nedjelja, 11.01.2009.
Slušao sam kako dišeš
Posao, stan, spavanje... Uglavnom sam tako provodio dane, a sada si ti u mome životu. Iako je sve tako komplicirano, drago mi je što si tu. Htio bih svaki dan te vidjeti, provesti nešto tog vremena sa tobom... Navečer leći sa tobom u isti krevet, pa da zagrljeni zaspimo. Ujutro se probuditi pored tebe, pa skuhati kavu i sa tobom je popiti, a zatim na posao ili kuda već sa mislima o tebi, pa da se za nekoliko sati opet nađemo u naša četiri zida. Volio bih to...
Nisam se danas nadao da ćeš doći, ali kada si mi javio da dolaziš, pojavio se prvi osmijeh na mome licu danas. Izlazak sa Reom pred tebe, nalaženje kod benzinske, pogled u tebe i moj osmijeh na licu. Bio sam sretan što te vidim. Dolazak u stan, lagano cuganje, razgovor, Sumrak se vrtio na laptopu, glazba na tvome mobitelu... Htio sam te strastveno ljubiti, ali zub... krv... Zaista mi je svejedno. Želim biti dio tebe, tvog svijeta. Pusti me...
I tvoja ruka danas... Hmmmmm... Htio sam... Zaista sam htio, ali... Ima dana, vremena... Ne sada, ne u ovakvom kompliciranom stanju. A opet možda nikad ne prestane ta kompliciranost... Jebiga! Prokleti romantičar, ha?!
I onda si zaspao dok si bio u mome zagrljaju... Lagano sam se izvukao, zapalio cigaretu, a pjesme su izvirale sa tvog mobitela dok sam te gledao i slušao kako dišeš... Tako si sweet... Sweet December... I onda mi je kroz glavu prozujalo da sam možda ja crna rupa u koju si upao. Možda me nisi trebao sada upoznati, upoznati me ikada. Možda je Ana nekakav znak za tvoj život, znak da bi mogao i trebao normalno živjeti... Imati dom, imati djecu koju ionako želiš. A ja sam sada to sjebao. Zar ne?! Baš sam idiot što sam forsirao naše upoznavanje... Ali... Tako sam te htio upoznati, tolika se želja u meni stvorila samo od nekih priča što sam čuo za tebe. Tako nevjerojatno... Nije li?
I onda odlaziš iz mog stana, a ja to ne želim... Želim da si tu, da ostaneš tu... I... Zatvaram vrata za tobom... Dolazim do prozora i gledam kako odlaziš u onaj hladan stan...
- 23:32 -
