Moj svjetonazor

Opcije i mogućnosti čovječanstva

Zadnji tekst koji sam 'skinuo' predstavlja kako nas vide "necivilizirani ljudi"... U našem poimanju, oni su na nekom nižem stupnju, jer nisu ništa stvorili, nisu razvili znanost, tehnologiju, kulturu, arhitekturu, civilizacju, ni državu itd.
Međutim, mi živimo u tom vrlom i "naprednom" svijetu, imamo mnoge blagodati civilizacije... ali sve to nam je često kao 'omča oko vrata'. Pored svega toga što smo stvorili, opet kao da smo na početku, jer nismo postigli ono za čime smo najviše težili: da si unaprijedimo i olakšamo život...
Postajemo robovi onoga što imamo (ili nemamo, a htjeli bi imati), a zapravo doslovno smo robovi rada, mnoštva obveza, rokova i često ništa ne stižemo... pa smo uvijek u žurbi.
U tom smislu mi smo u daleko goroj poziciji, od onih civilizacijski 'nerazvijenih', jer za to što imamo trebamo puno više raditi...

Osim tog 'ropstva', režemo si granu, na kojoj sjedimo, jer uništavamo zemlju, okoliš, sve oko sebe mnoštvom smeća i zagađenja... pa nemamo ništa što je prirodno, zbog toga i zdravo. Medicina, koja se je razvila, uopće ne liječi, nego samo 'sanira' posljedice ovako nezdravog načina života i uglavnom nam nudi (skupe) lijekove, kojima se još dodatno trujemo.

U svemu tome najgore je to što ne nalazimo vremena za ono što je bitno! A to je naš duhovni, osobni razvoj. Pa su ljudi uglavnom jako površni u svemu i nalaze koje kakva instant rješenja, koja se čine brza i djelotvorna. A to je samo zamjena za prave vrijednosti i metode istinskog razvoja i otkrivanja sebe.

Tako da mislim da smo negdje pogriješili i krenuli u krivom pravcu. Sad se postavlja pitanje - što bi trebalo učiniti, promijeniti, ispraviti? A to je uistinu teško pitanje, jer nitko na to pitanje ne može ili neće jednoznačno odgovoriti. Svatko ima neka svoja rješenja, mišljenja, vizije...
U tome zapravo vlada prava zbrka. Postoji toliko filozofija, religija, duhovnosti, ideja i ideologija, mišljenja... a ja ne vidim nikoga tko bi dao zadovoljavajući odgovor...

U zadnje vrijeme čitao sam svašta i pronašao cijeli spektar mogućnosti... ali u ničem se nisam do kraja pronašao, što bih mogao uzeti kao neko "gotovo rješenje". Mislim da baš i je u tome stvar da ne možemo uzeti 'tuđa rješenja', nego trebamo biti originalni i pronaći odgovore za sebe. Ne zato, da sami 'izmišljamo toplu vodu', nego zato što svatko sam treba pronaći odgovor za sebe. To je i stvar slobode koju imamo i mislim da nam nitko ne može i ne smije govoriti što nam je činiti... A takvih napasti i napasnika ima puno, koji bi nam htjeli reći što nam je činiti i voditi nas 'za ruku'.

Ovaj svijet mi se ponekad učini užasnim, sa svim podvalama i nepravdama, nasiljem koje vlada! Ali ljepota koju vidim u svemu tome je baš ta sloboda i mogućnosti koje su nam dane u ostvarenju sebe i svog života.
Mislim da imamo velike potencijale koje bismo trebali razvijati. Fascinira me kada čitam nešto npr. o mogućnostima ljudskog mozga i tijela, ljudskoj DNK koja je poput softvera... čovječanstvu koje je poput biološkog Interneta, umreženo i sl. stvari.

U svakom slučaju, mislim da nas tehnološki razvoj prerasta i daljnji razvoj nam neće donijeti ništa dobro, ako uz to ne bude išla duhovnost i etičnost. Neki tvrde da su i prije nas postojale razvijene civilizacije, koje su dosegle svoj vrhunac i uništile se, baš zbog tehnološkog razvoja koji nije pratio duhovni razvoj... Spominje se Atlantida, koja je više 'mitska', jer ne postoje dokazi o njenom postojanju... Ali vjerujem da je lako moguće da je postojalo tako nešto, jer ne vjerujem da se je o njoj govori na temelju obične fantazije... S njom se povezuju npr. piramide i druge fascinantne građevine iz daleke prošlosti. Pa se postavlja pitanje - otkud njima takvo znanje?
Govori se i o civilizaciji Maya i mayanskom kalendaru koji se završava 2012... Pa neki kažu da se civilizacije ciklički ponavljaju, što je isto, po meni vrlo vjerojatno... Postoji puno teorija, priča i koncepcija, o kojima, zahvaljujući Internetu, možemo saznati...

- 20:35 - Komentari (4) - Isprintaj - #

Ljudi siva lica

Ovo sam pronašao na Internetu - kako samoanski poglavica vidi i doživljava našu civilizaciju:

“Kada netko kaže “moja glava pripada samo meni i nikome drugome osim meni”, on ispravno kaže i nitko mu ne bi mogao to osporiti. Sve dotle Papalagi (bijelci) i ja mislimo isto. Ali, kada Papalagi kaže “ova palma je moja”, samo zato što raste ispred njegove kolibe, on to kaže kao da ju je on izmislio. Palma ne pripada nikome. Nikome! To je Božja ruka, koja se pruža k nama iz zemlje. Bog ima mnogo ruku. Svako drvo, svaka vlat trave, more i oblaci koji lebde iznad nas, sve su to njegove ruke. U njima možemo uživati, ali ne i reći: “Ova Božja ruka pripada meni i samo meni.” A Papalagi upravo to govore. U našem jeziku lau znači “moje”, ali i “tvoje”. To je skoro jedno te isto. Ali, u jeziku Papalagija teško je naći dvije reči čije se značenje toliko razlikuje, kao što su “moje” i “tvoje”. Kada bi imali makar malo zdravog razuma, Papalagi bi sigurno shvatili da ništa ne možemo zadržati samo za sebe, da pripada samo nama, jer onda, kada naiđu teška vremena, ne bismo imali na što osloniti se. Onda bi počeli shvaćati da je Bog svoju kuću napravio ovako velikom jer je htio da u njoj bude dovoljno mjesta i sreće za sve. Ona je dovoljno velika da u njoj svatko može naći svoje mjesto pod Suncem, svoj komadić sreće, nekoliko palmi i mjesto na koje će moći spustiti svoja stopala. Kako bi Bog ikada mogao zaboraviti na neko svoje dijete? Ipak, mnogi se grozničavo drže tog malog, tananog dijela zemlje koje je Bog odredio za njih.

Pošto su ga prestali slušati i počeli izmišljati svoje zakone, Bog je Papalagima poslao mnoge opasnosti koje ugrožavaju njihovu imovinu. Poslao im je sušu i kišu koje pustoše njihovo “moje”. Poslao im je oluju i vatru. A duboko u njihova srca usadio je i ono najgore, strah. Strah je Papalagijev najveći posjed. Njegov san nikada nije miran, jer stalno mora biti na oprezu, da mu netko po noći ne bi oteo sve ono što je nagomilao tijekom dana. Njegove ruke i čula stalno su zauzeti čuvanjem tog blaga. A to blago mu se danju i noću smije u lice, govori mu da je ukradeno od Boga, kinji ga i stalno mu donosi nevolje.

Ali, Bog je za Papalagije smislio i nešto gore od straha. Poslao im je rat između onih koji imaju malo ili nemaju ništa i onih koji imaju mnogo. Ta borba je žestoka i bjesni danju i noću. Ta borba donosi zlo svima i protjeruje svu radost iz života. Oni koji imaju mnogo trebalo bi da daju onima koji nemaju ništa, ali oni to ne žele. Oni koji nemaju ništa žele da dobiju svoj dio, ali ne dobivaju ništa. Često su to oni koji su stigli kasno, kada je sav plijen već bio podjeljen, ili oni koji su bili i suviše trapavi da bi ugrabili nešto za sebe. To što svi oni kradu od Boga, nikoga ne zabrinjava.

Braćo! Što biste mislili o onome tko ima veliku kuću, toliko veliku da u nju može stati čitavo samoansko selo, a tko ne bi dopustio putniku da prenoći pod njenim krovom? Šta biste mislili o čovjeku koju u ruci drži čitavu granu banana, a neće dati nijednu čovjeku koji pred njim umire od gladi i moli ga za jedan zalogaj? Vidim kako vam se oči pune gnjevom i čujem kako sa vaših usana teku riječi prezira. Znajte onda da se Papalagi tako ponašaju svakog trenutka, svakog dana. U vrijeme berbe, palma nam nudi svoje lišće i plodove. Papalagi su poput palme koja za svoje lišće i plodove kaže “sve to je samo moje”. Ljudi ne smiju uzeti nijedan njen plod! Kada bi postojalo takvo drvo, kako bi ono ikada moglo donijeti nove plodove? Zato su palme mudrije od Papalagija .

Tek poneki odrasli Papalagi može skakati i trčati kao dijete. Kada hodaju, oni vuku svoje noge i tijela kao da stalno nose neki teret. Oni to poriču i kriju svoju slabost govoreći da su trčanje, hrvanje i skakanje ispod dostojanstva ponositog čoveka. Ali, to je samo izgovor, jer njihove kosti brzo postaju teške i krute, a sreća napušta njihove mišiće. Njihov posao ih osuđuje na smrt. Svaki njihov “posao” nosi sa sobom situ (kletvu) koja uništava život. Situ koja im šapuće slatka obećanja, dok u isto vrijeme isisava krv iz njihovih tijela. U Evropi ima više ljudi sa sivim licima, nego drveća na našim ostocima. Razlog tome je što u svom radu ne pronalaze nikakvo zadovoljstvo, što im taj posao proždire svu sreću i ne dopušta da učine bilo šta za sebe, iz čistog zadovoljstva, makar neku sitnicu. Zato u srcima svih Papalagija koji rade tinja mržnja. U njima živi nešto poput okovane životinje, koja se stalno otima, ali koja se ne uspijeva osloboditi. Ispunjeni mržnjom i zavišću, oni stalno uspoređuju svoje poslove. Govore o vrijednim i manje vrijednim poslovima, iako nijedan od tih poslova ne obavlja ništa do kraja. Čovjek nije samo ruka ili noga. On je sve to zajedno. Tek kada sva njegova čula i udovi rade zajedno, njegovo srce može biti zdravo i veselo. Umjesto toga, kod njih je samo jednom dijelu dopušteno da živi, dok sve ostalo ostaje mrtvo. To stvara zbunjene, bolesne i očajne ljude.

Život Papalagija koji rade je košmar. Oni to ne shvaćaju i kada bi me mogli čuti što govorim sigurno bi me nazvali budalom, jer sudim nešto o njima, a da nikada nisam imao neki posao, niti jedan jedini dan radio poput nekog Evropljanina. Ali, nijedan Papalagi ne bi nam mogao objasniti zašto bi trebali raditi više nego što to Bog od nas traži, tj. samo onoliko koliko je potrebno da budemo siti, da imamo krov nad glavom i da uživamo u pripremanju gozbi na seoskom trgu. Naš rad nazivaju prostim, a za nas kažu da nam nedostaje trgovačka vještina. Ali, zato svaki pravi muškarac sa našeg otočja obavlja svoj posao sa radošću, nikada s tugom. Kada bi bilo suprotno, ne bi radio uopće. To je ono što nas čini drugačijim od Papalagija. Kada priča o svom poslu Papalagi se uvijek žali, kao da mu neki teret lomi kičmu. Naši mladići odlaze na polja taroa nadpjevavajući se sa djevojkama koje peru svoje suknje u svježem potoku. Veliki Duh sigurno ne želi da naše kose posijede zbog nekog posla, niti da se vučemo okolo poput morskih puževa iz lagune ili da se gegamo kao žabe po suhom. On želi da sve svoje poslove obavljamo ponosno i uspravno, da ostanemo ljudi, sretnih očiju i gipkih udova, zauvijek.”

Tuiavii, samoanski poglavica

Iz ovoga vidim da smo možda krenuli krivim putem u razvoju naše civilizacije... Jer egoizam je nešto što u toj civilizaciji dominira, iznad svega. Iako se smatramo naprednima, u usporedbi s domorodačkim načinom života, puno toga smo izgubili, a prije svega vezu sa prirodom, s Bogom i između sebe! Osim toga, ovaj jaz se produbljuje sve više, jer centar moći i nagomilanog bogatstva postaje sve jači i svime upravlja, u ime 'svetog privatnog vlasništva'.

- 00:02 - Komentari (6) - Isprintaj - #

<	rujan, 2009					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30

Moj svjetonazor

25.09.2009., petak

Opcije i mogućnosti čovječanstva

07.09.2009., ponedjeljak

Ljudi siva lica

Moj internet dnevnik

Ostali linkovi

Blogovi koje pratim