četvrtak, 30.07.2009.

Mundy - The Galway girl

I took a stroll down the old long walk
On the day I-ay-I-ay
I met a little girl and we stopped to talk
On a grande soft day I-ay

And I ask you friend, what's a fella to do?
'cause her hair was black and her eyes were blue
And I knew right then, I'd be takin a whirl
Down the Salthill Prom with a Galway girl

We were halfway there when the rain came down
On the day I-ay-I-ay
And she took me up to her flat downtown
On a fine soft day I-ay

And I ask you friend, what's a fella to do?
'cause her hair was black and her eyes were blue
So I took her hand, and I gave her a twirl
And I lost my heart to a Galway girl - Oh!

So when I woke up I was all alone
With a broken heart and a ticket home
And I ask you friend, what would you do?
If her hair was black and her eyes were blue

See I've travelled around, I've been all over the world
Boys
I've never seen nothing like a Galway girl - woo! oh!

- 23:50 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 09.07.2009.

Book-case ...3

Evo, konačno da nastavim sa preporukom i kritikom knjiga koje su mi pale pod ruku i koje su oči iščitale. Ovaj se puta radi o jednom našem piscu i novinaru, Igoru Kolovratu. Riječ je o knjizi, odnosno o njegovim zapisima iz Remetinca gdje se jednom prilikom zatekao. Knjigu je naslovio ''Soba 108''.
Donosim vam neke citate iz knjige koji su me se najviše dojmili...
''Razmišljati o vremenu kada nemaš ništa drugo osim vremena, glupo je. Razmišljati o nestvarnom još je gluplje, ali zabavnije. Soren Kierkegaard je rekao da previše mogućnosti vodi u ludnicu. Mene je to dovelo u zatvor, a zatvor kakav god, bio je i ludnica. U svojoj ''bolesti neizmjernosti'', našao sam se ovdje i čak mi odgovara. Usputna stanica u lutanju i traženju, nebitno čega.
Preda mnom je prazan papir, kao soba koju treba ispuniti namještajem i uspomenama da bi dobila obilježje doma. Lako se zaluta kad imaš previše izbora, no i to je bolje nego stajati u mjestu.
Ovih dana bio sam previše usredotočen na trenutak, a odlutati na koji trenutak je luksuz, čak i ovdje gdje ne moraš raditi ništa, ali i odakle ne možeš nigdje.''
...
''Apsurdno je da mi je ograničenje slobode, koju sam uvijek smatrao nečim najsvetijim, otvorilo neke nove sfere i oku pokazalo ono na što do sada nisam obraćao puno pažnje. Valjda sam trebao pauzu u kretanju čitavo ovo vrijeme, da malo razmislim o svemu. Kad ugazim ulicu znam da ću biti naoružan novim putokazima za slijedeća iskustva, nova i uzbudljiva.''
...
''Mnogi se u ovom ambijentu ponašaju posve prirodno i zatvor shvaćaju kao rok službe. Nešto što dođe prije ili kasnije na putu koji su odabrali.
Koliko je takvih likova spavalo na mojem krevetu, pokrivalo se ovom istom dekom, hodalo u ovim gumenim kineskim smeđim natikačama, jelo i lupkalo po zidu žlicom koja je sad moja?''
...
''Zaga improviziranim skalpelom pokušava prerezati narezak, dok Stari u WC-u pere plastični koš za smeće u koji sam poslijepodne prosuo punu pepeljaru čikova, kore od paštete u crijevu i otpatke od jabuka.
Kad se toliko počinješ brinuti oko izgleda i čistoće zatvorske sobe, ne znači samo da si uredan, već da je počinješ smatrati domom. Mjestom u kojem ćeš dulje boraviti.
Ja se tako već dugo nigdje ne osjećam, a ovdje ponajmanje. Užasavam se same pomisli na mogućnost da ću negdje provesti duže vrijeme.
Zato ''kurcem'' ne mrdam i svejedno mi je što su prozori prljavi, a rešetke zasrane od golubova ili što su dva, tri prsta prašine na ormarima.
Imam svoje drvo i ne mrdam s njega bez obzira hoće li ga netko posjeći ili će ga udariti grom. Ne zato što to drvo nije moje, već zato što tu ne mogu ništa uraditi. A kad ne mogu utjecati na ono što me okružuje, ja odem. Ako pak ne mogu otići, čekam.
Već nekoliko dana ne idem ni u šetnju. Sjedim na svom visokom položaju po čitave dane i meditiram. Naravno, na svoj ni po čemu poseban način. Nisam ja ni blizu onog toliko opisivanog unutarnjeg mira velikih jogija ili mistika. Moje su želje sasvim drugačije i ne žudim uopće za mirom. Moje gorivo je moj nemir. Kretati se ponekad i bez cilja, ali kretati se, pa makar bez želje da se nekamo stigne.
Sjetio sam se onog Štulićevog za mene pravog zen-stiha: ''Cesta dugačka ravna, ne vidiš joj kraja, samo tragovi puta na mome licu...''.''
...
''Pokupio sam svoj ruksak i fotoopremu i ona su se ista čelična vrata sada uz umiljatu ciku počela otvarati. Po prvi put sam izišao na sunce i udahnuo punim plućima svježi zrak. Okrenuo sam se prema kamerama i mahnuo.
Nisam želio da me itko čeka, već sam pješice krenuo kući. Oprati sa sebe odvratan zatvorski miris.''

Image Hosted by ImageShack.us

I... Ako ste mislili da je ovaj zadnji citat kraj knjige – prevarili ste se. Postoji još jedan dodatak u knjizi o Sobi koji mu je kolega iz zatvora poslao. U svakom slučaju, knjiga je vrlo zanimljiva i lako se čita, što vam možda odgovara za ove ljetne dane... Oduševio me i dizajn knjige, koji me zapravo i privukao kada sam ugledao knjigu na polici knjižare. No, sadržaj je jedinstven!

- 20:51 -

Komentari (2) - Isprintaj - #

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje.

Perdido's life

ovo su život i misli iz dana u dan

Image Hosted by ImageShack.us


E-MAIL
mendez@net.hr

...:::...

Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se