je u sredini. zgodan, ali po svom mišljenju negdje u rangu B. Pitta, što je ipak prilično pretjerano. BMW stariji od mene, ali izgledom kao da je jučer proizveden, mu je dio kao opuštenog, ali zapravo prostudiranog imiđa. Recimo jako skupe opuštene poze u oblačenju, cipelama, nakitu i parfemima. Površan i opušten točno na granici da profesor ne zamjeri, a da šarmira sestre i pacijentice. Kažu, doduše, tek iz sportskih pobuda, bez i naznake pokušaja realizacije. Tako se postavio i prema meni, šarmantan, pun polušaljivih aluzija. ali nikada preko granice pristojnosti. Za ne tako puno vremena uzimati će silne novce zagrebačkim damama da mu mogu prepričavati svoje grijehe i dileme, posve sam uvjerena! Negdje u vili okruženoj parkom na sjevernim obroncima. Iskreno se nasmijao kada sam mu rekla da kanim ostati ovdje dugo, doći do vrha.
Prva ispred mene je brineta nekoliko godina mlađa od mene i držim veliki intelektualni potencijal Bila bi i vrlo lijepa s desetak kila manje, ali je izgleda to pustila stihiji. Ugledna liječnička obitelj, zlatna žlica ukratko. Udala se za automehaničara koji joj je održavao prvi auto, desetak godina starijeg i iz posve drugog okruženja. Što joj baš nije donijelo sreću, pa je ovdje najviše što može biti. Navodno ju uzrujava što ne može ostati trudna, makar ja ne bih stavila ruku u vatru da uopće iskreno pokušava. Previše zaneseno priča kako bi željela malu garsonjeru tu negdje u kvartu. U koju nitko drugi ne bi stao i umjesto muževog imanja u Prigorju. Ona će biti ozbiljna prepreka da ovdje doguram do kraja, ali to je daleka budućnost, pa je ipak vrlo ugodno društvo, možda jednom i prijateljica. Izvrsna mi je pomoć, sjajna kombinacija praktične žene i erudita kakvog se baš ne sreće često. Da se može samo malo veselije nasmijati bila bi savršena žena!
E, sada, Dragi! Bio je dva vikenda i sve je prštalo od njega i njegove želje da mi nadoknadi odsutnost. Zaista lijepo i možda uopće to nije loša kombinacija, većina vremena za sebe, a on nadohvat s vremena na vrijeme. Svrati još tu i tamo na kavu ili ručak, izvede kakvu brzinsku "nepodopštinu", navede me na pokoju avanturicu, posve neprimjerenu jednoj ozbiljnoj doktorici, poput ljuljana na njegovom krilu na klupi na Tuškancu u jedva predvečerje, koje sigurno ne bi ostavilo mnogo dilema ijednom prolazniku da se desio... Prvi puta doista učestvujem i u cyber sexu i mora mu se priznati da je uspješan. Zadnji je puta napravio takvu logističku pripremu da sam se skoro doista tresla od valova topline kojekuda, očekujući ga točno onako pripremljena kako je zahtijevao..... I na mjestu gdje je taj puta želio izvesti svoju čaroliju. Ne samo zbog tanke, mlade, crvenkaste, šibe iz provincije, koju sam izbliza upoznala kada sam jednom iznevjerila "dogovor", nisam doslovno provela detalje. Presavijena preko njegovih koljena, i zaštičena samo beznačajnim komadićem čipke, kojim sam ju i zaslužila, a s pogledom na krasnu srebrnu narukvicu na stolu, koja bi bila nagrada da nisam zaboravila....spomenutu čipkicu, je li !!!

04

subota

svibanj

2013

Rekapitulacija

Evo, zaklopih knjigu dugu skoro 6 godina. S pomiješanim osjećajima, olakšanja, jer je ta avantura oduvijek bila samo stepenica koju se mora odraditi, ali i neke sjete kao uvijek kada nešto ipak važno, kompleksno i ispunjeno koječime, završi.
Profesionalno je to bio uspješan izlet, od dana kada su mi šaptali iza leđa "Je li ona zbilja prava doktorica?", panične provjere kod kolega jesam li dobro odlučila i besane noći u kojoj sam bar tri puta uzimala slušalicu da zamolim jednog pacijenta da ipak ode u bolnicu, umjesto da se uzda u moju terapiju, a za koju sam znala da ga jedina eventualno dijeli od vrlo teških posljedica, pa do dana kada me zovu doma da provjere nešto od drugih kolega, pa i samih starijih kolega koji se bez ustezanja konzultiraju samnom. Znam da je to tek mali komadić medicinskog svemira, ali svejedno je dobar osjećaj kada ovladaš njime, kada si počneš vjerovati za većinu odluku bez ikakvih naknadnih razmišljanja. Kada spoznaš da samo s deset prstiju, slušalicama i mozgom možeš doista nešto važno učiniti. Nije baš moralo toliko trajati, ali valjda neke stvari nije moguće požuriti.
E, sada, muškarci. 2-3 koje sam sasvim lijepo mogla izbjeći bez da trpim ikakav gubitak.
Jedan neopisivo drag plavi dečko koji mi je napisao pjesama za sasvim pristojno izdanje i kojeg nikako ne bih željela preskočiti, da i mogu ponovo birati. Koji je jedan pol muškog svijeta, potreban u najmanju ruku zbog spoznavanja "tko je tko" i kakvih ih sve ima. Vjerojatno pretjerujem, ali nekako imam osjećaj da je za njega zapravo nepravedno što je tuberkuloza pod kontrolom. Jer bi mu sasvim odgovaralo da skonča mlad u nekom mračnom podrumskom stanu, usred neke komplicirane socijalne akcije i s nedovršenim kapitalnim spjevom u rukopisu. Koji će ga u idućem stoljeću učiniti besmrtnim. Doduše, posve je vjerojatno da će on i u stvarnosti već naći neku kobnu bolest u centralnoj Africi, gdje sada pokušava popraviti svijet, kombinirajući farmaciju na koju su ga natjerali i poeziju zbog koje osjeća da je rođen. Poeziju koja može promijeniti svijet. S njim sam čak i sama skoro čitav mjesec prilično ozbiljno planirala jednu afričku avanturu. Još uvijek povremeno stavim i njegov lijepi, iako čelični, ili nešto slično, prsten. Zlato je naime previše krvavo i buržujsko za njegov ukus.
Onda puno stariji kolega, pametan, iskusan i nevjerojatno vješt sa ženama. Mislim također neophodan svakoj ženi. Ne samo zbog širenja horizonata, nego, još važnije, za zauvijek raskrstiti s podsvjesnim maštarijama u svezi vlastitog oca, odnosno vezanju za njegove replike i traženju kod muškarca onoga što nam je on pružao. Jer to ne postoji, a niti nam treba još jedan tatica. To je nesumnjivo jedan drugi svijet, dugoročno sasvim nekompatibilan i nezadovoljavajući, samo zbrka u glavi, miješanje sigurnosti i strasti, bijeg od nesigurnosti i hirovitosti mladih muškaraca. Dakako i povlađivanje vlastitom egu. Jer tako mogu obožavati samo oni koji su do jučer držali da im je vrijeme u tom smislu prošlo. Mogu i sasvim zadovoljiti intelektualne zahtjeve, pa jest bilo potrebno probati da bih shvatila kako je ipak nemoguće podijeliti život s nekim takvim, kako su mnoge razlike i činjenice ipak nepremostive i po definiciji nerješive, naprosto zacementirane u sasvim odvojenim vremenima i svemu što ta vremena podrazumijevaju. Čak ako dalju budućnost previdimo.
Na koncu Dragi. Sa svim manama muškarca, ipak prvi i jedini za kojega sam pomislila da bih se mogla udati za njega, imati s njim obitelj. Naprosto izaziva u meni dobar osjećaj većinu vremena. Mnogo toga što volim u životu radi dobro i s voljom i lakoćom, a osim toga nikada mu nije palo na pamet krotiti me i kontrolirati imalo više od neizbježnog. Uvjerena sam i da bih voljela takvog oca za svoju djecu. S druge strane, ne mogu reći da mi s srce slamalo kada smo se iseljavali iz našeg stana, ne mogu reći niti da sam ijednom bila u pravoj dilemi birajući između njega i novog posla u Zagrebu, ne mogu reći niti da ne mogu disati sada kada je relativno daleko, kolikogod često mislim na njega, ili kontaktiramo. A mnogi bi rekli da bih sve to trebala zbog svog muškarca. Vidjeti ćemo, valjda će vrijeme pokazati, okolnosti odvesti tamo kuda već hoće. Na koncu, i on bi silno želio da sam ostala, ali sam dobila tek dirljivu i vrlo maštovitu oproštajnu feštu, prvo s našim prijateljima, a onda i zbilja spektakularnu posve osobnu, te onaj njegov smješak tipa možda sam ozbiljan, a možda i ne sasvim, uz slijedeću ponudu. Pa svakako znaš gdje sam ja i koliko vrijedim, ako metropola ipak ne ispadne tako sjajna. Mogla bi još i profitirati, jer cijene stanova i dalje padaju.....
Čak je i moja svekrva bila nenadano draga, rekavši mi da se nas dvije baš nismo nešto zbližile, ali da su mi njihova vrata svejedno uvijek širom otvorena, jer ona dobro zna da njezin sin nikada nije bio sretniji i opuštenije se smijao i zezao, nego od kada je samnom.
I na poslu su bili dragi, dobila sam lijepu ogrlicu i od nekih iskrenu, od nekih manje, zahvalu za suradnju i dobre odnose u dugim satima što smo proveli skupa. I otvorenu ponudu da će mi lako naći ordinaciju ako se predomislim. Čak je i koja suza zaiskrila u očima mojih sestara. Dobro, i mojima.
Kod kuće uobičajeno, tata puca od ponosa, prilično otvoreno me držeći svojim osobnim uspjehom. U neku ruku produžetkom, kompenzacijom, i njegovih, možda donekle nedosegnutih postignuća. Doslovno me podržavajući u svakom smislu. Mislim da ne bi niti trepnuo da je potrebno recimo pješke, na leđima, odnijeti moje stvari u Zagreb, ili založiti kuću, bilo što! Pitanje s Dragim posve ignorira, kada sam ga spomenula uz svoje dileme. Otprilike s logikom, ne dotrči li za tobom, sam si je kriv! Ili kako za BMW-om možeš žaliti samo dok ne sjedneš u Mercedes. Nikada zapravo nije Njega smatrao Dovoljnim za mene. U raznim pogledima. Makar koliko bio pristojan s Njim. Nisam baš sigurna da nije tako s očevima u načelu ?! Mama je malo opreznija, spominje balans, činjenicu da ništa pojedinačno u životu nije dovoljno veliko na duge staze, da je možda mudro više se držati neke sredine, podijeliti prioritete. Čak joj se omaklo da su oni možda trebali imati još koje dijete, da bi to bilo baš zgodno sada kada ja odlazim još dalje od ove bez sumnje prevelike kuće. Zauvijek.
Tati je očito bilo na vrh jezika nešto ne pretjerano dobronamjerno u svezi toga, ali se, osim bljeska u oku i dugog pogleda prema meni, ipak suzdržao u ime gotovo svečarske atmosfere koju je stvorio. Oni ionako nikada neće izvesti na čistac dilemu svojega života. Je li ju on trebao zaustaviti u ambicijama kada je bilo vrijeme, inzistirati na ravnomjernijem učešću u obiteljskim pitanjima i ravnomjernijim karijerama, uključujući i još koje dijete? Odnosno je li to s njegove strane bila svjesna žrtva, krajnje fer ponašanje prema ženi koju je volio, ili mu je dugo zapravo odgovaralo raditi samo što želi, podjednako u školi ili kroz sate igre samnom, a posve financijski zbrinut ?!? Ili su oboje na kraju postali žrtve okolnosti. Ili možda žrtava uopće nema, nego tek uvijek sanjamo o savršenom, ma koliko dobro zapravo bilo.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se