ponedjeljak, 11.08.2008.
Odlazak
Bilo je već vrijeme da napišem nastavak posta Uvod u odlazak. Zapravo, čekao sam nekakavo bolje vrijeme, kao da sam imao predosjećaj da ću imati zadovoljavajući kraj posta... Dakle...
Nakon godine potraćene uzalud kod kuće, odlučio sam ipak nastaviti studij. Otišao sam nazad u Osijek. Našao stan i to super stan za 700 kn sa režijama. Prvih mjesec dana sam u stanu imao samo krevet i kupaonicu. Dovoljno. Sa cimerom odmah u startu nisam našao jezik. Bio mi je strašno čudan, mutav... Priglup! No, ja sam gledao svoja posla, on svoja i sve OK. Kasnije su nam gazde namontirali i kuhinju, te dnevnu sobu. Zatim sam dobio još dvije cimerice, jer stan je bio dosta velik. Mariju sam poznavao preko sestre, a Marinu sam tek tada prvi puta vidio u životu. Bilo nam je super. Prve tjedne smo se zajebavali do koje doba noći, a onda smo jedne noći dobili SMS od gazdi koji su stanovali ispod nas da se stišamo, jer će biti frke. Smirili smo se, jer ipak je gazda murjak, pa...
Sve je bilo super, a onda se Marina odselila, jer je u stanu stvarno vladao kaos. Razumijem ju. Ostali smo nas troje. Studentica, ujedno i demonstratorica vježbi iz botanike, zadrti nogometaš srednjoškolac koji sluša samo cajke i ja. Dani su prolazili i onda dolazi priča sa Sašom, kada je došao kod mene u stan. To je bilo koma! Jedan od najgorih dana u mome životu. Cijelu smo noć probdjeli pričajući i zureći u TV. Ujutro je glupi cimer napravio frku oko toga, jer je skužio... Je l’... U sekundi mi se svijet srušio i mislio sam da je to kraj. Srećom, pa ja nisam burno reagirao, jer bilo bi krvi. Sašu sam otpratio do kolodvora, ali smo prije otišli u Monokl na kavu. Obojica izbezumljeni... On je otišao, a ja sam ostao sam... Tumarao gradom... Trebao mi je razgovor i u tome mi je trenutku sinulo da bi me najbolje bivša cimerica Marina saslušala, popričala sa mnom o svemu tome. Tako je i bilo. Našao sam se sa njom, a zatim smo otišli u nekakav kafić i popričali. Uistinu mi je bilo lakše. No, kasnije sam ju otpratio do ugla iza kojega je nestala, a ja sam još nastavio tumarati gradom. Bilo je jako hladno. Kasna jesen, početak zime. Ja u vojničkim čizmama, trapericama, crnoj tankoj majici... bez potkošulje i crnoj kožnoj jakni... Smrzavao sam se gradom. I već je bio mraćak... Gotovo nikoga na ulicama i pronađem mobitel na pločniku. Uzmem ga, izvadim karticu i bacim ju... Jebiga! Tko nađe, njegovo je. Mobitel je na kraju završio kod Saše.
I tako su dani u Osijeku prolazili. Izlazio sam na ispite, ali niti jedan nisam uspio položiti. Ne mogu reći da sam pao, jer nisam učio... Jednostavno... Ne znam u čemu je bio štos. U travnju se vraćam kući i od tada sam kod kuće. Uživam u traćenju vrmena kao i one godine. Po cijeli dan sam u svom virtualnom svijetu i glazba mi svira. Uživam... To sam ja. U potpunosti! Uz to se zabavljam akvaristikom, a pomalo i teraristikom, pa i biljkama. Išao sam još na neke zadnje ispitne rokove na faks, ali ništa... Još jedna godina potraćena.
Mislio sam da život ne može biti gori, pa me je tako jednog dana nazvao Saša kako ga je zvala policija. Prokleti mobitel i onaj dan kada sam ga pokupio na ulici! Ništa... Odnosim mobitel na policiju i dajem im ispovijest kako je sve bilo. Prošao je već koji mjesec od tada i nisam još ništa dobio u vezi toga. Nadam se da niti neću, a zasigurno znam i da više nikada neću pokupiti nešto na ulici. Ne treba mi murja za vratom.
Stiglo je ljeto, uživam... Dinstam se doma. Nikuda nejdem... Ma, kakvo more... Svega dva puta sam bio na kupanju na jezeru i to noćnom. Bolje išta nego ništa. Neki su mi se prijatelji oženili, neke prijateljice su mi se udale, neki su se uparili, a ja ostadoh solo. Prokleto sam!
I tako se na kraju dogodio Zagreb. Dobio sam posao... Nešto što sam htio. Konačno! Odlazim...
Nova lica... Nove ulice... Novi grad... Novi ja...
- 15:01 -
Komentari (26) - Isprintaj - #
