"Uski ili široki"
|
Nedavno sam naišao na blog uskost.blogspot.com na kojem autor predstavlja tipove ljudi i dijeli ih na uske i široke, sa puno među tipova. I slažem se skoro u potpunosti s njim, tj. mislim da tu ima puno istine, da tako možemo dijeliti ljude. One uske, ograničene, na jedan način, koji vide i drže se samo jednog aspekta, jedne vrijednosti, kojoj posvećuju cijeli život, a sve ostalo podređuju tome. A to je uglavnom obitelj, posao i eventualno društvo, uz pivo (žuja) npr. I to je njihov cijeli svijet. To je, koliko sam shvatio zapravo podjela na konzervativce i liberale. Ja kao da se mijenjam i moram priznati da sam prije bio više konzervativan, više sam držao do nekih klasičnih vrijednosti u životu. (obitelj, vjera i domovina) Sada, kako više čitam u zadnje vrijeme, horizonti mi se šire i odmah na život gledam dosta drugačije. I više ne mislim da su ove liberalnije vrijednosti nešto negativno. Dapače, shvatio sam da je sloboda i slobodarski duh zapravo najveća vrijednost. Sve ostalo stavlja čovjeka u kalup, ograničava i sputava. Ta sloboda, slobodna volja koju imamo je najdragocjeniji dar. Ona nije apsolutna, jer smo ipak ograničeni, mjestom, vremenom, rasom, spolom i drugim osobinama koje htjeli ne htjeli imamo urođeno. Ali ova ograničenost isto ima neku čar u sebi, da unutar toga što nam je unaprijed određeno, možemo ipak puno učiniti i ispuniti onaj prostor slobode koji imamo. Međutim, u jednom se ne slažem sa spomenutim autorom, a to je vjera i duhovnost koju on kao čisti liberal odbacuje. Za mene osobno materijalizam je baš užasno ograničavanje čovjeka. Ukoliko se čovjek ne otvara na prostor duha - što mu onda preostaje? Puko zadovoljenje tjelesnih potreba, ostvarenje nekih ambicije, životarenje od danas do sutra. I zato vidim da on gleda pesimistično na život i smatra da je širok čovjek kritičan, osamljen, neshvaćen i zapravo ogorčen na sve. Jer gleda na društvo koje je iskvareno, izmanipulirano od onih sa vrha, iskorištavano. A to je upravo zato jer je takav čovjek prije svega inteligentan, a opet zatvoren na neku višu spoznaju u duhovnom smislu i onda ne može gledati pozitivno na život, jer mu se on zapravo čini besmislen. Mislim da bi bilo idealno povezati jedno i drugo. Ovu širinu i slobodu, sa duhovnošću i vjerom. Onda bi čovjek bio potpun i imao razlog za nadu i optimizam. Meni vjera puno znači u životu, kao i ljudima koje poznajem. Mnogi danas govore protiv vjere: da je ona manipulacija, da je nametnuta, da je iluzija i sl. Međutim, nitko ništa ne može dokazati na ovom području. Argumenti postoje za jedno i drugo i stvar je čemu ćemo se prikloniti i što ćemo usvojiti kao svoju vrijednost i kakav ćemo smisao i usmjerenje dati svome životu i u što ćemo na kraju krajeva vjerovati. Što nam je bitno? Čak se u potpunosti slažem s onim koji je rekao: "da Boga nema, valjalo bi ga izmisliti"! Ne kao jednu iluzornu nadu, "opijum za narod" i sl. jer ne mislim da je tako, nego prije svega radi određenog moralnog reda koji je potreban u društvu. Bez vjere, ne bi bilo ni etičnosti ni morala. Na ovu izjavu su ateisti jako osjetljivi i razumijem ih donekle, jer oni kažu da oni i bez vjere mogu biti etični i moralni. Slažem se da ima i takvih ateista, ali uglavnom među intelektualcima (onim "širokima"). Oni 'uži' dosta prizemno gledaju na život i u slučaju 'prilike' bili bi svašta u stanju napraviti da bi se okoristili. U tom slučaju 'pomaže' vjera da čovjeka ograniči i kaže mu da 'nije sve dopušteno', bez konsekvencija. Ljudima 'na visini', vjera možda stvano i nije potrebna da bi bili etični u međuljudskim odnosima. Ali potrebna je u svakom slučaju (po meni) jer daje čovjeku dodatnu širinu i smisao života, dok bez vjere, čovjek se osiromašuje i svodi na puko tjelesno i materijalno biće, svjesno i inteligentno, ali 'bez duše', bez onog duhovnog dijela. p.s. Ovaj blog me ograničava, jer nema kategorije u koju bih ovo mogao svrstati  Svrstao bih to u npr. društvo, filozofija, psihologija i sl. ali nema takvih kategorija! |
